Partizanluk bjesni Hrvatskom

U Hrvatskoj već godinama napreduje svojevrsno bjesnilo. Ono je osobito izraženo u svibnju, počne relativno benignom proslavom Praznika rada, koji je, kao i što mu dobro pogođeni naziv kaže, ispražnjen od smislenog sadržaja, a nastavi hodočašćima i škrgutom trulih zubi u Kumrovcu i Jasenovcu, štafetnim manifestacijama i slično.

Samoprozvani partizani i pokoji preživjeli iz te, po današnjim standardima zločinačke, vojske luduju diljem zemlje, prijete, zazivaju zle duhove. Moglo bi se reći da su ratnom pohodu, samo im fale neprijatelji, pa onda, zadrigli od loše titovače, sve redom proglašavaju fašistima i ''ustaškim gujama''. Njihovo bjesnilo raste proporcionalno rastu razobličavanju udbaških zločina na procesu za ubojstvu Đurekoviću u Njemačkoj i padu podrške aktualnoj vlasti u zemlji.

Nastup vrlih nam čelnika i antifašista u Jasenovcu primjereniji bi jednom davnom zasjedanju u Jajcu nego Hrvatskoj dvadeset prvog stoljeća, opustošenoj prijetvornim pretvorbama i relativističkim ideologijama. Kumrovečki dernek više bi imao smisla kao neka seoska turistička atrakcija, nešto poput velike predstave na otvorenom u Donjoj Stubici, nego kao suvremeni izraz određene političke volje. Na žalost, on nastoji biti ovo drugo, čime čini da se naša politička stvarnost doimlje karikaturalno, groteskno. A posebna je svinjarija ono što se radi predsjednici Kolindi Grabar Kitarović.

U Pazinu su je dočekali s Brozovom bistom da joj spuste zbog pospremanja diktatorove biste iz Predsjedničkih dvora u muzej, gdje joj je i mjesto. Njezinog su izaslanika Lustiga u Jasenovcu dočekali zvižducima, a Milanovića pljeskom. Jer što je Lustigovih nekoliko godina u nacističkom logoru prema Zoranovim patnjama u Bruxellesu dok je u Hrvatskoj bjesnio rat!?

Autentični partizanluk

Gledam na televiziji prilog povodom dana tzv. oslobođenja Zagreba. Neki Duplančić, autentični partizan, kaže: ''Zagreb nije uopšte rušen u odnosu na Beograd...''. Krasno! "Oslobođenje"Sve u svemu, bjesnila buja, raste, pjeni se i pršti na sve strane. Krizom pritisnuti ljudi nemaju više snage ni da se čude svemu tomu. Oni bi samo da u ovoj zemlji već jednom krene nešto na bolje i, za svaki slučaj, da Zagreb ne doživi još jedno oslobođenje. Dovoljno su bila dva dosadašnja, ono 1918. i 1945. Ali da bi stvari doista krenule na bolje moramo se kao društvo izliječiti od bjesnila svake vrste.U toj jednoj polurečenici sažet je sav mentalitet toga autentičnog partizanluka. Prvo, uopšte mjesto 'uopće' kao znak raspoznavanja, partizani i njihovi slijednici načelno ne priznaju hrvatski jezik. Negirajući Hrvatima pravo na jezik, negiraju im, naravno, i pravo na državu.

Drugo, automatsko uspostavljanje relacije Zagreb – Beograd govori nam o geografskim okvirima u kojima razmišlja i funkcionira taj mentalitet, a to su uvijek jugoslavenski okviri. Treće, tvrdnja kako Zagreb uopće nije razrušen govori o podmuklosti i zločinačkoj ćudi jugopartizanskog mentaliteta. Naime, Zagreb uistinu nije razrušen jer nije ni branjen, ali su Zagrepčani desetkovani. Tako povjesničar Josip Jurčević s punim autoritetom znanstvenika konstatira da su ''partizani nakon ulaska u Zagreb za sobom ostavili 120 masovnih grobnica''.

Partizani nisu bili budale da ruše zgrade kad su već pobili ljude. U prazne stanove trebalo je naseliti gladne Kozarčane, Grmečlije i ostale skorojeviće s čijih noževa je još kapala krv poklanih Hrvata. Njihovi potomci danas su fetivi purgeri koji svakoga tko drukčije misli proglašavaju dotepencem, ksenofobom i rasistom.

Sve u svemu, bjesnila buja, raste, pjeni se i pršti na sve strane. Krizom pritisnuti ljudi nemaju više snage ni da se čude svemu tomu. Oni bi samo da u ovoj zemlji već jednom krene nešto na bolje i, za svaki slučaj, da Zagreb ne doživi još jedno oslobođenje. Dovoljno su bila dva dosadašnja, ono 1918. i 1945. Ali da bi stvari doista krenule na bolje moramo se kao društvo izliječiti od bjesnila svake vrste.

Damir Pešorda