Ustanak u Drvaru

Ustanak koji je u ljeto 1941. godine izbio na jedinstvenom području Bosanske krajine, Kninske krajine i Like, nakon završetka Drugoga svjetskog rata i obnove jugoslavenske države obilježavan je kao službeni praznik.

U obnovljenoj jugoslavenskoj državi potpunu i neupitnu vlast imala je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), koji je taj ustanak interpretirala sukladno svojim interesima, navodeći kao neupitnu činjenicu da su ga njezini pripadnici ("kadrovi") zamislili, organizirali i predvodili. Kao središte ovoga jedinstvenog ustaničkog područja službena jugoslavenska historiografija označila je Drvar.

I dok je, s jedne strane, u jugoslavenskoj historiografiji važnost Drvara tijekom 1941. godine neprestano naglašavana, detaljniji karakter ustaničkih postrojbi u Drvaru, s druge strane, je uglavnom bio zanemarivan. Premda je glorificirala drvarski ustanak u ljeto 1941. godine, jugoslavenska historiografija je dugi niz godina zanemarivala činjenicu da je u okolici Drvara u ljeto 1941. godine formirana Drvarska brigada.[1] Razlog zašto je Drvar u kontekstu ustaničke 1941. godine bio (pre)naglašan, bio je povezan s činjenicom da je početkom 1944. godine u Drvar stigao s pratnjom i suradnicima Josip Broz Tito. Međutim, Titova prisutnost u Drvaru tijekom prve polovice 1944. godine (odnosno, od 9. siječnja do 25. svibnja) nije imala nikakve veze s karakterom ustanka u Drvaru i njegovoj okolici u ljeto 1941. godine.

S druge strane, zanemarivanje Drvarske brigade bilo je uzrokovano poslijeratnom politikom KPJ koja, zbog stabilizacije svoje vlasti, nije željela navoditi detaljnije podatke vezane uz Drugi svjetski rat. Navođenjem detaljnijih podataka i njihovim logičkim povezivanjem u pitanje bi došla i temeljna teza jugoslavenske historiografije – o ključnoj ulozi KPJ u dizanju ustanka u ljeto 1941. godine.

Premda u svojoj službenoj verziji nije tvrdila da je ustanak u okolici Drvara tijekom ljeta 1941. godine nadziralo vodstvo KPJ na čelu s Titom, jugoslavenska historiografija stvorila je dojam kako je ustanak na drvarskom području predvodila lokalna organizacija KPJ na čelu s Đurom Pucarom Starim.[2]

KPJ nije sudjelovala u ustanku

U ljeto 1941. godine Đuro Pucar Stari je bio sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Bosansku krajinu (OK KPJ za Bosansku krajinu), te je svojoj tadašnjoj dužnosti bio neposredno podređen Pokrajinskom komitetu KPJ za Bosnu i Hercegovinu (PK KPJ za BiH). Prema službenim podacima jugoslavenske historiografije, odluku o dizanju ustanka donio je Tito 4. srpnja na sjednici Politbiroa u Beogradu, nakon čega je poslao članove Politbiroa, u svojstvu njegovih osobnih izaslanika ("instruktora"), da prenesu odluku o početku ustanka lokalnim partijskim vodstvima. Jedan od Titovih izaslanika bio je Svetozar Vukmanović Tempo, koji je PK-u KPJ za BiH trebao prenijeti spomenutu odluku. S obzirom na to da se PK nalazio u Sarajevu, Vukmanović je iz Beograda otišao u Sarajevo kako bi članovima PK-a prenio spomenutu poruku.

Nakon dolaska u Sarajevo, Vukmanović je, kako je naveo u svojim memoarima, prenio vodstvu PK-a odluku o dizanju ustanka do sredine srpnja.[3] Ta odluka je trebala internim vezama PK-a biti prenesena njegovim oblasnim komitetima, od kojih je jedan bio i onaj banjalučki, na čelu kojeg se nalazio Pucar.

Međutim, kako bi se obavijestilo Pucara o spomenutoj odluci, nije bilo nužno ići u Banja Luku, jer se Pucar tada, sredinom srpnja, nalazio u Sarajevu. Sukladno tome, odluka mu je bila odmah prenesena, ali je problem bio u tome na koji će način on (Pucar) o njoj obavijestiti podređene komitete na operativnom području OK KPJ za Bosansku krajinu.

Problem u kojem se našao, Pucar je detaljno opisao u svojim sjećanjima, u kojima je naveo: "Prema odluci Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu, krajem avgusta 1941. krenuo sam iz Sarajeva u Banjaluku, sa zadatkom da što neposrednije učestvujem u organizovanju ustanka na području Bosanske krajine, i da, pored ostalog, formiram Operativni štab. Za komandanta štaba bio je predviđen Danko Mitrov, za zamjenika komandanta Miljenko Cvitković, za političkog komesara Osman Karabegović, a za zamjenika političkog komesara Branko Babič Slovenac. Bilo je odlučeno da sa mnom u Banjaluku pođe Miljenko Cvitković, ali je on zbog porodičnih obaveza došao pet ili šest dana kasnije. Poslije izvjesnog vremena, pošto sam sagledao stanje u Banjaluci, poslao sam u Sarajevo pismeni izvještaj, koji je odnijela Nada Ćirska. Međutim, ona se u Sarajevu zadržala duže nego što je, po mome mišljenju, bilo potrebno, pa sam pretpostavio da se dogodilo nešto nepredviđeno. Zato sam pošao u Sarajevo da bih ustanovio šta je na stvari. Ćirsku sam, preko veze, pronašao u željezničkom soliteru i s njom krenuo za Banjaluku. Do Jajca smo doputovali bez teškoća, ali dalje nismo mogli."[4]

SrbiU oba ustanička središta pripadnici tamošnjih postrojbi (nazvanih "brigadama") bili su sastavljeni od lokalnog srpskog stanovništva koje najvjerojatnije nije ni znalo za postojanje KPJ. To srpsko stanovništvo diglo se na ustanak kako bi zaokružilo područje koje je smatralo svojim i iz njega uklonilo institucije vlasti NDH.Dakle, spomenuta tvrdnja jugoslavenske historiografije bila je dvostruko netočna – i u odnosu na Drvar kao središte ustanka i u odnosu na navodno "partizanski" karakter tog ustanka.Čak i ako se u Pucarovom memoarskom zapisu zanemari neobjašnjen razlog zašto iz Sarajeva u Banja Luku nije krenuo neposredno po primitku spomenute poruke, Pucarov zapis ostaje prvorazredni dokaz za razumijevanje karaktera ustanka u Bosanskoj krajini u ljeto 1941. godine. Naime, na temelju njega može se zaključiti kako vodstvo KPJ, ne samo ono na najvišoj razini, odnosno CK KPJ na čelu s Titom, nego i ono lokalno, na čelu s Pucarom, nije niti organiziralo niti sudjelovalo u ustanku u Bosanskoj krajini u ljeto 1941. godine.

Uostalom, ovu činjenicu u svojim je sjećanjima potvrdio i Vukmanović, koji je podatke iz citiranog Pucarovog zapisa dodatno pojasnio: "Veza sa odredima u okolini Drvara, Jajca i Mrkonjić Grada uspostavljena je tek početkom septembra, što je značilo da mjesec dana i nešto više odredi nijesu imali nikakve veze sa štabom u Bosansku krajinu niti sa Glavnim štabom za Bosnu i Hercegovinu."[5] Međutim, opisano "uspostavljanje veze" nije značilo da su ova dva partijska dužnosnika, Pucar a preko njega i Vukmanović, imali jasan uvid u tamošnju situaciju. Navedeni prilično nejasan termin ("uspostavljanje veze"), označavao je tek činjenicu da su njih dvojica donekle uspjeli saznati što se tamo događa.

S tim u vezi, navedeni Vukmanovićev zapis nužno je dodatno pojasniti. S obzirom na to da Vukmanović nije neposredno otišao niti na spomenuto područje (Drvar, Jajce i Mrkonjić Grad) niti u njegovu blizinu (Banja Luku), nego je podatke o tamošnjoj situaciji dobivao od Pucara, spomenuta Vukmanovićeva tvrdnja, ionako pisana na temelju sjećanju, krajnje je dvojbena. Naime, iz fraze "odredi u okolini Drvara, Jajca i Mrkonjić Grada" dobija se pogrešan dojam o razmještaju i snazi tih odreda. Suprotno ovome Vukmanovićevom zapisu, na području Drvara nalazila se već spomenuta Drvarska brigada, dok se u okolici Jajca i Mrkonjić Grada (odnosno, prema tadašnjem službenom nazivu, Varcar Vakufa) nalazila Vrbaska brigada.[6] Štoviše, i Drvar i Mrkonjić Grad bili su zauzeti od ustaničkih snaga, te su u tadašnjim uvjetima predstavljali središta ustaničke vlasti i u političkom i u vojnom smislu. U Drvaru je bio smješteno zapovjedništvo Drvarske brigade, a u Mrkonjić Gradu zapovjedništvo Vrbaske brigade. Za razliku od ova dva mjesta, Jajce nije bilo zauzeto, ali se nalazilo pod opsadom. Ova činjenica bila je izuzetno važna i glede karaktera informiranosti Pucara i Vukmanovića o tamošnjem stanju. U jednom od svojih izvješća upućenih Vukmanoviću, Pucar je, nakon što je došao u Banja Luku, u tekstu od 4. rujna naveo slijedeće:

Ustanak vodilo srpsko stanovništvo

"Sa Drvarom još uvijek nemam veze. Čovjek je na putu koji je tamo poslan (ima već 5 dana), još se nije vratio. Očekujem ga svaki čas. Što se samoga Jajca tiče ne mogu vam zasada reći ništa određeno. Borbe koje se tamo vode ne dozvoljavaju prebacivanje u taj kraj bilo koga. Ranije smo tamo imali u samom Jajcu 4 čl., u Jezeru 7 čl., u okolnim selima po jednog ili dvojicu. Prije nego što je došlo do ovih borbi svi su se ovi ljudi sklonili u šumu, ostala su samo 2-ca u Jajcu. Kako sad stvar stoji sa njima ne mogu vam ništa određeno reći. U zadnje vrijeme saobraćaj je sa Jajcem potpuno prekinut. Prevozi se samo vojska i niko drugi."[7]

Pod terminom "vojska", Pucar je podrazumijevao tadašnju službenu vojsku na tom području, odnosno vojsku Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Također, fraza "ove borbe" neizravno je ukazivao kako ih lokalni članovi KPJ iz Jajca i okolice, kojih je, prema ovom Pucarovom izvješću, ukupno bilo (najviše) trinaest, ni na koji način nisu započeli, ili barem potaknuli.

Podatke Pucara i Vukmanovića dodatno je potvrdio treći istaknuti član KPJ, Kosta Nađ. Nađ je bio jedan od vodećih "Španaca", odnosno pripadnika KPJ koji su sudjelovali u Španjolskom građanskom ratu, a u ljeto 1941. godine u NDH je stigao iz Njemačke. Nakon dolaska u Zagreb, Nađ je sa skupinom ostalih "Španaca" otišao na ustaničko područje. O onome što je vidio u Drvaru u ljeto 1941. godine, Nađ je, zajedno s Osmanom Karabegovićem, napisao izvješće vodstvu KPJ u proljeće 1942. godine. U tom izvješću, Nađ je drvarske ustanike opisao ovim riječima: "Teren I odreda (Drvarskog), gdje je talijanska okupacija prvo uslijedila, bio je kraj u kojem se vojska naletom Talijana potpuno razbjegla i u kojem su Talijani preko četničkih elemenata potpuno prodrli u gradove i sela, pa je prijetila opasnost da se stvori jak talijanski pokret od razbjegle i demoralisane vojske. Naši partiski drugovi nisu se znali snaći u ovoj situaciji. Osim toga, kako prije talijanske okupacije i prodora Talijana u Drvar nije među vojskom bilo političkog odgojnog rada, vojnici su bili četnički raspoloženi, nosili kokarde, pljačkali sela ne podvrgavajući se komandi."[8]

Prema tome, sukladno navedenim podacima, nejasno je na temelju kojih je podataka, jugoslavenska historiografija temeljila svoju tvrdnju da je Drvar bio središte ustanka i da je taj ustanak bio "partizanski", odnosno da ga je vodila KPJ. Najpoznatija dva ustanička područja u južnom dijelu Bosanske krajine, koje spominje i službena jugoslavenska historiografija, bila su područja oko Drvara i Mrkonjić Grada (Varcar Vakufa). U oba ustanička središta pripadnici tamošnjih postrojbi (nazvanih "brigadama") bili su sastavljeni od lokalnog srpskog stanovništva koje najvjerojatnije nije ni znalo za postojanje KPJ. To srpsko stanovništvo diglo se na ustanak kako bi zaokružilo područje koje je smatralo svojim i iz njega uklonilo institucije vlasti NDH.Dakle, spomenuta tvrdnja jugoslavenske historiografije bila je dvostruko netočna – i u odnosu na Drvar kao središte ustanka i u odnosu na navodno "partizanski" karakter tog ustanka.

Suprotno naknadnim interpretacijama, konstruiranima u poslijeratnom razdoblju, ustanak u Bosanskoj krajini u ljeto 1941. godine imao je nekoliko središta, od kojih je jugoslavenska historiografija nakon rata (zbog svojih interesa) naglasila Drvar. Međutim, karakter ustanka u Drvaru ni na koji način se nije razlikovao od ustanaka u ostalom dijelu Bosanske krajine, jer se i o njegovom slučaju radilo o srpskom pokretu u kojem je KPJ imala krajnje marginalnu ulogu.

Vladimir Šumanović
Hrvatski tjednik

[1] Drvarska brigada: Prešućena postrojba nepostojećega partizanskog ustankaDrvarska brigada: Prešućena postrojba nepostojećega partizanskog ustanka

[2]Vladimir Dedijer, Josip Broz Tito: Prilozi za biografiju, Kultura, Beograd, 1953., str. 329.; Jovan Marjanović, Narodnooslobodilački rat – Narodna revolucija u Jugoslaviji 1941-1945. (Kratak pregled), Kultura, Beograd, 1961., str. 78.

[3]Svetozar Vukmanović-Tempo, Revolucija koja teče: Memoari, I., Globus, Zagreb, 1982., 174.-175.

[4] Đuro Pucar Stari, »Sjećanje na prve borbe oko Jajca«, Jajačko područje u Oslobodilačkom ratu i revoluciji 1941-1945., I., Skupštine opština Donji Vakuf, Jajce i Šipovo, 1981., str. 239.

[5] S. Vukmanović-Tempo, Revolucija, I., str. 210.

[6]Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, IV./1., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1951., str. 453.-454.

[7]S. Vukmanović-Tempo, Revolucija, I., str. 179.

[8]ZNOR, IV./3., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1952., str. 274.; S. Vukmanović-Tempo, Revolucija, II., str. 149.