„Ja nosim Hrvatsku u srcu“
Ljubica Došen rođena je u Brušanima u Lici 8. travnja 1926.godine. Završila je učiteljsku školu, zvanje koje je odabrala i za koje se školovala nije nažalost uslijed ratnih i poratnih okolnosti nikada ostvarila. Sudskom presudom zabranjen joj je rad u prosvjeti nakon završetka rata i dolaskom komunističke vlasti.
Ljubica Došen odrasla je u skromnoj obitelji, odgajana je u katoličkom i hrvatskom duhu. Na njenu formaciju utjecala je križarska organizacija i temeljit odgoj učiteljske škole koju je polazila u Gospiću. Još kao mala djevojčica pamti kako su tadašnja vlast i žandarmerija još od 1932. godine zlostavljali seljake radi hrvatstva. U njenim Brušanima podignut je te godine ustanak protiv srpske diktature, mnogi njeni mještani završili su u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, jer nisu mogli podnositi zlostavljanja i poniženja. U živom sjećanju ostao joj je događaj u Senju 1937. godine kada su mladi Gospićani stradali vraćajući se sa koncerta hrvatskog pjevačkog društva „Trebević“ iz Sarajeva. Jugoslavenski žandari su bez ikakvog povoda pucali na skupinu mladih, šestero mladića i jedna djevojka su poginuli, a bilo je i više ranjenih. U sjećanju Hrvata je taj događaj poznat kao „Senjske žrtve“. Ljubica pamti 7 lijesova pokrivenih hrvatskom zastavom.
Nije čudo da je 1941. godinu i uspostavu Nezavisne države Hrvatske radosno dočekala. Učlanila se i bila aktivna u ustaškoj mladeži. „Ja nisam mogla biti ništa drugo, tako živim cijeli život“. Nastankom komunističke Jugoslavije optužena je za sudjelovanje u ustaškoj mladeži, za pomaganje ranjenima i donošenje hrane onima koji su se skrivali od partizana. Sluteći da bi mogla stradati kao što su smrtno stradale njene kolegice Ivanka Lilovac i Marija Čanić, Ljubica se sklonila iz Gospića. Uhićena je 18. studenog 1945. godine. U zatvoru u Gospiću provela je mjesec dana. U Ogulinu je suđena na Vojnom sudu. “Bila sam jedno vrijeme u samici u koju su ubacivali snijeg pa sam hodala bosa po tom snijegu. Noge su mi bile bolne i natečene. Pokraj mene u susjednoj ćeliji pod batinama je ubijen jedan liječnik. Njega su mrtvog vukli hodnikom, kako je krv tekla, ja sam po toj krvi hodala.
Suđena je na Vojnom sudu u Ogulinu, zatim je prebačena u Zagreb u zatvor u Petrinjskoj ulici zajedno s drugim osuđenicima, potom vlakom do Okučana. Kolone ispaćenih, gladnih robijaša krenulo je po snijegu pješice do Stare Gradiške. Nakon dva mjeseca sve su žene premještene u Požegu. Ljubica se teško razboljela i nitko nije vjerovao da će preživjeti. Prebačena je u požešku bolnicu u kojoj je bilo mnogo bolesnih od trbušnog tifusa, a te okolnosti poštedjele su je od teškog fizičkog rada, imala je samo 38 kg.
Snagom vjere i duha izdržala je 5 godina zatvora. Njena velika želja bila je studirati književnost i hrvatski jezik. Nije to mogla ostvariti, jer je jedva preživljavala. Još od mladih dana pisala je pjesme. U Požegi nastaju njene dirljive pjesme: „Ocu“, „ Majci“, „Nama“, „Trpljenje“ i druge. Nakon izdržane kazne radi u Rijeci najprije kao radnica, čistačica, zatim kao činovnica. Nije osnovala obitelj.
Hrvatskoj
„Patnice, utjeho nadahnuće neizrecivih rima,
najljepši cvijete u rascvjetanom vrtu,
raspjevana ptico u svemiru plavom,
umorna majko na rubu ponora,
uzburkano more sa udarnim valom
slobode, vjere i nade“.
Ja imam dušu
Ja imam dušu drhtavu i sjetnu,
što ispila je čašu prepunu žuči.
Ja imam dušu, vjernu i čistu,
o kako me bolno nepravda muči.
Ja imam dušu, ko večernje sjene
što traže vrutak ljubavi, života.
Ja imam dušu rasutu u nizu sjećanja i nada,
dok ostavljam sebe u vrtlogu jada.
Mirna Sunić Žakman