Pogrješna i štetna politička paradigma

Španjolski filozof politike Jose Ortega y Gasset tvrdi u svojoj slavnoj “Revolt masa” da stanje svake demokracije ovisi, na ključan način, o nečemu što može izgledati kao mala tehnička pojedinost: o izbornom postupku. Ako je taj postupak ispravan, ako na pravi način odgovara potrebama i željama društva, sve je u redu, demokracija može funkcionirati. S druge strane, ako je taj postupak pogrješan sve se ruši, čak i ako sve druge demokratske institucije izgledaju u redu.

Politička znanost dijeli različite izborne sustave u tri skupine: (1) većinski sustavi, (2) razmjerni sustavi i (3) miješani sustavi. Prvu skupinu najbolje predstavljaju države kao što su Ujedinjeno Kraljevstvo, Kanada, SAD ili Francuska, gdje su čitave države podijeljene u okruge, i u svakom se okrugu bira samo jedan predstavnik. Suprotnost tome sustavu su države čiji glasaći moraju glasovati za stranačke liste. Toj skupini propadaju Poljska i Hrvatska. Zapravo, sve tzv. postkomunističke države Europe prihvatile su jedan ili drugi oblik razmjernog sustava (RS) u svojem ustavnom ustrojstvu. Na neki je način to europska tradicija: nakon Prvog svjetskog rata gotovo su sve države na europskom kontinentu krenule “razmjernosti”.

Zašto je do toga došlo? Zašto samo mutacije RS-a, zašto ne stari sustav, za kojeg izgleda da je dobro djelovao preko dva stoljeća u SAD, Ujedinjenom Kraljevstvu, Kanadi i mnogim drugim državama?

Poljska pruža jadan dokaz Orteginoj tvrdnji. Morali smo trpjeti različite oblike RS-a između Prvog i Drugog svjetskog rata, i tada ponovno, tijekom posljednja dva desetljeća. U oba vremena taj je sustav doveo do slabe države, nestabilnih vlada, političke korupcije, frustriranosti društva i do povlačenja građana iz sudjelovanja u političkim zbivanjima. U oba se slučaja umjesto demokracije razvila 'partiokracija'. 1926. je to dovelo do državnog udara maršala Józefa Piłsudskog. Demokracija stranačke liste, nazvana Razmjernom zastupljenosti, brzo je razbila iluzije europskih država, i, u većini slučajeva, pretvorila se u – slabiju ili jaču – diktaturu. Najdublji primjeri takve promjene bili su razvoji događaja u Njemačkoj i Italiji, ali je lako uočiti slične promjene u gotovo svim drugim državama.

Povijesni je kuriozitet da su se nakon katastrofe koju je donio Drugi svjetski rat sve europske države iz tzv. Zapadne Europe okrenule prema sličnom, već kompromitiranom prije rata, izbornom postupku. Vjerojatno ne bez »dobrog savjeta» njihovih Saveznika. Tako primjerice znamo iz memoara Konrada Adenauera da je on želio da se u poslijeratnu Njemačku uvede vestminsterski sustav «prvi pobjeđuje», ali to nisu dozvolili Saveznici. Tako je u Njemačkoj bio uveden poseban oblik «razmjernosti», i, usprkos raznim glasovima koji su tražili promjenu, taj se sustav tamo održao do danas. Samo je 5. Francuska Republika generala de Gaullea uspjela napustiti RS.

Drugi je veliki suvremeni filozof, Karl Popper, primijetio, pišući o demokraciji: “sustav razmjerne zastupljenosti oslobađa člana parlamenta od njegove osobne odgovornosti i pretvara ga u glasači stroj, umjesto da mu omogućuje da bude osjetljivo, odgovorno ljudsko biće koje razmišlja”.

Nažalost, izgleda da su i u Europi i drugdje studenti različitih sveučilišta učeni drugačije o političkim znanostima. Prema Arendu Lijphartu, profesoru političkih znanosti na Sveučilištu California u San Diegu, glavnom zagovaraču RS-a, “postoji gotovo sveopće slaganje da je izborna razmjernost osnovni cilj dobrog izbornog sustava i osnovni kriterij po kojem ga treba ocjenjivati. Za mnoge je koji podržavaju RS, razmjernost je sama po sebi cilj – gotovo istoznačnica s izbornom pravdom.” (“Electoral Systems and Party Systems”, Oxford University Press, 2000). Slični se osjećaji izražavaju u gotovo svim udžbenicima o ustavnom pravu i sličnom. Mi, dakle, imamo posla s paradigmom: RS znači izbornu pravdu, jednakost i slobodu.

Bolno iskustvo Poljske i drugih država pruža obilan dokaz da je ta paradigma pogrješna, da zavarava društva i ljude. Da u većini slučajeva rezultati izbora s RS-om nemaju ništa s jednakosti i izbornom pravdom. Zapravo je suprotno točno. Prema tom iskustvu možemo zaključiti da različite formule RS-a koje se primjenjuju dobro služe i odgovaraju nasljednicima komunističkih partija – to je zgodan i učinkovit instrument da se očuva njihovo “meko prizemljenje” nakon službenog sloma komunističkog sustava. On pruža pupčanu vrpcu koja održava vezu novih država koje nastaju i njihovih komunističkih prethodnica.

Postoje naznake da na površinu izbija možda trjeznije gledanje, i u raznim državama ljudi počinju govoriti i čak zahtijevaju povratak na staromodni način biranja predstavnika ljudi kroz većinski pristup u okruzima koji biraju jednog zastupnika. Prije nekoliko godina takav je zahtjev u njemačkom Bundestagu iznio dr. Michael Rogowski, predsjednik BDI-a (Bundesverband der deutschen Industrie = Udruženje njemačke industrije). 2007. je Traian Basescu, predsjednik Rumunjske, naredio državni referendum o tom pitanju. U kanadskoj pokrajini British Columbia je prijedlog odbacivanja sustava «prvi pobjeđuje» dva puta bio odbačen od strane stanovništva, 2005. i ponovno nedavno, u svibnju 2009. s uvjerljivom većinom. U Poljskoj postoji nacionalni pokret koji radi na promjeni i zahtijeva referendum o izbornom sustavu. Lažnu paradigmu o RS-u kao istoznačnici izborne pravde treba odbaciti u smeće. Već je uzrokovala dovoljno štete. Vrijeme je za promjenu.

Jerzy Przystawa
preveo D. J. L.