'U službi savjesti'
Dok sam čitao knjigu 'U službi savjesti' autora Nikole Štedula iz 2021. u izdanju Naklade Pavičić primijetio sam na internetu nekoliko neobičnih stranica koje spominju Hrvatski Državotvorni Pokret (HDP).
Dok je stranica relativno prihvatljiva, sljedeća nije. Naime, HDP nije bio ekstremistička stranka, pa su te riječi preuzete iz rječnika bivših jugoslavenskih tajnih službi. Na toj spornoj mrežnoj stranici ima još pogrješaka, no to nije tema ovog sadržaja. S obzirom na to da je o Hrvatima i Hrvatskoj napisano puno laži, savjetovao bih Vladi RH da uposli osobe koje će kontrolirati sadržaj internetskih stranica kao što su wikipedia, jer je to u hrvatskom interesu. Naime, kad Vlada RH financira sve i svašta protiv Hrvatske i Hrvata, onda može tu i tamo financirati nešto i u korist Hrvatske i Hrvata.
A sad nekoliko riječi o Štedulovoj knjizi. Knjigu sam s posebnim interesom čitao. Naime, život hrvatske emigracije nije dovoljno poznat hrvatskoj javnosti, a mislim da je vrijedan pozornosti. U svojim memoarima gospodin Štedul opisuje i razmišlja o svom životu, događajima i osobama koje su utjecale na njegovu, često, nepredvidivu sudbinu.
Autor knjige potječe iz sela u kojem se partizane smatralo banditima koji se kriju po šumama, iz kojih noću izlaze samo zato da bi pljačkali nezaštićene. Pravno gledajući, sve do 'oslobođenja' 1945., partizani su u Hrvatskoj bili teroristi, pa me takva autorova misao ne iznenađuje. No iznenađuje me, i to ugodno, da su prema NDH zakonu vojne službe bili riješeni ljudi sa sela koji su imali troje ili više djece. Upravo zbog ovakvih informacija nužnost i dužnost je istraživati i uvijek utvrditi sve povijesne činjenice koje se tiču Hrvatske i Hrvata. One dobre prihvatiti, loše odbaciti.
Gospodin Štedul je već na očevom primjeru vidio da u Jugoslaviji za njega sreće nema. Sreću je možda mogao pronaći u Austriji, no zbog nemirnog duha, mladenačkog bunta i prkosa otplovio je za daleku Australiju, gdje je upoznao suprugu, jedinstvenu osobu vrijednu svakog poštovanja. Ljubav gospođe Štedul i privrženost suprugu je nešto što se danas viđa još samo u bajkama. Priče iz Australije su više nego neobične i stoga posebno zanimljive.
Zbog ideje o samostalnoj Hrvatskoj u doba Jugoslavije, gospodin Štedul je imao, ma gdje se u svijetu tada nalazio, ozbiljnih problema koji su mu poprilično zagorčili život. Moram priznati da sam iznenađen koliko su australske vlasti uvažavale laži Beograda o hrvatskim emigrantima koje su zvali 'ustaška emigracija', kad se već tada znalo da iza mnogih terorističkih akcija stoje upravo jugoslavenske tajne službe. U tom kontekstu sudbina hrvatskog junaka i domoljuba Mire Barešića je potresna. Vjerujem da će jednog dana njegovo ime s ponosom nositi škola negdje u Hrvatskoj.
U knjizi je moguće naći mnoštvo informacija o povezanosti tajnih službi raznih država i pružanju 'uzajamne pomoći' na štetu hrvatskih (političkih) emigranata. Nisam siguran da svi znaju da je u Jugoslaviji po glavi stanovnika bilo više političkih zatvorenika nego u Sovjetskom Savezu, a veleizdaja Hrvatske kroz predaju naoružanja Teritorijalne obrane u ruke JNA je nikad dovršena priča (SSSR i SAD nisu napadali jedni druge upravo zbog straha od posljedica upotrebe oružja). Zaista je čudno to da su u Jugoslaviji izdajice (špijune) ubijali, a u Hrvatskoj ih danas nagrađuju.
Ako se pročita brošura Hrvatskog Državotvornog Pokreta i pismo upućeno sekretaru unutarnjih poslova SR Hrvatske na kraju knjige, onda nije teško bilo za pretpostaviti da će jugoslavenske tajne službe pokušati još jedan atentat, koji se zaista i dogodio 1988. u Škotskoj (Velika Britanija). Srećom, gospodin Štedul je preživio atentat, no s teškim posljedicama. Odnos nalogodavca atentata sa samim atentatorom je na razini Banana Republike, a suradnja nalogodavca u RH s gospodinom Štedulom više je nego ironična.
S obzirom da se predsjednik Tuđman okružio s ljudima iz komunističkog sustava i 'provjerenim kadrom', odbijena je suradnja s hrvatskom političkom emigracijom, tako da pomirba nije bila kompletna, a danas vidimo ni iskrena. Iz današnje perspektive to je bio veliki državotvorni promašaj. Dakle, dok su u novoj vlasti RH dominirali bivši komunisti, partizani, kosovci i udbaši, na bojištima su za Hrvatsku ginuli potomci njihovih nekadašnjih ljutih protivnika.
Gospodin Štedul ima umjereno kritičan stav prema odlukama predsjednika Tuđmana, no svjestan je da je Tuđman bio karizmatičan i da mu nijedan hrvatski političar do dana današnjeg nije ni do koljena. Mišljenja sam, da je Tuđman Hrvate u svijetu iskoristio kao diplomate i službenike u veleposlanstvima i drugim državnim predstavništvima i u sigurnosnom sustavu okružio se s ljudima koji su se žrtvovali za ideju slobodne Hrvatske, 'provjereni kadar' ga ne bi konstantno dezinformirao, zbog čega se još i dan danas oporavljamo. Naime, pored dva pravnika predsjednika RH koja su se klela u pravo i pravdu u periodu od 2004. do 2013. iz Hrvatske je isparilo 35 milijardi dolara na razne račune širom svijeta. To je samo jedna od brojnih pljački građana Hrvatske, a njihovo 'pravosuđe' je tu da štiti 'stečeno'.
Čitatelju knjige, koju iskreno preporučam, prepuštam razmišljanja o autoru i sadržaju knjige. Knjigu vrijedi pročitati zbog više razloga. Prvi je taj što je riječ o čovjeku koji je pobjegao iz Jugoslavije pedesetih prošlog stoljeća. Za upustiti se u bijeg preko granice u to vrijeme trebalo je imati hrabrosti i odlučnosti. Drugi je taj što je tražeći izlaz iz novonastale situacije upoznao daleku Australiju, prostrani kontinent. Kad lovite krokodile, bavite se eksploatacijom volframa i štošta još, zaista su to nesvakidašnji poslovi s hrvatske perspektive. Treći je taj što je bio konstantna meta jugoslavenskih tajnih službi, a osoba od interesa i tajnih službi drugih zemalja. Mislim da gospodin Štedul nije zaslužio takvu negativnu pozornost, jer nikad nije bio kažnjavan, niti se bavio ničim nezakonitim niti protudržavnim u zemljama u kojima je živio. Četvrti razlog zbog čega je vrijedno pročitati knjigu jeste pokušaj atentata na gospodina Štedula. Kad vam netko napuni tijelo mecima, a vi preživite, i onda se ponovo sretnete s atentatorom i njegovim nalogodavcem, koji bi da su u Hrvatskoj danas bili osobe od ugleda, onda ne znate bi li plakali ili se smijali. Peti je razlog taj što je gospodin Štedul pomagao MORH-u u nabavi oružja, posao ne baš za svakoga. Šesti je taj što je odbio veleposlaničko mjesto, a sedmi što se nije obogatio. Osmi razlog, a ne zadnji, je taj što je cijela njegova obitelj uvijek bila uz njega.
I na kraju knjigu bih preporučio stranim veleposlanicima u RH, pogotovo onima čije su zemlje utjecale na život obitelji Nikole Štedula. Kroz njegove memoare može se razumjeti naše razočaranje sa stanjem u RH. Nakon ushićenja zbog priznanja RH, pobjedničkog duha iz Domovinskog rata, ulaska u NATO 2009. i EU 2013. očekivali smo više pravde i osobnog zadovoljstva, sretniji život i bolju budućnost.
Dr. Ivica Tijardović