Razgovor s dr. sc. Lukom Popovom

Poštovani g. Popov, iako ste posljednjih godina već nastupali u tiskanim i elektroničkim medijima, zamolio bih Vas da se ukratko predstavite našim čitateljima.

Nema se tu puno za reći. Rodom sam iz Splita, sa 18 godina došao sam u Zagreb na studij. Diplomirao sam i doktorirao na području teorijske fizike. Zaposlen sam u struci, na Fizičkom odsjeku Sveučilišta u Zagrebu. Osim u znanosti, prisutan sam i u društvenom životu kao aktivni član nekoliko građanskih udruga, a zanimaju me i ekonomske teme. Oženjen sam, imam dvoje male djece.

Vjera i znanost

Po struci ste fizičar i znanstvenik, ali i praktični katolik. Masovni mediji kao da žele stvoriti sliku nespojivosti vjere i znanosti, pa bismo Vas molili da nam dadete Vašu sliku odnosa između vjere i znanosti.

Ne vidim ni jedan razlog zašto bi vjera i znanost bili „nespojivi". Vjera doduše nadilazi razum, ali između vjere i razuma ne može biti proturječja, jer oboje potječu od Boga. Znanost je proces u kojem pomoću razuma pokušavamo spoznati zakonitosti materijalnog svijeta, a vjera nadnaravni čin spoznaje božanskih stvari. Obje stvari imaju svoj primarni izvor u Bogu Stvoritelju, pa u tom smislu možemo reći da vjera nadopunjuje razum i omogućuje nam cjelovitu spoznaju stvarnosti koja nije ograničena samo na ono što možemo dohvatiti osjetilima i vlastitim snagama razuma.

U Svetom pismu na više mjesta stoji da se Stvoritelja može upoznati proučavajući stvorenje – od prilike na sličan način kao što promatrajući neko umjetničko djelo možemo puno naučiti i o samom umjetniku koji ga je stvorio. Na taj način i fizičar koji spoznaje svemir u kojem vlada inherentna uređenost, te opaža intrinzičnu konzistentnost prirodnih zakona, može mnogo naučiti o Bogu koji je stvorio baš takav svemir i baš takve zakone.

Znanost i obrazovanje

Predavač ste na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (PMF) u Zagrebu. Kako gledate na položaj obrazovanja i znanosti u RH?

Rekao bih da nas tu čeka još jako puno posla. Osobno sam bio veliki protivnik provedbe bolonjskog procesa, i što vrijeme više prolazi to mi se BolonjaOsobno sam bio veliki protivnik provedbe bolonjskog procesa, i što vrijeme više prolazi to mi se sve više čini da sam bio u pravu. Fakulteti su pretvoreni u nastavak srednje škole, a kriteriji su u velikoj mjeri srozani. Umjesto da se na fakultetima razvija kritičko mišljenje i insistira na razumijevanju gradiva, postojeći sustav kao da najviše vrednuje poslušnost i marljivo izvršavanje zadataka, pri čemu se često ostaje na površini. Ponekad je dovoljno pohađati sva predavanja i uredno pisati domaće zadaće, da biste završili fakultet.sve više čini da sam bio u pravu. Fakulteti su pretvoreni u nastavak srednje škole, a kriteriji su u velikoj mjeri srozani. Umjesto da se na fakultetima razvija kritičko mišljenje i insistira na razumijevanju gradiva, postojeći sustav kao da najviše vrednuje poslušnost i marljivo izvršavanje zadataka, pri čemu se često ostaje na površini. Ponekad je dovoljno pohađati sva predavanja i uredno pisati domaće zadaće, da biste završili fakultet.

Taj sustav doveo je do inflacije diploma, što se onda radikalno odrazilo i na tržište rada. Mnogi mladi ljudi sa završenim fakultetima ne mogu naći posao i polako shvaćaju da diplome koje su stekli u stvarnom svijetu zapravo jako malo vrijede. Vidimo i to da se stare diplome (prije provedbe bolonjskog procesa) na tržištu rada puno više vrednuju od novih diploma sa novokomponiranim titulama. Nije to bez razloga.

Što se tiče znanosti, treba reći da se hrvatska znanstvena zajednica u ovom trenutku nalazi pred velikim izazovom. Nekada se znanost uredno i redovito financirala iz proračuna Ministarstva znanosti. Danas se znanost većinom financira iz nacionalnih i europskih zaklada, pri čemu se u procesu odobravanja sredstava provodi striktna međunarodna recenzija. Mislim da je to jako dobro, jer se na taj način provodi selekcija koja rezultira većom kompetitivnošću i podizanjem kvalitete znanstvenih projekata. Sustav više ne dozvoljava uljuljkanost i tromost. To ponekad može biti i prilično stresno (posebno onima koji su navikli na stari način rada), ali mislim da je to jedini način da hrvatska znanost ostane u društvu svjetske znanstvene zajednice gdje i pripada.

Apologetika

Član ste Apologetske udruge bl. Ivan Merz. Možete li za naše čitatelje ukratko kazati što je to apologetika i koji je njezin status u Hrvatskoj?

Apologetika je grana teologije koja se bavi razumskom obranom vjere. Ona počiva na premisi da nema razdora između vjere i razuma. Iako sam razum nije dovoljan da bismo spoznali vjerske istine, jednom kada ApologetikaApologetika je grana teologije koja se bavi razumskom obranom vjere. Ona počiva na premisi da nema razdora između vjere i razuma. Iako sam razum nije dovoljan da bismo spoznali vjerske istine, jednom kada ih spoznamo možemo ih uz pomoć razuma braniti. Apologetika potječe još od 2. stoljeća, kada se kršćanstvo prvi put susrelo sa raznim školama mišljenja koje su filozofskim argumentima pokušavali osporiti Uvod u apologetikuistinitost kršćanske vjere.ih spoznamo možemo ih uz pomoć razuma braniti. Apologetika potječe još od 2. stoljeća, kada se kršćanstvo prvi put susrelo sa raznim školama mišljenja koje su filozofskim argumentima pokušavali osporiti istinitost kršćanske vjere.

Na taj izazov rani kršćanski oci odgovorili su vještim raspravama u kojima su, oslanjajući se isključivo na razum, pokazali ništavnost takvih argumenata. Mnoga od tih djela sačuvana su do danas, i još uvijek imaju istu svježinu i snagu kao i prije gotovo dva tisućljeća.

Nažalost, u godinama nakon Drugog vatikanskog sabora svjedočimo jednoj velikoj krizi apologetike. Nošeni tzv. „duhom koncila" i lažnim ekumenizmom, neki teolozi počeli su zastupati tezu da je dijalog s drugim kršćanskim denominacijama i religijama sam sebi svrha, te da katolici nipošto ne bi smjeli „nametati" svoje mišljenje drugima.

U tom ozračju, reći nekome da je u zabludi počelo se smatrati ultimativnom uvredom. S vremenom se i na samu istinu počelo gledati kao na prepreku u dijalogu, pa je pitanje istine svjesno ili nesvjesno ostavljeno po strani. Na klasičnu apologetiku počelo se gledati kao na nazadnjaštvo i prozelitizam.

Pojavom novog vala apologeta, posebno u SAD-u (Hahn, Keating, Shea, Sungenis, ...), u posljednje vrijeme dolazi do novog interesa za apologetiku gdje se sve više shvaća da ljubav prema bližnjemu podrazumijeva i to da se bližnjega upozori na zablude u kojima se eventualno nalazi, te da mu se ponudi lijek istine. Naravno, uvijek poštujući slobodu onoga koji iz bilo kojeg razloga nije voljan ili spreman prihvatiti ponuđene argumente. Dio tog novog vala apologetike čini i Apologetska udruga bl. Ivan Merz u Hrvatskoj. Nedavno je slična udruga pokrenuta i u Splitu, a nadam se da će u budućnosti biti i više takvih inicijativa.

Tradicionalna misa

Angažirani ste i u Društvu za promicanje tradicionalne mise „Benedictus". Možete li reći nešto više o samome Društvu i njegovim aktivnostima?

Priča počinje 2007. godine, kada je papa Benedikt XVI. objavio glasoviti motuproprij Summorum Pontificum, u kojem je istaknuo univerzalnu vrijednost MisaNažalost, treba reći i to da kod mnogih prelata još uvijek postoji određen otpor prema tradicionalnoj misi, kao da bi tu bilo riječ o nečemu što je štetno ili nepoželjno. Tu bih citirao papu Benedikta koji je napisao: „Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim. Svima nam je na korist očuvati bogatstvo koje je izraslo u vjeri i molitvi Crkve, te mu dodijeliti zasluženo mjesto."tradicionalnog rimskog obreda. Osim toga, motuproprij daje neopozivo dopuštenje svakom svećeniku da svoju misu prikazuje po tradicionalnom obredu (preciznije rečeno po misalu sv. Ivana XXIII), a ističe i pravo vjernika da im se omogući pristup tom velikom duhovnom blagu.

Potaknuti tom papinom gestom, skupina vjernika iz Zagrebačke nadbiskupije zatražila je mogućnost prisustvovanja tradicionalnoj latinskoj misi nedjeljama i zapovijedanim blagdanima. Zahtjev je iz prve naišao na određena nerazumijevanja i otpore, da bi u veljači 2011. konačno bio odobren. U međuvremenu, skupina vjernika privržena tradicionalnoj rimskoj liturgiji organizirala se u udrugu „Benedictus", koja za cilj ima promicanje tradicionalne liturgije, te stoji na raspolaganju svakom svećeniku koji se želi upoznati s misom kakva se u Crkvi služila gotovo 1900 godina, sve do liturgijske reforme krajem 1960-ih. Kao rezultat tih nastojanja, danas se u Zagrebu tradicionalna misa služi redovito, svake nedjelje i zapovijedanog blagdana, u crkvi sv. Martina u Vlaškoj ulici, u 11:30 h.

Nažalost, treba reći i to da kod mnogih prelata još uvijek postoji određen otpor prema tradicionalnoj misi, kao da bi tu bilo riječ o nečemu što je štetno ili nepoželjno. Tu bih citirao papu Benedikta koji je napisao: „Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim. Svima nam je na korist očuvati bogatstvo koje je izraslo u vjeri i molitvi Crkve, te mu dodijeliti zasluženo mjesto."

Posebno me iznenađuju neki biskupi koji i nakon sedam godina od objavljivanja papinog motuproprija i dalje tvrde da je za služenje tradicionalne mise potrebno ishoditi nekakvu posebnu dozvolu od ordinarijata, iako u samom motupropriju eksplicitno piše da nikakva posebna dozvola nije potrebna.

Konzervativizam

Uz Vicu Batarela i Stjepu Bartulicu slovite kao jedan od predvodnika „novih konzervativaca" u Hrvatskoj. S obzirom na to da na hrvatskoj političkoj sceni vlada prilična pojmovna nejasnoća i konfuzija zanima nas što Vi konkretno podrazumijevate pod pojmom „konzervativizam"?

Riječ „konzervativizam" u javnosti zaista poprima najrazličitija značenja. Lijevo-liberalni krugovi kod nas tu riječ najčešće koriste u pejorativnom značenju, želeći njome označiti nazadnjaštvo ili zadrtost. S druge strane, u anglosaksonskim državama ta riječ označava legitimni svjetonazor ili političku opciju (trenutni premijer Velike Britanije je član i predsjednik Konzervativne stranke) kojeg karakterizira privrženost prokušanim i u naravi utemeljenim društvenim vrednotama.

Konzervativizam za kojeg se mi zalažemo svoje temelje nalazi u idejama irskog državnika i mislioca Edmunda Burkea, koji je praktički samostalno uspio spriječiti prodor rušilačkih ideja Francuske revolucije u Veliku Britaniju. Konzervativizam kakvog je on vidio je upravo antiteza bilo kakvoj ideologiji ili revolucionarnom djelovanju.

Dok s jedne strane imamo ideologije koje putem ovog ili onog oblika društvenog inženjeringa žele preoblikovati društvo tako da ono izgleda onako kako bi oni htjeli, konzervativizam teži upravo suprotnom: sačuvati dobre tradicije i težiti napretku „na ramenima divova", tj. uvažavajući stečenu mudrost minulih naraštaja. Dok revolucionar želi uništiti svaku tradiciju i zamijeniti ju s novim i neprokušanim idejama i vrednotama, konzervativac u tradiciji vidi veliko bogatstvo te se prema njoj odnosi s dubokim poštovanjem.

KonzervativizamDok s jedne strane imamo ideologije koje putem ovog ili onog oblika društvenog inženjeringa žele preoblikovati društvo tako da ono izgleda onako kako bi oni htjeli, konzervativizam teži upravo suprotnom: sačuvati dobre tradicije i težiti napretku „na ramenima divova", tj. uvažavajući stečenu mudrost minulih naraštaja. Dok revolucionar želi uništiti svaku tradiciju i zamijeniti ju s novim i neprokušanim idejama i vrednotama, konzervativac u tradiciji vidi veliko bogatstvo te se prema njoj odnosi s dubokim poštovanjem.Konkretno bih naveo dva stupa na kojima počiva ideja konzervativizma. Prije svega, tu je poštivanje naravnog zakona i istine o čovjeku. Nažalost, danas je samo korištenje tih termina dovoljno da vas se nazove nazadnjakom ili zadrtim vjerskim fanatikom. Međutim, naše je duboko uvjerenje da država čiji se zakoni ne temelje na naravnom zakonu i čija se antropologija ne temelji na istini o čovjeku, ne može opstati kao zdravo i prosperitetno društvo.

Druga stvar je prihvaćanje čovjeka kao slobodnog i odgovorng bića, kojemu nije potreban kolektiv ili država koja bi umjesto njega donosila odluke koje se tiču njegova privatnog života. Za konzervativca privatni život ima veliku vrijednost – on želi živjeti obiteljskim životom, družiti se sa svojim prijateljima, prakticirati svoju vjeru. To su zaista važne stvari. Bavljenje javnim pitanjima za prosječnog čovjeka treba biti u drugom planu.

Problem nastaje onda kada se od privatnih stvari (kao što je npr. odgoj djece ili vođenje privatnog biznisa) počinje raditi javna stvar, pa se država osjeti pozvanom intervenirati u privatne živote građana. To je posebno vidljivo u Hrvatskoj gdje svjedočimo politizaciji gotovo svakog društvenog procesa. Konzervativci se tome oštro protive i inzistiraju na tome da utjecaj države na privatne živote građana (pa tako i na društvene procese koji iz toga proizlaze) bude i ostane minimalan.

Upravo iz tog razloga konzervativci se zauzimaju za što manju državnu administraciju, ograničenu državnu vlast, male poreze, slobodno tržište, itd. Građanima mora biti omogućeno da uz što manje smetnje teže ka ostvarivanju svojih privatnih interesa, dok god isti ne sprječava druge da rade to isto.

Ekonomija

Vodite blog pod nazivom „katkapital" na kojemu pišete o ekonomskoj problematici. Kakvi su Vaši pogledi na ekonomska pitanja i ekonomske modele?

Moji pogledi na ekonomiju proizlaze upravo iz onoga što sam maločas rekao o temeljnim idejama konzervativizma. Budući da smatram da je čovjek slobodno biće kadro preuzeti odgovornost za svoje postupke, EkonomijaKonzervativci se u pravilu zalažu za što slobodnije tržište, sa što manje državnog intervencionizma. Sva javna poduzeća koja nisu od strateškog interesa valjalo bi što prije privatizirati, kako bi se izbjegao politički klijentelizam i nelojalna konkurencija. Osim toga, tržišno gospodarstvo (kapitalizam) pokazalo se kao najučinkovitije sredstvo u borbi protiv siromaštva i socijalne obespravljenosti. Maštati o bilo kojem obliku socijalizma, koji je dokazano neuspjeli eksperiment, je ne samo neozbiljno već može biti i prilično opasno.iz toga slijedi i da uloga države ne smije biti takva da umjesto njega donosi ekonomske odluke. Ako pogledate ukupna porezna izdavanja u Hrvatskoj, ona u sumi iznose oko 55%. To znači da država raspolaže s više od polovicom Vaših sredstava, odnosno da više od pola ekonomskih odluka država donosi umjesto Vas! Moje trogodišnje dijete vjerojatno donosi više samostalnih odluka nego što država dopušta odraslim ljudima. To ne može biti normalno.

Sveprisutnost države u ekonomiji vidljiva je na svakom koraku. Osim velikih poreza i parafiskalnih nameta, tu je i neprohodna šuma regulativa i odredbi gdje država praktički odlučuje što je za nas dobro, a što nije. Tako je npr. država propisala da ne možete otvoriti cvjećarnicu ako nemate položen ispita za stručnu osposobljenost za cvjećara. Kao da ljudi nisu kadri razlikovati lijepe bukete od ružnih, pa nam treba država da nas zaštiti od nekompetentnih cvjećara. Takvih je primjera gomila.

Iz tih razloga, konzervativci se u pravilu zalažu za što slobodnije tržište, sa što manje državnog intervencionizma. Sva javna poduzeća koja nisu od strateškog interesa valjalo bi što prije privatizirati, kako bi se izbjegao politički klijentelizam i nelojalna konkurencija. Osim toga, tržišno gospodarstvo (kapitalizam) pokazalo se kao najučinkovitije sredstvo u borbi protiv siromaštva i socijalne obespravljenosti. Maštati o bilo kojem obliku socijalizma, koji je dokazano neuspjeli eksperiment, je ne samo neozbiljno već može biti i prilično opasno.

Kršćanski intelektualci

Kako gledate na položaj kršćanskih – katoličkih intelektualaca u Hrvatskoj? Je li njihov angažman dostatan?

Nažalost, moram reći da je daleko od toga. U Hrvatskom društvu, kao i u cijelom zapadnom svijetu, vodi se jedna vrsta kulturološkog rata. S jedne strane imamo lijevo-liberalnu agendu koja se zalaže za uništenje gotovo svih tradicijskih vrijednosti i nametanje jedne nove antropologije koja se protivi istini o čovjeku. Ta agenda je danas vrlo jaka i u sve većem broju zapadnih zemalja postaje mainstream.

Slično kao i u Orwellovoj 1984-oj, dolazi do uvođenja i jednog novog jezika, u kojem stare riječi počinju dobivati neka sasvim nova značenja, uz uvođenje nekih sasvim novih pojmova i složenica čije se nepoznavanje karakterizira kao znak krajnje neobrazovanosti. Tu je i teror političke korektnosti koji zabranjuje bilo kakvo izražavanje stajališta koji nisu u skladu s novom agendom.

Upravo tu vidim veliki prostor za djelovanje kršćanskih intelektualaca i općenito intelektualaca odanih zdravom razumu. Svi se zajedno moramo boriti za očuvanje kršćanske kulture koja je oblikovala i stvorila zapadnu civilizaciju. Pri tome naravno mislim na borbu kroz javno i kulturno djelovanje, nikako nasiljem ili spuštanjem na razinu vulgarnosti.

Judeo-kršćanske vrijednosti čine stupove zapadne civilizacije – uništavanjem tih stupova sasvim će sigurno doći i do kolapsa cijele civilizacije kakvu poznajemo. Zapitajmo se kako ćemo jednog dana objasniti svojoj djeci zašto smo stajali sa strane i bili pasivni promatrači civilizacijskog kolapsa, ako smo mogli nešto učiniti da to zaustavimo.

Bili ste jedan od predavača na „Kulfestu – festivalu progresivne kulture" koji se u svibnju o. g. održao Zagrebu. U uvodnom govoru na Kulfestu apostrofirano je kako je cilj konzervativizma stvoriti društvo u kojem će se poštivati tri važne osnovnice: poredak, pravda i sloboda. Je li prema Vašem mišljenju hrvatsko društvo – unatoč službeno proklamiranim slobodama i pravima – zaista slobodno ili, zapravo, živimo u prividu slobode? Dojma sam, naime, da je tzv. komunistički mentalitet i dalje u Hrvatskoj vrlo jak i da se ljudi i dalje boje kazati što doista misle.

U pravu ste, Hrvatsko društvo je daleko od toga da bi ga se moglo nazvati „slobodnim društvom". Ja sam premlad da bih imao iskustvo mentaliteta koji je vladao u bivšoj državi, ali mogu reći ono što vidim sada. DržavaDržava koja uzima velike poreze postaje glomazna i moćna, pa se i počinje ponašati kao tiranin i gospodar ljudskih života. S vremenom se dogodi to da ljudi počnu na državu gledati kao na svog skrbnika, pa počinju od države očekivati da im rješava privatne probleme.Prije svega, tu je izostanak tržišnih i ekonomskih sloboda, o čemu sam govorio ranije. To nije nimalo nevažno, jer mnoga istraživanja pokazuju visoki stupanj korelacije između ekonomskih i svih drugih sloboda. Država koja je sveprisutna na tržištu bit će sveprisutna i u drugim sferama društvenog života.

Država koja uzima velike poreze postaje glomazna i moćna, pa se i počinje ponašati kao tiranin i gospodar ljudskih života. S vremenom se dogodi to da ljudi počnu na državu gledati kao na svog skrbnika, pa počinju od države očekivati da im rješava privatne probleme. Tako prosječan građanin Hrvatske danas od države očekuje da mu osigura dostupno zdravstvo, obrazovanje za djecu, radno mjesto, mirovinu, i općenito dostojanstven život. Građani tako postaju pasivni izvršioci obveza koje im propisuje država, a za uzvrat očekuju da se država pobrine za njih. Rekao bih da je to taj „socijalistički mentalitet" koji je u Hrvatskoj nažalost općeprisutan.

K tome još treba dodati i cijeli niz zakona koji eksplicitno ograničavaju slobodu govora i djelovanja. Nedavno je izišao zakon koji zabranjuje pogrdno izražavanje na račun visokih državnih dužnosnika, pa smo imali nekoliko slučajeva hapšenja ljudi radi toga što su na društvenim mrežama napisali poneku pogrdnu riječ na račun nekog političara. Čini mi se da prečesto zaboravljamo da su političari tu da služe nama, da smo ih mi izabrali i da ih mi plaćamo. Mi smo na neki način njihovi poslodavci, i oni su dužni nama podnositi račune za svoje ponašanje – a ne obrnuto.

Sve u svemu, rekao bih da u Hrvatskoj već godinama postoji kontinuirani trend smanjivanja i ekonomskih i osobnih sloboda, i da bi bilo krajnje vrijeme da se stvari po tom pitanju počnu mijenjati.

Kratki komentar trenutne političke situacije u državi?

Na čelu države je Vlada koja očito nije sposobna provesti potrebne reforme. S obzirom na nedavne ankete, čak je i njezin politički legitimitet vrlo upitan i jasno je da od nje više ne možemo ništa očekivati. ProgramiPogledamo li hrvatski politički spektar, vidimo da je tu riječ uglavnom o ideološko-svjetonazorskim svrstavanjima. S jedne strane imamo progresivnu ljevicu, pa onda par stranaka politika4centra, i tradicionalnu desnicu. Dok na svjetonazorskom polju između tih stranaka postoje velike i nepremostive razlike, na gospodarskom planu vidimo nešto sasvim drugo. Stranke koje se nalaze na lijevim i desnim krajevima političkog spektra imaju praktički istovjetne gospodarske programe.Preostaje nam dakle čekati izbore i nadati se pobjedi neke bolje opcije.

Međutim, tu nisam optimist. Pogledamo li hrvatski politički spektar, vidimo da je tu riječ uglavnom o ideološko-svjetonazorskim svrstavanjima. S jedne strane imamo progresivnu ljevicu, pa onda par stranaka centra, i tradicionalnu desnicu. Dok na svjetonazorskom polju između tih stranaka postoje velike i nepremostive razlike, na gospodarskom planu vidimo nešto sasvim drugo. Stranke koje se nalaze na lijevim i desnim krajevima političkog spektra imaju praktički istovjetne gospodarske programe.

I jedni i drugi navijaju za jaku državu koja će uvesti reda u društvo, protive se ideji slobodnog tržišta, zazivaju još veći državni intervencionizam, te plansko gospodarstvo. Kod jednih i drugih pojavljuju se sintagme kao što je „ekološka održivost", „eko-socijalni model", „strategija razvoja", „obnovljivi izvori energije", „socijalna država", „besplatno školstvo", itd. Od države se očekuje da građanima osigura prosperitet, da ojača gospodarstvo, da otvori radna mjesta, osigura radnička prava, itd. Ukratko, u svim tim gospodarskim programima država i njezina administracija zauzimaju središnje mjesto.

Na centru je situacija malo drugačija, ali i tamo dominiraju isključivo kejnezijanska rješenja, najčešće utemeljena na teoriji povećane javne potrošnje i općenito aktivnim sudioništvom države u svim ekonomskim procesima. Paradoksalno je i to da možda najprotržišniju opciju čine Čačićevi reformisti, čiji se program gospodarskog oporavka opet temelji na državnim investicijama i energetskim strategijama.

Vidimo da na cijelom političkom spektru ne postoji niti jedna stranka koja bi se zalagala za ekonomiju slobodnog poduzetništva i manju prisutnost države kao regulatora na tržištu. U tom smislu vidim veliki prostor za autentičnu konzervativnu političku opciju, koja bi istovremeno uvažavala tradicijske vrijednosti hrvatskog naroda i težila ostvarenju većih ekonomskih sloboda. Treba nam hrvatska Margaret Thatcher.

Davor Dijanović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.