Hrvatski jezik i jezikoslovlje danas: normativni prijepori i politička osporavanja

Osnutkom hrvatske države 1991. i proglašenjem hrvatskoga jezika službenim na njezinu državnom teritoriju temeljem članka 12. Ustava Republike Hrvatske hrvatski je jezik nakon gotovo 80-godišnjega tvornoga i nominalnoga zatiranja u dvjema jugoslavenskim državama ustavnopravno vraćen samomu sebi i svojim govornicima.[1] Činilo se tada da je pred njime razdoblje pune i nesmetane cvatnje, a pred njegovim govornicima i proučavateljima blago otvoreno gradnji, a ne natasa basicnerazumijevanju i prijeporu. Na žalost, posljednje je dvodesetljeće obilježeno mnogobrojnim nepotrebnim jezičnim i pravopisnim sukobima, koji su struci nanijeli veliku štetu. Ovdje će se ukratko raščlaniti uzroci tomu te pokazati što se događalo s hrvatskim jezikom i njegovim pravopisom posljednjih godina.

Zanima nas u prvom redu kako se „vraćanje" hrvatskoga hrvatskomu odrazilo u hrvatskih jezikoslovaca, a kako u hrvatskih govornika, te sukladno tomu kakva se jezična politika danas vodi u Hrvatskoj i tko su njezini glavni dionici. Na kraju će se iznijeti nekoliko napomena o mjestu koje danas ima hrvatski jezik u međunarodnoj slavistici te raspraviti koje su i kolike njegove mogućnosti da preživi politički motivirana osporavanja ili, da se našalimo, parafrazirajući Maxa Weinreicha i njegov aforizam o jeziku kao dijalektu koji ima vojsku i mornaricu, hoće li hrvatska vojska i mornarica biti dovoljnom jamčevinom opstanku hrvatskoga jezika ili će pred britansko-američkim osporavanjima trebati u pomoć zvati snage NATO-a, kojima će zapovijedati, naravno, neki hrvatski general.

Jezična i pravopisna norma

Hrvatska jezična i pravopisna norma kakvu danas poznajemo plod je višestoljetnoga povijesnoga razvitka u kojem nije bilo prevratničkih postupaka ni obrata sve do prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, kada je naravni tijek prekinut u ime zamišljenoga političkoga zajedništva s jezično srodnim narodima u okružju. Jezična normaHrvatska jezična i pravopisna norma kakvu danas poznajemo plod je višestoljetnoga povijesnoga razvitka u kojem nije bilo prevratničkih postupaka ni obrata sve do prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, kada je naravni tijek prekinut u ime zamišljenoga političkoga zajedništva s jezično srodnim narodima u okružjuTada je skupina hrvatskih jezikoslovaca, s Tomislavom Maretićem na čelu, nekritički obavila veliku jezičnu i pravopisnu restandardizaciju te redukciju građe relevantne za jezični opis normativnih priručnika, čije se posljedice osjećaju i danas. Iako je u povijesti hrvatskoga jezikoslovlja taj zahvat s pravom nazvan zaokretom, sve do novijega vremena nije bilo rasprava o njegovim pravim posljedicama, jer se u jugoslavenskom razdoblju o tom jednostavno nije smjelo govoriti i pisati, pa je zaokret namjesto restandardizacijom miroljubivo nazvan „posljednjom fazom hrvatske standardizacije." Posljedice su zaokreta bile višestruke, što se moglo i pretpostaviti s obzirom na činjenicu da je bila riječ o jeziku, koji po svojoj razvojnoj naravi ne podnosi ni nasilje ni zaokrete. Tako je i u strukovnom krugu malo poznato da je hrvatski standardni jezik ostao tada bez dvaju futurskih vremena, desetina priloga i prijedloga, sintaktički osiromašen zabranom sklonidbe participa i dr.

Kako je operativni zadatak cijeloga zahvata bio stvaranje novoga zajedničkoga standardnoga jezika na južnoslavenskom pretežno štokavskom prostoru, trebalo je iz hrvatskoga, koji je imao najdužu književnojezičnu pisanu tradiciju na organskim idiomima, jezikizbaciti sve one sastavnice koje su mogle priječiti jezično i pravopisno sjedinjenje sa štokavskim narodima u okružju. To je u prvom redu značilo brisanje kajkavske i čakavske leksičke građe i oblika te uklanjanje tvorbenoga pravopisnoga načela i uvođenje izgovornoga, kakvo je za netom stvoreni srpski „prostonarodni" književni jezik bio uveo Karadžić.

Uklanjanjem kajkavskoga i čakavskoga leksika iz hrvatskoga književnoga jezika te književnih novotvorenica nastalih polovicom 19. stoljeća za moderno tehnološko pojmovlje i nazivlje iz društvenih i prirodnih znanosti, gospodarstva, javnih i državnih službi, stotine su riječi u jugoslavenskim jezičnim savjetovnicima preko noći prognane kao dijalektizmi ili barbarizmi, a na njihovo su mjesto uguravane tuđice ili štokavski dijalektizmi iz srbijansko-vojvođanskih, bosansko-hercegovačkih i crnogorskih govora. Školskim primjerom takvoga nasilja nad hrvatskim jezikom, njegovim leksikom i oblicima, drži se Maretićev Jezični savjetnik iz godine 1924. u čijem je metajeziku sadržan otvoren diskriminirajući pristup prema hrvatskoj književnojezičnoj baštini, a novoštokavština je uzdignuta do kulta.[2]

Istim je putom nastavio beogradski časopis Naš jezik, koji je u rubrici Jezički pabirci pretiskao upravo Maretićev Jezični savjetnik s komentarima Ljubomira Stojanovića (1935–36, 1936–37), a u rubrici Jezičke pouke iz broja u broj hrvatski je standardni leksik sustavno izlagan progonu i diskvalifikaciji. Za većinu hrvatskih govornika to je značilo učiniti ih jezičnostandardno nesigurnima, a njihove organske idiome javno nepoželjnima u izgrađivanju standardnoga jezika, ukratko: jezično ih obogaljiti. U okolnostima otvorenoga kulturocida i nasrtanja na hrvatski jezik razvio se u Hrvatskoj cijeli pokret za njegovu obranu, čija povijest seže u 1910-te, a traje sve do danas,Pravopis - Babić, Ham, Moguš što govori o upornosti i žilavosti nasilnika, ali i neposustajanju branitelja, koji se javljaju kao ispravljači jezične politike narodno otuđenih hrvatskih političkih i jezičnih elita, priklonjenih nekoć mađaronstvu, a jučer i danas jugoslavenstvu, odnosno balkanstvu. Poduprti narodnom jezičnom samosviješću vodili su ga odgovorni i etični jezikoslovci, počevši od Nikole Andrića, Joze Dujmušića, Antuna Šimčika, Krune Krstića, Blaža Jurišića, Stjepana Ivšića, pa do naših suvremenika Radoslava Katičića, Dalibora Brozovića, Stjepana Babića, Zlatka Vincea, Tomislava Ladana, da spomenem samo najvažnije.

Restandardizacija

Pravopisni fonetski zaokret, proveden u okviru spomenute restandardizacije, s povećanjem broja izgovornih zapisa, stvorio je mnoge neprilike u već ustaljenoj pisanoj komunikaciji i najžešće je bio kritiziran. Vrhuncem fonetizacije pravopisne norme drži se Pravopisno uputstvo za osnovne, srednje i stručne škole Ministarstva prosvete Kraljevine SHS iz 1929. godine, „zasnovano na velikoj jezičkoj i pravopisnoj reformi Vuka Karadžića", koje je osim pravopisne mijenjalo i jezičnu normu naglašenom ekavizacijom njezine narječne osnovice. Povećanjem broja istopisnica primjenom izgovornoga pravopisnoga načela bitno je smanjena razumljivost pismenina, a dio je pravopisnih rješenja otvorio i fonološka pitanja o položaju pojedinih jedinica u sustavu. Problem je poprimio i političku crtu, pa se od HSS-a potkraj 1930-ih tražilo da vraćanje tvorbenoga pravopisa uvrsti u svoj izborni program.

Pokušaji hrvatskoga jezikoslovlja da hrvatska jezična i pravopisna pitanja rješava samostalno i u skladu s hrvatskom normom ni u monarhističkoj ni u komunističkoj Jugoslaviji nisu uspjeli. Hrvatski je išao u red rijetkih svjetskih jezika s tisućljetnom pisanom baštinom koji nije imao svojih jezičnih priručnika, jer su oni koji su imali dozvolu vlasti bili izrađeni s unaprijed zadanom tezom – imali su pokazati zajedništvo i nedjeljivost štokavskoga govornoga područja, a oni koji su implicirali hrvatsku jezičnu i pravopisnu samobitnost ili nisu nikada bili tiskani (hrvatski pravopis iz ranih 1950-ih) ili su završili u tvornicama papira (Hrvatski pravopis Babića, Finke i Moguša iz 1971), odnosno na policama strukovnih zavoda bez prava na školsku primjenu (Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika iz 1979).

Međunarodna strukovna i politička javnost na spomenuta je zbivanja gledala kao na nešto samorazumljivo, i inače karakteristično za višenacionalne države u kojima se zameće sukob za prevlast između brojnijega ali kulturno zapuštenoga naroda i brojčano slabijega, politički i gospodarski iscrpljenoga, ali izgrađene kulture i samosvijesti te želje za očuvanjem kakve-takve autonomije u državi u koju je međunarodnom voljom silom natjeran. U pristupu se odveć ne razlikuje ni današnja slavistika, osobito ona s tzv. demokratskoga Zapada, iz SAD-a i Velike Britanije, dapače, ona simpatizira s višedesetljetnim pokušajima ubijanja jezika nekoliko milijuna živućih hrvatskih govornika, a njihov otpor kulturocidu i jezičnomu nasilju drži hrvatskim nacionalizmom,[3] kojemu treba zavrnuti vratom Hrvatskapo modelu kakav je preporučio gospodin američki državni tajnik James Baker, izručujući u lipnju 1991. Slovence i Hrvate Miloševićevu pokolju: brzo i kratko, ne dulje od 10 dana.

Moderna hrvatska država

Osnutkom moderne hrvatske države stvoreni su preduvjeti da se u miru i slobodi propitaju i otklone uzroci nesklada između hrvatskoga jezičnoga sustava i njegovih norma naslijeđenih iz jugoslavenskoga razdoblja. Zahvaljujući blagodatima demokracije mnogi su se osjetili pozvanima da postave dijagnozu i ponude rješenja, nerijetko amateri, ali i ljudi nečasnih namjera, o kojima se u znanstvenim krugovima nerado govori, a koji u prevratničkim vremenima znaju nanijeti golemu štetu. U javnosti su se predlagali opsegom i dubinom različiti zahvati: od korjenitih u pravopisu, poput vraćanja morfonološkomu načelu, pa do mišljenja kako je bolje ne dirati ništa jer će i onako jezik sam, svojom unutarnjom logikom, s vremenom postaviti sve na svoje mjesto.

Između dviju krajnosti struka je, tj. jezikoslovci okupljeni 1992. u Jezičnom povjerenstvu Matice hrvatske, nakon provedene javne ankete, krenula srednjim putom, tj. raščišćavanjem onih otvorenih pitanja za koja su već u literaturi bila ponuđena prihvatljiva rješenja, pa ih je samo trebalo oživotvoriti. To se u prvom redu odnosilo na ocjenjivanje funkcionalnosti pisanja dvoglasničkoga fonema /ie/ troslovom ije i utvrđivanja njegove fonološke vrijednosti. U hrvatskom bi jezikoslovlju taj fonem zacijelo bio ostao definiran kao dvoglasnik da nije bilo strukovno nekritičkoga prihvaćanja Karadžićeva rješenja na prijelomu stoljeća u liku dvosložnoga troslovačnoga ije, što nije odgovaralo ni hrvatskoj porabnoj normi ni jezikoslovnim interpretacijama.

Trebalo je proći punih stotinu godina da se to pitanje napokon do kraja rasvijetli, jer pokušaji reinterpretacije trojice uglednih jezikoslovaca (Hamma u njegovoj gramatici za strance iz 1967; Brozovića u Jeziku, 1972–73; Raguža također u Jeziku, 1991–92) za jugoslavenskoga razdoblja, a na tragu spoznaja velikoga prethodnika (Rešetara u Radu HAZU, 1942), unatoč dobroj strukovnoj utemeljenosti nisu imali nikakvih praktičnih posljedica, pa su normativni priručnici ostali i dalje nepromijenjeni. Tek je u neovisnoj Hrvatskoj ispravljen izgovor iz dvosložnoga u jednosložni, ali grafija nije mijenjana jer nije prihvaćen Brozovićev prijedlog da se vrati stari dvoslov ie, pa je ostao troslov ije, što nije dobro rješenje. Dvoslovno ie nije prihvaćeno zbog stvaranja ozračja u javnosti kako se obnavlja pravopis iz NDH, Glagoljicašto je posvemašnja besmislica, jer je riječ o kontinuiranoj grafiji staroj nekoliko stoljeća. Druga mogućnost, koja bi, nedvojbeno, to pitanje trajno i jednostavno riješila – pisanje dvoglasnika dvoslovom je – nije u javnosti ozbiljno ni iznesena, pa se o njoj nije ni raspravljalo, što je samo dokazom naše nesposobnosti da u trenutku kad se nužno moraju vući pametni i dugoročno svrhoviti potezi, uvijek zakažemo. Uza sve to ni jezikoslovna interpretacija naravi toga fonema do danas nije zadovoljavajuće riješena. Moderna državaOsnutkom moderne hrvatske države stvoreni su preduvjeti da se u miru i slobodi propitaju i otklone uzroci nesklada između hrvatskoga jezičnoga sustava i njegovih norma naslijeđenih iz jugoslavenskoga razdobljaPosljedica je svega istodobno tiskanje strukovnih priručnika s različitim brojem fonema, njihovim različitim nazivima i opisom, što je u prvom redu nedopustivo za školski sustav, a u nejezikoslovno obrazovana građanina stvara osjećaj neugode i odbojnosti prema struci u kojoj se njezini najugledniji članovi ne mogu usuglasiti u osnovnom pitanju koliko fonema ima jezik kojega su oni glavni proučavatelji. Osim toga se i u svjetskim strukovnim krugovima na to gleda prijekim okom, jer se upravo od hrvatskih kroatista očekuje da po naravi svoga posla na takva pitanja prvi daju odgovore.

Fonološka interpretacija suglasničkih skupina /dc/ i /tc/, odnosno /dč/ i /tč/ također nije strukovno usuglašena iako o tom postoji davno napisan dobar članak u kojem se dokazuje da se dentali u tim postavama izgovaraju pa ih treba pisati (Brozović u Jeziku, 1972–73). Jednima je, bez obzira na izgovor, logično i dobro pisati letci, da bi se razlikovalo od ledci, ali nije dobro sudci nego suci, jer ne postoji, primjerice, imenica *sudak (= mala posuda), koja bi imala isti zapis u nominativu množine. Mi zapravo ne znamo postoji li ili ne postoji takva imenica, ali pravopis njezino postojanje mora moći predvidjeti, pa je stoga dobro da u njem bude rješenje koje će obuhvatiti i moguće, a ne samo ostvareno. Kako je smisao njegovanja kulture pisanja upravo taj da se jednoznačnost zapisa podigne na najvišu razinu, potrebe za takvim razlikama bit će veće što je stil u kojem pišemo zahtjevniji, točnije, apstraktniji. Tako zapravo treba u hrvatskom pravopisu interpretirati zapise tipa ledci (< ledac) i letci (< letak); nadtrčati i natrčati; listci (< listak) i lisci (< lisac); dočetci (< dočetak) i dočeci (< doček) redci (< redak) i reci (< reći), ušetati se i uzšetati se itd. Funkcionalnost pravopisa ne smiju dakle ograničavati unaprijed zadani okviri nego pravopisna pravila trebaju biti otvorena pojedinačnoj stvaralačkoj dogradnji i potrebama.

Izmjene u pravopisu

Ozračje u kojem su provođene izmjene u hrvatskom pravopisu polovicom 1990-ih bilo je ispod razine koja jamči strukovnu autonomnost i tolerantnost kada se iznose suprotstavljena mišljenja. Dio medija i neki strukovnjaci posebno su gnjevno dočekali pravopisno vraćanje odvojenoga pisanje niječnice ne od glagola htjeti – ne ću – što je s vremenom postalo pravim ideologemom, simbolom borbe između tobožnjih nazadnjaka i nazovinaprednjaka i kulturnim zrcalom naše sredine. Oni koji su se zauzimali za nesastavljeno pisanje ne ću, držeći ga dobrim jer je bilo u sustavu već ostvarenoga načelnoga odvojenoga pisanja niječnice od glagola, a u modernoj se hrvatskoj pravopisnoj normi bez ikakvih poteškoća i primjenjivalo sve do Novosadskoga pravopisa 1960, nazivani su uskogrudnim, zadrtim, zaglupljenim i nazadnim nacionalistima, a oni koji su podupirali sastavljeno pisanje – neću – bili su, valjda samorazumljivo, širokogrudni, napredni, inteligentni, internacionalisti. Strukovna interpretacija opravdanosti sastavljenoga pisanja, koju je bio obrazložio Ivšić temeljem naglasne raščlambe (néću < ne (h)ȍću) preuzeta je i u suvremene interpretacije bez sagledavanja njezine šire jezične utemeljenosti i suvremene sociolingvističke opravdanosti. Je li niječnica dodana liku (h)oću ili izravno liku ću, tj. je li ću enklitika ili klitika, ovisi s koje jezične razine pristupamo. Naime u dijelu je hrvatskih organskFranjo Tuđmanih idioma ću klitika, što onda implicira da dio suvremenih hrvatskih govornika vezu ne + ću doživljava kao ne + glagol, što onda iz rasprave isključuje dijakroniju i srastanje. Bilo jedno ili drugo, nije vrijedno prolivene žuči, a nesastavljeno pisanje pojednostavnjuje pravopisna pravila.

Iz medijske žestine reakcija na provedene pravopisne promjene u Hrvatskom pravopisu Babića, Finke i Moguša nazrijevalo se zapravo nezadovoljstvo jezičnom politikom, koja je uporno pripisivana samovolji pojedinaca a ne demokratskom izboru, iako su pri izradbi pravopisa primijenjena načela koja se u takvim prilikama priznaju i promiču u demokratskim zemljama diljem svijeta. Ta su načela poznata i općeprihvaćena u standardizacijskim postupcima modernoga jezikoslovlja: uočavanje problema, argumentirani prijedlozi mogućih rješenja, provedba javne ankete o prijedlozima, objavljivanje anketnih rezultata, izradba priručnika prijelazne faze na novim načelima,Boljševik GoldsteinUnatoč javnoj potpori provedenim promjenama, nestručni osporavatelji Hrvatskoga pravopisa Babića, Finke i Moguša, posebice S. Goldstein kao suizdavač konkurentnoga pravopisa, tvrde da je riječ o anakronu djelu, koje jedva da ima veze s hrvatskom jezičnom zbiljom, a koje bi htjelo hrvatski jezik vratiti u 19. stoljeće. Čak tvrde da mu je jedina briga i zadatak smišljati nove riječi i oblike ne bi li se povećao broj razlika prema srodnom srpskom jeziku. Dakako da je riječ o pokušaju ozloglašenja bez utemeljenja u zbilji, što je jedan od suautora, S. Babić, i pokazao u raščlambi baštinjene i suvremene građe u knjizi Temelji Hrvatskomu pravopis koja uključuju i dvostrukosti, i, najposlije, konačan izbor među dvostrukostima. Svi su ti postupci odreda primijenjeni pri izradbi Hrvatskoga pravopisa 1994. i javnosti podastrti (v. Jezik, 1992–93). Autorima se jedino može prigovoriti što su bez ankete i suglasnosti javnosti promijenili dio načela u vezi sa sastavljenim i nesastavljenim pisanjem (tipa general bojnik ili Ivanić Grad bez spojnice), što stvara ozbiljne poteškoće, napose u sklonidbi manje poznatih zemljopisnih imena, a o njima, zanimljivo je, nitko ne govori, dapače, svi su ih pravopisi usvojili![4] Uvođenje skupine rje u kratkim slogovima namjesto dotadašnje re (strjelica, pogrješka, sprječavati, vrjedniji) i konačna odluka da se normativno propišu pretežno rje likovi ide u red onih normativnih zahvata koji približuju ostvareni jezik matičnomu sustavu, predmnijevajući iz dijela pokazatelja njegov budući razvitak. U ovom su slučaju pokazatelji bili govorno ostvarivanje rje likova u kratkim slogovima i u pojedinačnim primjerima usuprot propisanoj i nadziranoj normi (ogrjev, starješina, pogrješka) i u sustavnim kategorijama u glagola na -jeti koji znače „postajati kakvim" (modrjeti, starjeti, gorjeti, zakorjeti se) i u učestalih glagola tipa iskorjenjivati, istrjebljivati, razrjeđivati te u stupnjevanju pridjeva (grješniji, vrjedniji, trjezniji). Sve su navedene pojave zapravo u skladu sa zakonitošću da se ije u kratkom slogu krati u je, neovisno o suglasniku ispred ije.

Unatoč javnoj potpori provedenim promjenama, nestručni osporavatelji Hrvatskoga pravopisa Babića, Finke i Moguša, posebice S. Goldstein kao suizdavač konkurentnoga pravopisa, tvrde da je riječ o anakronu djelu, koje jedva da ima veze s hrvatskom jezičnom zbiljom, a koje bi htjelo hrvatski jezik vratiti u 19. stoljeće. Čak tvrde da mu je jedina briga i zadatak smišljati nove riječi i oblike ne bi li se povećao broj razlika prema srodnom srpskom jeziku.[5] Dakako da je riječ o pokušaju ozloglašenja bez utemeljenja u zbilji, što je jedan od suautora, S. Babić, i pokazao u raščlambi baštinjene i suvremene građe u knjizi Temelji Hrvatskomu pravopisu (Zagreb, 2005).

Ni jednomu hrvatskomu pravopisu, pa tako ni Babić–Finka–Moguševu, ne treba izmišljati hrvatski jezik i razlike. Treba samo htjeti i znati opisati ono što je već sadržano u hrvatskom jeziku i pravopisu u baštinjenoj građi od 11. stoljeća, uočiti razvojne silnice te prihvatiti rezultate znanstvenih istraživanja otvorenih mjesta hrvatskoga pravopisa tijekom posljednjih 50-ak godina, kao i činjenice da u jednom dijelu pravopisna norma ne odgovara hrvatskomu jezičnomu sustavu, ili da parafraziram riječi jednoga od osporavatelja (Slobodna Dalmacija, Forum, 30. IV. 2005) da je hrvatski pravopis dijelom bio otišao ne samo ispred hrvatskoga jezika nego i mimo njega te da je već desetljećima životario u sjeni jugoslavenskoga jezičnoga nasilja. To je trebalo ispraviti i iz strukovnih i iz moralnih razloga. Pri tom nije važno hoće li i koliko će biti povrijeđene nečije pravopisne navike, taštine ili ideološka nostalgija, nego u prvom redu koliko promjene mogu povećati razinu pismenosti i jednoznačnosti zapisa te pratiti unutarnji jezični razvitak, a onda i koliko pogađaju želje i očekivanja narodne većine koja se tim pravopisom služi. Ako prvo i drugo promjene ne mogu postići, ne treba ih provoditi, ako mogu, onda su nužne i dobro došle.

Upletanje svih drugih razloga u taj posao neozbiljno je i neodgovorno, napose onoga o umjetnom povećavanju razlika prema srodnim jezicima u okružju. Ovdje se dobro prisjetiti davno izgovorenih riječi Tomislava Ladana kada je točno ustvrdio da susjedni narodi u svoje jezike ne mogu pouzimati toliko hrvatskih riječi koliko ih Hrvati mogu oživjeti ili novih izmisliti. Naravno da je moguć i drugosmjerni put,Pravopis Matice hrvatske što je pametnomu dovoljno da odustane od svakoga pothvata takve vrsti!

Filozofski fakultet u Zagrebu

U povijesti hrvatskih pravopisnih previranja posebno će ostati zabilježeno osamljeno stajalište Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, koja je jedina od svih institucija u Hrvatskoj koje su sudjelovale u anketi 1992. listom odbacila sve prijedloge o promjeni hrvatskoga pravopisa Matičina povjerenstva, držeći ih strukovno neopravdanima i štetnima za hrvatsku kulturu, a sebe stručnim tijelom koje odluke donosi, a ne tek pukim izjašnjavateljem o tuđim odlukamaFilozofski fakultetU povijesti hrvatskih pravopisnih previranja posebno će ostati zabilježeno osamljeno stajalište Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, koja je jedina od svih institucija u Hrvatskoj koje su sudjelovale u anketi 1992. listom odbacila sve prijedloge o promjeni hrvatskoga pravopisa Matičina povjerenstva, držeći ih strukovno neopravdanima i štetnima za hrvatsku kulturu, a sebe stručnim tijelom koje odluke donosi, a ne tek pukim izjašnjavateljem o tuđim odlukama (Jezik, 1992–93, str. 99–100).[6] Danas se netočno pokušava interpretirati kako je Stajalište Katedre iz 1992. bilo i većinsko stajalište hrvatske kulturne javnosti. To jednostavno ne odgovara istini: od svih prijedloga Matičina povjerenstva iz 1992. anketirane su ustanove odbacile samo pisanje ie u slogovima s jatovskim sljednicima, a svi su ostali prijedlozi prihvaćeni. Petnaestak godina kasnije s iste je Katedre krenulo i potkapanje rada Vijeća za normu, kada se njezini članovi pojavljuju kao suautori novoga Matičina pravopisa (Badurina–Marković–Mićanović, 2007), nastaloga mimo odluka i naputaka Vijeća, bez javne rasprave i u potpunoj tajnosti.

Svojim je postupkom 1992. zagrebačka Katedra osnažila protivnike dorade hrvatskoga pravopisa. Namjesto smirivanja i nastojanja pronalaska zajedničkoga puta na opću dobrobit, u medijima i u dijelu u demokratskom postupku preglasanih strukovnjaka, potiče se raskol, a sve jasnijima bivaju i obrisi izvanjskoga poticanja i nadziranja jezičnoga i pravopisnoga nereda te usmjeravanja političkoga tijeka prema novim balkanskim savezima i jezičnim sponama, što sukobu daje nove crte. U prvi plan izbija teza o tzv. nasilnoj kroatizaciji hrvatskoga leksika koja se, i danas se tako tvrdi, provodila kao tobožnji službeni državni program, u koji se uklapa i pojava mnogobrojnih hrvatsko-srpskih razlikovnika, te prijeporni Prijedlog zakona o hrvatskom jeziku i njegovo proguravanje u saborsku proceduru. O nasilnoj se kroatizaciji, kojom je hrvatska politika 1990-ih bila ozloglašena i u svijetu u bjelodano izlobiranoj protuhrvatskoj akciji europskih Zelenih, osim u tisku pisalo i polemiziralo u strukovnim časopisima (Jezik, 1993; Dani hrvatskoga jezika, Zadar, 2001; Forum, 2002, 2003), jednako i o razlikovnicima (Filologija, 1992–93; Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 1993–95; Rasprave Zavoda za hrvatski jezik, 1994), pa se već sada mogu donijeti i zaključci.

Ni za jednu ni za drugu pojavu ne može se reći da su rezultat službene hrvatske politike jer ni jedna državna ustanova u Hrvatskoj mjerodavna za jezična pitanja (HAZU, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Leksikografski zavod) nije potpisana uHrvatski im smetaOni koji uporno i danas govore o nasilnoj kroatizaciji čine to stoga da bi zapriječili svaki samostalni razvitak hrvatskoga jezika, napose njegovu leksičku obnovu, kojom bi se on mogao nenadzirano odvojiti od susjednih jezika bivše države. Iz tih razloga sinkronizirano napadaju i ismijavaju i one nove riječi koje su dobro tvorene i u javnosti prigrljene, poput uspornika, ili inicijative kojima bi se liječničke dijagnoze osim na latinskom ubuduće pisale i na hrvatskom kako bi bile pristupačnije što širemu krugu hrvatskih govornika impresumu tih naslova. Filozofski fakultetDapače ti su naslovi pretežno djelo jezikoslovnih amatera, bez odjeka, kako svi danas tvrde, u hrvatskom jeziku. Oni koji uporno i danas govore o nasilnoj kroatizaciji čine to stoga da bi zapriječili svaki samostalni razvitak hrvatskoga jezika, napose njegovu leksičku obnovu, kojom bi se on mogao nenadzirano odvojiti od susjednih jezika bivše države. Iz tih razloga sinkronizirano napadaju i ismijavaju i one nove riječi koje su dobro tvorene i u javnosti prigrljene, poput uspornika,[7] ili inicijative kojima bi se liječničke dijagnoze osim na latinskom ubuduće pisale i na hrvatskom kako bi bile pristupačnije što širemu krugu hrvatskih govornika, napose onima niže izobrazbe (Slobodna Dalmacija, 27. VII. 2008), kojih je u Hrvatskoj više od 60% u ukupnom udjelu stanovništva.

Osporavanje jezične politike iz Tuđmanovog razdoblja

U kontekstu osporavanja hrvatske jezične politike iz Tuđmanova razdoblja vrlo se često navodi prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku. U neslužbenom se obliku s nadnevkom 21. travnja 1995. pojavio u hrvatskoj javnosti kao Nacrt dvaju prijedloga: I. Prijedloga Zakona o hrvatskome jeziku i II. Prijedloga Zakona o osnivanju Državnoga ureda za hrvatski jezik, s potpisom zastupnika Vice Vukojevića, i to u dvjema pravopisnim inačicama: fonetičkoj i korijenskoj.[8] Pojava Nacrta izazvala je veliko nezadovoljstvo u hrvatskoj javnosti, a danas prevladava mišljenje da je bila riječ o provokaciji smišljenoj za kompromitaciju državne vlasti i politike prvoga hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana. Nacrt je naime imao biti krunskim dokazom da je Tuđmanova Hrvatska nastavak NDH, jer se predlaže korijenski pravopis i osnutak Državnoga ureda za hrvatski jezik, dvaju u javnosti omraženih simbola NDH.[9] Sam je Prijedlog Zakona sročen ispod svake razine, a pisan je upravo tako da obilno potkrjepi navode onih koji tvrde da je službena hrvatska jezična politika za Tuđmanova razdoblja bila puristička i opterećena tuđicama, napose srbizmima, koje se nasilno izbacivalo iz jezika.

Naime u Nacrtu izrijekom stoji da hrvatski jezik nije dovoljno čist (istaknula N. B.), da je zagađen srbizmima, da je njih čak 30.000 i da hrvatskomu jeziku treba vratiti čast i dostojanstvo „smišljenom i sveopćom jezičnom politikom vođenom iz jednoga stručnoga središta" (str. 2). Pridjevi čist i smišljen koji su upotrijebljeni u obrazloženju Nacrta, dokaz su, uz obilje drugih besmislica, zabrana, prijetnji i naloga u samom Zakonu, pa i jezika kojim je pisan (krugovalni, dalekovidnični, slikopisni, prometala, pripravna tvoriva, tiskana tvoriva, ostvarba, stupiti na krepost) i nepoznavanja gramatičkih osnova da je tekst djelo osobe ili osoba nečasnih namjera. I pojedinac minimalno upućen u to kako se pišu tekstovi takve zakonske naravi, znao bi dobro razlikovati smišljenu od promišljene jezične politike te pravne konotacije i posljedice jedne i druge. K tomu svaki stručnjak znade da bi tako očišćen jezik kakav se predlaže u tom zakonu bio mrtav jezik te ne bi služio nikomu i ničemu. Stoga ne čudi da je hadezeovska saborska većina taj zakonski prijedlog odbacila, što se u našoj i međunarodnoj strukovnoj javnosti redovito prešućuje.

Kada je 2001. godine vlast u Hrvatskoj preuzela koalicijska Vlada i otpočela programom tzv. detuđmanizacije, tj. sveobuhvatnim rastakanjem državnih instituta i institucija, napose onih izvršne vlasti, jezikoslovne su se prilike pogoršale jer se počelo osporavati čak i samo postojanje hrvatskoga jezika kao povijesne činjenice. U tom je poslu Snježana Kordićprilozima iz Njemačke prednjačila Snježana Kordić, kojoj je stranice Republike, odnosno Književne republike u Hrvatskoj otvorio njihov urednik Velimir Visković, koji je istodobno u Sarajevu potporom Soroseve fondacije uređivao časopis novojugoslavenske orijentacije Sarajevske sveske, u kojem se također posebni podjeljci posvećuju jezičnoj problematici s naglaskom na nijekanju samobitnosti hrvatskoga jezika (Sarajevske sveske, 2005, br. 10).[10]

U to vrijeme (2001) objavljuju svoj Pravopis hrvatskoga jezika Vladimir Anić i Josip Silić, koji u obliku dvostrukosti donosi ista rješenja kao i Babić–Finka–Mogušev Hrvatski pravopis, što otvara pitanje prave svrhe njegova objavljivanja, odnosno upućuje na zaključak da je imao ulogu stvaranja nereda. Ubrzo Vlada Ivice Račana donosi 2003. Odluku o izradi strategije razvitka jezične kulture (Narodne novine, 2003, br. 167), koja je u strukovnom krugu kritizirana kao izrazito loš tekst.[11] Slomom koalicijske Vlade i povratkom HDZ-a na vlast, novomu predsjedniku Vlade, inače krpenomu lutku britanske politike na Balkanu, Ivi Sanaderu upućen je dopis s upozorenjem da tekst spomenute odluke znatno odstupa od onoga koji je bio predočen pojedinim strukovnim institucijama na ogled i prosudbu, a u nekim dijelovima čak sadržava netočnosti, koje mogu imati neželjene posljedice na odnos prema hrvatskom jeziku na slavističkim katedrama i lektoratima te u knjižnicama u svijetu.

U prijepornoj Vladinoj Odluci o izradi strategije razvitka jezične kulture stoji sljedeća rečenica: "Projektni zadatak jest izrada strategije, što će uključivati rad na postizanju hrvatskoga jezičnog standarda (...)". Vladi je predloženo pokretanje postupka za izmjenuNasilje nad jezikomCivilizacijski neprimjereno najavljivan je kao moderni pravopis koji će uspjelo zamijeniti Hrvatski pravopis ostarjelih akademika Babića i Moguša, a kad se pojavio 2007. godine pokazao se tek nominalno djelom trojice mlađih jezikoslovaca, a u biti je bio kompilacija Anić–Silićeva pravopisa, djela jednako ostarjelih autora kao što su bili i oni kojima je starost predbacivana, od kojih je jedan, prof. Anić, na žalost, već bio i preminuo. No važnija od umjetne razdvojbe mladi–stari u tom je Matičinu pothvatu bila činjenica što je djelo potpuno zanemarilo odluke Vijeća za normu, čime je Matica hrvatska namjesto partnera i podupiratelja Vijeća postala zapravo njegovim zatornikom. Danas, pet godina nakon izlaska toga pravopisa ne pridržavaju ga se ni mediji koji su ga slavili, ni sama Matica u svojim izdanjima, pa se postavlja pitanje koja je zapravo bila prava svrha objavljivanja toga pravopisa spomenute odluke s napomenom da je "nedopustivo u službenom glasilu Republike Hrvatske tvrditi da ne postoji hrvatski jezični standard, osobito u trenutku pokretanja procesa približavanja Hrvatske Europskoj uniji i definiranja statusa hrvatskoga jezika u međunarodnoj komunikaciji, u doba sveopće globalizacije koja ugrožava i jezike sa znatno većim brojem govornika nego što je hrvatski" (Jezik, 2004, 2: 46). Prijeporna odluka nije međutim nikada izmijenjena iako je predmet proslijeđen nadležnim ministarstvima.

Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika

U međuvremenu Vlada Republike Hrvatske, dotično njezino Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa, donosi 14. travnja 2005. Odluku o osnivanju i imenovanju članova Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, kojemu su zadaće: „voditi sustavnu stručnu skrb za hrvatski standardni jezik, raspraviti aktualne nedoumice i otvorena pitanja hrvatskoga standardnog jezika, upozoravati na primjere nepoštovanja ustavne odredbe o hrvatskom kao službenom jeziku u Republici Hrvatskoj, promicati kulturu hrvatskoga standardnog jezika u pisanoj i govornoj komunikaciji, voditi skrb o mjestu i ulozi hrvatskoga standardnog jezika s obzirom na proces integracije Republike Hrvatske u Europsku uniju, donijeti rješenja u svezi s daljnjim normiranjem hrvatskoga standardnog jezika, pratiti jezičnu problematiku i utvrditi načela u pravopisnoj normi".[12]

Među prvim temama Vijeća za normu bila su i spomenuta otvorena pravopisna pitanja, o kojima se u javnosti raspravljalo više od pet godina s posve nepomirljivih pozicija jer su se među strukovne razloge umiješali politički, pa i politikantski, koji su natkrilili prve, pa je Vijeće moralo presjeći. Kada je Vijeće većinom glasova na svojoj sedmoj sjednici 15. prosinca 2005. donijelo odluku da se piše nesastavljeno ne ću, tadašnji premijer Ivo Sanader požurio je obznaniti hrvatskoj javnosti da on kao građanin ne će pisati nesastavljeno ne ću, ne zaboravivši, dakako, farizejski naglasiti, kako politika ne će određivati jezične norme, ali da je možda ipak još prerano donositi konačnu odluku (Jutarnji list, 20. XII. 2005). Iako je odluka, kako se vidi, već bila donesena, nije se uklapala u Sanaderovu domaću zadaću namigivanja Balkanu, pa se njegov posebni povjerenik za balkanske odnose i ujedno tadašnji potpredsjednik Matice hrvatske, Vlaho Bogišić, angažirao da se u Matici izradi politički prihvatljiv pravopis.

Civilizacijski neprimjereno najavljivan je kao moderni pravopis koji će uspjelo zamijeniti Hrvatski pravopis ostarjelih akademika Babića i Moguša, a kad se pojavio 2007. godine pokazao se tek nominalno djelom trojice mlađih jezikoslovaca, a u biti je bio kompilacija Anić–Silićeva pravopisa, djela jednako ostarjelih autora kao što su bili i oni kojima je starost predbacivana, od kojih je jedan, prof. Anić, na žalost, već bio i preminuo. No važnija od umjetne razdvojbe mladi–stari u tom je Matičinu pothvatu bila činjenica što je djelo potpuno zanemarilo odluke Vijeća za normu, čime je Matica hrvatska namjesto partnera i podupiratelja Vijeća postala zapravo njegovim zatornikom. Danas, pet godina nakon izlaska toga pravopisa ne pridržavaju ga se ni mediji koji su ga slavili,[13] ni sama Matica u svojim izdanjima, pa se postavlja pitanje koja je zapravo bila prava svrha objavljivanja toga pravopisa.

Jezična politika pak hrvatske Vlade očituje se u neprovođenju vlastitih odluka, poput Uredbe o osnivanju Vladina Ureda za lektoriranje, koja je donesena još 17. veljače 2005. godine (Narodne novine, 26/05). Taj je ured trebao jezično uređivati i ujednačivati tekstove zakona i drugih propisa koje predlaže ili donosi Vlada, njezina ministarstva i druga tijela državne uprave, ali ni nakon 6 godina nije otpočeo radom. Namjesto da jezično-pravopisne probleme rješava, hrvatska ih Vlada različitim manevrima pokušava pospremiti pod tepih, otežavajući i položaj Hrvatskoga školskoga pravopisa Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša, koji je dobro primljen te usklađen s odlukama Vijeća za normu. Tako je zahtjev za uvođenjem jedinstvenoga pravopisa u škole, koji joj je 2008. u ime tristotinjak učitelja, profesora i ravnatelja škola uputila bivša ministrica prosvjete i kulture Vesna Girardi-Jurkić (Jutarnji list, 7. XII. 2008), riješila sazivanjem strukovnoga skupa saborskoga Odbora za obrazovanje pod vodstvom Petra Selema, a da se nakon toga nije dogodilo baš ništa.

Drugi dopis, s potpisima 6000 nastavnika, uputilo je 2009. Društvo profesora hrvatskoga jezika ministru znanosti, obrazovanja i športa Radovanu Fuchsu sa zahtjevom da hitno donese jedinstveni pravopis, koji bi se koristio od vrtića do fakulteta (Jutarnji list, 21. X. 2009). Ni od toga ne će biti ništa, jer se iz Ministarstva odgovara da je o službenom pravopisu u institucionalnom odgoju potreban nacionalni konsenzus, a njega nema već godinama. Ministar Fuchs ne spominje da je njegov prethodnik još 2005. pravopisnajavio kako će „novi udžbenici biti usklađeni s HNOS-om do 2009./2010. godine, tako da će i pitanje prihvaćanja „ne ću" i „neću" do tada biti riješeno" (Slobodna Dalmacija, 20. XII. 2005, str. 3).

Zašutjelo se i o ulozi Vijeća za normu. Je li ono nositelj nacionalnoga konsenzusa ako u njem sjede predstavnici svih važnih znanstvenih institucija u Hrvatskoj i jesu li njegove odluke obvezujuće? Babić misli da jesu, a Silić tvrdi da su odluke Vijeća savjetodavne naravi te da bi cijeli posao u vezi s pisanjem pravopisa trebalo povjeriti Matici hrvatskoj (Jutarnji list, 21. X. 2009). Silićeva izjava nije neočekivana. Kad bi Vijeće za normu izglasovalo Silićev pravopis, prestali bi i svi problemi. Upućivanje pak na Maticu kao organizatora i izvođača pravopisnoga pothvata samo je znakom da je raspored snaga u Matici takav da se u njezinu Odjelu za jezikoslovlje ne očekuju disonantni glasovi, jer u nj već godinama nemaju pristup neistomišljenici, pa se u javnosti stvara dojam kao da cijela Matica misli isto.[14]

Neizvršavanje odluka

Neizvršavanje odluka koje je sama donijela, onemogućivanje rada tijelima koje je sama osnovala i imenovala govori mnogo o licu i naličju hrvatske Vlade i njezinoj jezičnoj politici. Ona bi se mogla sažeti u rečenicu koja glasi da hrvatska Vlada vodi takvu jezičnu politiku koja onemogućuje struci usklađivanje i dorađivanje hrvatskih jezičnih i pravopisnih norma. Dapače, njezina ministarstva kulture i znanosti potiču i sredstvima hrvatskih poreznih obveznika financiraju niz dvojbenih projekata u Za ne povjerovatiSkandali u vezi s hrvatskim jezikom nisu samo odlika Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Posljednji se zbio u još jednoj državnoj instituciji, Leksikografskom zavodu, gdje je iz Hrvatske književne enciklopedije, koju urednički potpisuje Velimir Visković, ispuštena natuknica hrvatski jezik. Nakon gotovo 40-godišnjega rada u Leksikografskom zavodu, u čijim je mnogobrojnim izdanjima hrvatski jezik obrađen i interpretiran kao povijesna i kao književnojezična činjenica, jedan se zavodski urednik stavlja iznad struke i iznad istine. Naime, dvojica jezikoslovaca u toj enciklopediji, Josip Lisac i Alojz Jembrih, autori natuknica čakavica i kajkavica, definiraju te idiome kao narječja hrvatskoga jezika, a Visković izbacuje natuknicu hrvatski jezik. I da apsurd bude veći, a Zavod osramoćeniji, na stranici na kojoj je trebala biti natuknica hrvatski jezik postoji natuknica o časopisu koji se zove Hrvatski jezik. Hrvatska književna enciklopedija poručuje dakle svomu čitateljstvu da postoji časopis nepostojećega jezika!zemlji i u okviru međunarodne suradnje, među njima ima i onih koji izravno osporavaju postojanje hrvatskoga jezika ili ga prikazuju sastavnim dijelom izmišljenoga BHS jezika (projekt Branka Tošovića u Austriji). Također se novcem poreznih obveznika financira izlazak na portale hrvatske akademske zajednice privatnih nakladnika, poput Novoga Libera, čiji je Hrvatski jezični portal prepun gramatičkih netočnosti i funkcionalnostilskih krivih razdvojba, koje se nekontrolirano šire i prenose u znanstvenim i strukovnim radovima te u drugim oblicima javnoga jezičnoga komuniciranja. Isto je i s neažuriranom i zastarjelom Hrvatskom općom i nacionalnom enciklopedijom Proleksisa, koja je kao naslov privatnoga izdavača dostupna na Carnetu, a već je nekoliko puta u CD formatu prodana i preprodana i kupcima i samoj državi.

I dok mnogi hrvatski važni knjižni i časopisni naslovi bivaju odbijeni u Ministarstvu kulture ili potpomognuti kakvim sitnišem, nakladniku VBZ-u iz Zagreba, primjerice, koji promiče balkansku izdavačku i jezičnu politiku, daju se godišnje stotine tisuća kuna,[15] a pamfletu Snježane Kordić Jezik i nacionalizam, uperenomu protiv hrvatskoga jezika, hrvatskoga Ustava i hrvatskih državnih institucija, koji su svi odreda proglašeni nacističkima, dodjeljuje se potpora. Kad je hrvatska javnost ustala protiv takve politike, a Hrvatsko kulturno vijeće uputilo Vladi prosvjed u vezi s potporom Kordićkinoj knjizi, očitovao se predsjednik Kulturnoga vijeća za knjigu i nakladništvo pri Ministarstvu kulture, akademik Tonko Maroević, posebno istaknuvši kako se osobno zauzeo da njezina knjiga dobije potporu, jer to vidi „kao znak slobode i otvorenosti hrvatske kulture" (portal Hrvatskoga kulturnoga vijeća, 30. X. 2010). Činjenica je da hrvatske državne institucije rade nevjerojatne stvari, ali zaista je izvan pameti da se otvorena protuustavna djelatnost kakva je iznesena u knjizi Jezik i nacionalizam podupire pod sloganom slobodarstva!

Časopis nepostojećega jezika

Skandali u vezi s hrvatskim jezikom nisu samo odlika Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Posljednji se zbio u još jednoj državnoj instituciji, Leksikografskom zavodu, gdje je iz Hrvatske književne enciklopedije, koju urednički potpisuje Velimir Visković, ispuštena natuknica hrvatski jezik. Nakon gotovo 40-godišnjega rada u Leksikografskom zavodu, u čijim je mnogobrojnim izdanjima hrvatski jezik obrađen i interpretiran kao povijesna i kao književnojezična činjenica, jedan se zavodski urednik stavlja iznad struke i iznad istine. Naime, dvojica jezikoslovaca u toj enciklopediji, Josip Lisac i Alojz Jembrih, autori natuknica čakavica i kajkavica, definiraju te idiome kao narječja hrvatskoga jezika, a Visković izbacuje natuknicu hrvatski jezik. I da apsurd bude veći, a Zavod osramoćeniji, na stranici na kojoj je trebala biti natuknica hrvatski jezik postoji natuknica o časopisu koji se zove Hrvatski jezik. Hrvatska književna enciklopedija poručuje dakle svomu čitateljstvu da postoji časopis nepostojećega jezika!

Vladini postupci, kao i postupci pojedinaca, poput Snježane Kordić i Velimira Viskovića, koji se u dijelu medija predstavljeni kao odgovorni i ozbiljni znanstvenici, odnosno leksikografi, onemogućuju pristup istini u djelima koja po svojoj naravi nužno moraju biti objektivna i deideologizirana (enciklopedije, leksikoni, znanstvena literatura), a znanstvena zajednica šuti, bojeći se političke odmazde u obliku smjenjivanja ili uskrate novčane potpore projektima, što se proteklih godina i događalo pojedincima koji su usudili javno progovoriti.

Britanska politika

Sve se to, naravno, odražava i u suvremenoj međunarodnoj slavistici u kojoj pojedini nacionalni lobiji agitiraju za njihovu „znanstvenu" istinu. Javna je tajna da je službeni London politički zagovornik povratka „jugosfere" s Beogradom kao njezinim političkim i kulturnim središtem, te stoga promiče ideju nepostojećega srpskohrvatskoga jezika kao važne komunikacijske i kulturološke poveznice toga prostora, ne propuštajući pri tom ni jednu priliku koja bi mogla otežati međunarodnu afirmaciju hrvatskoga jezika i kroatistike, što je posebno bilo naglašeno u kontekstu hrvatskih pregovora o ulasku u Europsku Uniju.

Britanci su se iz petnih žila upeli da to ne bude s hrvatskim kao službenim jezikom kako propisuju zakoni EU, nego za potrebe "jugosfere" izmišljeni BHS jezik, pa britanski zastupnik u Europskom parlamentu Charles Tannock zloguko poručuje: „Malo sam iznenađen najavom hrvatskog jezika kao službenog. Ne mislite nas valjda opterećivati troškovima prevođenja na hrvatski, bosanski, crnogorski i srpski? Stanovnici Zapadnoga Balkana moraju se dogovoriti o jednom jeziku koji svi razumiju" (portal Index, 21. III. 2007).

Čini se da su Britanci u to uspjeli uvjeriti i službenu američku politiku, pa je u rujnu 2009. Ured glavnoga inspektora američkoga Državnoga tajništva poslao interni dokument Odjelu za ljudske resurse i Institutu za službu vanjskih poslova pod naslovom Balkanska jezična problematika, kojim se preporučuje da bi „bošnjački, hrvatski i srpski trebali biti grupirani zajedno i tretirani kao jedinstven jezik" radi utvrđivanja podobnosti za plaćanje poticanja za učenje jezika. To je potaknulo ravnateljicu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Dunju Brozović-Rončević da uputi pismo američkomu veleposlaniku u Hrvatskoj Jamesu Foleyu, u kojem ga podsjeća na obvezu poštivanja ustavne odredbe o hrvatskom kao službenom jeziku u Republici Hrvatskoj, koja se temelji na povijesnim i znanstvenim činjenicama, a pod kojim se imenom vodi i u službenim dokumentima Ujedinjenih naroda, kao i, odnedavno, Europske Unije (Vjesnik, 18. II. 2011).

Srpska posezanja

U netom navedenim zakulisnim igrama velike politike valja tražiti ključni razlog što hrvatski jezik danas nije jednoznačno interpretiran i prihvaćen u svijetu. StJezik i nacionalizamare su navike, kako neki tumače, drugotne važnosti, jer lingvisti koji su zaista bili zainteresirani za upoznavanje pravih odnosa između hrvatskoga i srodnih jezika u okružju tijekom povijesti mogli su to davno učiniti na temelju literature i primarnih izvora, kojih je u izobilju. Čak i onda, kada su bili upozoravani da ne rade zbrku u struci nerazlikovanjem osnovnoga strukovnoga pojmovlja, poput lučenja dijalekta od književnoga jezika, književnoga od standardnoga jezika, oni se oglušuju i nastavljaju, poput Greenberga, po starom. Dapače, i dio onih koji danas govore o hrvatskom i srpskom kao posebnim standardnim jezicima i koji pišu njihove kratke gramatike ili prikaze jezično-jezikoslovne povijesti nekritički prihvaćaju mišljenje kako se nakon raspada Jugoslavije umjetno proizvode nacionalni jezici, pa čak uzimaju 1991. kao godinu početka stvaranja hrvatskoga standardnoga jezika.

Time se hrvatskomu jezikoslovlju ponovo pokušavaju nametnuti stare teme i prežvakavanje već zaboravljenih priča o odnosu hrvatskoga i srpskoga jezika, njihovoj istosti, sličnosti ili razlikovnosti. Ozbiljne jezikoslovce one danas ne zanimaju. Naime, odnos hrvatskoga i srpskoga ne može se riješiti potvrđivanjem ili nijekanjem njihove sličnosti, odnosno različitosti. Pravo je pitanje: kako su hrvatski i srpski standardni jezici postali tako slični. Tko krene odgovarati na nj, brzo će spoznati istinu, a ona baš i nije ugodna beogradskim „vlasnicima" srpskohrvatskoga, koji ipak već dvadeset godina svoj standardni jezik i njegove priručnike nazivaju srpskim imenom i nikako drugačije.

Srpski je jezik danas predmet hrvatskoga jezikoslovlja isključivo u kontekstu znanstvene objekcije, bez ikakvih drugih konotacija. S hrvatskim u srpskom jezikoslovlju, na žalost, nije tako. Hrvatski je nerijetko predmetom izmišljanja i izrugivanja i u strukovnim krugovima (Ivan Klajn u Ninu, 12. I. 2006) i u medijima (npr. Vesna Perić-Zimonić, "Pošaljite mi dalekoumnožitelj, ja sam Hrvat", portal Index, 10. IV. 2007). Takvim se napisima, s uporištem u amaterskim prinosima, redovito želi prikazati tobožnja jezična „nostalgija i nežnost" Hrvata za njihovom kvislinškom državom nastalom u drugom svjetskom ratu u kojoj su stvarane takve novokovanice, ili, podmetanjem kako je suvremena Hrvatska izravna sljednica NDH. Pravu paniku u suvremenim srpskim jezikoslovnim krugovima uzrokovat će poneka riječ u srpskom jeziku koja je tvorbeno nalik hrvatskoj (primjerice prijedlog da se spelling cheker zamijeni u srpskom riječju slovozor, Nin, 7. VIII. 2003, str. 36), a hrvatska sinkronizacija dječjih crtanih filmova ili hrvatski prijevodi slikovnica koji se prodaju na srbijanskom tržištu tumači se politikom novoga nasilnoga zbližavanja, koja stvara prosvjed u srbijanskih roditelja kad ih djeca oslovljavaju „tatek", a namjesto sedmica, tokom, vetrovito, muzika, uhapsiti, železnička stanica slušaju i čitaju tjedan, tijekom, vjetrovito, glazba, uhititi, kolodvor (portal Dnevnik.hr, 6. IX. 2010).[16]

Smrću jugoslavenskih integralista Pavla Ivića i Branislava Brborića ne vuku se više javno srpske jezične crte Virovitica – Karlovac – Karlobag, Sudbina jezikaKakva će biti sudbina hrvatskoga jezika i hoće li mu poneki sretnik zaplesati na grobu (Jutarnji list, 5. IV. 2009), u prvom redu ovisi o nama samima: o našem znanju i volji da ga naučimo i izričemo u što većoj raznolikosti i bogatstvu, da se njime slobodno i svrhovito služimo u svakoj pojedinoj prilici i da učimo svoju djecu da to isto čineali se dubrovačka i dalmatinska književnost i danas otimaju i prikazuju srpskima, jednako kao i franjevačka u Bosni. Pokret za obnovu srbistike s Petrom Milosavljevićem na čelu drži naime dubrovačku književnost sudbonosnim pitanjem, dapače, pitanjem svih pitanja, „za srpski nacion i njegov jezik, književnost i kulturu", koju su Hrvati počeli prisvajati, „iako je ona isključivo srpska" (Nin, 7. V. 1998, str. 36).[17] Srpsko nacionalno vijeće u Hrvatskoj pak s nestrpljenjem očekuje rezultate ovogodišnjega popisa stanovništva u kojem bi se imali ubrati prvi konkretni plodovi pohoda JNA i Miloševićevih postrojba u istočnoj Slavoniji u ratu 1991–95. Ako je planirani zločin genocida i protjerivanja Hrvata dobro obavljen, udio srpskoga stanovništva u pojedinim općinama i gradovima, posebno u Vukovaru, mogao bi dosegnuti 33%, što je dovoljno da se aktivira drugi stavak 12. članka hrvatskoga Ustava, koji kaže: „U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično pismo ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom".[18] Dobra povijesna lekcija Hrvatima da nauče kako pravo i međunarodna zajednica nagrađuju besprijekorno obavljen posao, koji je jedan priprosti srbijanski vojnik kratko i jasno opisao: „malo volem, malo koljem".

Hrvatski i srpski jezik

O današnjim odnosima i dodirima hrvatskoga i srpskoga jezika, kao i o odnosu hrvatskoga jezika i jezika drugih nacionalnih manjina u Hrvatskoj nema dovoljno novijih znanstvenih rasprava da bi se donosili pouzdani zaključci o jezicima u dodiru nakon ratnih i poratnih zbivanja, velikih premještanja stanovništva, deportacija i progona pod nadzorom postrojba UN. Kada se prilike do kraja smire i ustale, znanstvenici će moći obaviti ankete i obići prostor koji je doživio velike mijene i pustošenja. Među zanimljivostima iz odsječka naše poratne jezične zbilje svakako valja navesti da je 2008. godine u izdanju Golden marketinga i Tehničke knjige iz Zagreba objavljena prva prevedena knjiga sa srpskoga, opsežna studija Sime Ćirkovića Srbi među europskim narodima. I dok beogradska Politika piše kako je riječ o prijevodu na hrvatski, koji je obavio prevoditelj Ante Bašić na sam Ćirkovićev zahtjev (portal Politike, 24. I. 2009), predsjednik Srpskoga nacionalnoga vijeća u Hrvatskoj Milorad Pupovac tvrdi da nije riječ o prijevodu nego „o dobro obavljenom redaktorskom poslu" (Moj portal, prema Hini, 22. I. 2009). Urednik knjige, povjesničar prof. dr. Drago Roksandić, rekao je da prijevod ima smisla zbog dviju različitih terminologija te poštivanja jezičnih navika hrvatskih čitatelja do čije je recepcije srpskim izdavačima stalo.[19]

I dok jedni u susjedstvu poštuju navike hrvatskih govornika, neki im hrvatski znanstvenici savjetuju upravo suprotno, da ihMilorad Pupovac se odreknu i to što prije. Sve zlo hrvatskoga jezikoslovlja oni vide u postojanju uređenoga standardnoga jezika, protiv čijih se „opskurnih" norma i normiranja treba boriti svim sredstvima, pretpostavljam i opskurnima, koja se riječ često i dojmljivo javlja u jednoj borbenoj knjizi koja bi htjela biti jezikoslovna.[20] U njoj ima i jedan za jezikoslovlje neobičan glagol, sasjeći, i to u korijenu (str. 80). Što bi znanstvenici sasjekli? Svaki zahtjev za donošenjem zakona o službenoj uporabi hrvatskoga jezika u Hrvatskoj namjesto engleskoga ili njemačkoga, jer se iza toga, tvrde oni, „uvijek kriju sirovi purističko-nacionalističko-autoritarni impulsi koji za jezik i društvo u globalu mogu biti samo štetni" (str. 80–81). Sada napokon hrvatske spremačice i električari po zagrebačkim hotelima i u stranim tvrtkama znaju koga će zvati da im prevodi radne ugovore i da ih štiti pred stranim poslodavcima kad progovore hrvatski: mladoga znanstvenika s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.[21]

Hrvatski standard, i to onaj u Bosni, predmetom je zabrinutosti još jednoga zagrebačkoga sveučilišnoga profesora, pa on poučava bosanske Hrvate da u ime suživota i zajedništva „imaju pravo (da ne kažem i dužnost) na nešto blaže standardnojezične kriterije, posebice kad je riječ o kriterijima purističkoga tipa" (Svjetlo riječi, Sarajevo, siječanj, 2008). Preporučuje im stoga kašiku, voz, pritisak, sirće, novembar, čaršiju, ćeif, avliju, a prije nego li izgovore ili napišu tisuća, tlak, tijek, tko, vlak, prijam, ocat, studeni trebali bi valjda dobro promisliti hoće li koga tim riječima uznemiriti ili uvrijediti!

A da nismo svi jezično jednako osjetljivi i da ne pazimo tko nas čita, a tko sluša, dokaza je nebrojeno, na svakom koraku. U boj za jezik svojKakva će biti sudbina hrvatskoga jezika i hoće li mu poneki sretnik zaplesati na grobu (Jutarnji list, 5. IV. 2009), u prvom redu ovisi o nama samima: o našem znanju i volji da ga naučimo i izričemo u što većoj raznolikosti i bogatstvu, da se njime slobodno i svrhovito služimo u svakoj pojedinoj prilici i da učimo svoju djecu da to isto čine. Ona će ovisiti isto tako i o hrvatskim jezikoslovcima, stručnim i obrazovanim ljudima, koji znaju svoj posao, ali imaju i značaj. Bez značajeva se nikada nije moglo, a danas su nam potrebniji više nego ikada. Više od vojske i mornarice, više od bombardera NATO-a s početka ovoga osvrtaJezikoslovci su već postali pomalo umorni, a publika zasićena jezikoslovnom pameću. To je pravi trenutak da jezičnoj zbilji priđemo i s one druge strane, veselije i opuštenije. Evo primjera u Večernjem listu, čije je uredništvo sročilo dirljiv poziv čitateljima kojima je netko umro u obiteljskom ili prijateljskom krugu, kako mogu, koristeći se Večernjakovim uslugama i modernom tehnologijom na portalu Sjecanje.hr objaviti osmrtnicu, iskazati sućut, podsjetiti se obljetnice smrti i, na kraju, organizirati i goodby party 40 dana nakon pokojnikove smrti. E, taj goodby party, to je ono što i u smrti nasmijava.

Navodim sa spomenutoga portala: „Jedinstveni način iskazivanja počasti, ljubavi i poštovanja poznat je u zapadnoj tradiciji kao Goodby party. Događaj je to na kojem uzvanici zajednički oblikuju sjećanja i doživljavaju uzvišeno pročišćenje misli i osjećaja. Razmišljali smo kako bi smisao ove svečanosti i zajedništva približili hrvatskoj tradiciji uz odgovarajući termin u našem jeziku. Odlučili smo se za Spomen druženje." Nakon uzvišenoga razmišljala na našem jeziku, ili, kako bi to Večernjakovci rekli, oblikovanja misli, smislili su Spomen druženje, ali nije jasno za koga. U imenu je usluge ostalo naime Goodby party, pa možemo zaključiti samo jedno: kumice i kumeki ionako imaju karmine, a gospoda koja bude htjela oponašati zapadnjake, toliko će razumjeti engleski i bez Kapovićeve pomoći.

Jezikoslovni prijepori

Upućeni u razvojne tijekove suvremenoga hrvatskoga jezika i njegovih funkcionalnih stilova tvrde da se jezikoslovni prijepori nisu odrazili na njih. Dapače, hrvatsko jezično čudo krenulo je sasvim drugim smjerom: u književnosti i leksikografiji u hrvatsku dijalektalnu baštinu, koja doživljava procvat neviđen još od 17. stoljeća, a na standardnojezičnoj razini nazivlje se normira u uskostrukovnom krugu gdje jezikoslovci najvišega znanja i izobrazbe surađuju kao savjetnici. Lektorima su ostale izdavačke kuće, dnevni tisak i portali, koji su tek dio jezične zbilje. Njihov je posao i više nego težak i valja ga poštivati. Nije ih lijepo nazivati jezičnim higijeničarima jer oni svakodnevno spašavaju dnevne listove od javne sramote budući da imaju posla ne samo s dijelom novinara vrlo niska jezičnoga znanja nego i s osobama koje tijekom školovanja nisu usvojile temeljna znanja iz opće kulture i povijesti.

Kakva će biti sudbina hrvatskoga jezika i hoće li mu poneki sretnik zaplesati na grobu (Jutarnji list, 5. IV. 2009), u prvom redu ovisi o nama samima: o našem znanju i volji da ga naučimo i izričemo u što većoj raznolikosti i bogatstvu, da se njime slobodno i svrhovito služimo u svakoj pojedinoj prilici i da učimo svoju djecu da to isto čine. Ona će ovisiti isto tako i o hrvatskim jezikoslovcima, stručnim i obrazovanim ljudima, koji znaju svoj posao, ali imaju i značaj. Bez značajeva se nikada nije moglo, a danas su nam potrebniji više nego ikada. Više od vojske i mornarice, više od bombardera NATO-a s početka ovoga osvrta.

Nataša Bašić

[1] Čl. 12. stavak prvi: „U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo" (Ustav RH, 1999: 29).

[2] Na Maretićevoj listi neprihvatljivih riječi našle su se, među ostalima, i: bit, diljem, dnevno, draž, dražest, dražestan, dušobrižnik, dvoglas, ganutljiv, glasina, istančan, isusovac, kazalište, krabulja, mornarica, napučiti (= nastaniti), naseljen, netom, obostran, onkraj, otpovrnuti, patvorina, podnožje, pogan, poganski, poljodjelac, poljodjelstvo, ponovan, ponovno, porinuće, postotak, postotni, priziv, samostan, sastojak, slovnica, smicalica, spomenar, stasit, stečevina, steznik, stožer, svijećnjak, svojedobno, tijekom, tjestenina, tvrtka, uzrujati (se), vodopad, zastati, žaloban, ždrijelo; te riječi iz hrvatskih narječja: bedast, bogac, boljetica, češer, čislo, črčkati, dječarac, dočim, došašće, dotepuh, dragati, drapati, gladnuš, goruć, gumbašnica, gunj, halabuka, huškač, ini, istom, iskusiti, jal, jalan, jašiti, jerbo, jur, jurve, klesar, klesati, kopno, krhak, komuška, korenika, kukac, ladanje (= imanje), list (= pismo), nadstojnik, najpače, najskoli, natruha, naborati, nebog, nećakinja, obijest, obnašati, oduran, odvjetak, odvjetnik, oponašati, pišljiv, pjestinja, pjestovati, pogoršati, pohota, postrance, posvema, prehlada, prhak, priprost, prispodoba, propuh, puhati, raca, rubac, sablast, silno, smočiti (se), spodoba, stijena (= zid), svugdje, šivati, špilja, štropot, taliti, tjedan, trak (= zraka), truplo, trvenje, veža, vrhunac, zadojen, zapravo, zaruke, zdušan, zračiti, željva, žitarica, žohar, žuhak, žuna.

[3] V. Greenberg: Jezik i identitet na Balkanu. Raspad srpsko-hrvatskoga, Zagreb, 2005.

[4] O tom i nekim neujednačenostima Babić–Finka–Moguševa Hrvatskoga pravopisa iz 1994. v. Vijenac, 1996, br. 56.

[5] Opširnije o polemici i govoru mržnje koji je u njoj izbijao v. u časopisu Jezik, 2003-05.

[6] Katedru je predstavljao standardolog i jezični teoretičar Josip Silić, a ostali su članovi Povjerenstva bili redom ugledni jezikoslovci i javni djelatnici, abecedno: Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Željko Bujas, Božidar Finka, Ivo Frangeš, Radoslav Katičić, Bulcsú László, Tomislav Ladan, Milan Moguš, Ivan Sović, Petar Šegedin, Petar Šimunović, Ivo Škarić, Antun Šojat, Pavao Tekavčić, Stjepan Težak i Vlado Gotovac (povremeno).

[7] Usporedi li se tvorbena vrijednost uspornika, s Lászlóovom novotvorenicom suosnik kao zamjenom za koaksijalni kabel, vidjet će se da među njima nema razlike, jednako su dobre, samo što se kritičar (M. Kapović, Čiji je jezik, Zagreb, 2010: 84) ne usudi tvorbu jednoga znalca kao što je László, nazvati opskurnom, kako to čini s uspornikom. Koliko to govori o znanstvenoj objektivnosti, toliko govori i o ozračju u kojem se o hrvatskom standardu promišlja kao o rezultatu nasilja „bolesnih" i „opskurnih" osoba.

[8] U svom arhivu imam inačicu pisanu fonetičkim pravopisom, a službeni mi podnesak Prijedloga Zakona nije dostupan te pišem na temelju svoga arhivskoga primjerka.

[9] Da je bila riječ o smišljenoj provokaciji, potvrđuju i kasnija manipuliranja Nacrtom, napose ona iz Goldsteinova kruga, koji uporno uspoređuje suvremenu Hrvatsku s NDH, pa je u tom smislu znakovita i Goldsteinova knjiga 1941. godina koja se vraća. Prema pisanju glasila Židovske općine u Osijeku Menora (2007, br. 2, str. 9) naslov joj je dao Miljenko Jergović, ideološki nasljednik povijesno nadiđene babićevštine, prototipa govora mržnje i nesnošljivosti, protiv koje danas sudski ustaje i beogradska građanska elita (v. Babićevu knjigu Povremeno zaustavljanje vremena, Beograd, 2008).

[10] Evo kako su na portalima 2005. bile predstavljene Sarajevske sveske: „Nakon uspješnih promocija u Ljubljani i Beogradu, promocija časopisa Sarajevske sveske će se održati u Zagrebu u četvrtak, 12. maja/svibnja u 19 sati u prostorijama Hrvatskog društva pisaca. Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić susrest će se u petak, 13. maja/svibnja sa članovima Redakcije Sarajevskih sveski. Predsjednik Hrvatske na taj način će se upoznati sa autorima i urednicima časopisa koji se distribuira u sve zemlje bivše Jugoslavije.Sarajevske sveske su svojevrsni fenomen, jer je časopisu do sada polazilo za rukom ono što mnogim političarima nije. 'Sveske' uspostavljaju pokidane veze među institucijama kulture i među kulturnim i javnim radnicima u regionu. Časopis nastoji doprinijeti demokratizaciji kulturnog prostora u lokalnim sredinama. Stoga ne čudi da su u protekle tri godine postojanja časopisa, u izdanju Mediacentra, Sarajevske sveske imale snažnu podršku Soros Fondacije, zemalja EU, posebno skandinavskih, i SAD" (Mediacentar online, 12. V. 2005).

[11] V. članke R. Katičića i A. Kovačeca u Jeziku, 2004.

[12] Tijekom proteklih 7 godina održano je 26 sjednica, s kojih su zapisnici dostupni javnosti na mrežnim stranicama Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

[13] Pohvalni prikaz u Jutarnjem listu piše Miljenko Jergović (Pravopis koji želi pomoći svakome, JL, 15. VI. 2007, str. 24).

[14] Kao članica Matice hrvatske nikada nisam dobila poziv za sastanak njezina Odjela za jezikoslovlje iako sam u pristupnici izrijekom navela da želim u njem djelovati. Moj slučaj nije osamljen.

[15] Prema podatcima iznesenima na web stranici Ministarstva kulture RH privatna VBZ naklada iz Zagreba dobila je u 2010. godini za svoj izdavački program 265. 000 kuna.

[16] Zabrinuti se otac zove Đorđe Popović, što je pravo ime srpskoga jezikoslovca Đure Đaničića, pa se uzbuni mogu dati i druge konotacije.

[17] Kad je 2010. u prvo kolo niza Deset vekova srpske književnosti u izdanju Matice srpske uvršteno dubrovačko i bokeljsko renesansno pjesništvo u redakciji Zlate Bojović napokon se oglasilo Ministarstvo kulture RH izjavom kako im je „predobro poznata povijest prisvajanja i otimanja hrvatske kulturne baštine, u što se može uvrstiti i taj izdavački pothvat" (prema Hini tportal.hr, 8. IV. 2011), ali bez najave ikakvih pravnih akata kojima bi se zapriječilo raspačavanje takvih naslova koji izravno ugrožavaju kulturni integritet i suverenitet Republike Hrvatske. Isto se Ministarstvo nije oglasilo 1993. u povodu izlaska djela Sto najznamenitijih Srba, u koje su, primjerice, uvršteni Ruđer Bošković i Ivan Gundulić, kao ni višesvezačnoga ,Srpskoga biografskoga rečnika, u koji su također uvršteni dubrovački pisci, ali i mnogi drugi hrvatski javni i kulturni djelatnici s kojim srpska kultura nema baš nikakve veze, ali joj dobro dođu za popunjavanje praznina u vlastitoj povijesti.

[18] Ustav RH, 1999: 29.

[19] Ovdje se ne će ulaziti u raspravu o Ćirkovićevu pribrajanju slavenskoga prostora između Hrvatske i Srbije srpskomu etničkom korpusu i manipulacijama Dubrovnikom, nad čijim se zidinama stoljećima vijorila zastava hrvatsko-ugarskoga kralja, a ne Nemanjićâ, samo će se napomenuti da se njegovo velikosrpstvo tek metodološki razlikuje od memorandumskoga velesrpstva njegovih kolega srpskih akademika.

[20] M. Kapović, Čiji je jezik. Riječi s korijenom opskur- javljaju se u sljedećim vezama: najopskurniji dijalekti (str. 10), opskurne teme (str. 12, dva puta), opskurantističko-metafizičke sljeparije (str. 13), opskurni minimalni parovi (str. 32), opskurniji dijelovi standarda (str. 61), opskurni prijedlozi novotvorenica (str. 84), mistifikatorsko-opskurantitičko-neznanstveni pogledi (str. 157).

[21] Inače su najljepši odsječci u Kapovićevoj knjizi napisani u pohvalu hrvatskim organskim idiomima, zbog čega se Maretić zacijelo okreće u grobu, ali ne vidim da bi zbog njih trebalo tako nemilice lupati po standardu, standardolozima i standardiziranju te pjevati zanosne ode jezičnim slobodama, a pri tom sam ne imati petlje da vlastitu knjigu napišeš upravo na takvom oslobođenom jeziku i pokažeš mutavoj svjetini kako se to radi.

Pon, 17-12-2018, 19:29:34

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).