320. obljetnica smrti biskupa Martina Borkovića - Zaslužan i svet, a zaboravljen!

- 

U malom selu Domagović, nedaleko od Jastrebarskog, davne 1597. godine rodio se Martin Borković. Vjerojatno je bio vrlo bistar i nadaren dječak, kada je iz malog sela uspio doći na školovanje u isusovačku gimnaziju u Zagreb. Prema predaji, ondje je bio jedan od najboljih đaka. U Lepoglavi je stupio u pavlinski red. Studirao je filozofiju i metafiziku u Olomoucu, a u Rimu je studirao teologiju. U Hrvatsku se vratio kao zaređeni svećenik. U samostanu u Lepoglavi bio je istaknuti propovjednik, tri puta vikar i naposljetku general pavlinskoga reda. Kao poglavar obišao je poljske pavlinske samostane. Godine 1667. postao je zagrebački biskup. Zapamćen je kao velik protivnik protestantizma, a među pavlinima se zalagao za obnovu stege. Proučavao je povijesnu građu o pavlinskom redu.

Pavlini su katolički crkveni red, na početku pustinjački, a poslije samostanski. Svoj su život i djelovanje usklađivali s potrebama svog vremena, društvenim i povijesnim okolnostima u kojima se živjelo, gradili su samostane i crkve, otvarali učilišta, promicali znanost i umjetnost. U srednjem vijeku djelovali su u mnogim zemljama srednje Europe, pa tako i u Hrvatskoj. Od 1244. do 1786. godine dijelili su sudbinu hrvatskog naroda te su više od 5 stoljeća bili pastiri hrvatskom puku, savjetnici hrvatskom plemstvu i vlasteli, promicatelji hrvatske knjige i umjetnosti, stvaratelji kulture i odgojitelji mladeži. Pavlini 1582. osnivaju prvu javnu gimnaziju u Hrvatskoj, pokreću studij filozofije 1656., a zatim i teologije. Godine 1674. dobili su dozvolu za dodjelu doktorskih titula, čime Lepoglava postaje prvo sveučilište u Hrvatskoj. Prema dosadašnjim istraživanjima, u Lepoglavi je obranjeno oko 75 doktorskih disertacija, pa se Lepoglava s pravom naziva prvim hrvatskim sveučilištem.Drugi po važnosti pavlinski samostan u hrvatskom kraljevstvu su Remete. Svetište Najvjernije Majke Zagovornice Hrvatske nalazi se na padinama šumovite Medvednice, u sjevernom dijelu Zagreba. Na ulaznim vratima remetskog svetišta uklesano je u kamenu: Zdanje ovo podigla je Marijanska pobožnost. U tu Marijinu crkvu stoljećima su hodočastili hrvatski plemići, građani, vojnici, radnici i seljaci, hrvatski puk sa ženama i djecom, od vremena opasnih turskih upada, pa sve do posljednjih pokušaja srpskih osvajanja.

Pavlinska crkva u Lepoglavi - raskoš baroka

Za vrijeme turskih osvajanja Pavlini u Remetama trpjeli su velike nevolje. Tri su puta Turci pustošili remetsko svetište. Prvi su ga put spalili 1483. godine. Kralj Matijaš Korvin obnavlja samostan, opasuje ga zidinama i podiže kulu za njegovu obranu. U crkvi je pokopan hrabri hrvatski ban Ivan Karlović, koji se cijeloga života borio protiv Turaka. Na njegovu grobu upisna je godina njegove smrti 1531. i natpis za buduće naraštaje: Znam, da moj Izbavitelj živi. Unatoč čvrstim zidinama i kulama, Turci opet provaljuju 1557. i ponovno spaljuju samostan. Pavlini grade novi samostan, no 1591. Turci po treći puta provaljuju u samostan, spaljuju ga i razaraju crkvu. Odvukli su dvanaest otaca, koje su jezivo mučili i zatim objesili na stabla u Vugrovcu, nedaleko od Remeta.Idiličan položaj samostana usred blagih brežuljaka na sjeveroistoku hrvatskoga glavnoga grada danas ne odaje više ništa od stoljetnih patnji i razaranja. Za to je zaslužan i tadašnji pavlinski general Martin Borković, koji nakon turskih razaranja 1646. započinje temeljitu rekonstrukciju i obnovu svetišta. Redovnički pavlinski novicijat seli se iz Lepoglave u Remete. Novoobnovljenu remetsku crkvu posvetio je 1654. tadašnji zagrebački biskup Petar Petretić. Jedino je petstotina godina stari Gospin kip u Remetama uvijek isti. Predstavlja vitku i mladenačku Gospu u stojećem stavu s povelikim Isusom u naručju, koji grli Majku oko vrata. Postoji predaja da kip potječe od utemeljitelja samostana, pavlina Iskvirina, nasuprot mišljenju da ga je izradio pavlin Pavao de Lomirhia. Kako god bilo, na kipu je urezana godina 1490.

  Samostan i crkva u Remetama

Poglavar remetskog samostana Martin Borković bio je i zastupnik u Hrvatskom saboru. Marijin kip u Remetama dobiva naslov Advocata Croatiae - Fidelissima Mater, odnosno Zagovornica Hrvatske - Navjernija Majka, koji joj je dodijelio Hrvatski sabor. Borković je 1667. izabran za zagrebačkog biskupa. Slijede godine hrvatske povijesti koje će se pamtiti po svetom liku i velikim djelima biskupa Martina Borkovića. Za vrijeme svoga upravljanja zagrebačkom biskupijom vrlo često je hodočastio i predvodio procesije u Remete. Godine 1671. za učilište u Lepoglavi i Zagrebu isposlovao je pravo dodjeljivanja akademskih stupnjeva. Bio je izvanredan vrhovni pastir i u dvadeset godina biskupovanja sazvao je čak četiri sinode. Starao se za školovanje siromašnih đaka, započeo je graditi ubožnicu u Zagrebu. Primivši biskupsku čast nije se ništa promijenio u svom redovničkom načinu života. Skroman u jelu, često je postio, bdio i molio, a nosio je skromno grubo odijelo, kao i prije u pavlinskom samostanu.

Spomen ploča u Remetama

Car Leopold I. imenovao ga je 16. prosinca 1686. kalačko-bačkim nadbiskupom i mitropolitom. Bilo je to godinu dana prije njegove smrti. Imenovanje kalačko-bačkim nadbiskupom u to je doba bila više počast nego stvarna služba, jer je Bačka još bila pod turskim ropstvom, sve do 1689. godine. O malobrojnim bačkim katolicima brinuli su se tad bosanski i mađarski franjevci. Borković je uz imenovanje kalačko-bačkim nadbiskupom i dalje vodio svoju Zagrebačku biskupiju.Kada je hrvatski ban Petar Zrinski smijenjen, Borković je 1670. zajedno s Nikolom Erődyjem postao hrvatskim banom. Pokušao je spasiti od smaknuća Petra Zrinskoga i Krstu Frankopana, ali ga je prevario car Leopold. Tu povijesnu prjevaru opisuje Eugen Kumičić u romanu Urota Zrinjsko-Frankopanska, koji je prvi put objavljen 1893. godine. Smatra se zaslugom biskupa Borkovića što je nakon sloma urote ipak spasio Hrvatskoj ustavnost i što Hrvatska nije izjednačena s drugim nasljednim zemljama Habsburške Monarhije.

Kao vrhovni pastir biskup Borković je zaslužan i za pronalazak Marijina kipa u Mariji Bistrici. On je poslao u Bistricu kanonika kustosa Matiju Stoklasa, koji je dobio zadaću potražiti zaboravljeni i zazidani Marijin kip. Čudotvorna bistrička Gospa pronađena je 15. srpnja 1684. i postavljena na glavni oltar. Tome u čast podignut je na trgu u Mariji Bistrici, pri ulazu u svetište, kip biskupu Martinu Borkoviću. U burnom razdoblju nakon urote Zrinsko-Frankopanske povijesno značajan postaje prijedlog biskupa Borkovića da Hrvatski sabor proglasi sv. Josipa zaštitnikom hrvatskoga kraljevstva. To je i učinjeno jednoglasnom odlukom Hrvatskog sabora na zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine. O tome danas svjedoči natpis na ulazu u svetište Majke Božje u Remetama. Biskup Martin Borković umro je 31. listopada 1687., u 90. godini života, nekoliko mjeseci nakon te povijesne odluke Hrvatskog sabora. Predaja bilježi kako je na njegovu pokopu u zagrebačkoj katedrali isplakano mnogo suza. Za života je već bio na glasu svetosti i cijela Hrvatska žalila je za njim.

Današnju župu Remete utemeljuje biskup Maksimilijan Vrhovac 1812. i njome su upravljali biskupijski svećenici. Godine 1959. na poziv kardinala Alojzija Stepinca u Remete dolaze karmelićani te od 1963. upravljaju remetskom župom. Godine 1988. svečano je proslavljena 700. obljetnica svetišta. U remetsko svetište često su hodočastili i nadbiskup Bauer te kardinali Stepinac i Kuharić.

Biskup Martin Borković i Zrinski i Frankopan zajedno su pokopani u zagrebačkoj katedrali

  Spomen biskupu Borkoviću u Mariji Bistrici

Vjernici grada Zagreba nastavili su tradiciju hodočašća i u teškim trenutcima hrvatske povijesti. Kardinal Kuharić predvodio je k Najvjernijoj Odvjetnici pokorničko hodočašće zagrebačkih vjernika za mir u Domovini. Slično su prije njega činili i nadbiskupi Bauer i Stepinac. Kakvu su pozitivnu nacionalnu ulogu imali pavlini, govori i podatak da je car i kralj Josip II. godine 1786. ukinuo njihov red. Time se zaustavlja djelovanje hrvatskih pavlina. Četvorica priora lepoglavskoga pavlinskog samostana bili su zagrebački biskupi, a pavlini su našem narodu dali i mnoge umjetnike i pisce. Pavlinska dobra preuzele su carske službe, budimske komore, a dio su opljačkali Turci. Po opsegu i organiziranosti bila je to najveća pljačka hrvatske kulturne baštine, a pavlini su trajno protjerani iz Lepoglave.

Godine 1854. samostan se pretvara u kaznionicu, koja u Lepoglavi ostaje sve do danas. Nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac ondje je započeo svoje mučeništvo 19. listopada 1946. i ono je trajalo do 5. prosinca 1951. godine. Bio je u strožem dijelu zatvora u Novoj zgradi, dok nije odveden u kućni pritvor u Krašić. Stepinac je svojom nazočnošću posvetio patničke zatvorske prostore. Soba u kojoj je bio zatočen danas je spomen ćelija, a iznad nje je kapela bl. kardinala Alojzija Stepinca, u kojoj se na misu i molitvu okupljaju današnji zatvorenici. "Na mjestu gdje je kardinal trpio, tu je i proslavljen", riječi su pokojnog varaždinskog biskupa Marka Culeja.

Soba u kaznionici Lepoglava u kojoj je bio zatočen nadbiskup Alojzije Stepinac 

Kardinal Stepinac trpio je u lepoglavskom pavlinskom samostanu svoje mučeništvo u promijenjenoj povijesnoj ulozi. Gospodnji su putovi nedokučivi. Čini se, kako je tom samostanu nedostajalo samo mučeništvo najvećega biskupa u Hrvata. To nas vraća i k biskupu Martinu Borkoviću, koji se kao predhodnik Stepinca sigurno ubraja među najistaknutije zagrebačke biskupe i povijesne osobe. Zaslužio je počasti i dostojno naše sjećanje. Na žalost, danas u Zagrebu nema ni ulice s njegovim imenom, ni njegova spomenika, ni spomen-ploče o njegovoj zasluzi za proglašenje sv. Josipa zaštitnikom Hrvatske u Hrvatskom saboru. Posve je zapostavljeno i zaboravljeno njegovo časno ime, kao i njegova značajna uloga u povijesti, kojom je zadužio svoj hrvatski narod i zaslužio trajno poštovanje svih hrvatskih naraštaja.

Damir Borovčak
iz monografije "Voliš li Hrvatsku?"

{mxc}