Osvrt na roman „Svirači čarobnih frula“ Mirka Ćurića

Nezahvalna je zadaća pisati roman o osobama iz najbližega kruga Wolfganga Amadeusa Mozarta. Jer, ma kako se zvali i bili bliski slavnomu skladatelju – ostajali su u njegovoj sjeni. Svejedno, Mirko Ćurić pokušao je okarakterizirati lik i djelo Jakoba ((Hëubela) Haibela (Graz, 1762. – Đakovo, 1826.), suradnika glasovite družine svojih kumova Emanuela i Eleonore Schikaneder, kojoj je pripadalo i salzburško čudo od djeteta. „Svirači čarobnih frula“ nagrađeni su nedavno „Knezom Trpimirom“ za najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman. Uz objavu u Nakladi Bošković, autoru će biti uručeno priznanje 8. prosinca u Nadbiskupovu kastelu u Kaštelu Sućurcu, u organizaciji Gradske knjižnice Kaštela. Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Nevenka Nekić, Đuro Vidmarović i Hrvoje Hitrec ocijenilo je povijesno ljubavno-glazbeno prozno djelo najboljim među pristiglim rukopisima. „U svemu, hrvatska je književnost na dobitku – pojavio se povijesni roman vrlo netipičan, originalan, s protagonistima koji nisu kraljevi i knezovi hrvatski, nego kraljevi i knezovi glazbe u srednjoj Europi svršetkom 18. i početkom 19. stoljeća, od kojih je jedan dugo vremena djelovao i u Hrvatskoj”, zapisao je među ostalim Hitrec u recenziji.

Roman je napisan u sjećanje na (ne)zaboravljenoga đakovačkoga zborovođu Haibela i njegovu drugu suprugu Mariju Sophie (1763. – 1846.), Mozartovu šogoricu, jednu od četiriju sestara Weber. I ona je ostala po strani starije Constanze (Ćurić ih piše kroatiziranim imenima Sofija i Konstanca), skladateljeve supruge i majke njihovih šestero djece, među kojima su tek dvojica sinova poživjela lijepe godine. Nesumnjivo je grad Đakovo (tadašnji Diakovar) bila presudna točka pisanja nevelika, ali zgusnuta i sadržajna romana, s naglaskom na ljubav Jakoba i Sofije. Idealizirajući osjećaje, možda rođene i na bečkoj premijeri „Čarobne frule“, književnik je ispisao nekronološki poredanih trideset i sedam poglavlja, a za lakše praćenje pridodane su autorske i jezične napomene te kratke biografije važnijih povijesnih osoba u romanu. Jamačno će se čitatelj uz njih lakše snaći u tadašnjim društvenim zbivanjima Austro-Ugarske Monarhije, s naglaskom na obitelji Mozart, Weber, Schikaneder i Haibel. Uronit će u svijet njihova glazbenoga nadahnuća, ali i opterećenosti egzistencijalnim nedaćama, bolje rečeno traženju kruha pored pogače, nevješto balansirajući između materijalnoga i neprolaznoga.

Književnika su gotovo dva desetljeća, od 2006. naovamo, intrigirala istraživanja o okolnostima koje su skladatelja, dirigenta i pjevača Haibela dovele s novom suprugom u Slavoniju, odnosno kako je izmoren nesretnim obiteljskim usudom (smrt supruge Katarine i njihovih šestero djece u ranoj dobi) te neizmirenim dugovima Schikanederove boemske trupe odlučio sreću potražiti upravo u Đakovu, na poziv tadašnjega biskupa Antuna Mandića. No idu li ljubav i sreća zajedno, pitanje je koje lebdi nad životima Jakoba i Sofije. Oni su se, parafrazirajući glasovitu poslovicu o čovjeku i selu – mogli iseliti iz Beča, ali Beč se nikada nije iselio iz njih. Ma kako sretno živjeli, skladali i pjevali u ubogoj slavonskoj ravnici, često su maštali o prevrtljivoj i nedohvatljivoj bečkoj slavi, gledajući kako ime prerano preminuloga skladatelja raste čak i do spomenika u rodnom Salzburgu, iako nitko nije bio prorokom u svojem zavičaju. Duhovito Ćurić primjećuje da je, mimo rodnoga grada, Mozart postao cijenjen u cijelom svijetu, ali za života nije dospio biti priznatim u Grazu. I tako, poglavlje po poglavlje, ma kako vješto autor uvukao svoje likove u rasprave o velikim djelima klasične glazbe, sve se neminovno vraća na Mozarta. Uostalom, Sofija Haibel držala je šogorovu ruku pri njegovu umiranju 5. prosinca 1791., dok je posljednjim ovozemaljskim naporima tumačio dovršetak Requiema, nesretan ako slušatelji ne shvate pravo notno mjesto na kojemu dolaze bubnjevi.

Ruku na srce, „Svirači čarobnih frula“ više su austrijski nego hrvatski povijesni roman. Ako bude preveden na njemački jezik, zainteresiranima za Mozartovo djelo pružit će vrijedni uvid u manje poznate činjenice, pa i spekulacije glede karaktera, očinstva i smrti. Simbolično, s vremenom je ostalo zapušteno (nepoznato) i Wolfgangovo i Jakobovo posljednje počivalište – ostadoše tek gola imena gradova – Beč i Đakovo. Jednako znakovito onima koji vole igru brojeva, sestre Sofija i Konstanca ostale su udovicama istoga dana – 24. ožujka 1826. godine. Tada su, naime, preminuli i Haibel i drugi muž Mozartove udovice Georg Nikolaus von Nissen, do smrti posvećen biografiji svojega prethodnika. Roman nije tek puko nabrajanje povijesnih podataka, slojevitiji je, obogaćen veoma preciznim, mahom kulturološkim dijalozima glavnih junaka. Oni su u dobrom dijelu i posveta Đakovu prije vremena biskupa Josipa Jurja Strossmayera, svojevrsni uvod u podizanje nove đakovačke katedrale i oda prošlosti ispunjenoj krvavom turskom vladavinom, ali i gostoljubivošću preživjeloga slavonskoga čovjeka. Daleko od svjetala bečke pozornice, kao da su živjeli tri života u jednom, supružnici Haibel snatre o starom, nepostojećem, vraćajući se iznova s dugih putovanja u okrilje pitomih lenija okruga Diakovar. Njihova ljubav biološkim slijedom u kasnim Sofijinim četrdesetima nije mogla biti okrunjena potomstvom, ali uzajamno poštovanje ostalo je neupitnim, kao da ih je uistinu povezalo pjevanje uloga Pamine i Monostatosa na jednoj davnoj probi „Čarobne frule“ kojom i počinje roman.

Ćurić je na mnogim mjestima pribjegao povijesnim izvorima, osobito pismima iz Mozartova kruga, kako bi ojačao važnost utjecaja glavnih likova na zbivanja u samom romanu, stavljajući na njegovu pozornicu i one koji će kvalitetom naslijediti težak teret Amadeusove genijalnosti, primjerice Johanna Wolfganga von Goethea i Ludwiga van Beethovena. Tako zapravo iz svake slike trideset i sedam poglavlja iščitavamo roman u romanu, jer svaki „kadar“ može biti podloga novomu djelu, kao što je i Sofijino pismo postalo predložak „Sviračima čarobne frule“. Pripovijest je to i o prolaznosti javnih priznanja, napetom suodnosu između vlasti i umjetnosti, barem za one umjetnike koji su imali sreću (podrijetlom i drugim nečistim silama) biti prepoznati i stimulirani za svoj rad. Kako je dugi tok rijeke onih koji nisu siromaštvom i ostalim usudima dobili malenu priliku zasvirati pred vojvodama, carevima i drugim velikodostojnicima, žvačući ubogu krušnu koricu, udaljeni od stolova s kulenom, pečenim fazanima i kolačima. Uopće je svevremensko pitanje je li umjetnik ikada mogao (smio) biti svoj bez državne potpore, „osuđen“ na vlastiti talent, dakle nepoznatost u širim slojevima. Ako izuzmemo pokoje ponavljanje i nenamjernu autorsku pogrješku, nagrađeni Ćurićev roman solidno je djelo pridodano dragocjenom nizu kaštelanskoga natječaja. Tematski izmiče okviru hrvatskoga povijesnoga romana, ali na utemeljen način prikazuje neraskidivost onodobnih monarhijskih spona, pripovijedajući priču o prije zabranjenoj, poslije sakramentalno potvrđenoj ljubavi. O tomu je li bila i sretna, čitatelj će zasebno prosuđivati, tek valja napomenuti: odviše je i dječjih, i odraslih, i nepoznatih grobova ostalo za Haibelima.

Tomislav Šovagović

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.