Nielsenova 'istina' o Jugoslaviji

"Jugoslavija je, poput mnogih država u povijesti, došla do svoga "prirodnoga" kraja, ali je Bekavacostavila veliki trag i pečat, što se vidi i danas jer je toliko godina nakon raspada još uvijek prisutna u "životima" svih njenih naroda." Tako danski povjesničar Christian Axboe Nielsen, početkom siječnja 2022. tumači hrvatskoj javnosti 'istinu' o Jugoslaviji. Po svemu sudeći, upućen je u narav toga svršetka, ali, govoreći jezikom koji je izabrao spomenuti znanstvenik, prepoznavanje bitnih uzroka propasti u njegovu tekstu i govoru više nalikuje na propagandističko prizivanje nekih novih sličnih pokušaja stvaranja 'homogenih cjelina' od različitih naroda. Prema njegovoj prosudbi nacionalizam i populizam su razlozi propasti Titove države, a njezina tvorba i postojanje tek neuspjeli eksperiment. Zašto je onda stvorena ta država kojoj su okrutni rat, ubojstva i razaranja bili 'prirodni' kraj? Povjesničar navodi da je "jedan od razloga te okrutnosti" bila jasna svijest "onih koji su je rušili da ruše nešto što valja." Dakle, 'prirodni' kraj nečega 'što valja' događao se na ratištima od Vukovara (1991.) do Srebrenice (1995.)! Čovjek bi pomislio da se država koja 'valja' ne će na takav način rušiti.

Homogena cjelina

Ideje za tu razrušenu zajednicu Nielsen nalazi u 19. stoljeću, pa citira autora koji hvali pokušaje 'važnih južnoslavenskih rodoljuba' 'poput srpskoga Vuka S. Karadžića' 'da bi stvorili nacionalno homogenu cjelinu'. Vuk S. Karadžić ponudio je svoje razumijevanje osnova 'homogene cjeline' kroz parolu 'Srbi svi i svuda'. Među Srbima je prihvaćen njegov stav da na razmeđu Austro-Ugarske monarhije i Osmanskoga carstva živi jedan 'troplemeni narod'. I titopored mnogih različitih pokušaja, od 'troplemenoga naroda' nije bilo moguće stvoriti 'nacionalno homogenu cjelinu'. Ta je zabluda mnogima donijela velike nesreće. Nije bilo volje da bi sporazumni raskid državnopravnih veza i formalnih akata (iz 1918. i 1945., ako su postojali) postao 'prirodnim krajem' jedne složene države. U pravu je povjesničar Nielsen kad govori da će ta država ostati 'uvijek prisutna u "životima" svih njezinih naroda, ali ne zbog razloga koje on navodi. Zauvijek će ostati u sjećanjima naroda koji nije pristajao biti ratnim plijenom, u sjećanjima rodbine i potomaka ljudi koji su svojim životima morali 'platiti' njezin nastanak, održavanje i propast. Kaže da ta država prije svoje propasti jest bila "autoritarna, jednopartijska" diktatura, ali prema njegovim prosudbama, "nije bila totalitaristička država". (Razgovor s C. A. Nielsenom, Jutarnji list, 8.1.2022). Nije ponudio argumentaciju kojom bi dokazao tvrdnju o netotalitarnosti. Nije ni pokušao dokazivati da Tito, koga hvali i veliča, nije bio komunistički diktator od 1945. do svoje smrti (1980). Suze naroda za njim koje spominje Nielsen, mogao je usporediti s onima koje je prolijevala (i, na godišnjicu smrti, još uvijek prolijeva) Sjeverna Koreja za svojim Velikim vođom Kim Jong-ilom. Navodna netotalitarnost bit će, kako prikazuje Nielsen, dovoljan razloga da za tom jednopartijskom autoritarnom diktaturom, tuguje i Istok i Zapad.

Činilo se da funkcionira

Mnogim je ljudima, na Zapadu i na Istoku bilo žao "jer taj eksperiment s mnogo nacija, različitih kultura, identiteta i povijesti nije uspio, a činilo se da funkcionira". E, da - činilo se da funkcionira, posebno kad se gledalo izdaleka. Ali gledajući stvarnost, a ne fikciju, i izdaleka i izbliza, vidjelo se da 'eksperiment' nije funkcionirao. Nije funkcionirao ni s motrišta demokratski uređene zajednice, ni s motrišta zaštite osnovnih ljudskih prava i sloboda, ni s motrišta gospodarske uspješnosti. Taj su pokus (lat. experimentum) nedužni ljudi plaćali svojim životima, iako se nekome, negdje 'činilo' da komunistička diktatura dobro 'funkcionira'. S druge strane povjesničar ima prigovore na hrvatsko Jugoslavijasamorazumijevanje da kao 'zapadna, katolička i civilizirana nacija' mora postati članicom EU, iako je bilo "blago rečeno nezgodnih sjena iz 1930-tih i 1940-ih." (C. A. Nielsen: Nismo mogli vjerovati, str. 233). Doista, Hrvatska je imala najozbiljnije pretenzije biti u Europskoj uniji i s Njemačkom, i s Italijom i s Danskom, ne gledajući unatrag. A 'nezgodnih sjena' nije bilo samo u vrijeme koje spominje, nego i u komunističko vrijeme, nakon 1945. Jugoslavenski pokus nije uspio! A nacifašistička i komunistička eksperimentiranja s ljudima, već su bila ostavila strašne posljedice i na život Hrvata. Jugoslavija se dva puta u krvi raspala: prvi eksperiment je počelo 1918., a drugi 1945.? Možda već postoji i neki ogranak povijesne znanosti koji posebno istražuje eksperimentiranje s ljudima i narodima? Povjesničar Nielsen navodi da je propala država imala tako dobre temelje da se trebalo potruditi oko njezina rušenja, trebalo se "rušiti sve ono što je bilo zajedničko, što je povezivalo". Ali, nekako, kao da ni 'objekata' ni veza za rušenje u Srbiji nije bilo. Rušilo se izvan Srbije. Ratni zrakoplovi, topovi i tenkovi obilazili su lokacije po Hrvatskoj, BiH i Kosovu. C.A. Nielsen dodaje da 'nasilje i razaranje' "dokazuje da je Jugoslavija funkcionirala." Kako amoralno i okrutno, kako neprimjereno dokazivanje da je 'Jugoslavija funkcionirala'! Za tom je državom doista ostalo 'nasilje i razaranje". Ako se zagledamo u JNA, koja je bila glavni oslonac Titove diktature, lako ćemo podastrijeti mnoge dokaze o tomu kako je 'funkcionirala' ta država; za učinkovitost drugih federalnih institucija to bi bilo teže reći. Pop, rock i folk glazba ne će biti posebno uvjerljiv dokaz o 'funkcioniranju' Jugoslavije. Verbalno su se Srbi snažno zauzimali za tu državu pa su, eto, 1992. nakon raspada SFRJ, s Crnom Gorom gradili novu, Saveznu Republiku Jugoslaviju. Tada im je to ime trebalo radi nasljeđivanja imovine i prava. Na upite zašto 1991., primjerice, oružjem razaraju Dubrovnik, neki su 'vojskovođe' koji su došli kao osvajači (osloboditelji, u njihovoj interpretaciji), odgovarali da će oni nakon pobjede izgraditi novi, još ljepši i još stariji Dubrovnik.

Unitarni jugoslavenski identitet

Christian Nielsen, neovisno o povijesnim činjenicama i vlastitom uvidu, nastavlja veličati nasljeđe 'ideologije unitarnoga jugoslavenskog identiteta' iako, kako kaže ta 'ideologija' nikad nije bila naročito dobro objašnjena i VukKaradzicprovedena; ni pod diktaturom srpske kraljevske vlasti (od 1918.-1941.), ni pod Titovom komunističkom diktaturom (od 1945.-1989.). ( C. A. Nielsen: Nismo mogli vjerovati, str. 22). Međutim, kad C. A. Nielsen preuzme mišljenje autora koji zapisuje 'kako su važni južnoslavenski rodoljubi poput srpskog Vuka Stefanovića Karadžića' maštali o tomu da bi stvorili 'nacionalno homogenu cjelinu', nazire se njegov osnovni stav o Titovoj državi. Hrvati i Srbi (u Bosni) su, nastavlja Nielsen 'izražavali 'problematičnu tendenciju' preuveličavanja sličnosti s Hrvatima u Hrvatskoj i Srbima u Srbiji'. Kakva drskost! Hrvati u Bosni za sebe govore da su Hrvati, a Srbi sebe nazivaju Srbima. Sličnosti s Nehrvatima i Nesrbima su, iznosi Nielsen, bile podcjenjene i odbačene. Sad je lakše razumjeti što povjesničaru uopće znači 'jugoslavenski identitet': sve stane u tri Vukove riječi - 'Srbi svi i svuda'. Tako je 'južnoslavenski rodoljub' Vuk S. Karadžić vidio budućnost europskoga jugoistoka. Ni vučići nisu daleko odlutali.

Dakle, pučki istraživač Vuk S. Karadžić je 1849. objavio knjigu Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona. U njoj je i ova rečenica: "Svi pametni ljudi i od grčkog i od rimskijeh Srba, priznaju, da su jedan narod, samo je onima rimskog zakona još težko Srbima nazivati se, ali će se po svojoj prilici i tome pomalo naviknuti, jer ako ne će, da su Srbi, oni nemaju nikakoga narodnoga imena". I to je ostavština Vuka S. Karadžića, čovjeka, bez formalnoga obrazovanja koji je učinio vrijednih stvari za srpski jezik i kulturu, ali i loših stvari srpskim susjedima, posebno Hrvatima. Vukovci su hrvatskim duhovnim prostorom harali duže od jednoga stoljeća, a ne šute ni danas. Krupne je posljedice ostavila njegova tvrdnja da ne postoji zasebni hrvatski narod, nego da su i Hrvati Srbi katoličke vjere, jer svud kud je putovao, istražujući jezik i ostalu baštinu, pomislio je da su sve to Srbi (»Srbi sva tri zakona«), pa je hrvatsko jezično blago (iz starih rječnika i živih govora), kao i hrvatsku pučku književnost, objavljivao pod srpskim imenom.

Slova imaju, knjiga nemaju

A zašto, zašto je Vuk otimao tuđe? Odgovor na to pitanje je u predgovoru koji je sam napisao u Srpskom rječniku iz 1818.: 'Već ima blizu iljada godina kako Srblji imaju svoja slova i pismo, a do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju pravoga svog jezika!' (Preuzeto iz Priopćenja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje; 17.1.2022). A Pater Vladimir Horvat dokazao je i protumačio u Beogradu 1987. na simpoziju („Dva veka Vuka“), da je Vukov srpski rječnik iz 1818. zapravo pisan na temelju istraživanja hrvatskih isusovačkih leksikografa Kašića, Mikalje, Habdelića, Della Belle i Bartol KašićJambrešića. Oni su svoje zapise objavljivali dva stoljeća prije Vuka. Zaključio je kako hrvatskomu jezikoslovlju na početku ne stoji nikakav Vuk Karadžić, pa ni hrvatski preporoditelji u 19. stoljeću, nego prije svih isusovac Bartol Kašić (Pag, 15.8.1575. - Rim, 28.8.1650.). Nielsen uzima nespornim da je "jezik koji će se u 20. stoljeću zvati srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, postao /je/ standardnim jezikom u Jugoslaviji." (O tomu više pročitati u Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga jezika iz 1967.). Time je, piše, stvoren zajednički temelj za kulturnu, a kasnije također ekonomsku i političku suradnju. (C. A. Nielsen: Nismo mogli vjerovati, str. 22). Još u socijalizmu je hrvatski Ustav (SRH) vratio pravo ime tomu jeziku: hrvatski jezik. Povjesničar Nielsen je, navodno, uočio što je zapravo razorilo djelo Vuka S. Karadžića i njegovih nasljednika: "Jugoslavenska katastrofa upozorava nas da društva i države koje su u krizi mogu uništiti same sebe ako nacionalizam i populizam uzmu daha." (Isto str. 18). Tvrdi li, dakle, da jednopartijska i autoritarna društva nisu razorili nesloboda i diktatura, nego nacionalizam i populizam?

Pred nama je i Nielsenova postavka koja dodatno proturječi svim povjesničarevim glorifikacijama propale države: "Memorandum SANU je obračun s Titovim Ustavom iz 1974. godine jer nisu htjeli pristati na federalizaciju i ravnopravnost republika, tražeći za sebe, kao najveću naciju, najveća prava. No, to je bila potpuno anakrona i retrogradna politika ... Hrvatska, Slovenija i ostali nisu mogli na to pristati jer je Ustav iz 1974. bio minimum, a tražili su još više autonomije. Dakle, ta dva koncepta nisu mogla ići zajedno." (Jutarnji, 8.1.2022) Sad bi čovjek mogao povjerovati da prije iznesene Nielsenove tvrdnje o 'pretvrdim' temeljima propale države imaju neki prikriveni smisao, ili su možda čak i besmislene.


Nacionalizam, populizam i jugonostalgija

Povjesničar kaže da su Srbi, za svoje ciljeve, željeli iskoristiti "određenenesposobnosti režima koji je upao u društvene, političke, ekonomske i socijalne probleme." (C. A. Nielsen: Nismo mogli vjerovati, str. 18) Otkud takvi problemi u državi koju opisuje kao zemlju s toliko zajedničkoga i povezivajućega tkiva, koju njezini stanovnici 'smatraju dijelom moderne Europe' koja je 'jedna naizgled stabilna i visokorazvijena zemlja'? Jesmo li dobro razumjeli: jednopartijska i autoritarna država je visokorazvijena i dijelom moderne Europe? (Isto, str. 18). Parola 'Srbi svi i svuda' ne spada, naravno, u anomalije, to je nadnacionalizam, pozitivni, jugoslavenski nacionalizam koga su ponekad zvali i unitarizmom. S vukovskog motrišta, svakako pozitivni nacionalizam, koji nije ni 1971. dobro primio kvalifikaciju o Huda jamanekom 'unitarizmu'. Konačno Miloševićev režim nasljeđuje jugoslavenske strukture i u vojsci i u organizaciji vlasti. I on se deklarira kao najveći borac 'za Jugoslaviju'. 'Jedan čovjek, jedan glas', jedan narod - svuda, a ne nekakve nacije, njihova povijest i njihova prava. Memorandumski koncept države i spomenuti 'čvrsti temelji' nisu izdržali. Titova država nije bila ono što je Srbima trebalo.

Christian Nielsen zaključuje da je 'jugonostalgija' 'više određeno idealiziranje te države zbog "ove neobjektivne, neznanstvene i politikantske demonizacije". Smijemo li pretpostaviti da je nikad nitko ne može gore 'demonizirati' od demona rata kojim se poslužila za protjerivanje, ubijanje, pokoravanje i otimanje. Što stoji nasuprot tomu? Njegova objektivna, znanstvena i poštena valorizacija? Možda bi prije takva zaključka morao odgovoriti na još poneko pitanje: Tko je, kad i zašto utemeljio državu koja nikad prije u povijesti nije postojala, a raspala se najprije pod silom nacifašističke agresije? Tko je, kad i kako nakon rata obnovio tu državu? Je li ta odluka bila posljedicom volje naroda, demokratskoga odlučivanja ili odluke za stolom novih ratnih pobjednika o još jednoj članici 'oslobođenih država', koja je uvela jednopartijsku diktaturu. I autoritarnu vlast. Što povjesničar zna o Golom otoku, kolektivizaciji, otimanju imovine i o političkom jednoumlju? Što zna o tisućama ljudi koji su zbog izgovorene riječi završili u Titovim tamnicama? Što zna o Rankovićevoj vlasti, osvetama nad Hrvatima nakon rata i nad tisućama komunističkih neistomišljenika koji su izvođeni pred komunističke sudove, što zna o Hudoj jami i Kočevskom rogu i ubojstvima civila nakon rata, što zna o Deklaraciji o hrvatskom jeziku iz 1967., o Hrvatskom proljeću 1971., o prepunim tamnicama koje su 'jugoslavenski' komunisti napunili hrvatskim 'proljećarima 1971./72.? Što zna o Hrvatskoj šutnji od tada do 1989. i sloma komunizma? Što zna o deliktu kontrarevolucionarnoga držanja i ponašanja? Bez tih znanja ne bi trebalo govoriti o naravi Titove države.

Rat za 'veliku' Srbiju

Vidjeli smo da Nielsen ipak ponešto zna o zovu velikosrpskih sirena, ali to nije ni blizu glavnom fokusu njegovih razmatranja i 'razloga' zbog kojih oni na Zapadu 'nisu mogli vjerovati'. Nielsen je tumač njihova vjerovanja, ali mu je ipak više do vraćanja u svijest propale Titove države i 'izjednačavanje' krivnje za njezinu propast između svih sudionika u ratu, neovisno o tomu jesu li se branili ili su napadali. Kao da je pod utjecajem nekoga kolonijalnoga duha prošlosti.

Možda bi mogao koristiti zapis iz jednoga diplomatskoga izvora napravljen u studenom 1991. u kome se spominje i rat u Hrvatskoj. Michael Libal, čovjek koji je u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova vodio desk za Jugoslaviju, u velika srbijarazgovoru s američkim veleposlanikom u Njemačkoj, Robertom M. Kimmitom, tjedan dana nakon pada Vukovara, 'vrlo otvoreno govori tko je odgovoran za rat'. 00"Libal je ponovio ranije izrečen stav da rat u Jugoslaviji nije rat za odcjepljenje, nego rat za veliku Srbiju. Drugim riječima, Srbiji se ne smije dozvoliti da se skriva iza fantazije o tome da i dalje pokušava sačuvati jugoslavensku državu. Nadalje, postojeće legalno priznate granice su također i povijesne granice, približno one koje su postojale 1918. godine. Međunarodna zajednica mora inzistirati na tim granicama. Srbija, nasuprot tome, inzistira na etničkim granicama, čije bi priznanje imalo ozbiljne posljedice na mnoge druge dijelove svijeta... Priznanje principa koji je zagovarala Srbija 'nagradilo bi agresora' uvjeravaju Nijemci... Ništa nije toliko pridonijelo prikrivanju istinske prirode sukoba u bivšoj Jugoslaviji kao nepromišljena upotreba termina 'građanski rat'. Naravno, uopće nije čudno da su upravo Srbi najviše ustrajavali u nastojanjima da međunarodnu zajednicu privole da se koristi tim terminom." (M. Libal "Njemačka politika i jugoslavenska kriza 1991.-1992. (1997.). Prevedena na hrvatski (2004.)). (Iz deklasificiranoga američkog diplomatskoga dokumenta, preuzeto od T. Krasneca, Večernji 15.1.2022).

Nielsenu je važno pokušavati uspostaviti 'ravnotežu' pa i onda kad se to nikako ne može. Ovo je zapisao: "Milošević jest pokretač raspada i ratova, ali ne bih tu amnestirao ni Tuđmana i ostale, čak mislim da bi i njega (njemu) sudili u Haagu." Moguće je, pa sudili su i hrvatskim generalima Čermaku, Markaču, Gotovini. Da bi približili bar kronološki red u vremenu neposredno pred rat i odgovornostima 'pokretača raspada i ratova', o kome stranac može i ne znati dovoljno, a srpska ga propaganda s razlogom izbjegava, usmjerujući pozornost samo na kolovoz 1995., spomenut ćemo što je o Franji Tuđmanu, povjesničaru s traumama jugoslavenskih tamnica za političke neistomišljenike, u vrijeme kad je S. Milošević već zauzimao vrlo visok položaj u komunističkoj strukturi, nedavno ispričao jedan srpski novinar.

Ne bi amnestirao ni Tuđmana

U vrijeme kad je započelo 'preuređivanje Titove države' ukidanjem autonomija pokrajinama, prijetnjama ratom, mitinzima i 'antibirokratskom revolucijom' koja preispituje položaj Srbije u SFRJ, novinar Milomir Marić posjećivao je F. Tuđmana. Taj je hrvatski disident malo prije toga vremena izašao iz zatvora u kome je bio zbog 'neprijateljske propagande', 'hrvatskoga nacionalizma' i 'kontrarevolucionarnoga djelovanja". Sud je Tuđmanu i nakon tamnice zabranio javno nastupanje. Istodobno je S. Milošević, zbog prikladnoga, revolucionarnoga djelovanja 1984. postao predsjednikom Gradskoga komiteta Saveza komunista Beograda. Dvije godine kasnije, postaje predsjednikom srpskih komunista. Kad je Franjo Tuđman 1989. izašao na javnu scenu, komunisti su tvrdili da mu još nije istekao rok zabrane javnoga djelovanja. Dok Milošević provodi memorandumski koncept 'preuređenja' Jugoslavije, Hrvatska je, zbog brutalnoga obračuna s 'hrvatskim nacionalizmom' (1971.) u potpunoj političkoj šutnji (1972. – 1989.). Iščekuje najavljene srpske kolone koje bi pronosile 'mošti cara Lazara' i po Hrvatskoj. Organiziraju mitinge potpore S. TuđmanMiloševiću. Hrvati još nisu imali političara koji bi se suprotstavio novim pokušajima pokoravanja Hrvatske, i politici protivnoj aktualnom ustavnom uređenju. Tada se na političkoj sceni, demokratskom voljom naroda, a ne komunističkih komiteta, pojavljuje Franjo Tuđman. Od tada nije prošla niti godina dana kad su hrvatske ceste pokrili balvani Miloševićevih simpatizera. Tuđman mora okupljati svoj nenaoružani narod za obranu Hrvatske od osvajačke vojske.

Nielsen, dakle, zna koja je bila uloga srpskoga ratnog vođe, ali on ne bi oslobodio krivnje za rat i raspad SFRJ 'ni Tuđmana i ostale'. Vrlo je čudno kakvu je ulogu sebi pripisao. Povjesničari valjda ne bi trebali presuđivati ni amnestirati. Možda C. A. Nielsen 'ne bi amnestirao' Tuđmana zbog toga što nije htio pristati na protjerivanja stotine tisuća Hrvata i drugih Nesrba s područja koje su 1991. okupirali izvršitelji volje osvajača s istočnih granica. Kroz nekoliko citata usmjerili smo pozornost na to kako danski povjesničar slavi Tita i njegovu komunističku državu. Prema Tuđmanu se odnosi vrlo kritično, potpuno zanemarujući okolnosti u kojima je, nakon razaranja građanskih institucija od 1945. do 1990., narodnom voljom došao na čelo Hrvatske. "Autokratske tendencije Tuđmanove vladavine također se nisu najbolje uklapale u sliku jedne demokratske i progresivne zemlje." (C. A. Nielsen: Nismo mogli vjerovati, str. 233). Od prvih višestranačkih izbora na kojima je Tuđman pobijedio, do zaprjeka po hrvatskim cestama prošlo je nekoliko mjeseci. Agresija se razmahala, nakon nešto više od godine dana razoren je Vukovar. Veliki dio Hrvatske bio je okupiran, a Nesrbi protjerani. Od oslobođenja Hrvatske do smrti hrvatskoga ratnoga predsjednika, prošlo je malo više od jedne godine. Jedna 'demokratska i progresivna zemlja' borila se za oslobođenje svojih okupiranih područja, gradeći istodobno državne institucije koje su komunisti od 1945. uništavali u ime 'proleterske revolucije'.

KOS u Tuđmanovu domu

Tuđman je imao malo više od dvije godine neratnoga predsjednikovanja u državi koja je nastala na ruševinama komunističke diktature. Nielsen:"Dvadeset godina kasnije mnogi hrvatski političari još uvijek izgleda pate od nesigurnosti i kompleksa manje vrijednosti. Cijelo vrijeme osjećaju nepostojeće prijetnje protiv hrvatske nezavisnosti." (Isto, str. 235). Uz to dodaje da je hrvatskoj državi "s vremena na vrijeme teško osigurati poštivanje prava srpske manjine, na što se inače obavezala." (Isto str. 235). Ove navode ne ćemo komentirati najprije zbog toga što povjesničar daje prosudbe na temelju nečega što 'izgleda', a drugi je razlog to što on zna što 'osjećaju' hrvatski političari. A politička stranka etničke srpske zajednice još uvijek je partner u vladajućoj hrvatskoj koaliciji. Srpska je država nedavno usvojila zakonsku normu o 'suvlasništvu' starije dubrovačke književnosti prema načelima koje je postavio Vuk Stafanović Karadžić u 19. st. Nielsen, usput hvali i 'antinacionalističke' novinare koji pišu u srpskim Dubrovnik ratNovostima u Zagrebu. S obzirom na razumijevanja navodnoga jugoslavenstva Vuka S. Karadžića, tko zna kome će Nielsen 'pripisati' dubrovačku književnost. Grad Dubrovnik su osvajali i razarali samo za to da bi na tom mjestu sagradili ljepši i stariji grad. Vuk: 'Već ima blizu iljada godina kako Srblji imaju svoja slova i pismo, a do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju pravoga svog jezika!' Opet se vraćaju Dubrovniku.

Novinar koji je posjećivao F. Tuđmana u vrijeme 'hrvatske šutnje' kaže da su mu urednici i novinari govorili "što ti ideš kod onoga ustaše Tuđmana." Tuđman je, kako vidimo, zbog objavljivanja svojih istraživačkih uvida, već bio dobio oznaku ustaše iako ništa 'ustaškoga' nije učinio. Doduše takav su biljeg dobili svi Hrvati koji nisu pristajali na vukovsko razumijevanje 'nacionalno homogene cjeline' i velikosrpski koncept uređenja federalne države. U blažoj varijanti političke diskvalifikacije bili su samo nacionalisti. Ali Tuđman nije bio ustaša, nego partizan, antifašistički borac i Titov general. Trebalo ga je diskreditirati jer nije slijedio partijsku dogmu u razumijevanju povijesti. Ni povjesničar Nielsen ga ne bi 'amnestirao'. Za svaku internacionalu glavna je 'krivnja' Hrvata bila u tomu što su pretpostavljali da imaju pravo čuvati svoju zemlju, svoj identitet i svoju baštinu. Osvajačka sila koja je htjela pomaknuti svoje granice na zapad, znala je da nema boljega puta za ostvarivanje te nakane i pokoravanje Hrvata, od upornog okrivljavanja za stvarna i izmišljena zlodjela u Drugom svjetskom ratu. Time su i njihova zlodjela koja su se događala i prije i kasnije i u ratu, padala u drugi plan ili potpuno prešućivana. Uz vojsku, glavni oslonac Titove diktature koju su naslijedili i vlastodržci nakon njegove smrti, bile su tajne političke službe koje su uz pomoć doušnika zastrašivali i progonili kritičare režima. Danas se najčešće spominju UDB-a i KOS iako su te službe, od OZNE na početku, promijenile više imena. KOS je kratica za vojnu kontraobavještajnu službu kojoj je osnovna zadaća bila štiti ustavni poredak i 'integralno' jugoslavenstvo. Udba je imala i svoje važne neformalne kanale kroz koje je usmjeravala bitne društvene procese ali je imala i utjecajne veze u inozemstvu. U drugoj polovini 1980-tih te službe i JNA pod potpunim su utjecajem Miloševićeve Srbije. Možda M. Marić u vrijeme kad je posjećivao F. Tuđmana uopće nije znao kako se prema njemu odnose KOS i UDBA, iako ta pretpostavka ne zvuči baš uvjerljivom.

'Ovdašnji narodi' i zov sirene

Poslije mu je, nakon 1991., Radenko Radojčić pokazao tajne bilješke o snimanju svih tih razgovora s Tuđmanom u Nazorovoj tijekom osamdesetih. (U Nazorovoj je ulici u Zagrebu bio Tuđmanov dom, op. a). Radojčić je bivši agent KOS-a, koji je Radio u Centralnom komitetu SKH, a u ljeto 1991. sudjelovao je u KOS-ovim akcijama Labrador i Opera koje su trebale difamirati demokratske hrvatske vlasti i pomoći njihovu uklanjanju. Napali su židovsko groblje i židovsku općinu kako bi za to zlodjelo optužili Hrvate. Kad je skupina raskrinkana, Radojčić je pobjegao u Beograd.

Tada se javio Milomiru Mariću, novinaru i uredniku Duge, nudeći mu intervju i te tajno snimljene razgovore koje je Nielsenvodio s Tuđmanom, a bili su čuvani u komunističkoj središnjici (CKSKH) u Zagrebu. (Večernji, 9.1.2022). I to 'blago' koje su skupile tajne sigurnosne službe trebalo bi svjedočiti i o slobodama i o 'netotalitarnosti' države za kojom su žalili i na Istoku i na Zapadu, kako je napisao Nielsen.

Christian Axboe Nielsen hrvatskoj je javnosti prikazan osobom koja 'savršeno vlada' "ovdašnjim jezicima", izvrstan je poznavatelj povijesti "ovdašnjih naroda", a najvažnijim se uzima to što je, navodno, neopterećen 'revizionizmom' "ovdašnje povijesne znanosti". "Stoga je bio i stručni savjetnik Suda u Haagu". Bio je, doduše, na poslu i u Beogradu 1996. Tamo je susretao i izbjeglice u Saveznoj Republici Jugoslaviji, među njima i one iz Hrvatske. "Jasno se sjećam kako su mnogi od njih – Srbi koji su 1991. čuli i poslušali zov sirene Velike Srbije – izjavili da se sad osjećaju kao stranci u svojoj "vlastitoj Srbiji"." U ovih nekoliko rečenica susreli smo se s postavkama koje upućuju na to kako Nielsen pokušava učiniti nešto čemu, možda, nije ni dorastao. Pokušava, naime, preslagivati povijesne činjenice tako da na kraju toga posla može propagirati zaključke koji nemaju veze s realnim životom. Teren mu za nastup pred hrvatskom publikom priprema novinar Jutarnjega lista koji u razgovor uvodi pojmove 'ovdašnji jezici', 'ovdašnji narodi' i 'revizionizam' 'ovdašnje povijesne znanosti. Najprije imamo ovdašnje jezike i ovdašnje narode (plural), a onda imamo jedan revizionizam (singular) 'ovdašnje povijesne znanosti'. U rečenici koju smo gore citirali, danski povjesničar pokazuje da zna što je izazvalo rat, a ipak to znanje u svojoj knjizi uporno stavlja u stranu, možda zbog preglasnih sirena Velike Srbije.

Ivan Bekavac

 

 

 

Sub, 13-08-2022, 11:22:50

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.