Bijela golubica iz reda Sv. Vinka

Tijekom Drugog svjetskog rata i poraća ubijeno je 663 svećenika i 31 časna sestra. prema „Hrvatskom martirologiju“ koji sadrži podatke o svim žrtvama. Najviše ih je ubijeno do svibnja 1945. godine, njih 240. U zatvorima ih je završilo na stotine. „Sudbina žena osuđenica u komunističkim tamnicama nedovoljno je rasvijetljena. Po mnogočemu je bila teža od sudbine muškaraca, a kad je riječ o časnim sestrama, te su muke bile još i veće.“ (časna sestra Slavka Matijanić)

Za vrijeme rata u bolnici u Otočcu radile su časne sestre milosrdnice Žarka Ivasić, Hubertina Džimbeg, Verona Fostač, Lucija Radošević, i sestra Eutihija Novak. Nakon kapitulacije Italije 1943.godine Otočac dolazi u partizanske ruke i u Otočcu se osniva partizanska vlada. Sestre ostaju raditi u bolnici ravnajući se prema svojim zavjetima i životnom opredjeljenju. Pomažu i njeguju ranjenike, prema partizanima postupaju jednako kao što su postupale prema onima koji su bili na njihovoj skrbi. Već 14. rujna hrvatska vojska uz njemačke postrojbe nadire prema Otočcu.

U noći 13. na 14. rujna 1943.godine nad partizanskim ranjenicima je izvršen zločin. Partizani su optužili sestre da su ih one prokazivale i sudjelovale u tom zločinu. U glasilu sestara milosrdnica iz tog doba napisano je: „Te kobne noći bila je dežurna sestra Žarka, ostale sestre bile su zatvorene u jednoj prostoriji. Zbog toga je sestra Žarka optužena da je prokazivala bolesne i ranjene partizane“. Iz Otočca su se sestre povukle u Gospić i pratile ranjenike u Zagreb.

Po odluci svojih poglavara razmještene su u Zagrebu i u drugim mjestima. Sestra Žarka poslana je na rad u duševnu bolnicu u Vrapče, nakon toga sa sestrom Eutihijom u Osijek. Za vrijeme bombardiranja Osijeka sestra Eutihija je smrtno stradala. U kolovozu 1945.godine Ozna privodi sestru Žarku. Do podizanja optužnice saslušavana je tri puta. Suđenje počinje 7. veljače 1946. godine za „davanje podrške ustaško – okupacijskoj vlasti“ te za nastavak „protunarodnog rada“ nakon završetka rata. Obrazloženje: sestre, posebno Žarka, „nisu vršile svoj poziv, njegujući nemilosrdno i s mržnjom partizanske ranjenike, dajući prednost ustaškim ranjenicima“. Uz sestru Žarku osuđene su sestre Verena Fostač, Eutihija Novak, Hubertina Džimbeg i Celestija Lucija Radošević.

Ispitivanja i prijetnje prije suđenja nisu donijele očekivana priznanja, unatoč okrutnim ispitivanjima, sestre nisu ništa priznale. Branile su se same, u njihovu korist nije svjedočio nitko. Sestra Hubertina Džimbeg opisala je suđenje kao „urnebes“. Jedan od nazočnih partizana bacio se na sestru Žarku i pred svima ju izudarao. Prvooptužena sestra Žarka osuđena je na kaznu vješanjem, ostale sestre na kaznu smrti strijeljanjem. Nakon žalbe, presuda sestri Žarki je promijenjena u kaznu strijeljanjem, ostalim sestrama na kaznu zatvora od 20 godina s prisilnim radom.

16. svibnja 1946. uz zid kapelice Sv. Marije Magdalene u Gospiću strijeljana je sestra Žarka. Pokopana je na gospićkom groblju, mještani su sve vrijeme uređivali grob.

Sestra Lucija je tijekom lipnja 1945. godine uhićena, 9 i pol godina robije je izdržala u Požegi, nije se vratila u samostan. Živjela je u Petrinji kod svoje obitelji bez prihoda i zdravstvenog osiguranja. Ona i obitelj proživjeli su velikosrpsku okupaciju i razaranje Petrinje 1992. godine. Navodno je zakopana bez lijesa, lijes se nije mogao nabaviti.

Sestre Verona i Hubertina također su robijale u Požegi. Podnosile su uvrede i ponižavanja okrutnih i primitivnih stražarica uz strašne uvjete, izmiješane s kriminalkama u zajedničkim prostorijama gdje je bilo 100 – 200 žena.

3. travnja 2011. godine monsinjor Mile Bogović, biskup gospićko – senjski izdao je proglas namjere pokretanja postupka za proglašenje blaženom i svetom sestre Žarke Ivasić na zamolbu postulatora monsinjora Jurja Batelje uz jednoglasni pristanak Hrvatske biskupske konferencije i Kongregacije za kauze svetaca.

U svom znanstvenom radu časna sestra Veronika Mila Popić iz Družbe sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskog opisala je opširno i studiozno stradanje sestara i kontekst vremena u kojem su djelovale.

Mirna Sunić-Žakman