Miro Međimorec, “Dora sa sjenama ili čekanje života“

Naš dragi kolega Miroslav Međimorec u mome je sjećanju zabilježen još od davnih 70-tih godina prošlog stoljeća kada se uz njegovo, i još pokoje ime veže promjena kulturne klime u i oko kazališta-Međimorecponajprije tada kultnog ITD-a. On je svojom pojavom u kulturnom, posebice kazališnom životu, donio snažnu promjenu uobičajenog modela pisanja, režiranja pa i gledanja kazališnih predstava. Dakako ta promjena proizvela je i bitne pomake svijesti o ispisivanju i promoviranju umjetničkih vrijednosti onog vremena. Kada bi samo ova činjenica koju svjedoči ispisujem stajala uz njegovo ime Miroslav bi zaslužio nezaborav i poštovanje medijske memorije. A što sve naš prijatelj i kolega nije učinio na čast svome imenu i svome narodu iscrpno je zabilježeno u njegovoj biografiji pa ću se ja, da ne duljim, usredotočiti na sam roman. No ipak, sve to, koliko god impresivno i za svaki normalan um nezaobilazno bilo, nije i neće biti dovoljno da njegov najnoviji roman „Dora sa sjenama ili čekanje života“ odjekne u našoj hrvatskoj javnosti, snažno, bolno i široko kako i zaslužuje.

Daj Bože da se varam! Jer, barem do sada, ime ovog vrhunskog intelektualca i darovitog redatelja i književnika, uz nemali broj jednako darovitih njegovih kolega poput primjerice Nikole Đuretića, Nevenke Nekić, Đure Vidmarovića itd, prekriveno je jednom vrstom rječite šutnje, odbačeno na marginu medijskog zanimanja, ali i prognano od državnih Dora sjenamainstitucija kojima je dužnost na sve načine poticati upravo one vrijednosti za koje se Međimorec i ostali navedeni, tako uporno i neslomljivo bore kako u književnosti tako i u životu. Nećete njihove knjige vidjeti u izlozima, one su u podrumima, zatvorene od pogleda, u ormarima knjižara. Nikoga od njih nema ni na Međunarodnom sajmu knjiga u Leipzigu. Pa, što je tu onda posrijedi ako je sasvim jasno da se događa upravo obrnuto od njihovih zasluga i naših očekivanja? Poslušajmo što o tome neobičnom zastranjivanju kaže naš izvrsni društveni analitičar i publicist, uvaženi gospodin Marko Ljubić:

„Nerazumno je i neprihvatljivo da država potiče, afirmira ili monopolizira samo ono što joj čini svekoliku oporbu, ili pretežitu subverzivnost prema temeljnim identitetskim simbolima i vrlinama ovog naroda. Elementarno je pravilo da se subverzivnost financira i razvija na periferiji, iz alternativnih, a svakako ne iz državnih izvora, te da ne može biti svojevrsni monopol društvenog ponašanja, a pogotovo da ne može biti- mainstream. Odnosno pretežita slika stvarnosti. A danas je u Hrvatskoj na periferiji sve osim subverzivnosti.“

Crne liste

Nažalost, nema više nikakve sumnje da je drsko obnovljena boljševička praksa crnih lista kao i gotovo epileptičko etiketiranje svih onih umjetnika koji afirmiraju ili na zanatski dostojanstven način propituju probleme tradicije, vjere, domoljublja i povijesnih okolnosti stvaranja hrvatske države. Nema nikakve sumnje da se ti novinarski i „književni“ crnoskribenti rukovode vrlo preciznim popisom, ili opisom, onih koje treba javno kaljužati, ili u potpunosti prešućivati. Pa i sam Miroslav Međimorec u romanu kojemu smo posvetili u svakom pogledu ovu lijepu večer u našem „Hrvatskom slovu“, otvoreno piše o tom problemu a njegovi likovi, oslobođeni autorove stvaralačke autocenzure, jasno upiru prstom u očigledan ideološki rat, podvojenost i dramatičnost odnosa u Roman„Dora sa sjenama... je veliki roman, i koliko god autor vješto vodi radnju da izbjegne ovu kvalifikaciju, ipak je to u prvom redu izvrstan politički roman. Miroslav Međimorec je svojom „Dorom“ hrabro i čestito progovorio o vremenu i ljudima u razdoblju od 1. svjetskog rata, 2. svjetskog rata, poraća, kojemu su u našoj književnosti možda tek Aralica i Slobodan Novak ozbiljnije pristupili, i na kraju Domovinskog rata pa sve do danas, do nas samih, inficiranih svim tim idejama i zbivanjima, gubitcima, promjenama, kaznama, prijetvornostima, šutnjom i preskupom istinoljubljivošću.suvremenoj Hrvatskoj kojom, u nedopustivo velikoj većini, upravljaju upravo oni koji su bili protiv njezine samostalnosti, protiv njezine obrane od agresora, protiv njezine tradicije i okrenutosti vrijednostima demokratskog zapadnog svijeta, odnosno kršćanske uljudbe na kojoj je Europa izrasla. Ta je pojava osobito vidljiva i nepodnošljivo provokativna u kulturi.

No, vratimo se romanu koja nas je večeras okupio. „Dora sa sjenama... je veliki roman, i koliko god autor vješto vodi radnju da izbjegne ovu kvalifikaciju, ipak je to u prvom redu izvrstan politički roman. Miroslav Međimorec je svojom „Dorom“ hrabro i čestito progovorio o vremenu i ljudima u razdoblju od 1. svjetskog rata, 2. svjetskog rata, poraća, kojemu su u našoj književnosti možda tek Aralica i Slobodan Novak ozbiljnije pristupili, i na kraju Domovinskog rata pa sve do danas, do nas samih, inficiranih svim tim idejama i zbivanjima, gubitcima, promjenama, kaznama, prijetvornostima, šutnjom i preskupom istinoljubljivošću.

Zahvatio je naš Miroslav veliki komad vremena, ali htijući reći toliko važnih stvari nije ni mogao drugačije, pa stoga ne čudi da knjiga ima gotovo 600 stranica. Najzanimljivije je i dosita vrijedno divljenja da se autor odlučio za najteži mogući književni put u ispisivanj Dorine priče-odnosno njezina života- a ja mislim i života većine hrvatskih obitelji ranjenih, ubijanih, invalidnih, uhićenih, umornih, razorenih, raspršenih, izbjeglih uslijed nemilosrdnih povijesnih zaokreta, koji su sve daljim činili stoljetnu očajničku hrvatsku težnju „malog čovjeka“ za mirom, slobodom i napretkom. O tom načinu Thomas Mann:

- „Nije zadaća romanopisca da nam pripovijeda velike događaje, već da nam neznatne (ljude?) učini zanimljivima. A u Crnovelikim događajima najneznatniji su ljudi i njihovi tako strašno jeftini životi.“

Međimorec se majstorski posvetio ovom pravilu i stoga je za junakinju svoga romana izabrao 90.-godišnju staricu Doru, koja nepokretna leži u staračkom domu i prekrivena plahtom preko glave iznova proživljava i propituje ispravnost svoga života, sve do onog trenutka kad neumitna smrt prekida njezin razgovor sa sjenama i ostavlja i nama samima u naslijeđe otvorena Dorina pitanja. Imam dojam da je autor, namjerno, odvratio Dorino lice od, ne zaboravimo to, i naše stvarnosti i nisam sigurna je li staro, izmučeno lice pod plahtom u stvari metafora Hrvatske koja samu sebe iznova slaže, priziva u pomoć stoljeća i ljude, vapi na kraju snaga za mirom i normalnim životom. Nedavno sam u „Večernjem listu“ pročitala intervju novoizabranog predsjednika HAZU Velimira Neidhardta koji također razmišlja o problemu „hirovite hrvatske povijesti“ pa kaže:

-„Malo je zemalja bilo podijeljeno kao Hrvatska. Imate zemalja koje su dobile ili gubile ratove, ali nije figurativno pola ljudi bilo na jednoj, a pola na drugoj strani. A ovdje se Hrvatska borila međusobno i to je teško izliječiti. I ne može se riješiti ukazom. Te su podjele u svim obiteljima“- pa dodaje. “Sretna je okolnost da su se te dvije isključivosti složile i pobijedile u Domovinskom ratu.“ A kad bi, barem, zaključak našeg uvaženog akademika bio točan i stvaran... Budućnost će reći svoje a pitanje je hoćemo li mi to dočekati.

Monumentalna panorama povijesnih manipulacija sudbinama malih ljudi

Roman „Dora sa sjenama ili čekanje života“; prije svega što se o njemu uopće može reći, jest monumentalna panorama povijesnih manipulacija sudbinama malih ljudi, skromnih zagrebačkih, ali i seoskih (podravskih i međimurskih) pa i brojnih useljeničkih obitelji- prebjega iz drugih zemalja zahvaćenih sličnim ideološkim ponajviše“ oktobarskim virusom“. No, u središtu romana je svakako Dora, seoska djevojka koja udajom napušta selo, dolazi u Zagreb, stječe vlastitu obitelj i brojne prijatelje koji će tijekom prevrtljivih političkih prilika iskazati sve moguće varijante karakteroloških prilagodljivosti, kako bi opstali, ili ostali u kakvom takvom podnošljivom socijalnom ili društvenom statusu. Tu se posebno ističe Međimorčev smisao za karakterologiju likova. Primjerice: sjajna čestitost i nepotkupljivost tvrdoglavog konzervativca i starog frankovca, Dorinog jape, Perina otužna lojalnost, razvijanje Lujinog boljševizma, Katičina gotovo svetačka dobrota, dirljiva nostalgičnost bjelogardejskih prognanika Papočke i Mamočke dok u hrvatskom nemilosrdnom političkom kovitlacu pjevaju „Oči čarnaje“ kao neoborivu potvrdu da domovina stanuje u jeziku, pa susjedi Kneževići koji se pretvaraju u žbire kao službenici represije novoga partizanskog režima itd. Gotovo da nema značajnijeg povijesnog događaja, a da se nije svojim naoštrenim kandžama očešao o ponekog iz Dorine obitelji, ili iz širega rodbinskoga ili prijateljskoga kruga. Za sve to vrijeme ljudi ginu, nestaju, propadaju materijalno i moralno, ili tek manjim dijelom uspijevaju očuvati svoju ljudskost i kršćanski temelj ponesen iz podravskih i međimurskih seoskih obitelji. U svim tim okolnostima rađaju se djeca koja se, gle čuda, igraju ustaša i partizana i pucaju jedni na druge s uperenim drvenim štapovima. Ta djeca i dorastaju i odlaze svojim životnim putevima no „igra“ ustaša i partizana poprima drugačiju dramaturgiju, a oni prihvaćaju neočekivane i tragične uloge unutar te od neprijatelja hrvatskog naroda vješto uspostavljene podjele. Sve su to Dorine oči čule i vidjele u njezinih preko 90 godina.

Ispod njezine plahte promiču događaji i ljudi koji su potresli svijet, njezinu domovinu i obitelj kao najveće i najsvetije dobro svake žene i majke: propast Austrougarske, jata hrvatskih političkih gusaka u velikoj srbijanskoj monarhističkoj magli, dolazak fašizma i nacizma i njemačke vojske u Zagreb, proglašenje NDH, početno oduševljenje stvaranjem samostalne države pa bojazan i razočaranje zbog ustaškog terora kojim su rješavane nesuglasice i sve vrste sukoba u toliko željenoj samostalnoj državi, a zatim slom i nepregledne kolone ljudi iz cijele Hrvatske u bijegu prema Bleiburgu pred nadolazećim komunizmom. Uspostavlja se na neshvatljivo okrutan način Titov ubilački partizanski režim, smaknućima nema kraja. Hoće li moja generacija dočekati da se to razdoblje nazove genocidom hrvatskog naroda. Sve se to događa bez suda, nastavlja se robijanjem, otimanjem stanova i tvornica, često podržavljenjem ili privatizacijom židovske imovine, glađu, prisilnim radom, nasilnim tjeranjem seljaka u zadruge, logorima, neopisivo okrutnim osvetama, ubojstvom Hebranga, Rankovićevom zavjerom i prisluškivanjem građana, Golim otokom, Hrvatskim proljećem, novim represijama nad Hrvatima, učestalim ubojstvima hrvatskih emigranata, Titovom smrću 80-te godine i napokon sudbinskom pojavom Franje Tuđmana pod čijim vodstvom dolazi do stvaranja slobodne i samostalne Hrvatske republike uz visoku cijenu u krvi i ratnoj šteti plaćenoj u Domovinskom ratu. Ali nakon neočekivane bolesti i smrti Predsjednika Tuđmana, kao da netko nevidljiv iznova započinje poznatu nam, opaku i vrlo programiranu „igru“ ustaša i partizana, pravih i krivih, naših i vaših Hrvata. Hrvatska je opet zbunjena, uznemirena i u sveopćem političkom i društvenom neredu. Dora u bljeskovima svijesti vidi branitelje kojima je iz ruku ukradena krvavo izborena država i predana na upravljanje onima koji ju nikada nisu htjeli.

Laži

Ovi drugi divljački razaraju gospodarstvo, preko noći se bogate, predstavljaju Hrvatsku po svijetu, školuju djecu na stranim sveučilištima i tako ponovo započinju formiranje kadra, koji će lako moguće, formirati novo jato veleučenih DrugiOvi drugi divljački razaraju gospodarstvo, preko noći se bogate, predstavljaju Hrvatsku po svijetu, školuju djecu na stranim sveučilištima i tako ponovo započinju formiranje kadra, koji će lako moguće, formirati novo jato veleučenih gusaka u magli, kako vole oni reći, ovih prostora, regije ili Zapadnog Balkana. Riječ Hrvatska se uočljivo izbjegava i kao da je zabranjena, a sve je više eufemizama (regija, zapadni Balkan, ovi prostori i sl.) koji se nameću, ili nadmeću, svojim prikrivenim ili sasvim otvorenim jugoslavenstvom u medijima.gusaka u magli, kako vole oni reći, ovih prostora, regije ili Zapadnog Balkana. Riječ Hrvatska se uočljivo izbjegava i kao da je zabranjena, a sve je više eufemizama (regija, zapadni Balkan, ovi prostori i sl.) koji se nameću, ili nadmeću, svojim prikrivenim ili sasvim otvorenim jugoslavenstvom u medijima.

Naravno da naša draga Dora ne može preživjeti svu tu količinu laži koja čini stvarnost iznad njene glave grčevito prekrivene plahtom. Uostalom, na drugi način nisu to mogle podnijeti ni tisuće branitelja koji su si sami oduzeli život svjesni da bi država za koju su se borili morala biti bitno drugačija i da se za takvu, kakva je sada, nisu ni borili.

Međimorčev roman oštro zasijeca i u naše vlastite živote. U moj osobni primjerice vrlo, vrlo bolno. Hvala mu što je tu bol izazvao tako prihvatljivim podsjećanjem.

U likovnoj umjetnosti postoji jedna tehnika slikanja koja se naziva poentilistikom, što znači da slikar svoje zamišljeno djelo minuciozno, vrhunski disciplinirano i savršeno vladajući prostorom i kistom točkicu po točkicu, slaže na točno određeno mjesto i dobiva zadivljujući prizor onoga što je želio predočiti. Tako i autor „Dore“ nepogrešivo, vlada čudesno velikim brojem likova, mijenja im dob i sudbine i pažljivim nijansama slaže fresku prohujalog stoljeća.

To stoljeće živi u autorovim vršnjacima, a nama, njegovoj generaciji, neće predstavljati problem razmišljati o bogatstvu slojeva, ali i o sitnozoru memorije koja producira radnju ovog dragocjenog romana. Jer to je romana o nama i našim obiteljima. Mišljenja sam da će broj likova i njihovih odnosa, kao i jezično bogatstvo, koliko god to paradoksalno zvučalo, novim mladim čitateljima činiti određene teškoće prigodom gonetanja društvenih i političkih lomova o kojima ne znaju dovoljno, ili gotovo ništa. Jer jezik i povijest iznova postaju državni problem. Naravno, na krivi način što znači da se od jezika i povijesti namjerno pravi problem. Ali o tome sam već više puta pisala, a zbog politike u kulturi i znanosti s gorčinom sam dala ostavku u stranci koja je izborila slobodnu RH, ali nakon smrti prvog hrvatskog Predsjednika opasno iskompromitirala mnoga načela na kojima je ta sloboda izborena.

Na kraju zavucimo se pod Dorinu plahtu i kao što je ona pred smrt samu sebe grčevito pitala što je trebala, ili morala učiniti da popravi svoj život i život ljudi koje je voljela – upitajmo se što mi možemo učiniti i možemo li popraviti našu Hrvatsku, kako bi naša djeca, zajedno s nama, jednoga dana (tako bih to željela doživjeti) mogla slaviti Stepinčev život i njegovu svetost kao što Irci slave sv. Patrika kojemu svaka čast i slava kao i njegovim, a sada i našim hrvatskim sve brojnijim Ircima.

Pišući o romanu „Susret u Emausu“ naše kolegice Nevenke Nekić, akademik Nedjeljko Mihanović posebno apostrofira Stepinčev rezolutni odgovor njegovim komunističkim tužiteljima; -„Povijest će mi dati za pravo.“

Uvjerena sam da hoće. Uostalom sjetimo se što je za njega rekao sveti papa Ivan Pavao II. On nam ga je i postavio uzorom. Stepinčeva „Oporuka“ nepogrešivo osvjetljava put hrvatske budućnosti. I neka nam bude uzor, jer samo njegov mučenički život jest temelj, put, istina i život kojim nam je ići i stići u istinski pomirenu, sretnu i naprednu Hrvatsku - nadajmo se sretnu domovinu naše djece i unuka. Roman o kojem danas govorimo zalaže se upravo za veliki moralni, misaoni, kršćanski i domoljubni uzor ovog „izabranika sudbine“ kako ga izvrsno imenuje dr. Mihanović. Iza Božjeg prsta i svetog Ivana Pavla II ne treba nam druge potvrde. To je po mom skromnom mišljenju životni credo junakinje ovog vrijednog i tako potrebnog romana u našoj suvremenoj književnoj zbrci, ali i credo samog autora, našeg dragog, samozatajnog kolege od malo riječi u razgovoru, ali jasnog, hrabrog i darovitog književnika zaprepašćujuće bogate životne memorije. Čestitam!!!

Marija Peakić Mikuljan

Sri, 11-12-2019, 22:31:25

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.