Stjepan Krasić - Ponovno rođenje prve hrvatske gramatike

INSTITUTIONES LINGUAE ILLYRICAE- OSNOVE HRVATSKOGA JEZIKA (Bartul Kašić 1604.), ogled o kritičkoj nakladi prve hrvatske gramatike koju je priredio Zvonko Pandžić (2005.)

Rimski povjesničar Svetonije u svom djelu De illustribus grammaticis (cap. 22) piše da je jednom prigodom car Tiberije, umjesto latinske, upotrijebio neku stranu riječ. Na zaprepaštenje nazočnih zbog takve pogrješke, konzul Atej Kapiton (Ateius Capito), koji je bio uz njega – da spasi caru ugled brzo je dodao da će ta riječ, ako već nije latinska, to sad postati, nakon što ju je car upotrijebio. Ipak tomu se odmah usprotivio gramatičar Marko Pomponije Marcel rekavši: "Ti, care, rimsko državljanstvo možeš dati ljudima, ali ne i riječima".

Ovaj prizor iz povijesti jednoga velikog carstva i njegove velike kulture naglašava svu bitnu posebnost gramatike i jezika u životu i kulturi jednoga naroda. U njoj, naime, vrjede isključivo zakoni jezikoslovne znanosti. Osnove hrvatskoga jezika - Bartul Kašić - Zvonko PandžićOna za razliku od cara zaista ljudima ne može dati državljanstvo, ali ga može dati ili oduzeti riječima. Ona, drugim riječima, može odrediti kriterije po kojima neka riječ ili pravilo mogu biti usvojeni i obvezivati sve, pa i samoga cara. Svjestan te biti jedan je talijanski gramatičar uskliknuo: "Dio, come una virgola può cambiare tutto – Bog kao i zarez može mijenjati sve" (G. Guerrasio). Posebnost gramatike u kulturnoj povijesti jednoga naroda ne treba posebno isticati. Narod koji nema gramatike sličan je narodu koji u svom povijesnom razvitku još nije dostigao jedinstvo nacijie, niti stvorio ustav koji obvezuje male i velike, moćne i nemoćne, učene i neuke.

Gramatika je uvijek znak intelektne zrelosti i dokaz kulturnoga identiteta svakoga naroda. Ona je pokazatelj stupnja razvijenosti i zrelosti jednoga jezika, dolazna točka redovito dugog razvojnog procesa i, ujedno, ishodnišna točka njegova daljnjeg razvitka. Bez gramatike je nezamisliv naprjedak bilo koje druge humanističke discipline i mišljenja "Jezik je majka, ne sluškinja misli" - „Die Sprache ist die Mutter, nicht die Magd des Gedankens", kako reče austrijski književnik i čuveni satiričar, kritičar i mislilac Karl Kraus. Ona, istina, ne određuje razvoj jezika u strogom smislu riječi, nego ga samo prati, kodificira i fiksira njegov razvoj, vodeći pritom računa o njegovu duhu i smislu. Jezik je, naime, poput rijeke koja se svojom iskonskom snagom probija kroz teško prohodan teren, sama stvara svoje korito, odabire smjer i brzinu, prepuštajući drugima da taj proces prate, komentiraju i pokušaju odgonetnuti njegovu zakonitost.

Prva hrvatska gramatika napisana je u Rimu

Pisanje gramatike je, drugim riječima, zapravo svojevrsno dešifriranje jezika i kodificiranje njegove zakonitosti. Ona je uvijek najbolji pokazatelj stupnja razvoja samoga jezika i označava njegov prijelaz iz mladenačkog razdoblja u razdoblje njegove pune zrelosti i punoljetnosti. To je razlog da je ona, od pojave prvih jezikoslovnih razmišljanja u staroj Grčkoj u V. st. pr. Kr. bartul kasic(Dionizije Tračanin, Donat, Priscijan i dr.), uvijek bila predmet naročitih jezikoslovnih istraživanja. Stoga nije nikakvo čudo da je njezina pojava uvijek prvorazredan kulturan i znanstveni događaj.

Kodifikacija zakonitosti hrvatskoga jezika obavljena je već u u prvoj polovini XVII. st. , ali ne - kao u drugih naroda - na samom njegovu izvorištu, nego - stjecajem povijesnih okolnosti - u papinskom Rimu. Hrvatska je - kao što znamo - u to doba bila raskomadana na četiri različite i međusobno sukobljene države (Tursko carstvo, Austrijsku monarhiju i na dvije republike, Mletačku i Dubrovačku). Razumljivo, u takvim okolnostima se nije moglo ni pomišljati na stvaranje jedinstvenoga jezika i njegovo ozbiljnije proučavanje. To je bilo moguće samo u Rimu, s čijih se brežuljaka moglo vidjeti mnogo dalje nego s naših planina i gdje se uvijek znalo razmišljati u univerzalnim kategorijama, naročito nakon velikih geografskih otkrića krajem XV. i početkom XVI. st. kada je svijet prvi put u svojoj povijesti - barem u geografskom pogledu - postao jedan i jedinstven. Trebalo je, po zamisli Katoličke crkve, raditi ne samo na upoznavanju, nego i zbližavanju starih i novih naroda i kontinenata. Taj je zadatak bio povjeren misionarima koji su se razišli po cijelom golemom području od novootkrivene Amerike do daleke Kine i Japana posvetivši se, između ostaloga, učenju jezika novih naroda, pisanju gramatika i rječnika. Mnoštvo naroda svoje prve gramatike, rječnike i pisanu povijest zahvaljuje upravo timljudima.

Hrvatsku, naravno, nije trebalo nikomu otkrivati, ali je bilo potrebno „otkriti" njezin jezik, odrediti njegovu zakonitost, napisati njegov rječnik i gramatiku. Taj su zadatak i u ovom slučaju obavili katolički misionari. U nastojanju da što više tih ljudi pripremi za naše krajeve pod turskom okupacijom, Katolička crkva je skrb za njihov odgoj povjerila isusovcima. U tu svrhu papa Grgur XVpapa Klement VIII. (1592. - 1605.) - kako na jednom mjestu tvrdi Bartul Kašić - generalu isusovačkog reda Klaudiju Aquaviva „osobito je naglašeno preporučivao proučavanje „ilirskoga jezika" kako bi se pomoglo katolicima koji su živjeli u teškim uvjetima u tadašnjem turskom carstvu". Zbog toga su oni već 1599. godine u Rimu osnovali "Iliričku akademiju" (Academia linguae Illyricae) u kojoj je Aquaviva zadužio našega Kašića da, za potrebe tih misionara, izradi gramatiku koja dotle nije postojala. Ne našavši nikakva predloška, ni uzora, on je stvaralačkim naporom - na temelju velikih latinskih uzora, ponajviše gramatike portugalskog isusovca Emanuela Alvaresa (De institutione grammaticae libri tres, Lisabon 1572) i Alda Manuzija (Grammaticarum institutionum libri quatuor, Venecija 1501) - izradio prvu hrvatsku gramatiku davši joj naslov Institutionum linguae Illyricae libri duo (Rim, 1604) u kojoj je ujednačio hrvatsku latinisku grafiju i sustavno sredio još uvijek neobraženi jezik.Obvezatan hrvatskiUrban VIII. je dekretom od 17. prosinca 1624. naredio je da se na svim višim školama i sveučilištima koje je Crkva ustanovila u Europi - izrijekom se navode sveučilišta u Bologni, Padovi, Parizu, Toulouseu, Valenciji, Beču, Ingolstadtu, Koelnu, Louvaineu, Salamanci i Madridu - uz latinski, grački, hebrejski, arapski, kaldejski, kao obavezan predmet za sve professore i studente bez ikakve iznimke najmanje dvije godine mora predavati i učiti također hrvatski Latinski jezik na kojemu je Kašić napisao svoju gramatiku svjedoči da je bila namijenjena prvenstveno strancima, prije svega misionarima kojima hrvatski nije bio materinski jezik.

Pape i hrvatski jezik

Pape su s hrvatskim jezikom imali i druge, mnogo dalekosežnije planove. Budući da je tjekom toga doba vladalo uvjerenje da se jezici slavenskih naroda jedan od drugoga samo dijalektalno razlikuju i da je jezik, kojim su govorili Hrvati, ne samo najljepši, nego i najrazvijeniji slavenski jezik, pape su upravo njega izabrali za tiskanje crkvenih knjiga i za ostale slavenske katoličke narode. Na tomu su naročito inzistirali Pavao V. (1605. - 1621.), Grgur XV. (1621. - 1623.) i Urban VIII. (1623.-1644.). Ovaj zadnji, Urban VIII., bio je toliko odlučan u svojoj namjeri da je dekretom od 17. prosinca 1624. naredio je da se na svim višim školama i sveučilištima koje je Crkva ustanovila u Europi - izrijekom se navode sveučilišta u Bologni, Padovi, Parizu, Toulouseu, Valenciji, Beču, Ingolstadtu, Koelnu, Louvaineu, Salamanci i Madridu - uz latinski, grački, hebrejski, arapski, kaldejski, kao obavezan predmet za sve professore i studente bez ikakve iznimke najmanje dvije godine mora predavati i učiti također hrvatski. Za one koji bi se oglušili o takvu naredbu bile su predviđene najstrože kazne suspenzije od bilo kakve službe i napretka u karijeri. Budući da papa-urban-viiionodbno nije postojala nijedna druga gramatika hrvatskoga jezika izim Kašićeve, nije teško zaključiti kako je upravo ona imala poslužiti ne samo misionarima, nego također profesorima i studentima spomenutih sveučilišta.

Kašićeva gramatika je, dakle, temeljno djelo (hrvatske pismenosti) iz ranoga razdoblja formiranja hrvatskoga književnog jezika, početak njegova sustavnog proučavanja i dugog puta njegove standardizacije. Paradoks te gramatike sastoji se u činjenici da ona, za razliku od sličnih gramatika drugih naroda, nije nastala kao plod već formiranog i definiranog književnog jezika, nego u razdoblju vođenja prvih rasprava o tomu koje bi narječje bilo najpogodnije za zajednički književni jezik svih Hrvata na širokom području između Jadranskoga mora i rijeke Drave. Kašić je kao iskusan misionar i vizionar smatrao da je štokavsko narječje, kao najraširenije i najrazvijenije, najpogodnije da bude okosnica hrvatskog standardnog jezika. Iako su mu u tomu mnogi sudobnici davali za krivo, budućost mu je dala za pravo. I , umjesto da samo opisuje već postojeće stanje, on je pravila hrvatskoga jezika istodbno opisivao i propisivao, odredivši tako ne samo njegov budući razvoj nego i postavši „prorok" budućega hrvatskog kulturnog i nacijinog jedistva. Njegova je, dakle, gramatika, bila ne samo prva gramatika hrvatskoga govornog jezika, vić i uzor svim kasnijim hrvatskim gramatičarima do sredine XIX. st. Zapravo s Kašićevom prvom hrvatskom (i slavenskom!) gramatikom započinje normiranje hrvatskog jezika i njegova postojanost na svima učilištima i sveučilištima zvonko pandzicdiljem Europe. Zato je prof. Krasić sa sadržajem i argumentima opisao početke normiranja hrvatskog jezika i njegovu ulogu u 17. stoljeću u Europi - u knjizi "Počelo je u Rimu " 2009.)!

Nitko nije prorok u domovini

Zbog toga ne malo začuđuje činjenica da se, čak ni puna 4 stoljeća od njezine pojave, u samoj Hrvatskoj nitko nije potrudio pobliže proučiti sve okolnosti njezina nastanka, usporediti je s drugim onodobnim gramatikama, odrediti stvarni Kašićev doprinos ne samo hrvatskoj kulturnoj povijesti nego i ostalih slavenskih naroda koji još uvijek nisu imali svojih gramatika. Da je to netko učinio prije barem 30-ak godina, ne bi se dogodilo da smo do iznemoglosti morali slušati priče o "dva veka Vuka" koje su imale ne samo velike kulturne nego i političke poruke i implikacije. Kašićem se - osim nekoliko časnih iznimaka (Šrepel, 1890; Štefanić, 1940; M. Moguš i Vončina, 1969; Katičić, 1981, Gabrić-Bagarić 1984) - sve do osamostaljenja države vrlo malo ljudi bavilo. Tako se dogodilo da je jedan stranac, kao što je bio poznati njemački slavist prof. Reinhold Olesch, 1977. godine prvi došao na zamisao da barem fototipski priredi pretisak 1. izdanja Kašićeva djela, što je zvučalo kao svojevrstan prijekor hrvatskim jezikoslovcima što to oni nisu učinili. Istina, ta je gramatika nakon toga u Zagrebu dva puta bila fototipski tiskana, ali je uglavnom sve ostalo na tomu. Postojala je opasnost da ni u povodu značajne 400. obljetnice 1. objavljene naklade toga značajnoga djela ne bude ništa posebno učinjeno. To se, na sreću, ipak nije dogodilo zahvaljujući jednom Hrvatu, filozofu jezika dr.sc. Zvonki Pandžiću, koji živi i djeluje u inozemstvu (Njemačka) iskoristivši tu značajnu obljetnicu da hrvatsku kulturu i znanost približi i drugim narodima. On se u tu svrhu prihvatio nimalo lakoga zadatka da tim povodom priredi kritičko izdanje dr.Stjepan KrasicKašićeve gramatike. Tako ovo značajno djelo, kojemu je za života njegova autora bilo uskraćeno da ugleda svjetlo dana u vlastitoj domovini, svoj drugi „rođendan" nakon puna 4 stoljeća slavi u Domovini, ali u mnogo svečanijem ruhu modernoga tiskarskog umijeća i obogaćeno prjevodom na hrvatski, popraćeno stručnim uvodom, komentarom, bilješkama i opaskama.

Pandžić je uložio zaista velik napor kako bi svoj posao obavio na najbolji mogući način. On je, prije svega donio opširan uvod u kojemu je na po osamdesetak stranica na hrvatskom i engleskom uveo čitatelja u njegovu složenu problematiku. Tu je na sustavan način objasnio povjesni kontekst nastanka Kašićeve gramatike, stanje gramatičkih umijeća tjekom renesanse, stupanj korespondencije s latinskom gramatikom, odnosno Kašićeve neovinosti itd. Zatim je na parnim stranicama donio latinski tekst i aparat, a na neparnima - usporedo s latinskim tekstom - hrvatski prjevod i komentar. Pandžićev se komentar sastoji od bilješaka ispod teksta kojima je objasnio paradigme, uzore i terminologiju, što je neophodno za usporedbu onodobne i današnje gramatičke terminologije, naročito za čitatelje koji nisu u stanju pratiti latinski tekst. Na kraju, u obliku ekskursa, tematizirao je možebitni odnos s nekim drugim gramatikama slavenskih jezika onoga doba. Posebno valja istaknuti činjenicu da je tu pokazao kako je naš Juraj Križanić, koji je poznavao Uzori su tuAko, dakle, mladi lingvisti, povjesničari i znanstveni istrživači, bez obzira kojega smjera bili, nauče rasuđivati ovako interdisciplinarno, multilingvalno i kritički, propitujući svu relevantnu literaturu objavljenu po čitavom svijetu, kao što je to zapravo nekoć znao činiti Kašić a danas Pandžić, tad zaista nema bojazni ni za prošlost ni za budućnst hrvatske kulture i znanosti, posebice ne za budućnost hrvatskoga jezika i znanstvenoga pristupa istomuKašićevu gramatiku, za doba svoga progonstva u Sibiru ne samo napisao prvu gramatiku ruskoga jezika, što je bilo poznato, nego da je on bio i prvi slavenski „racionalistički" gramatičar, koji je donio ne samo glagolske načine u reduciranom broju, već i glagolska vremena u današnjem obliku, uključujući tu i futur II. koji je Kašić - po antičkoj tradiciji - vidio kao konjunktiv prezenta. Pandžić je, izim toga, Kašićev tekst sravnio s njegovim predlošcima i uzorima, uživio se u njegov svijet, napravio „rentgensku snimku" njegova djela te minucioznom analizom pronašao svako njegovo preuzimanje tekstova iz stvarnih predložaka, sve njegove adaptacije, aluzije i sl., poprativši ih izvornim citatom u kritičkom aparatu. Uz to je donio razne upute o gramatičkim paralelama i objašnjenjima drugih gramatičara kao i klasičnih teorija gramatike, uključujući i filozofske pretpostavke gramatike te donese cjelovite indekse svih upotrijebljenih latinskih i hrvatskih riječi. Koliki pothvat predstavlja ovo Pandžićevo

kritički tiskano djelo pokazuje i podatak da ono ima gotovo 600 stranica foramta 17 x 24 cm. Ono će, zacijelo, uvelike doprinijeti da Hrvati, četiri stoljeća nakon prvotiskane naklade, barem malo bolje nego do sad upoznaju i vrjednuju ovo Hrvatski jezik rasprostranjenostznačajno djelo oca hrvatske lingvistike, njegovu ulogu u znanstvenom pristupu složenoj jezikoslovnoj problematici a tako svojoj kulturnoj prošlosti osiguraju bolju budućnost.

Na poseban način prof. Krasić želio je istaknuti još jednu kvalitetu ove naklade: "kao što je Kašićeva gramatika, pisana na latinskomu, bila prvenstveno namijenjena strancima koji su željeli naučiti hrvatski jezik, tako je i Pandžić sve svoje tekstove pisao dvojezično ili trojezično kako bi se njima mogli poslužiti oni koji na drugi način ne bi znali ništa ni o Kašiću, ni o dometu hrvatske lingvističke znanosti. Zato on na neki način predstavlja ponovno otkriće Kašića i njegova djela kako strancima, tako i samim Hrvatima, nakon što im je punih 400 godina bilo uskraćeno da ga imaju u rukama u istinski znanstvenom, tj. kritičkom izdanju, i da ga bolje upoznaju".

Pandžić se usudio ustvrditi sa svojim znanstvenim djelom pritom dao je značajan doprinos izučavanju hrvatske kulturne povijesti. Od sad se (uvjeren je prof. Krasić) ne će moći govoriti o Kašiću bez uzimanja u obzir rezultata do kojih je on došao. Stoga ovo drugo objavljivanje na poseban način može biti vrjedan naputak studentima i profesorima hrvatskoga jezika, ne samo da spoznaju kako valja cijeniti vlastitu, prečesto zaboravljenu, jezičnu baštinu, nego i na koji je način, s kojom akribijom i znanstvenim žarom valja čuvati i njegovati. Ako, dakle, mladi lingvisti, povjesničari i znanstveni istrživači, bez obzira kojega smjera bili, nauče rasuđivati ovako interdisciplinarno, multilingvalno i kritički, propitujući svu relevantnu literaturu objavljenu po čitavom svijetu, kao što je to zapravo nekoć znao činiti Kašić a danas Pandžić, tad zaista nema bojazni ni za prošlost ni za budućnst hrvatske kulture i znanosti, posebice ne za budućnost hrvatskoga jezika i znanstvenoga pristupa istomu.

Ivan Raos

[1] Tekst nastao djelom iz recenzije i predavanja održanog u NSK 5. studenoga 2005. prigodom predstavljanja kritičkoga djela prve hrvatske gramatike: BARTUL KAŠIĆ (1604.) INSTITUTIONES LINGUAE ILLYRICAE- OSNOVE HRVATSKOGA JEZIKA > Zagreb & Mostar, Tusculanae editiones, 2005., www.tusculanae-editiones.com, a drugo tiskanu nakladu priredio je s prjevodom s latinskoga na hrvatski jezik i znanstvenim komentarima popratio Zvonko Pandžić. Pripremio za čitatelje kulturolog Ivan Raos

Sri, 16-10-2019, 20:43:39

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.