Razgovor s pravnikom i političkim komentatorom Perom Kovačevićem

S pravnikom i političkim analitičarom Perom Kovačevićem razgovarali smo o aktualnim političkim temama kao i o važnim obljetnicama iz hrvatske povijesti.

Svibanj je mjesec u kojem se sjećamo brojnih žrtava Bleiburga i Križnog puta. Zagrebačke vlasti, s druge strane, slave tobožnje oslobođenje Zagreba 8. svibnja 1945. kad su dominantno srpske jedinice ušle u glavni grad Hrvatske. Gdje su korijeni takve političke patologije?

Među najveće tragedije hrvatskog naroda tijekom 20. st. zasigurno spadaju brojne civilne i vojne žrtve Pero KovačevičBleiburga i Križnog puta. Posljednjih dana Drugog svjetskog rata došlo je do povlačenja velikog broja pripadnika oružanih snaga NDH, ali i civila koji su ih samoinicijativno slijedili obuzeti strahom od komunista i njihove represije. Tada je, sredinom svibnja 1945., započeo masovni krvavi poratni obračun komunističkih vlasti jugoslavenske države sa zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima, ali i s velikim brojem komunistima nepoželjnih osoba. O samom kontekstu bleiburških stradavanja veliko se značenje pridavalo Britancima i njihovoj odluci o izručivanju hrvatskih vojnika i civila jugoslavenskim vlastima.

Tomislav Tomašević i Platforma Možemo došli su na vlast u Zagrebu nošeni na zlatnim krilima i uz neviđenu potporu medija i većine građana Zagreba. Isti ti mediji i građani koji su ih prikazivali Mesijom, spasiteljem Zagreba, brzo su shvatili da Možemo u biti ništa ne može. Aktivisti su dobili vlast, a ne znaju što s njom i kako raditi. Zrcali se ne samo da ne znaju što i kako i da tapkaju u mjestu, nego da nemaju znanja, nemaju projekte, a boje se pomoći i znanja stručnih ljudi koji nisu dio njihove Platforme. Nemaju dovoljno teoretskog, a poglavito praktičnog znanja za upravljanje Gradom i velikim sustavima. Totalno su potkapacitirani, ali bahati.

Nakon dvije godine njihove vladavine Zagrebom grad je u više nego jadnom stanju i svima je vidljivo da se Tomaševića sekta bavi isključivo ideološkim pitanjima. Sve što ima hrvatski predznak za njih je problem i okupili su oko sebe upravo one skupine jugonostalgičara koje se ne mogu pomiriti s nastankom samostalne Hrvatske. Upravo su tu korijeni takve političke patologije. Sekta „crvenih kmera“ je svjesna svoje nesposobnosti, neznanja te u cilju održanja na vlasti plasira samo ideološke komunističke pamflete.

Nedavno ste se osvrnuli na političke procese u komunističkoj Hrvatskoj od 1945. do 1990. Što nam o tome možete reći?

Upravo me pir Tomaševićeve sekte i njihovo slavljenje „oslobođenja“ponukao da podsjetim javnost na surovu zbilju i Jugagolgotu te činjenice koje nikad ne smijemo zaboraviti. U razdoblju od 1945. do 1990. u Hrvatskoj je priređeno oko 30.000 političkih procesa, u kojima je procesuirano i osuđeno više od 100.000 osoba. Uglavnom je riječ o osudi najobičnijih hrvatskih domoljuba koji su se usudili verbalno javno zalagati za najelementarnija nacionalna prava hrvatskog naroda. Jugoslavenska tajna služba UDBA je diljem svijeta od 1946. do 1990. ubila 69 hrvatskih političkih iseljenika, pokušala ubiti 24 hrvatska iseljenika koji su preživjeli atentat, 8 hrvatskih emigranata je u tom razdoblju netragom nestalo, trojica su kidnapirana i dovedena u Jugoslaviju i osuđena na visoke zatvorske kazne, a četvorica su se uspjela spasiti od otmice. Dinka Domančinović, trogodišnja djevojčica, najmlađa je žrtva UDBE u inozemstvu, ubili su je 16. srpnja 1960. u Buenos Airesu.

Živimo u godini velikih obljetnica, a jedna od njih je 200 godina od rođenja Ante Starčevića. Koliko je Starčević i danas aktualan?

Dana 23. svibnja ove godine navršilo se točno 200 godina od rođenja Ante Starčevića, jedne od najumnijih glava što ih je dao hrvatski narod. Još za života prozvali su ga ocem domovine. Prigoda je to da se podsjetimo tko je bio Ante Starčević. Hrvatski političar i književnik Ante Starčević rođen je 23. svibnja 1823. u mjestu Veliki Žitnik pokraj ASGospića kao sin Jakova i Milice, udove Čorak. Pučku školu je pohađao u Klancu; uz potporu strica Šime Starčevića, koji je bio župnik u Gospiću i znameniti jezikoslovac, mali je Ante nastavio školovanje u Zagrebu, gdje je 1845. završio gimnaziju. U Zagrebu je studirao filozofiju na Kraljevskoj akademiji. U namjeri da postane svećenik, otišao je nakon toga u sjemenište u Senj, a potom je u Budimpešti upisao studij teologije i filozofije; doktorsku titulu iz filozofije stekao je 1846. S obzirom na društveno-političke okolnosti Starčević je odustao od svoje prvotne namjere i odlučio posvetiti svoj život borbi za neovisnu i samostalnu Hrvatsku. Pored političkog rada on se cijeli svoj život bavio i novinarstvom, književnošću, filozofijom, filologijom i poviješću. Još tijekom školovanja priklonio se Ilirskom pokretu, ali se protivio jezičnim koncepcijama Vuka Karadžića i njegovih sljedbenika u Hrvatskoj.

Imenovali su ga velikim bilježnikom Riječke županije 1861. godine, gdje je napisao četiri županijske predstavke , kojima je odredio svoje političko stajalište. Iste godine je Starčević osnovao Stranku prava s Eugenom Kvaternikom i Perom Vrdoljakom, ti su spisi postali osnova njihova političkog djelovanja. Htio je samostalnu Hrvatsku, a s Monarhijom bi bila povezana samo ugovornim odnosom između kralja i hrvatskog naroda. Otud i njegov slogan „ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku“. U Naputku za pristaše Stranke prava zauzeo se za otvorenost svim slojevima društva te različitim vjeroispovijestima. Smatrao je da je to preduvjet nacionalnog jedinstva.
Kao narodni zastupnik ušao je šest puta u Hrvatski sabor: 1861., 1865., 1871., 1878., 1884. i 1890. Preminuo je 28. veljače 1896., a pokopan je po vlastitoj želji na groblju, uz crkvu. sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama, među seljacima. Sprovod je bio dva dana nakon smrti, a ispratilo ga je više od 30.000 ljudi.

Tko je bio dr. Ante Starčević? Ante Starčević je jedan od onih hrvatskih političara koji je imao snage oduprijeti se svim političkim strankama u tadašnjoj Hrvatskoj, ostavši cijeloga svog života dosljedan – i dosljedno osamljen – u svojim političkim idejama i shvaćanjima, našavši potporu tek u odabranom krugu intelektualaca, književnika, studenata i nacionalno orijentirane omladine. Osnivač i vođa pravaškog pokreta, koji se počeo cijepati još za njegova života, uporni zagovornik demokratizma, beskompromisni borac protiv sužanjstva, vizionar slobodne Hrvatske, antiklerikalac i buntovnik, Starčević je bio oštar na jeziku i peru kao nitko u njegovo vrijeme. O Starčeviću je u aspojedinim razdobljima, kao i danas, bilo jako malo govora, a njegove su misli bile zanemarivane ili krivo tumačene, pa se zbog toga oko njegova djela i imena nakupilo puno predrasuda.

Bio je političar, ideolog i književnik, no danas je u Hrvatskoj gotovo nemoguće u knjižarama kupiti bilo koje Starčevićevo djelo. Jednako tako malo ili gotovo ništa nije napisano o 127. godišnjici njegove smrti. Cjelovit prikaz Starčevićeva lika i djela dao je najsažetije i najispravnije Miroslav Krleža u svom predgovoru knjizi Krste Hegedušića Podravski motivi (Zagreb, 1933.), gdje kaže: „Najlucidnija naša glava koja je našu stvarnost promatrala najpreciznijom pronicljivošću i koja je o toj stvarnosti dala slike za jedno čitavo stoljeće književno i govorničko najplastičnije, jest glava staroga Ante Starčevića”. Zatim nastavlja: „A kao Starčević, tu našu stvarnost nije gledao tako jasno ni jedan naš umjetnik onoga vremena”. Krleža govori kako je Starčević bio „jedini temperament i jedina glava koja je umjela da se uzdigne mjestimično do proročke snage jezičnog izraza”. I ne samo jezičnog.

Mnoge misle Ante Starčevića vezane uz položaj i probleme čovjeka pojedinca, te Hrvate i Hrvatsku i natuknice o ”svijetu” su više nego aktualne i dan danas. ”Puk bez svakog morala ne može pod nikakvom vladom, u nikakvom društvu sretan biti.” ”Bez materijalna blagostanja i morala ne može biti ni intelektualne snage, pa gradile se škole, i namještali se učitelji kakve tko hoće.” ”Glavno sredstvo, upravo načelo zle politike stoji u tom, da se na najviše časti, u najviše vlasti postavljaju ljudi što je moguće najhrđaviji i najnesposobniji, ovi ljudi, za uzdržavati se i za napredovati, pripravni su i brzi na svako zlo, na svaku krivicu.”

Hrvatskoj danas nedostaje političara Starčevićeva kova. Hrvatskoj i Zagrebu danas više nego ikada nedostaju političari Starčevićeva kova koji će našu stvarnost promatrati najpreciznijom pronicljivošću, koji će imati snagu da se odupru svim političkim strankama u današnjoj Hrvatskoj i Zagrebu, vanjskim silnicama i ukazivati na položaj i probleme čovjeka pojedinca. U zemlji i gradu u kojoj je politika postala najunosnija djelatnost, gdje se partikularni stranački interesi stavljaju iznad općeg interesa, gdje hrvatska izvrsnost listom napušta zemlju, gdje Hrvatska odumire, teško je očekivati prave reforme i promjene bez osoba - političara Starčevićeva kova. Možda su knjige i djela Ante Starčevića upravo zato i nedostupni u mnogim knjižarama, a možda zbog toga službena gradska izaslanstva uporno izbjegavaju odati počast i dužno priznanje Anti Starčeviću.

„Ja sam od djetinjstva naučio svaku stvar zvati njezinim pravim imenom. Od toga načela i običaja, kad bih i mogao, ja neću za ničiju volju odstupiti, nego ili ću govoriti iskreno, kako mislim, ili, ako to nije dopušteno, ja ću mučati”.

Prošlo je i dvadeset i pet godina od smrti Gojka Šuška. Kako ocjenjujete njegovu ostavštinu?

Dana 3. svibnja 1998. napustio nas je jedan od najboljih sinova hrvatskog naroda, legendarni ratni ministar obrane Gojko Šušak. Gojko Šušak je bio hrvatski političar i ministar obrane Republike Hrvatske od 1991. do svoje ŠušaKsmrti 1998. Bio je jedan od najbližih suradnika prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana , a kao ratni ministar je dao velik doprinos u ustrojavanju i jačanju Hrvatske vojske i njezinim ratnim operacijama. Rođen je u Širokom Brijegu, 16. ožujka 1945., kao šesto dijete Stane i Ante Šuška. Njegov otac i jedan od braće su nestali tijekom Drugog svjetskog rata. U kolovozu 1968., prije služenja vojnog roka u JNA, napušta Jugoslaviju i odlazi u Frohnleiten u Austriji. Nakon šest mjeseci života u Austriji odlazi u Kanadu, gdje su već prije otišla njegova dva brata. Godine 1973. oženio se Đurđom koja je u to vrijeme bila socijalna radnica. Poslije vjenčanja su se preselili na Walkley Road, a kada su dobili kćeri Katarinu i Jelenu te sina Tomislava, preselili su se u drugu kuću u kojoj je s njima živjela i Šuškova majka. S obzirom na to da je kuća bila u prilično lošem stanju, vjernici iz hrvatske Katoličke crkve su se okupili i sami promijenili krov.

U Kanadi se bavio raznim poslovima. Jedno vrijeme je bio menadžer Scott’s Chicken Villa, restorana brze hrane, a u razdoblju od 1972. do 1990. se bavio poduzetništvom. Bio je suvlasnik poduzeća GG Decor and Interior Design i Susak Enterprises. Krajem osamdesetih Franjo Tuđman je po prvi put posjetio Kanadu, a njegov domaćin je bio Gojko Šušak. Pomogao je Tuđmanu u prikupljanju novca za predizbornu kampanju koja je uslijedila nakon osnivanja Hrvatske demokratske zajednice. Gojko Šušak sanjao je slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku, a povratkom u Domovinu dao je neizmjeran doprinos u njezinoj obrani i stvaranju. Šušak se u Hrvatsku vraća u siječnju 1990. i nazoči Prvom općem saboru HDZ-a koji se održao u Zagrebu. Poslije HDZ-ove pobjede na prvim slobodnim višestranačkim izborima koji su se održali u svibnju 1990., Šušak postaje član prve hrvatske Vlade i ministar iseljeništva u Vladi Stjepana Mesića. Bio je zamjenik ministra obrane Martina Špegelja od ožujka do rujna 1991., kada je imenovan ministrom obrane.

Kao ratni ministar dao je nemjerljiv doprinos u ustrojavanju, jačanju i ratnim operacijama Hrvatske vojske. Njegovo kratko izvješće "Gospodine Predsjedniče, zadatak je izvršen!" postalo je sinonimom za sve pobjedničke operacije Hrvatske vojske i hrvatskih snaga vođene tijekom Domovinskog rata. Gojko Šušak je bio jedan od ključnih pregovarača hrvatske strane u Daytonu, a radio je i na sporazumu o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Umro je 3. svibnja 1998. u Zagrebu. Na njegovu pokopu William Perry rekao je kako je Šušak „za Hrvatsku bio presudan u uspostavi slobode, a za Sjedinjene Države za uspostavu mira“. Zbog iznimnog doprinosa u stvaranju samostalne Republike Hrvatske i Oružanih snaga višestruko je odlikovan: Veleredom kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom, Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom, Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom Nikole Šubića Zrinskog, Redom Ante Starčevića, Redom Stjepana Radića, Redom Hrvatskog trolista i Spomenicom Domovinskog rata. Posmrtno je 5. svibnja 1998. promaknut u čin stožernog generala Hrvatske vojske. Ponosan sam na činjenicu da sam bio jedan od bliskih suradnika našeg ratnog ministra obrane.

Kako gledate na nove izmjene prekršajnog zakona? Koji im je cilj?

Andrej Plenković i Gordan Jandroković rado kliču „Slava Ukrajini“, a smeta ih pozdrav "Za dom spremni", nisu li oni najblaže rečeno „licemjerni“. Nije li ovo eklatantan primjer dvostrukih mjerila odnosno dvostrukih standarda? Naravno da jest. Što je još zajedničko Andreju Plenkoviću i Gordanu Jandrokoviću, a važno je za ovu priču? Nisu sudionici Domovinskog rata. Pozdravi su važan dio kulture i identiteta naroda širom svijeta. U nekim slučajevima pozdravi mogu biti izraz nacionalnog ponosa i jedinstva, dok u drugim slučajevima mogu biti kontroverzni i sporni. Za Andreja Plenkovića i njegovu kliku pozdrav „Za dom spremni“ je fašistički, a pozdrav „Slava Ukrajini“, koji je jednako povezan s fašizmom u vrijeme Drugog svjetskog rata, nije sporan, jer tako drže čelnici Europske unije. Neosporivo je da ova dva Zakonpozdrava imaju sličnu prošlost. Jednako tako, ova dva pozdrava su u Domovinskom ratu odnosno u agresiji Rusije na Ukrajinu dobila sasvim novo značenje.

Ukrajinski nacionalist Stepan Bandera pokušao je tijekom Drugog svjetskog rata, kao saveznik fašističke Njemačke, uspostaviti nezavisnu ukrajinsku državu, a pripadnici njegove Organizacije ukrajinskih nacionalista 1941. kreću u progon Poljaka, Židova i Rusa i smatraju se odgovornima za masakr između 35 i 60 tisuća Poljaka na teritoriju današnje zapadne Ukrajine. Poslije Drugog svjetskog rata, u vrijeme SSSR-a, pozdrav je bio zabranjen i nije korišten unutar sovjetske Ukrajine, ali je ostao živ u ukrajinskoj nacionalističkoj dijaspori. Na pozdrav „Slava Ukrajini“, odgovaralo se s „Herojima slava“. Oleksandr Zaicev s Ukrajinskog katoličkog sveučilišta u Lavovu, kaže: „Postoje zapisi koji pokazuju da su tijekom sudskih saslušanja protiv vođe OUN Stepana Bandere 1936. godine njegove pristaše dodale fašistički pozdrav rukom uz slogan 'Slava Ukrajini'. Danas je pozdrav Banderine Organizacije ukrajinskih nacionalista prerastao je u nezaobilazni izraz podrške napadnutoj Ukrajini.

Hrvatske obrambene snage (HOS) igrale su ključnu ulogu u Domovinskom ratu u Hrvatskoj 90-ih godina. Kao jedna od najmlađih oružanih postrojbi, HOS se uspio uspostaviti kao jedna od najodvažnijih i najučinkovitijih snaga u borbi protiv agresora. HOS je osnovan 1991. kao odgovor na sve izraženiju agresiju JNA i srpskih i crnogorskih četničkih hordi. Ubrzo nakon osnivanja, HOS je počeo organizirati svoje postrojbe širom Hrvatske, uglavnom od dragovoljaca koji su željeli braniti svoju domovinu. Od početka Domovinskog rata, HOS je igrao ključnu ulogu u nekoliko važnih bitaka. Među njima su bitke za Vukovar, Dubrovnik, Gospić, Šibenik i Zadar te drugdje gdje su pripadnici HOS-a pokazali svoju hrabrost i sposobnost u borbi protiv brojčano nadmoćnijeg neprijatelja. Službene oznake postrojbi HOS-a, koje su sastavni dio Hrvatske vojske, znatno su pridonijele prepoznatljivosti i vidljivosti snaga Hrvatske u Domovinskom ratu. Oznake HOS-a bile su crne i bijele boje, sa središnjim simbolom HOS-a koji je predstavljao štit s hrvatskim grbom. Oznake su bile prisutne na uniformama, zastavama i drugoj opremi, što je pridonijelo jedinstvenom i ujedinjenom izgledu Hrvatske vojske u borbi protiv agresora.

U zaključku, doprinos HOS-a u Domovinskom ratu i njihove službene oznake postrojbi su neizbrisiv dio povijesti HoSHrvatske vojske i nacionalne borbe za slobodu i neovisnost. Bojovnici HOS-a su se dokazali kao istinski heroji i junaci u obrani svoje domovine.

Stoga sam pozvan pravno, činjenično, ustavnopravno i povijesno podučiti ministra Davora Božinovića, sve njih i javnost koja ga podržava i koji kreće u nove napade na bojovnike HOS-a i HOS-ovo služeno znakovlje. Pozvan sam ponovno podsjetiti javnost što sam govorio o zakonskim uporištima o HOS-u i njegovom znakovlju na Okruglom stolu HOS-a 2016.  u Zagrebu:

- Pokojna Vera Stanić i ja smo 1994. uspjeli uvjeriti predsjednika Tuđmana i ministra Šuška da se prizna status hrvatskog branitelja pripadnicima HOS-a;

- Predsjednik Tuđman je 1. listopada 1991. donio zapovijed (koju ju sam ja napisao) da postrojbe HOS-a ulaze u sastav zapovjedništava zbornih područja OS RH;

- Znakovlje postrojbi HOS-a službeno je odobrilo Ministarstvo obrane 1994. sukladno odredbama Službenika OSRH o znakovlju postrojbi OSRH, kao što je odobravalo znakovlje svih drugih ratnih postrojbi Hrvatske vojske;

- U Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji uvrstio sam pripadnike HOS-a (1996.), a tako je i u važećem Zakonu;

- Grb Udruga HOS-a, koji je istovjetan odobrenom znakovlju ratne postrojbe HOS-a su službe Grada Zagreba i uz privolu tadašnjeg Ministarstva uprave u vrijeme SDP-ove vlade.

Andrej Plenković nije bio sudionik Domovinskog rata, kako sam kaže, proglašen je vojno nesposobnim zbog anemije. Plenkoviću govoriti danas o znakovlju HOS-a iz Domovinskog rata, sa stajališta Drugog svjetskog rata, nije niti povijesno prihvatljivo. Pozdrav ‘Za dom spremni’ doživio je Domovinskom ratu drugačiju sudbinu. Taj je pozdrav u srpsko-četničko-crnogorskoj agresiji postao antifašistički! Naime, ta je agresija imala sva obilježja fašizma, uključivši strategiju ubijanja civila kao primarni cilj. Agresori su u Domovinskom ratu ubijali civile s crvenom petokrakom i kokardom na kapi (ta činjenica nositeljima hajke očito ne smeta!?). Povijest ne počinje i ne završava na Drugom svjetskom ratu. Barem ne za Hrvatsku, koja je stvorena i obranjena u Domovinskom ratu od srpsko-crnogorske fašističke agresije i to razdoblje bi se konačno trebalo vrednovati u povijesti.

U Domovinskom ratu zauvijek je obranjena neovisna Hrvatska i za Hrvate i sve građane koji u njoj žive i vole je nema važnijeg povijesnog razdoblja. Za nas je ishodište današnje hrvatske države Domovinski rat. Zato to razdoblje treba poštivati i objektivno vrednovati. Vrijeme je za lustraciju hrvatske povijesti, za sve pa i za pozdrav ‘Za dom spremni’. Od pozdrava „Za dom spremni” četnicima se ledila krv u žilama u Domovinskom ratu, možda je to pozadina svih hajki na ratno znakovlje HOS-a? Plenković se očito umislio da je on taj „prosvjetitelj“ koji može zabranili ratni stijeg bojovnika HOS-a, službeno odobreni stijeg u Domovinskom ratu. Umjesto zaključka Andrej Plenković ovim potezima ne pokazuje odnos njegove vlasti prema NDH i ustaškom režimu, kako tvrdi, već pokazuje svoj odnos prema Domovinskom ratu.

Svi mi dobro znamo tko je Milorad Pupovac, činjenica da u njegovu SDDS-u nema ni jednog hrvatskog branitelja sve govori. Godinama uz pomoć lijevih medija, lažnih haaških svjedoka optužnice stigmatizira Domovinski rat i HOS te njegovu ulogu u Domovinskom ratu. Što bi pokojni prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman rekao na ovaj potez. Možda ovo!? „Mi nećemo dopustiti ostacima jugo komunističkog sustava, niti jugo-srpskog stanja, kakvo smo bili zatekli u Hrvatskoj uspostavom hrvatske slobode i demokracije. Nećemo dopustiti da nam sve to skupa dovedu u pitanje. Nećemo dopustiti tim jugo komunističkim ostacima, ali ni onim političkim diletantima, bezglavim smušenjacima koji ne vide o čemu se zapravo radi danas, u Hrvatskoj, i u svijetu sa kojekakvim regionalnim planovima... Nećemo dopustiti onima koji se vežu i s crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo s crnim, nego i zelenim, žutim vragovima... Nećemo dopustiti onima koji se povezuju sa svima protivnicima hrvatske samostalnosti, ne samo povezuju, nego im se nude, ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude, kao što se i sami hvale da dobivaju dotacije iz svih centara svijeta, a povezuju se od fundamentalističkih ekstremista, do kojekakvih lažnih propovjednika, pseudo demokratskih obmanjivača koji nam danas propovijedaju velike ideje o ljudskim pravima i slobodama medija. Da! Mi smo stvarali svoju Hrvatsku za ljudska prava i za slobodu medija, ali za ljudska prava prije svega većine hrvatskoga naroda. Ali ćemo, razumije se, mi s tom hrvatskom slobodom i demokracijom osigurati i manjini ta ljudska prava i slobodu medija. Ali nećemo dopustiti da nam ti sa strane rješavaju, odnosno nameću rješenja. Hrvatska neće biti ničija kolonija. Hrvatska je dosta bila i pod Mlečanima i pod Stambolom, i pod Bečom i pod Peštom, i pod Beogradom. Hrvatska je izvojevala svoju slobodu, svoju samostalnost, svoje pravo da sama odlučuje o svojoj sudbini“.

Nalazimo se pred tzv. super izbornom godinom. Kako gledate na trenutačne odnose snaga na političkoj sceni?

Da, nalazimo se pred tzv. super izbornom godinom, dvostrukim „praznikom demokracije“ - kako će nam se „velike vođe „obraćati. Nalazimo se pred duplim „praznikom demokracije“ gdje će hrvatski građani u suštini opet samo glasovati, a ne birati svoje kandidate za Europski parlament odnosno Hrvatski sabor. Ništa se nije promijenilo, birači i dalje glasuju, a stranačke „vođe“ biraju parlamentarce, a to onda zovu europskim vrijednostima, demokracijom i još nizom epiteta. Politička scena nam je jadna da ne može biti jadnijom. Birači nemaju za koga glasovati, a poglavito birati - koje pravo im je uskraćeno. Imamo predsjednika Vlade koji živi u svom virtualnom svijetu, a svaki govor počinje Izboriili završava samohvalom. Imamo predsjednika Vlade i predsjednika Republike koji su sramota za sve nas. Imamo predsjednika Vlade koji sve radi na ratnoj odšteti Ukrajine, a ništa ne poduzima za naše obeštećenje od Srbije. Imamo vlast koju treba smijeniti, ali je žalosno da je ono što nam se nudi još gore od tako loše vlasti.

Prisjetimo se briljantnog citata Platona koji kaže: ''Cijenu koju dobri ljudi plaćaju za to što ne sudjeluju u javnim zbivanjima je to da njima vladaju pokvareni ljudi'', kao i sljedeći citat Ive Andrića: ''Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati'', najzornije oslikavaju sadašnje stanje u zemlji i Zagrebu.

Razgovarao: Davor Dijanović

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Ned, 19-05-2024, 23:38:45

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.