Drvarska brigada i ustanak 27. srpnja 1941.

Obnovom jugoslavenske države i dolaskom Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) na vlast u zadnjim mjesecima Drugog svjetskog rata postupno se počela konstruirati nova jugoslavenska ideologija. Nova jugoslavenska ideologija trebala je naglasiti kontinuitet jugoslavenske državnosti tijekom Drugog svjetskog rata s jedne strane, te ulogu KPJ u borbi za obnovu jugoslavenske državnosti.

Sukladno tome, u socijalističkoj Jugoslaviji obilježavani su praznici koji su trebali opisivati ratni put KPJ. "Dan borca" bio je prvi i središnji praznik koji se slavio 4. srpnja (odnosno, 4. jula), a njime je obilježavana odluka Josipa Broza Tita o početku ustanka. Povezan s ovim praznikom bio je "Dan ustanka naroda" koji je zasebno obilježavan u svakoj od pojedinih republika socijalističke Jugoslavije. Za svaki od ovih republičkih praznika, KPJ je tvrdila kako je bio organiziran i vođen pod njezinim vodstvom, te da je bio posljedica Titove odluke od 4. srpnja.

Zajedno s ovim datumima, obilježavan je "Dan armije", kojim se slavilo formiranje Prve proleterske brigade, prve mobilne postrojbe partizanske vojske, iz koje je kasnije nastala DatumiRazlika između ova dva datuma posebno je bila važna ako se uzme karakter "Dana ustanka naroda" koji je obilježavan u dvije jugoslavenske republike; Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini te Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. U oba ova republička praznika, spomenuti je događaj obilježavan isti dan, 27. srpnja (odnosno, 27. jula), u znak sjećanja na ustanak na jednom jedinstvenom području, koji je administrativnom podjelom nakon rata podijeljeno na dvije republike unutar jugoslavenske države.Jugoslavenska narodna armija (JNA). Premda prema službenoj interpretaciji KPJ, Prva proleterska brigada nije bila prva partizanska postrojba, odnosno prva postrojba pod nadzorom KPJ, ona je bila prva mobilna partizanska postrojba, odnosno prva partizanska postrojba s manevarskim karakterom.

Spomenuto obilježje Prve proleterske brigade naglašavano je tijekom čitavog razdoblja socijalističke Jugoslavije te je s vremenom postalo neupitno. Potencijalna nelogičnost između vremenske neusklađenosti republičkih "Dana ustanaka naroda" i jedinstvenog "Dana armije" koji se slavio 21., a nakon raskida sa Sovjetskim Savezom, 22. prosinca, interpretirana je razlikom između ta dva datuma. "Dan ustanka naroda" u svakoj od pojedinih republika predstavljali su nekoordinirani prkos naroda određene republike kojeg su predvodili lokalni komiteti KPJ, dok je "Dan armije" predstavljao stvaranje mobilne vojne postrojbe formirane odlukom najvišeg vodstva KPJ s Titom na čelu.

Razlika između ova dva datuma posebno je bila važna ako se uzme karakter "Dana ustanka naroda" koji je obilježavan u dvije jugoslavenske republike; Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini te Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. U oba ova republička praznika, spomenuti je događaj obilježavan isti dan, 27. srpnja (odnosno, 27. jula), u znak sjećanja na ustanak na jednom jedinstvenom području, koji je administrativnom podjelom nakon rata podijeljeno na dvije republike unutar jugoslavenske države.

Što se (ni)je dogodilo 27. srpnja

Ustanak 27. srpnja, prema službenoj interpretaciji KPJ, dogodio se na jednom jedinstvenom (krajiškom) području pod vodstvom lokalnih komiteta KPJ koji su koordinirali samu akciju. Vodstvo KPJ s Titom na čelu, koje se tada još uvijek nalazilo u Beogradu, sa samim događajem nije imalo nikakve izravne veze. Međutim, unatoč tome, kako je naglašeno u službenoj verziji KPJ, taj je ustanak, od kojeg su nakon rata obilježavana dva zasebna republička praznika, bio nedvojbeno partizanski, odnosno njime je nedvojbeno upravljala KPJ.

No, dostupne činjenice o tom događaju daju sasvim drugačiju sliku od službene verzije KPJ. U pitanju nisu samo činjenice koje su naknadno objavljene u sjećanjima sudionika, nego i podaci iz ratne dokumentacije partizanskog pokreta. Ta dokumentacija, objavljivana u velikim nakladama i često citirana u memoarima istaknutih partijskih dužnosnika, sadržavala je i činjenice putem kojih se moglo zaključiti što se (ni)je dogodilo 27. srpnja.

Prvi među partizanskim ratnim dokumentima koji je demantirao partizanski karakter ustanka, bio je Titov tekst Radi Končaru i Vladimiru Popoviću. U tom tekstu, datiranom na 4. rujan, Tito njima dvojici prigovara što je "Krntija" (partijski pseudonim Marka Oreškovića) osnovao brigadu u Krajini, jer za to, kako je naglasio Tito, nije imao "nikakvo ovlašćenje". Osim zbog toga, Tito je osnivanje brigade kritizirao i zbog malobrojnosti partizanskih postrojbi u tom kraju: "Razumese, kad se vodi kurs na frontalnu borbu onda se i stvaraju takve jedinice. Još je pogrešnije stvaranje takvih jedinicakadse uopšte još nema ni vojske i zato je to preuranjeno.Vojne formacije odrediće samGlavni štabkad za to budevreme.Trebaloje prvo stvaratičete,odrede,bataljone, pa tekondadolazebrigade."[1]

Iz ovog Titovog teksta, u kojem on prigovara što je došlo do formiranja brigade, smatrajući za to odgovornim Končara i Popovića, očite su dvije stvari: prvo, da je Tito upoznat da je suprotno njegovim osnovnim smjernicama o vođenju ustanka formirana brigada, i, drugo, da je Tito bio prilično uvjeren kako je formiranje brigade na tom području bilo pogrešno, jer je KPJ na tom području raspolagala s malim brojem naoružanih postrojbi pod svojim zapovjedništvom. Međutim, ono što je iz spomenutog teksta tek djelomično jasno, jest činjenica da niti Končar i Popović, kao niti sam Tito, nisu mogli utjecati na formiranje brigade, kao niti na njezino djelovanje ili tek potencijalno rasformiranje.

Postojanje spomenute postrojbe, koju je Tito u tekstu Končaru i Popoviću osudio, uglavnom je prešućivano u službenoj jugoslavenskoj historiografiji, ali se u nekim njezinim publikacijama ta postrojba usputno spominje, te ju se naziva "Drvarskom brigadom". U jednom od spomenutih publikacija, navodi se i kako su ustanici iz Like, odnosno ustanici s područja Donjeg Lapca i Srba, bili u njezinom sastavu, te se ta činjenica opravdava ovim riječima: "To što su dijelovi ličkih ustaničkih odreda bili pod Drvarskom ustaničkom brigadom bilo je uvjetovano blizinom, istim operativnim područjem, a manje drugim motivima."[2]

U kolima talijanskog fašizma

Međutim, neovisno o naknadnim interpretacijama, motiviranim željom da se prikrije činjenica kako je KPJ u tamošnjem ustanku bila krajnje nebitna, postojanje postrojbe koja se nazivala "brigadom", a čije je PostrojbaMeđutim, neovisno o naknadnim interpretacijama, motiviranim željom da se prikrije činjenica kako je KPJ u tamošnjem ustanku bila krajnje nebitna, postojanje postrojbe koja se nazivala "brigadom", a čije je operativno područje bilo jedinstveno područje zapadne Bosne i jugoistočne Like povijesna je činjenica, koju potvrđuju i objavljeni dokumenti od strane Vojnoistorijskog instituta JNA i memoari istaknutih 230px-Nh jovanic djokopartijskih dužnosnika s tog područja.operativno područje bilo jedinstveno područje zapadne Bosne i jugoistočne Like povijesna je činjenica, koju potvrđuju i objavljeni dokumenti od strane Vojnoistorijskog instituta JNA i memoari istaknutih partijskih dužnosnika s tog područja.[3]

Pri razmatranju političkog karaktera postrojbe, koja je s obzirom na područje na kojem se nalazila nazvana "Drvarskom brigadom", nužno je uzeti u obzir kako je na sastanku Okružnog komiteta Komunističke partije Hrvatske (OK KPH) za Liku, održanog 11. rujna u Donjem Lapcu, naglašeno kako je lokalna partijska organizacija posve zatajila, jer su njezini pripadnici, uz ostale propuste, "vodili pregovore sa talijanskim okupatorima po pitanju lojalnog držanja prema okupatorima, čime su nasjeli i upregli se u kola talijanskog fašizma".[4]

Ova optužba odnosila se na sporazum kojeg su predstavnici ustaničkih odreda, koji su djelovali u sastavu "Drvarske brigade", potpisali s predstavnicima talijanske vojske u ličkom selu Otrić 11. kolovoza.[5] Jedan od potpisnika sporazuma u Otriću i kasniji general JNA, Đoko Jovanović, naveo je kako ga je zbog potpisivanja tog sporazuma kritizirao Marko Orešković Krntija.[6] Orešković, koji je kao predstavnik KPJ došao na to područje nakon što je spomenuti sporazum već potpisan, suprotstavio se politici suradnje s talijanskom vojskom. Međutim, suprotno Titovom mišljenju o Oreškovićevom utjecaju izraženom u spomenutom tekstu upućenom Končaru i Popoviću, Oreškovićeva stvarna moć na tom području bila je izuzetno mala, o čemu svjedoči i činjenica da su ga ustanici s područja "Drvarske brigade" ubili.[7]

Oreškovićev značaj u poslijeratnoj interpretaciji KPJ općenito je bio prenaglašen i to iz dva razloga. Prvo, s obzirom da se radilo o Hrvatu i članu KPJ, OreškovićOreškovićev značaj u poslijeratnoj interpretaciji KPJ općenito je bio prenaglašen i to iz dva razloga. Prvo, s obzirom da se radilo o Hrvatu i članu KPJ, ustanku se (barem prividno) moglo dati partizanski (odnosno, "antifašistički") a ne četnički (odnosno, velikosrpski) karakter; drugo, Oreškovićeva brza smrt omogućila je konstruiranje političkih mitova koji nisu mogli biti demantirati, jer ih nije imao tko demantirati.ustanku se (barem prividno) moglo dati partizanski (odnosno, "antifašistički") a ne četnički (odnosno, velikosrpski) karakter; drugo, Oreškovićeva brza smrt omogućila je konstruiranje političkih mitova koji nisu mogli biti demantirati, jer ih nije imao tko demantirati.

Međutim, suprotno populariziranjem neprovjerljivih priča o Oreškoviću, činjenica jest kako je on, neovisno o svom položaju u hijerarhiji KPJ, na području na kojem se našao u ljeto 1941. godine manifestirao ne samo vlastitu, nego i partijsku slabost. Uostalom, i spomenuti Titov tekst Končaru i Popoviću dodatan je dokaz te činjenice.Suprotno naknadnim interpretacijama KPJ, tadašnja stvarnost imala je sasvim drugačiji kontekst: na području na kojem je djelovala "Drvarska brigada" interesi talijanske vojske i ustaničkih postrojbi su se nadopunjavali, a temeljni cilj bio im je isti – što više oslabiti Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH). Unutar-srpski obračun na tom području i kasnije raslojavanje na partizane i četnike uslijediti će tek nakon ustaničkog razdoblja koje je započelo 27. srpnja, te će se odvijati vrlo polako.

Dugogodišnje prešućivanje Drvarske brigade od strane službene jugoslavenske historiografije moglo je imati dva temeljna razloga. Ukoliko je Drvarska brigada stvarno bila partizanska postrojba (ili, barem, njezina prethodnica) onda kasnije formirana Prva proleterska brigada nije mogla biti prva partizanska brigada. S te strane, prešućivanje Drvarske brigade je logično i razumljivo. Međutim, za to prešućivanje možda ima i drugi razlog, koji nije povezan s "Danom armije", nego s "Danom ustanka naroda" dviju jugoslavenskih republika. Naime, spominjanjem Drvarske brigade, počele bi se detaljnije istraživati i druge pojedinosti vezane uz to područje, te bi postalo očito kako tamošnji ustanak koji je započeo 27. srpnja nije imao veze s KPJ. Krajiški ustanak u ljeto 1941. godine KPJ nije niti nadzirala niti predvodila. U konkretnom slučaju, radilo se o svesrpskom političkom pokretu koji je politikom suradnje s talijanskom vojskom pokušao oslabiti NDH i stvoriti što veće autonomno područje pod svojim nadzorom. Bila je to politička opcija koja je ponovno postala aktualna nakon sloma socijalističke Jugoslavije.

Vladimir Šumanović
Hrvatski tjednik

________________________________________
[1]Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, II./2., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1954., str. 55.
[2]Nikola Anić, Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske 1941.-1945., Multigraf Marketing / Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb, 2005., str. 35.
Anićeva tvrdnja o djelovanju ličkih postrojbi u sastavu Drvarske brigade potvrđena je objavljenim dokumentom iz tog razdoblja. (ZNOR, V./1., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1952., str. 41.-42.)
[3]ZNOR, IV./1., Vojnoistorijski institut, Beograd, 1951., str. 161.-162., 170., 173., 202., 229., 246., 250.-253., 258.-260.; ZNOR, V./1., str. 36.-38., 65.-67.; Đoko Jovanić, Ratna sjećanja, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1988., str. 112., 129.; Gojko Polovina, Svedočenje: Sećanja na događaje iz prve godine ustanka u Lici, Rad, Beograd, 1988., str. 80.
[4]ZNOR, V./1., str. 79.
[5]Đ. Jovanić, Ratna sjećanja, str. 98.-101.
[6]Đ. Jovanić, Ratna sjećanja, str. 104.-105.
[7]Đ. Jovanić, Ratna sjećanja, str. 161.; Slavko Odić, Slavko Komarica, Partizanska obavještajna služba 1941-1942.: Šta se stvarno događalo, I., Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1988., str. 74.-75.