Sjećanja na Drugi svjetski rat i kasnije „oslobođenje“

kad je na jesen 1943. kapitulirala Italija imao sam jedva 7 i pol godina. Ničega se ne sjećam iz toga vremena da bi se dogodilo u Boljunu i okolici. Puno poslije sam saznao kako su neki domaći ljudi provalili u zgradu općine u Boljunu i na obližnjem trgu spalili svu općinsku arhivu. Tako je uništena arhiva općine. Velika šteta za istraživanje nedavne prošlosti Boljuna.

Iz knjige “Sjećanja” Dušana Diminića saznaje se puno toga kako su nakon kapitulacije Italije “oslobađana” mjesta i gradovi u Istri. Bili su “oslobođeni” dok nisu Talijane zamijenili Nijemci. Dolazak Nijemaca u Istru se sjećam po tome što su najprije bombardirali Pazin. Gledao sam to bombardiranje iz Boljunskog polja. Zrakoplovi su se dizali i spuštali te bacali bombe i tako više puta. Čini mi se da su se čule i eksplozije bomba. Nisam do nedavno znao čiji su to bili zrakoplovi. Diminić me je prosvijetlio.

Moram odrediti bitne pojmove koje ću često koristiti u ovom tekstu. Njemačke vojnike smo zvali jednostavno Nijemcima. Nismo ih zvali okupatorima, a još manje bandom, fašistima ili nacistima, kako su to radili Diminić i njegovi drugovi. Kad je bilo riječ o fašistima, tada su to bili obično poznati ljudi za koje se je znalo da su fašisti. Talijani su pak partizane nazivali ribelima (rebelle =ustanik). Narod ih je nazivao jednostavno - partizanima. O komunistima se ništa nije ni znalo.

Buretic djed i baka

Djed i baka

Kad je Italija kapitulirala u Istri se je razbuktalo formiranje partizanskih jedinica.

Negdje sam pročitao da je u Pazinu bilo zarobljeno oko 250 fašista ili njihovih suradnika. Trebalo im je suditi i to je učinjeno za nekih stotinjak njih. Znalo se da Nijemci samo što nisu stigli. Bilo je pitanje što učiniti sa zarobljenicima. Ne znam sudbinu tih zarobljenika. Negdje imam o tome neku zabilješku, ali ne znam gdje ju potražiti. Moguće je da su završili u nekoj jami (fojbi). Tek znam da se je pričalo kako su Nijemci kad su stigli u Pazin poviješali veliki broj zarobljenih partizana u glavnom gradskom parku u Pazinu.

Dolazak Nijemaca u Istru ima dvije frapantne epizode. Jedna se je dogodila na cesti Trst - Pula kod raskršća Tićan, kad su neobučeni partizani zapriječili put njemačkoj tenkovskoj koloni, na putu iz Trsta u Pulu, a ovi su ih opkolili i poubijali njih oko 70-tak. Sve koji nisu na vrijeme pobjegli iz obruča koji se je zatvarao oko njih.

Drugi slučaj se je zbio na cesti Trst - Rijeka, u blizini Rupe. Partizani su njemačku kolonu zasuli minobacačkom vatrom i pri tome je ubijeno oko 60-tak njemačkih vojnika i među njima i više visokih časnika. Nijemci su bili preneraženi od toga napada. Kad su se sredili i vratili, posjetili su obližnju Lipu, opkolili je i sve stanovnike pobili. Otada - “Lipa pamti”.

Buretic rodbina

S rodbinom

Partizana iz toga vremena se slabo sjećam. Ne znam kad je to bilo, ali vjerojatno je to bilo prije dolaska Nijemaca, kad su stajali u redu u našem dvorištu s porcijama u rukama. I kad su u susjednom zaselku (Kirčiji) imali stanicu. Tu smo jednom, naša dekla i ja, nosili hranu partizanima. Također se sjećam kako sam jedno jutro čuo kad sam se ustao da su noću došli partizani u selo i neke ljude odveli sa sobom u šumu.

Pokušaji osnivanja škole na hrvatskom jeziku

U to doba 1943. na 1944. g. tri puta se pokušalo organizirati školu na hrvatskom jeziku. Prvi put je nastava trajala možda samo jedan dan. Drugi put možda dva ili tri dana. Treći put je to bilo 1944., nakon drugog rastrellamenta (čišćenja od neprijatelja). Na to ću se vratiti.

Djed casnik Buretic

Djed kao niži časnik

Kod nas u Boljunskom polju su bili partizani i trebalo ih je hraniti. Ja sam pak sakupljao puščane metke i sve što sam nalazio zanimljivim i nosio u kuhinju i odlagao na ormarić.

Kod naše kuće je uvijek bilo najviše partizana. Spavali su na sjeniku, na štali i mi smo ih hranili. Sjećam se kako su čekali u redu pred dijelom zgrade zvanim “predpieć”. Nekada je tu bila krušna peć. Za moga pamćenja smo imali dva velika kotla za kuhanje svinjama. Partizani su u rukama imali metalne porcije za hranu. Ne znam gdje se je hrana kuhala, ali pretpostavljam da je kuhana baš u tim kotlovima, jer su imali zapremninu svaki od oko 50 litara.

Sjećam se dobro kako su nakon kapitulacije Italije prvi put došli Nijemci. Bili su u nekakvim žutkastim odorama. Mi smo bili (otac, brat i ja i možda još netko) na drvišću pokraj kuće, a oni su preko ugrade, mirno dolazili prema nama. Nisu bili opasni. Sve je prošlo mirno. Kako su došli tako su i otišli.

I tada je došao Drugi rastrellament. Imao sam 8 godina. Stariji brat (10 g.) i ja pognali smo goveda u kras i kad sam rekao da idemo doma, brat je rekao da ne idemo doma. Kasnije sam saznao da je u selo došla jedna partizanka i vikala ljudima: “ Što čekate kod kuća? Okupator dolazi i sve pred sobom kolje. Bježite u šumu !” To je bilo točno po partijskim instrukcijama da se narod pošalje u šume i tako izazove njemačku odmazdu i razbuktava ustanak. Tada smo krenuli brat i ja do jedne drage i tu smo vidjeli poznate ljude iz sela kako se po dnu drage penju prema Učki. Objašnjenje za to je bilo da bi nas Nijemci koji su nadirali iz Paza mogli vidjeti dalekozorima.

Otac vojnik Buretic

Otac kao vojnik

Došli smo u selo Mala Učka i ne sjećam se kako smo dočekali noć. Tek znam da nas je u jednoj maloj prostoriji (valjda kuhinji) bilo natrpano jako puno. Bilo je toplo, ali nisam mogao spavati. Saznali smo da su se noću roditelji vratili prema našem selu da izvide kako stoje stvari. Ako se ne varam, već idućega dana smo moj brat i ja, te dvojica malo starija momka, krenuli s Učke prema Boljunskom polju. Bio je lijep sunčani dan. Polako smo se spuštali prema krajnjoj kući u selu koja i sada tamo stoji na samom rubu šume i krasa. Ta je kuća bila daleko oko 2 km od naša kuće. Vidjeli smo kako nadiru Nijemci s kolima (valjda s konjima) iz Paza prema Polju. Ne znam kamo su pošla ona dva momka. Vjerojatno kući.

Moj brat i ja smo u toj kući prespavali u lijepom čistom krevetu jednu ili dvije noći. Čula se je pucnjava s juga od Sušnjevice. Kao da se vodila neka borba. Jedno popodne je više trčeći nego hodajući došao jedan sredovječni partizan i zavapio gazdarici (Gržetiki) neka mu dade bilo što za jelo. Ona je, ni pet ni šest, zgrabila u konobi jedno veliku glavu kisele repe i dala mu je. Ovaj ju je zgrabio, digao desnom rukom uz svoju glavu i na isti brzi način zamakao u obližnju šumicu. To je bio događaj nalik onom što ga je u svojim ”Protimbama” opisao akademik Slobodan Novak. Ali, ipak različit!

Konjskla zaprega

Vozić s konjskom zapregom u doba djeda

I, nakon dva do tri dana došli su po nas roditelji i nas četvero smo se mirnim korakom uputili, po lijepom sunčanom danu, po seoskoj cestici, pa po glavnoj cesti - pravo kući! Nijemcima na milost i nemilost.

Nijemci u selu

Tu smo imali što vidjeti. Nered na sve strane. Prvo smo u kuhinji vidjeli puno rastegnute slame. Očito je bilo da su na podu spavali vojnici. I na sve strane puno razbacanog papira. Butiga (trgovina) i magazin posve opljačkani. Odveli su najmanje dva kamiona robe iz trgovine. U kući nismo bili gospodari. Na podu (katu) je 84 godišnja nona ležala u krevetu u svojoj sobi. Uz nonu je u kući morala biti još neka tetka, ali se ne sjećam koja. Ili dekla. Otac je uspio kod Nijemaca ishodovati da nam ostave jednu sobu na raspolaganju. Tu smo spavali roditeljii, brat i ja. Starija dva brata su tada bila u Italiji (Thiene i Gorizia-Gorica). U toj sobi se je moglo štogod spasiti, skloniti tj. ukrasti od Nijemaca ono što su nam uzeli. Ha, krali smo u vladtitoj kući! Tako se je dogodilo s jednim pršutom. Ne znam tko ga je opazio bez nadzora, možda dekla, zgrabila ga i odnijela u tu našu sobu.

Pričali su kako su Nijemci, kad nas nije bilo, pokazivali ukućanima one metke koje sam ja marljivo skupljao: “Partisanen!”.

Majka i otac Buretic

Majka i otac

Nakon nekoliko dana Nijemci su se spremili za odlazak. Sa sobom su poveli veći broj za rad sposobnih muškaraca i žena. Trebali su ići s njima i naši otac i majka. Nekako su kod komande ishodovali, s obzirim na starce i djecu, da mora ići samo jedan, s time što su njima prepustili da sami odluče tko ostaje, a tko ide s njima. Osim što su opljačkali trgovinu i skladište uzeli su nam tom prilikom sa sobom i šest komada goveda i našega oca s njima. Da, i nekih šest bicikala. Mamin, ženski bicikl je bio kod Gržetića i tako je bio spašen.

Tada su Nijemci popalili Vranju, Brest, Velu i Malu Učku. Boljunsko Polje su poštedjeli. Mi smo udomili dvije pogorelačke obitelji. Jednu iz Vranje i drugu iz Vele Učke.

Roditelji i sinovi Buretic

Roditelji i sinovi 1950. g.

Nijemci su otišli, a partizani su bili razjureni i pobjegli prema Gorskom Kotaru. Tamo je zaglavio najveći momak iz sela. Ili zbog smrzavanja ili zbog gladi. Nijemci su ubili dvojicu domaćih koji su se krili u krasu i izišli na zrak i sunce. Nisu ubili nikoga od ljudi koji su bili kod kuće. Dvojicu braće iz Vranje su ubili, ali to je druga priča. Nešto su se nekome zamjerili (da ne velim kako) i kad su došli Nijemci tražili su baš njih. Radili su na polju i došli su po njih na njivu i odveli ih sa sobom. Na Kršanu su ih ubili. Sjećam se da su njihova trupla dovezli navečer do naše kuće i u dvorištu je njihova majka teško naricala nad mrtvim sinovima.

Nijemci su napustili Boljunšćinu i išlu za Rijeku, ali ne preko Učke nego naokolo, preko Plomina i Mošćenica, Lovrana, Opatije i Voloskog. Otac se je kod Preluke nekako izmakao iz kolone, vratio u Volosko i vjerojatno čamcem stigao u Rijeku prije kolone. Svratio je kod sestre, uzeo novac i vlakom pobjegao u Italiju, u Thiene. Tamošnjim njemačkim vlastima, izjavio je da je pobjegao pred komunistima.

Blagdanski ručak

Nakon odlaska glavnine, Nijemci su u zgradi osnovne škole u Boljunskom polju uspostavili svoju postaju. Bilo ih je svega 10-tak, 15-tak. Bio je neki blagdan, možda Uskrs, i mi, nas 5-6 smo sjedili pred kućom na kamenim klupama. Došao je jedan mladi Nijemac i smijući se nešto je govorio i držao je prstima jedan crveni okrugli jastučić. Ništa ga nismo razumjeli. Nije se dao smesti. Produžio je preko dvorišta, otvorio lesu i čuli smo iz pištolja: “Pim!”. I smješeći se nosio je u ruci ubijenu puricu. Pribavio je za svoje Kamerade slastan blagdanski ručak.

obiteljska kuca 1950

Obiteljska kuća oko 1958. g.

U to doba pada treći pokušaj organiziranja škole na hrvatskom jeziku. Inicijator je bio župnik Štegelj, a učiteljica je bila sestrična Mira. Nastava je držana u opljačkanoj trgovini u našoj kući. Imali smo čitanke, početnice na hrvatskom jeziku nabavljene na Sušaku sa slikom poglavnika Ante Pavelića. Knjige smo zamotali i govorili međusobno da ćemo sliku pokazati ako dođu Nijemci, a sakriti je pod omotom, ako dođu partizani. Jedne su noći došli partizani i odveli sestričnu na Planik u svoj logor. Bila je optužena da drži ustašku školu. Župnik se nije ni makao da je spasi. Tetka iz Lupoglava se je uputila u šumu i već očajnu sestričnu odvela kući. Partizanima koji su bili domaći ljudi, Mira je govorila: “Ili me ubijte, ili me pustite kući!”

Na dan sv. Juraja

Boljunski svetac je sv. Juraj. Pada na dan 23. ožujka i za nas je to Jurjevo. Toga dana 1945. g. bili smo u Boljunu na misi kad smo začuli pucnjavu. U selu je bila neka njemačka jedinica možda 20-tak vojnika. U našoj su se kući nalazila dva njihova časnika. Navodno su doručkovali kad je počela bitka. Partizani su kriomice došli do samih kuća, i tako se informirali o tome gdje se nalaze Nijemci. Znali su da su kod nas časnici jer kad su došli u dvorište vilkali su “ Dajte ih van, jer ćemo inače kuću zapaliti!” Nitko kući nije znao gdje su se nalazili ti Nijemci. Kasnije smo saznali u kojoj su prostoriji bili po tome što su pod krevetom ostavili jednu bombu. Ipak, nakon nekog vremena Nijemci su izišli i predali se. Partizani su ih na mjestu ubili. Kad sam došao iz Boljuna bili su na drvišću prekriveni s ponjavom. Netko je pomaknuo ponjavu s lica i vidio sam njihova beskrvna požutjela lica. Toga je dana poginulo nekih 11 Nijemaca. Tada sam saznao što znači riječ “smožditi”, i prije negoli sam je čuo. Kod Marići je partizan puškom razbio glavu i njegovi možgani su se rasprsli po zidu kuće i obližnjoj murvi. Svi mrtvi Nijemci su zakopani još i danas u našem lazu, kod potoka, kraj “borića”. Žurilo ih se je zakopati, da se slučajno ne vrate Nijemci pa da se osvete na narodu.

Vrsdibna susjed Buretic

Vršidba kod susjeda

Pred kraj rata majka je pošla u Italiju, u Thiene po oca i hendikepiranog brata. I od tuda su morali bježati, jer se je postavilo pitanje o tome da se vraćaju u Istru, u vrijeme kad tamo dolaze komunisti. Vraćali su se tijekom završnih operacija kad su se Nijemci povlačili, a oni su hodajući išli iz Trsta preko Šavrinije, Roča, Lupoglava prema kući. Najstariji brat je kao dijete prohodao tek nakon operacije noge, pa je teško hodao. Do Trsta su se kojekako vozili. Kamionima i sl. U Trstu su svratili kod nekih poznatih opskrbili se hranom i pićem i na noge krenulu u Istru, kući. Ne znam koliko su dana hodali. Tri, četiri ili više dana. Spominjali su kako su si u jednoj kući kod Šavrina skuhali palentu i krenuli dalje.

Bilo je i pucnjave i “glava dolje!” u kanalu kraj ceste. Kako je brat jedva hodao, u Ročkom Polju je otac od gostioničara iznajmio vozić i magarca. Gostioničar mu je rekao da će mu Nijemci oteti i magarca i vozić. Nisu načinili više od nekoliko stotina metara i upravo to se je dogodilo. Poslije je otac morao gostioničaru naknaditi štetu.

istarski volovi

Istarski volovi

Stigli su u Lupoglave kad su tamo još bili Nijemci. Odsjeli su kod poznatih i na oko deset sati navečer otac je bio u krevetu. Odjednom je na nedalekoj željeznici odjeknula strašna eksplozija. Nijemci su pred odlazak digli u zrak 4-5 vagona topovskih granata. Od siline udara sa stropa je pala žbuka ocu na lice i bio je zaliven krvlju. Dok su trajale ekspozije svi su se ukućani sklonili u podrumski bunker.

Sjećam se kao danas susreta s ocem kad sam došao kući sa svoje uobičajene skitnje. Rekli su mi da je došao tata i da je “va konobe”. Ušao sam u konobu i ugledao ga. Radosno me je pogledao i - zagrlili smo se.

Kapelica vrt

Kapelica na dnu vrta

Ne znam koliko vremena prije toga u Vranji je bila zaustavljena jedna veća njemačka jedinica na povlačenju prema Trstu. Napali su ih partizani sa svih strana s okolnih uzvisina i bez milosti sve pobili. Predaja nije pomagala. Jedan Vranjac mi je rekao kako je bio svjedok kad je ranjeni Nijemac zazivao: “Wasser, Wasser ! “ , a partizanka mu je odvratila: “Dat ću ti ja vaser !” I upucala ga pištoljem. U Brgudu na Vranji mi je poznato mjesto gdje je pokopano stotinjak žrtava. Isto tako i u Dolenjoj Vasi. Ja sam obavjastio njemačko veleoslanstvo o tim grobištima i pred više godina i javio jmi se je jedan “naš” Nijemac i zapisao mjesta i mogući broj žrtava. Saznao sam da su ove godine ekshumirani posmrtni ostaci iz grobišta u Dolenjoj Vasi.

Nikad neću zaboraviti urlanje jednog partizana u našoj kući na hodniku pred kuhinjom. Slomio je nogu jašući konja i valjda su mu namiještali kosti bez anestezije. Skidao je s nebesa sve bogove svijeta i užasno proklinjao te koji su se njime bavili.

I tako je nastupilo narodno „oslobođenje„

Otac je odmah nakon rata otišao u Trst nabaviti robu za trgovinu. Sjećam se sanduka dimenzija 0,5 x0,5 x 2 metra punog tekstila. Ali, to je bilo sve. U Trst se više nije moglo ići, a ni trgovina više nije smjela biti privatna. Otac je počeo voditi zadrugu. Sjećam se artikala iz Unrine pomoći. Pamučni popluni veoma mekani i topli, žućkasto-zelene boje. I pizdaća. Bilo mi je čudan naziv, ali otac je taj namaz tako nazivao.To je bio namaz od kikirikija u konzervama od po 5 litara. Veome ukusno i izdašno jelo. Je, iz toga vremena potječe i epizoda s ekstarktom kave. Navečer su odrasli načinili kavu i vjerojatno u vodu stavili previše kave i cijelu noć nisu mogli spavati. Moj je komentar toga dođaja koji se pamti bio: “Vi se trujete, a meni ne date (kave). “ Bit će da sam već tada volio kavu.

Boljun danas

Boljun iz zraka danas

I to zadrugarstvo u našoj kući nije bilo dugoga vijeka. Ocu su oduzeli vođenje zadružne trgovine i povjerili je u drugoj kući jednom domaćem nepismenom partizanskom kuriru!

Za vrijeme Italije je svakodnevno vozio autobus (corriera) od Pazina, pa preko Boljunskog polja i Učke do Rijeke i obratno. S pet godina sam bio prvi put u Rijeci. U Pazin sam došao prvi put iza rata, pješice na krizmu. Nije bilo nikakvog prijevoza. Prvo odijelo mi je načinio krojač iz tekstila tipa vreće obojene na zelenkasto. I to se moglo kupiti po tzv. verzanim cijenama: mi smo državi prodali govedo, a ona nama pravo (teseru) da kupimo industrijski proizvod. Bilo je to doba prisilnog otkupa poljoprivrednih proizvoda i doba prisilnog dobrovoljnog rada u rudniku Raša i na na izgradnje željezničke pruge Lupoglav - Štalije (koja sada rđa li rđa besposleno ) i radi kazne. Tada se od seljaka tražilo da upišu tzv. narodni zajam. Državi dakako, koja ga ili nije vraćala ili ga je vraćala obezvrijeđenog. Tom prilikom moj je otac “zaradio” mjesec dana prisilnog rada u Ciglani Borut. Prigovarao je agitatorima i kritizirao vlast.

Ucka BOljun

Učka kako je vide Boljunci iz polja

Drugom prilikom je “zaradio” dva mjeseca prislinog rada. Tome je asistirao njegov školski kolega iz gimnazije u Pazinu, Josip Šestan, tada narodni zastupnik. Iz Pazina su došli održati u školi neku priredbu i rečeni Šestan je posjetio svoga školskog kolegu, našega oca u našoj kući. Otac, ogorčen kako je bio, izbacio ge je iz kuće i nije htio s njime razgovarati. Šestan se je vratio u školu na priredbu i kritizirao oca što se u našoj kući sluša talijanski radio. Bila je nedjelja i slušali su prijenos mise iz Trsta. Rezultat: dva mjeseca prisilnog rada (građevinski radovi na obnovi zgrade zatvora u Pazinu). Ja sam tada bio gimnazijalac i stanovao sam u privatnom smještaju. Trebao je krevet i za oca. Zajedno smo, on nekadašnji ugledni trgovac i ja posred Pazina nosili jedan željezni krevet i tako mu osigurali ležaj. Sjećam se kako sam u to vrijeme iz gradske biblioteke posuđivao knjige i nosio mu ih na čitanje. Čitao je Krležu, Dostojevskog i razne druge autore.

Dusko Diminic

Duško Diminić

Njegova kalvarija time nije završila. Budući da na području Boljuna, Vranje i Lupoglava nije bilo pravih, svjesnih komunista, drugovi su za ovo područje zadužili izvjesnog Petarčića, čini mi se iz Pićanštine. Taj je motociklom krstario ovim područjem i provodio partijsku politiku. Tada, u doba kad se je gradila pruga Lupoglav - Štalije, po pričanju majke, jedno večer su u našu kuću došla trojica ili četvorica nepoznatih ljudi i bez objašnjenje odvukli oca napolje i pred očima majke i tetke, koje su bespomoćno gledala s prozora, gazili ga i udarali bez milosti. Njihova je poruka na odlasku bila da slučajno ne bi izostao s izbora za desetak dana. I tako je u krevetu vidao rane da bi se koliko toliko osposobio za odlazak na izbore.

Diminiac mesic

Dimniću Mesić dodjeljuje nagradu

Majka mi je jednom rekla da je među tim ljudima bio i Petarčić. A taj je pak završio tako što ga je na cesti između Lupoglava i Boljuna sa šmajserom sačekao mladi buntovnik s Lupoglavšćine izvjesni Staraj zvan Kapuralić. On je pak posebna priča koju ostavljam po strani.

 

Vinko Buretić

Sri, 3-06-2020, 14:20:49

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.