U vezi s nedavnim reagiranjem Julienne Bušić na knjigu Tomislav Mičića „U potrazi za Hrvatskom“ javio se i istaknuti hrvatski književnik iz Kanade Vinko Grubišić. Njegov osvrt prenosimo u cijelosti. (hkv)

Vinko Grubišić o Deklaraciji Zvonka Bušića

Kako je u pitanju prijevod glasovite Deklaracije Zvonka Bušića na francuski jezik, dužan sam iznijeti sljedeće: Taj smo prijevod moja supruga i ja obavili u veoma kratku vremenu. Zvonko je došao kod nas u subotu na večer, prenoćio kod nas i u dugom večernjem razgovoru pokazao mi Deklaraciju i rekao da je to tekst Brune Bušića. Zamolio me da ga prevedem na francuski. Kako sam Brunu iz Zagreba dobro poznavao, a bili smo i neka vrsta svojte (budući da je prva rođakinja mojega oca bila njegova ujna), a BušićNaše prijateljstvo Bruno Bušić spominje u svojoj knjizi "Jedino Hrvatska", kojoj smo baš taj naziv izabrali pok. fra Dionizije Lasić, pok. Gojko Šušak i ja u Gojkovu podrumu u Ottawi. Smrt pok. Brune Bušića duboko me ražalostila ne samo kao prijatelja iz studentskih dana, iz doma u Šarengradskoj, nego i kao veoma pronicljiva i bistra političara koji je slobodnoj Hrvatskoj mogao toliko doprinijeti. tekst mi se svidio, veoma rado sam pristao, iako sam bio u vremenskom tjesnacu jer sam trebao do jeseni pripremiti svih pet srednjoškolskih programa za hrvatski jezik i književnost, predmet koji je upravo tada uvršten u školski programa provincije Ontario. Kad sam sutradan prije Zvonkova odlaska upitao kako hoće da mu tekst pošaljem, rekao je da će on u utorak večer doći po tekst. On je to i učinio, a kako tada nismo imali automobila, ostala nam je samo vožnja do uzletišta i natrag taksijem. Rekao mi je da je tekst namijenjen UN-u i pitao me kako mi se tekst sviđa. Rekao sam da je zaista Bruno izvrsno pogodio i toga sam mišljenja i danas.

Dodajem i to da se nisam nikada bojao da se sazna tko je prevoditelj, jer kao slobodan čovjek prevodim sve što hoću i što mi se sviđa. Naravno, to je pitanje bilo veoma sporedno. S pok. Gojkom Šuškom sam posjetio Zvonka u najčuvanijem američkom zatvoru, a veoma smo se često čuli telefonski dok je bio u zatvoru, a kasnije smo se viđali u Zagrebu.

Naše prijateljstvo Bruno Bušić spominje u svojoj knjizi "Jedino Hrvatska", kojoj smo baš taj naziv izabrali pok. fra Dionizije Lasić, pok. Gojko Šušak i ja u Gojkovu podrumu u Ottawi. Smrt pok. Brune Bušića duboko me ražalostila ne samo kao prijatelja iz studentskih dana, iz doma u Šarengradskoj, nego i kao veoma pronicljiva i bistra političara koji je slobodnoj Hrvatskoj mogao toliko doprinijeti.

Mičićevu knjigu nisam vidio pa o njoj ne mogu ništa reći, ali sam se uvijek držao one "suum cuique" i nije mi jasno koja je svrha te izmišljotine.

Vinko Grubišić