»...Nitko ne bi smio iskapati mrtve
nitko i ni za što
nemaš više vratnica
ni psa ni natpisa
moj Sustipane
ti si sada prazna zemlja
ledina Judina
moj Sustipane...«
T.P. Marović 

U povodu Dana mrtvih

Mrtvi su u temeljima Splita, kao što su u temeljima svih drevnih gradova. Pod kamenim pločama crkvi i njihova okoliša pokapani su naši pređi. Unatoč olovom zalivenim pukotinama, crkve su odisale dahom smrti. Ljesovi s mrtvom dječicom – anđelčićima – ponekad su pohranjivani i na crkvenim tavanima. Samo umrli od kužnih pošasti nisu pokapani u gradu. Primjerice, u vrijeme velike kuge 1784. preliveno je živim vapnom 1600 leševa u zajedničkim rakama na poluotočiću Bačvice (danas Katalinića brigu). Neki su pokapani i u nasipima gradskih bastiona. Jedino izvangradsko groblje bilo je ono Židovsko uz dopuštenje gradske općine otvoreno 16. siječnja 1573. na istočnoj padini Marjana. Ranije su Židovi pokapani na prostoru utvrde Gripe. Na tom do danas sačuvanom (navodno najstarijem Židovskom groblju u Europi!) prvi borovi i čempresi bili su zasađeni 1871. na poticaj zastupnika Židovske općine.

Iako je već 1809. francuska uprava bila zabranila pokapanja u naseljenom području, prvo groblje izvan grada otvoreno je tek 1825. Općina se dvoumila između Poljuda i Sustipana. Konačno je Sjemenište u tu svrhu ustupilo svoj posjed nekadašnje slavne i čašćene benediktinske opatije Sv. Stjepana Prvomučenika «pod borovima» koja se spominje u mnogim darovnicama hrvatskih narodnih vladara. Srednjovjekovna Sustipanska Opatija uživala je veliki ugled. Njenog opata Splićani su cijenili više od biskupa. Mnogi ugledni Splićani, pa i hrvatski knezovi potražili su utočište u samoći tog prelijepog poluotočića. Na njemu je dugo boravio i boležljivi kralj Stjepan II. Staro groblje na visokim hridinama iznad mora u sjeni stoljetnih borova i čempresa te drugog mediteranskog raslinja, nadahnjivalo je mnoge domaće i strane pjesnike i slikare. Neke je podsjećalo i na poznati Böcklinov slikarski motiv Otok mrtvih.

Dugogodišnja autonomaška Bajamontijeva Općina bila je ostavila groblje «u takvu neredu da je bilo na sramotu SustipanSrednjovjekovna Sustipanska Opatija uživala je veliki ugled. Njenog opata Splićani su cijenili više od biskupa. Mnogi ugledni Splićani, pa i hrvatski knezovi potražili su utočište u samoći tog prelijepog poluotočića. Na njemu je dugo boravio i boležljivi kralj Stjepan II.cijeloga grada»! Nova hrvatska Općina već 1883. temeljito ga uređuje: ograđeno je visokim kamenim zidom, a ulaz zatvoren željeznom rešetkom. Zasađeni su mladi čempresi i borovi. Uz jednostavne kamene grobnice bratovština i samostana nicale su i one bogatijih obitelji ukrašene umjetnički vrijednim spomenicima.

Početkom 20. stoljeća sa svojih 14.000 četvornih metara postalo je premaleno. Ubrzo su popunjeni i posljednji rubni prostori na istoku i zapadu. Do 1928. na Sustipanu ukupno su pokopane 38.702 osobe. Daljnje pokapanje zabranjeno je od 1931, iznimno se dozvoljavalo pojedinim vlasnicima kamenih grobnica do 1945.

Od 1920. do 1923. Općina otkupljuje 180.000 četvornih RatU tijeku Drugog svjetskog rata na Lovrincu su izvršene brojne egzekucije. Okupator je strijeljao rodoljube, a partizani "narodne izdajice", naročito u rujnu 1943. i studenome 1944. (poslije oslobođenja!). Zajedničke rake 'morale su' desetljećima ostati neobilježene.metara zemljišta na istočnom vangradskom predjelu zvanom Tršćenica. U početku je samo 8.000 metara ograđeno privremenim suhozidom, postavljena željezna vrata te zasađeno čempresa, grmova ružmarina i ruža mjesečarki. Preostali dio dugo se vremena koristio kao rasadnik drvorednih stabala, ukrasnog grmlja, cvijeća i plemenitih voćki. To Novo groblje blagoslovio je 15. travnja 1928. biskup dr. Kvirin Klement Bonefačić i svećenici ostalih vjeroispovijesti. Sutradan je kao prva pokopana Kate Marjanović, žena Duje, kojoj je Općina o svom trošku podigla nadgrobni spomenik. Prvotni naziv groblja «Pokoj» ubrzo je zamijenjen novim «Lovrinac» po obližnjoj crkvici sv. Lovre.

U tijeku Drugog svjetskog rata na Lovrincu su izvršene brojne egzekucije. Okupator je strijeljao rodoljube, a partizani "narodne izdajice", naročito u rujnu 1943. i studenome 1944. (poslije oslobođenja!). Zajedničke rake 'morale su' desetljećima ostati neobilježene. Sjećam se pogrbljenih žena u crnini i djece što su potajno i u strahu niz godina poslije završetka rata uzaludno pokušavali označiti i okititi grobove svojih milih. Po višem (partijskom) naređenju grobari su morali odmah ili za prvog sumraka ukloniti postavljene križeve te pogaziti cvijeće i lumine... Komunističke vlasti nisu dozvoljavale Splićanima oplakivati svoje pokojnike likvidirane u ime "viših ciljeva". Ali, u ime kojih načela ne dopustiti majkama, suprugama, djeci da pohode i kite grobove svojih najbližih pokojnika...

U drugom desetljeću socijalističke izgradnje (1958.-1962.) Splićane je uvelike uznemirilo, rastužilo i potreslo «preseljenje» starog Sustipanskog groblja. Doživljavali su ga kao barbarski nasrtaj na svete uspomene nekadašnjeg težačko-građanskog Splita. Prizori su bili i te kako potresni. Starci su gledali kosturčiće i mumificirane lešinice sinova i kćeri ili braće i sestara umrlih u dječjoj dobi. Mlađi zapanjeno motrili često potpuno očuvane leševe baka i djedova koji su se prilikom otvaranja grobnice na prvi dodir mrvili. Bilo je sačuvanih odijela, ukrasa, krunica, molitvenika, nakita... Radovi su obavljani manje-više surovo, bez poštovanja prema zemnim ostacima pokojnika, bez sućuti prema prisutnim članovima rodbine. Ako netko od pozvanih potomaka nije stigao na vrijeme, leševi i kosturi su lomljeni i trpani u zajedničke ljesove. Pričalo se da su se neki obogatili otuđivanjem nakita, ali i da će neki magistrirati ili čak doktorirati na «raskopavanju Sustipana»... Kasnije se shvatilo da se tom, zapravo političkom odlukom socijalističkih vlasti, željelo nastaviti uklanjanje spomeničkih tragova nekadašnjeg građanskog Splita. Nemili događaj potaknuo je pjesnika Tonća P. Marovića (1934.-1991.) da spjeva i u časopisu Krugovi objavi obimnu potresnu, u ono vrijeme avangardnu poemu Sonata za staro groblje na Sustipanu.

Frano Baras