Venezuela – Venecuela – Venesuela

U posljednje se vrijeme u svezi s američkom vojnom operacijom, izvedenom u Caracasu početkom siječnja 2026., i odvođenjem venezuelanskoga predsjednika Nicolása Madura u SAD aktualizira naziv južnoameričke države Venezuele. U televizijskom programu Dobro jutro, Hrvatska HTV-a prof. dr. sc. Marko Alerić kaže da je izgovor te države – Venecuȅla. Dakle, ispada da je pravilno izgovoriti Venecuela (v. ovdje).  Istoga je mišljenja u izgovoru Venecuela i Hrvatski jezični portal: „Venezuela (izg. venecuȅla) ž“ (v. ovdje).

Normativna rječnička baza Hrvatskoga jezičnoga portala osnovana je na leksikografskim izdanjima Novoga Libera od 1991. do 2003. godine:

• Rječnik hrvatskoga jezika V. Anić (I. izdanje 1991., II. izdanje 1994. i III. izdanje 1998.)
• Pravopis hrvatskoga jezika V. Anić – J. Silić (2001.)
• Veliki rječnik hrvatskoga jezika V. Anić (2003., priredila Ljiljana Jojić)
• Kronologija – Hrvatska, Europa, Svijet (grupa autora, urednik I. Goldstein)
• Rječnik stranih riječi Anić – Goldstein (I. izdanje 1998., II. izdanje 2000.)
• Hrvatski enciklopedijski rječnik (uređivački odbor: prof. dr. Vladimir Anić, prof. dr. Ranko Matasović, prof. dr. Ivo Pranjković, dr. Dunja Brozović Rončević, prof. dr. Ivo Goldstein, Slavko Goldstein, mr. Ljiljana Jojić, Ljiljana Cikota; 2003.) (v. ovdje).

Predstavljaju li i danas Anić-Silićevi i Anić-Goldsteinovi priručnici Novoga Libera suvremenu normu hrvatskoga standardnoga jezika? Što ćemo onda sa suvremenim normativnim priručnicima: pravopisima, gramatikama i rječnicima nakon 2003. godine?

Međutim, u Jezičnom savjetniku IHJ-a piše: „Ime se južnoameričke države Venezuele često izgovara Venecuela, a takav je oblik vrlo rijetko potvrđen u vrelima. Lik Venecuela vjerojatno je uvjetovan povezivanjem imena države s ojkonimom Venecija, no on ne pripada hrvatskomu standardnom jeziku. Prema španjolskome izgovoru nastao je hrvatski egzonim Venezuela, koji se izgovara kako je i zapisan, a takva je i hrvatska pravopisna tradicija. Od njega se tvore etnici Venezuelac i Venezuelka te ktetik venezuelski (usp. Australac, Australka i australski)” (ovdje).  

Nije jasna usporedba Venezuelac s Australac, trebalo je to bolje objasniti, zašto Venezuelac, a ne npr. Venezuelanac. Nastavak -ac u Austral-ac (od Austral-ija) dodaje se na okrnjenu tvorbenu osnovu, a u Venezuel-ac (od Venezuel-a) na neokrnjenu, a to pak tvorbeno nije isto pa zato ime Australac ne treba povezivati s Venezuelac. Ne vjerujem da Hrvat, kad izgovara ime Venecuela ili Venezuela, uopće ima u vidu talijanski ekonim Venezia? Savjetnička uvjetovanost, čini nam se, tu nije pouzdana.

Na engleskom se ime Venezuela izgovara kao Venezuela (transkripcija: /vəˈneɪzwələ/) što zvuči otprilike kao Venesuela. U srpskom jeziku izgovor je Venecuela, ne Venezuela. U izgovoru na španjolskom jeziku Venezuela je βeneˈswela, dakle z se izgovara kao blago s, a ne kao c ili z  (ovdje).

U zapadnoromanskim jezicima: španjolskom, katalonskom, galicijskom, provansalskom, francuskom i drugima postoji interdentalni (međuzubni) suglasnik koji se tvori tako da se vrh jezika oslanja na gornji unutarnji dio donjih zubiju, gornji zubi se malo približuju donjima pa se tako tvori uski tjesnac kroz koji prolazi zračna struja pri izgovoru toga glasa, npr. Barcelona, izgovor Barselona. Slično se tvori i tjesnačni glas s i to tako što se vrh jezik oslanja na donji dio donjih zubiju, jezik miruje, a gornji zubi se također malo primiču donjima. Oba glasa su frikativni (tjesnačni) suglasnici. Budući da hrvatski jezik nema u svojem glasovnom fondu taj interdentalni glas, zamjenjuje ga se u govoru glasom s koji mu je fonetski (izgovorno) najsrodniji. Dakle, Venezuela se izgovara Venesuela, a ne Venecuela ili Venezuela. To ime ima paroksitoni (penultimni) kratkosilazni naglasak čija bi se tonska silina trebala oslabljeno pomaknuti u prethodni slog i izgovoriti kao proparoksitoni (antepenultimni) kratkouzlazni naglasak. Bilo bi vjerojatno dobro da radijski i televizijski novinari uzmu u obzir izgovor Venesuela pri pripremi emisija. Katkad je dojam da svatko stvara vlastitu normu hrvatskoga jezika bez potrebne oblikoslovne (morfonološke) i izgovorne raščlambe.

Artur Bagdasarov, Milan Nosić