Ugrožavanje identiteta i neovisnosti hrvatskoga naroda u Europi i svijetu grubim nasrtajima na hrvatski jezik

Djelovanje radikalne srbijanske jezikoslovne politike predvođene SANU-om jedno je od najvažnijih resora srbijanske opće politike koju čvrsto podupiru gotovo sve srbijanske stranke, posebice radikalna. Današnja politika SANU (Srpska akademija nauka i umetnosti) samo je nastavak iste one političke opcije koja je 90-ih izradila planove za agresiju na Republiku Hrvatsku na osnovi dijalektoloških, etničkih i vjerskih zemljovida koje su posjedovali. Dakle, gotov naum SANU-a samo je proveden političkim snagama na terenu uz vojnu potporu na nesrpskim područjima.

Potpisivanjem Daytonskog sporazuma na tri jezika (hrvatskom, bošnjačkom i srpskom) te dva pisma (hrvatskoj Gajevoj abecedi i srpskoj Vukovoj ćirilici) opće srbijanska politika obvezala se poštovati sporazum. No nakon kratkog mirovanja ova ista politika kao konstantni inicijator velikosrpskih težnji krenula je u novi promidžbeni rat i to ponajprije ismijavanjem hrvatskih jezičnih posebnosti od kojih su osobito na udaru bile nove hrvatske riječi. Ovu promidžbu podupirale su svi srbijanski mediji od TV-a, radija, preko tiska i svemrežja (Internet-digitalnih medija). Pošto je ovakva politika polučila tek ograničen uspjeh potiskujući iz hrvatskoga jezika samo neka nova sporna rješenja, SANU-ov program promijenio je taktiku te je krenuo s novom velikosrpskom politikom koja se je ugnijezdila u sve pore srbijanskoga društva, a radi se o politici nepriznavanja hrvatskih jezičnih posebnosti.

Srbijanska politika krenula je s planskom kroatizacijom srpskoga jezika unoseći u njega sve ono što je dotad bilo strano Srbima i Srbiji a svojstveno samo za hrvatski jezik i Hrvate. Tako su donesene slijedeće odluke (nekoliko primjera):

Na sastanku između političara, SANU-ovih lingvista i predstavnika medijskih kuća donesene su odluke da svi srbijanski mediji ravnomjerno koriste "obje varijante srpskog jezika» - a zapravo, riječ je o dva jezika, srpskom, i prisvajanju hrvatskoga jezika uz možda poneku izmjenu (nazivajući ih: istočna i zapadna / ekavska i ijekavska / beogradska i zagrebačka)". Tako za primjer najveća srbijanska tiskovna kuća ima prevoditelja koji hrvatski jezik prikazuje kao srpsku zapadnu varijantu, a srpski jezik prikazuje kao srpsku istočnu varijantu.

RTV Srbije donosi niz odluka od kojih je zanimljivo ukidanje 'časa' i uvođenje 'sata' i slično. U svim srbijanskim medijima učestalo je namjerno i plansko plasiranje hrvatskoga rječnika poradi kojega su Hrvati u SFRJ završavali čak i u pritvoru kao nacionalisti i potiskivanje dosadašnjih srpskih uporabnih riječi. Tako se sve češće može čuti i pročitati dosad nepostojeće oblike. Umjesto dosadašnjeg srpskog standardnog izraza 'uslov, uslovno, uslovljavati' = oblik iz hrvatskoga 'uvjet = uvet, uvetno, uvetovati'. Umjesto 'radnik' učestalo se počela rabiti dosad neuobičajena riječ u srpskom (izvorno kajkavski 'delatnik'). Zanimljivo je kako su se počele plasirati i NDH-zijske hrvatske kovanice poput 'veletržnica' umjesto dosadašnjih srpskih izraza. Srbizam 'sopstveno' sve više se zamjenjuje kroatizmom 'vlastito'....itd.

Učestale su tobože velike polemike srbijanskih jezikoslovaca i književnika oko dosad nespornih jezičnih činjenica: Je li točnije 'uvo' ili 'uho', 'evro' ili 'euro', 'istorijsko' ili 'povesno', 'Jegejsko' ili 'Egejsko more', 'zapeta' ili 'zarez' itd. Zanimljiv je i novi srpski (?) rječnik vodećeg srbijanskog jezikoslovca Ivana Klajna koji se tiska zanimljivo samo na latinici a u kojemu se mogu naći nove hrvatske riječi poput 'domovnica', 'dvojba', ali u njemu nema mnogih starijih srpskih riječi koje nisu svojstvene hrvatskome jeziku. Dakle očito je u pitanju djelovanje na ujednačavanju rječnika. Insistiranje na isključivo hrvatskim prijevodima EU-zakona također je sastavni dio te velikosrpske politike koja novoizgrađenu hrvatsku terminologiju mukotrpno građenu u institutu za hrvatski jezik svojata kao svoju te ju uvrštava u srpski rječnik kao srpsku.

Na upite hrvatskih jezikoslovaca i rijetkih trezvenih srbijanskih jezikoslovaca o hrvatskim riječima i pravilima te hrvatskoj-Gajevoj abecedi u srpskom jeziku odgovori su uglavnom identični u zadnjih desetak godina ove politike:»To je sve srpsko, sve su to stare srpske reči i pravila koje su Hrvati od nas ukrali, to je Vukov srpski jezik!».

Politika SANU-a nastavlja izrađivati tkzv. srpskohrvatski rečnik narodnog i književnog jezika započet 1954. godine i to bez pravnoga, političkog ili lingvističkog uporišta ili odobrenja s hrvatske strane. Ova planski organizirana srbijanska politika nazočna je u svim državnim institucijama kao i javnim te najvećem dijelu privatnih medija. Ta mračna antihrvatska pozadina ima dugoročno gledano nesagledive negativne posljedice na hrvatski identitet i kulturu.

Njezino djelovanje o tobožnjoj 'istosti' hrvatskoga i srpskoga jezika već danas negativno utječe na donošenje nekih bitnih odluka stranih političkih i kulturnih krugova ugrožavajući hrvatsku jezičnu individualnost s kojom je neposredno povezana opće kulturna neovisnost našega naroda, njegovih institucija i njegov identitet kao prepoznatljiv drugima.

Naime u visokim krugovima naših američkih saveznika donose se neke odluke koje ugrožavaju potpunu hrvatsku neovisnost tretirajući hrvatski jezik kao dijalekt ili varijantu čime američki diplomati i ini zainteresirani prije dolaska u Hrvatsku uče srpski jezik sa srpskom kulturom kao dovoljnom za Hrvatsku, a hrvatski jezik se tretira drugorazredno. U tom 'miksu' književna djela hrvatskih pisaca - Hektorivića, Krleže, Divkovića - često se lažno pripisuju kao srpska. Krajnje je vrijeme da državna tijela poduzmu mjere da bi zaustavile ovo što se događa.

Markoantonio "Branitelj hrvatski"

PRILOG

Akademik August Kovačec: Hrvatski i srpski nisu dijalekti istoga jezika

Akademik August Kovačec izjavio je u srijedu da čovjek ne može zamisliti da se na takav način razmišlja o tzv. balkanskoj jezičnoj problematici u visokom tijelu neke države - američkom Državnom tajništvu, a SAD slove za uzor demokracije i ljudskih prava - jer bi takva ocjena na osnovi letimična posjeta diplomatskim predstavništvima bila primjerenija nekom visokom tijelu bivšega Sovjetskog Saveza.

Poznati hrvatski romanist i leksikograf August Kovačec, novoizabrani tajnik Razreda za filološke znanosti HAZU-a, ističe kako je problem Jugoslavije bio u tome što su Srbe trebali razumjeti svi, a Srbi nikoga, a tvrdili su da Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci govore jednim jezikom.

»Lingvistički nije točno da su to 'dijalekti jednog jezika', jer se u jezikoslovlju jasno zna razlika između dijalekata i standardnih jezika«, izjavio je Kovačec, komentirajući stajališta State Departmenta o problemima s učenjem »balkanskih jezika«.

Po njegovim riječima hrvatski i srpski jezik mogu se smatrati »blizancima«, ali to ne znači da svaki od njih nema svoje ime, drugačiji karakter, svaki svoje interese u propisivanju i normiranju, napokon i svaki svoju povijest. U standardnom jeziku izravno se ogleda i povijest naroda koji se njime služi, pojasnio je.

»Moglo bi se reći da su svi slavenski jezici jedan jezik, kao što je naučavao Juraj Križanić, ali nas empirija uči da postoji niz jezika koji su razvili standardne oblike na bliskim dijalekatnim osnovicama, i takve standardne jezike treba poštovati, bez obzira na stupanj sličnosti ili razlika među njima«, smatra Kovačec.

Navodi da ima prijatelja u Srbiji te, kad razgovaraju, oni znaju pitati - a što to vama tamo znači? Tvrditi da je pravo na jezik postalo opravdanje za »ekstremni nacionalizam« podsjeća na terminologiju iz razdoblja kad su se slične etikete prišivale bez ikakva stvarnog razloga, kada se nekoga željelo diskvalificirati, kaže, i dodaje:

»Ako je nacionalizam obrana nacionalnih interesa ili identiteta, pozitivan je, ako je pak nametanje drugomu svojih interesa i svojega identiteta, negativan je«. Dodao je kako su slavenski nacionalizmi, općenito i posebno u jeziku, bili izrazito pozitivni kad su se suprotstavljali germanizaciji, talijanizaciji, madžarizaciji.

Kovačec kaže kako nitko nije točno izračunao postotak zajedničkih riječi hrvatskog i srpskog jezika. »To je glupost i nije to jednostavno kako neki misle. Ako se govori o standardnim jezicima, netočno je da su to stoposto isti jezici. Dovoljno je uzeti Razlikovni rječnik Vladimira Brodnjaka, pa da je samo petina pobrojenih razlika živa, to je već mnogo. Ako razgovarate o kuhinji i jelima, o uređaju dnevne i spavaće sobe i slično, to ne će biti isto, ako govorite o rodbini i svojti, uočit ćete znatne razlike, neslaganja, u rječničkom blagu«, naveo je.

»Nas su više od dva stoljeća dojili mitologijom o hrvatsko-srpskom jezičnom jedinstvu. To je najprije pokušao austro-njemački ekspanzionizam (Drang nach Osten) u svojem interesu, ali se sredinom 19. stoljeća, pri pokušaju stvaranja zajedničke slovenske, hrvatske i srpske (pravne i političke) terminologije, pokazalo da to ne ide, jer je terminologija već bila uređena na različitim osnovicama u svakoj od triju nacionalnih zajednica.

Madžaroni i Khuen Hedervary od 1880.-ih radili su na sličnom jezičnom ujedinjavanju, po nalogu Pešte, ali nasilno unijaćenje nije uspjelo jer su iz Austro-Ugarske države, kako hrvatski tako i srpski jezik, izišli kao različiti standardni jezici. Ni Karađorđevićeva Jugoslavija nije uspjela svojim projektom uspostaviti jezično jedinstvo.

Banovina Hrvatska i ZAVNOH smatrali su potrebnim zaštititi hrvatski jezik kao poseban i samosvojan, a takav je službeno ostao sve do 1960., što se zaboravlja. I nakon toga, bez obzira na političke pritiske i manipulacije, hrvatski je ostao poseban i različit od srpskog jezika«, napomenuo je.

Kovačec kaže da mu nije jasno komu treba danas dovoditi u pitanje samosvojnost i opstojnost hrvatskog jezika. Zato upozorava i na nemuštu i neodgovornu politiku hrvatskih državnih ustanova.

»Nije dovoljno hrvatski jezik zatvoriti u Ustav, nego je potrebno o njem voditi brigu na svim razinama javnih komunikacija, onako kako to vode sve uljuđene europske zemlje«, rekao je.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) 2005. prihvatila je Izjavu o položaju hrvatskog jezika u kojoj se ističe da je hrvatski književni ili standardni jezik jedan i jedinstven, poseban i neovisan od drugih srodnih standardnih jezika.

Hina