Izmišljanje fašizma i promicanje titoizma

Vladajući u našoj zemlji pokušavaju različitim provokacijama prikrivati aktualne procese retitoizacije države. Realnu moć titoističkim snagama daje njihova umreženost, oslonac na vlast i kapital koji su stekli u kasnom socijalizmu i u pretvorbi „društvenoga" (državnoga) u privatno vlasništvo. Kao da žele dokazati da „revolucionarna borba" za njih nije završila, samo se sad drukčije zove. Parola je ista: „oni ili mi". Retitoizacija predstavlja ozbiljnu prijetnju demokratskoj preobrazbi i prosperitetu naše zemlje. Galama o Udbi i fašizaciji Hrvatske, nije ništa drugo nego prikrivanje pravoga stanja stvari, a posebno onoga što vlast ne/čini u vezi s gospodarstvom. Izazivanje bijesa među osiromašenim i poniženim hrvatskim pukom važni je dio njihove strategije.Taj se bijes ne usmjeruje prema nositeljima destrukcije, zlonamjernicima i neznalicama, varalicama i pljačkašima nego prema – hrvatskoj državi. Otvaraju pitanja čak i o tomu kako je stvorena hrvatska država.

Lako je čuti i ono što ne će izgovoriti: htjeli ste hrvatsku državu, sad vidite što vam je donijela. Siromaštvo, glad, rad bez plaće, nezaposlenost dugove i nove emigracije. Što više nesretnih Hrvata to bolje za titoiste. („Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere... Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti...", iz govora jednoga od Titovih najbližih suradnika na I. zasj. AVNOJ-a, u Bihaću, 1942. (Cijeli govor u Arhivu vojnoistorijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande (JVUO) pod oznakom K-12, 30/12).

Manolić, Mesić i doušništvo

Teme koje nas u ovom trenutku okupiraju, na prvi pogled izgledaju različitima, ali ono esencijalno u njima, ono što je važno za hrvatsku budućnost, malo se razlikuje. Počet ćemo s temom koja bi mogla ozbiljno utjecati na rasplet na našoj političkoj sceni u doglednoj budućnosti. Iznenadno pitanje o tomu je li vođa najveće oporbene stranke bio Udbin doušnik, prije sloma komunizma, izgleda nam manje važnim od pitanja o njegovoj suradnji s Manolićem i Mesićem nakon 1994. Na to se ne bismo osvrtali da nam se ne čini kako bi debata o tomu mogla izbiti na površinu u samom finalu predizbornih nadmetanja, pa i ugroziti konačnu pobjedu netitoističkih snaga.

Kratka digresija odmah na početku: jedan od ljudi koji su isto tako 1993/4. stali na stranu grupe protiv Tuđmana, LustracijaTitoisti, s velikim društvenim utjecajem, čije je djelovanje u mnogim društvenim strukturama neko vrijeme bilo skrivano od javnosti, i njihovi javni eksponenti, uporno pokušavaju svoje prokomunističko djelovanje opravdavati upirući prstom u simbole, a ne u sličan društveni utjecaj, pa i bilo kakvu realnu egzistenciju, drugih totalitarizama koji su pobjeđeni prije sedamdeset godina (nacizma, fašizma i ustaštvo kod nas), kako bi se uspostavila „ravnoteža" i pokazalo da revolucionarna zadaća još nije završena. Svijet se od 1945, više od četrdeset godina, posebno u našoj zemlji, bez prestanka „lustrirao" od totalitarističkih zala. Ta je „lustracija" uključivala vrlo širok dijapazon djelovanja. Glavne zadaće u njezinoj provedbi u Jugoslaviji su bile dodijeljene Udbi.za novine izjavljuje da ga je tada Manolić prevario. Uz to iznosi da je jedan od rijetkih koji je 1991. znao da je Manolić 1946. bio na školovanju na NKVD-om učilištu u Moskvi (na Frunzeovoj vojnoj akademiji), ali ne spominje što je kasnije s tim u vezi bilo, je li postao NKVD-ov ili čiji drugi agent. Ipak je krenuo s njim kad je pokušao srušiti Tuđmanovu vlasti („iz čistog neznanja"). I sad nakon dvadeset godina kaže da 1994. „nije znao tko je Manolić". Druge je opet Mesić „prevario". Pitanje je, naravno, što ih je povezivalo, što su htjeli, i što ti ljudi danas traže u hrvatskoj politici. Te ćemo dvojbe staviti u širi okvir uspostave, obrane i oslobađanja hrvatske države.

Društveni utjecaj i simboli

Titoisti, s velikim društvenim utjecajem, čije je djelovanje u mnogim društvenim strukturama neko vrijeme bilo skrivano od javnosti, i njihovi javni eksponenti, uporno pokušavaju svoje prokomunističko djelovanje opravdavati upirući prstom u simbole, a ne u sličan društveni utjecaj, pa i bilo kakvu realnu egzistenciju, drugih totalitarizama koji su pobjeđeni prije sedamdeset godina (nacizma, fašizma i ustaštvo kod nas), kako bi se uspostavila „ravnoteža" i pokazalo da revolucionarna zadaća još nije završena. Svijet se od 1945, više od četrdeset godina, posebno u našoj zemlji, bez prestanka „lustrirao" od totalitarističkih zala. Ta je „lustracija" uključivala vrlo širok dijapazon djelovanja. Glavne zadaće u njezinoj provedbi u Jugoslaviji su bile dodijeljene Udbi.

Sad se pojavljuje pitanje: primjenjuju li se, od 1990. isti, ili slični postupci, prema korjenima i recidivima komunizma u Hrvatskoj? Ili se njegovi ostatci, koji zapravo upravljaju nekim segmentima zajednice, stavljaju na istu razinu društvene opasnosti sa spomenutim simbolima, ma kako nam neprihvatljivi bili? Jesu li osnovane lige ili savezi antikomunista?

Fikcija hrvatske samostalnosti

Jedne su dnevne novine u Hrvatskoj nedavno objavile i ovo: „Hrvatsku državu kao nacionalnu fatamorganu mogli su, dakle, stvarati isključivo oni koji su branili bivšu državu, koji su joj intimno znali najslabije točke, koji su proizvodili povijest pod imunitetom državne tajne i embargom vremenske kapsusle po arhivima. Bilo je potrebno samo polovima zamijeniti mjesta pa je SFRJ postao minus, a fikcija hrvatske samostalnosti plus. U tom kontekstu govoriti danas o lustraciji bolno je stoga što bi se, ako bismo željeli biti dosljedni, morala lustrirati većina ovoga naroda..."(italic, IB) (Večernji list, 13.6.2015). Većina naroda?

S jedne je strane u tom prikazu hrvatska država kao fatamorgama i fikcija, a s druge oni (Udba) koji su branili bivšu državu i „proizvodili povijest". Udbaši su, dakle, prema toj shemi tvorci povijesti, a hrvatski branitelji samo „krvava smjesa u kulisi predstave" u kojoj se pojavila fikcija hrvatske samostalnosti. U toj „novoj" slici, s pozornice nestaje i hrvatski puk i hrvatska povijest i - istina.

Uništavanje Hrvatske

Ponekad se učini da neka vrlo destruktivna sila uzima vlast nad našom zemljom (ne mislimo, naravno, na stvarno UništavanjePonekad se učini da neka vrlo destruktivna sila uzima vlast nad našom zemljom (ne mislimo, naravno, na stvarno nego na simboličko preuzimanje vlasti). Kao da je neki osvetnički plamen pokušava spržiti i potpuno uništiti. Uzalud europske deklaracije i proglasi o progonu svakoga totalitarizma, a posebno okrutnih zločinačkih sustava XX. st. koji su se javljali u liku nacizma, fašizma i komunizma.nego na simboličko preuzimanje vlasti). Kao da je neki osvetnički plamen pokušava spržiti i potpuno uništiti. Uzalud europske deklaracije i proglasi o progonu svakoga totalitarizma, a posebno okrutnih zločinačkih sustava XX. st. koji su se javljali u liku nacizma, fašizma i komunizma.

Ilustrirajući iznesene teze, iznijet ćemo tri aktualna primjera. Najprije ćemo se zadržati nad tvrdnjama iz napisa Večernjakova kolumnista, a objavljeni su u njegovu subotnjem prilogu Obzor, nakon toga ćemo zastati nad Manolićevim optužbama na račun predsjednika najveće oporbe stranke i na koncu napisati nešto o nogometu, odnosno protjerivanju navijača s hrvatskih stadiona, posebno onoga maksimirskoga. Sve ih povezuje upravo otpor starih i novih titoista da se i njihova ideologija konačno, zbiljski i zauvijek, uz primjeren društveni konsenzus, pospremi u kutiju na kojoj piše: komunistički totalitarizam i prepusti – povijesti. Uvjereni smo, naime, da su sve aktualne napetosti i podvale dio iste prikrivene namjere da se izazivanjem dodatnoga bijesa osiromašenoga i poniženoga naroda u njemu probude i prodube negativne emocije prema vlastitoj državi. Bar onakve kakve su Hrvati imali prema propaloj Federaciji. Doista, titoistima treba bijes naroda. Pokušavaju prikazati da za sadašnju situaciju nisu krivi nikakvi komunistički eksperimenti, agresija i rat, prevaranti i pljačkaši koji su se obogatili dok je narod ratovao za svoju zemlju, nikakvi globarizatori i trgovci hrvatskim nacionalnim blagom, nego samo postojanje hrvatske države.

O refleksijama svega toga na međunarodni položaj i ugled ugled Hrvatske, ovdje ne ćemo pisati. Pokazat ćemo, međutim, koliko u napadajima titoizma ima podlosti, laži, neznanja i zlih namjera. Na našu žalost, možda je to samo uvod u ono što je pred nama u nadolazećem vremenu. Iz ove prognoze ne treba zaključiti da podcjenjujemo mudrost i snagu hrvatskih ljudi, koji će znati adekvatno odgovoriti.

Večernji list

Nacionalni dnevnik koji je slovio za koliko-toliko umjerene novine, koje su davale šansu i prohrvatskim tekstovima u vremenu detuđmanizacije, kao da polako prepušta tu poziciju, unutar medijskoga prostora kod nas. Stvari se očito naglo mijenjaju, ali to ne umanjuje naše čuđenje nad iznesenim teškim uvrjedama iz Večernjaka, ne samo VLKolumnist Večernjega lista (G.Gerovac) napisao je teško razumljiv tekst protiv hrvatske države, s neskrivenim animozitetima i propagandističkim namjerama. Nismo začuđeni tim provokacijama, bilo ih je i bit će ih, nego činjenicom da urednici Večernjega lista dopuštaju njihovo objavljivanje. Zagovaramo načelo: audiatur et altera pars, ali ne i takvu razinu elaboracije teza.na račun hrvatske države (kao fatamorgane i fikcije) i hrvatskih branitelja, koje naziva „krvavom smjesom", materijom, sredstvom, objektom u nekoj predstavi, nego i ponavljanjem besmislenih tvrdnja kako je Udba, a ne hrvatski narod i njegovi branitelji, stvorila hrvatsku državu. Piše da Udba, plod mračnoga totalitarizma, ne izaziva danas u Hrvatskoj samo prijezir, gađenje i prijekore nego i – divljenje. Divljenje Udbi!? Gdje? U Hrvatskoj. Tako piše u Večernjaku.

Kolumnist Večernjega lista (G.Gerovac) napisao je teško razumljiv tekst protiv hrvatske države, s neskrivenim animozitetima i propagandističkim namjerama. Nismo začuđeni tim provokacijama, bilo ih je i bit će ih, nego činjenicom da urednici Večernjega lista dopuštaju njihovo objavljivanje. Zagovaramo načelo: audiatur et altera pars, ali ne i takvu razinu elaboracije teza. Kolumnist Gerovac svoje osnovne postavke pokušava kamuflirati jezikom tobože učena čovjeka.

A koje su to teze? S jedne strane stavlja ljude koji su „proizvodili povijest" (Udbine ljude) i čuvali stvarnu državu (SFRJ), a s druge hrvatske branitelje koji misle da jesu, a on zna da „nisu (branitelji) zaslužni za stvaranje hrvatske države" koja nije stvarna nego – „fikcija" i „fatamorgana". Da ne bi bilo dvojbe Gerovac eksplicite piše: „Hrvatsku državu je stvorila Udba." (italic, IB). A što je Udba? U hrvatskoj se „kukuriku javnosti" postupno stvara dojam da je Udba sam destilat hrvatskih domoljubnih snaga, koja je čak novčano pomagala hrvatsku političku emigraciju, a u zemlji činila sve da bi se uspostavila samostalna hrvatska država. Ona je instalirala Tuđmana i HDZ na vlast 1990. Sve su to, naravno, najbjednije laži. Istina je potpuno drukčija. Uvijek je prvi Udbin cilj bio destrukcija državotvornosti među Hrvatima, progon svakoga tko bi afirmativno spomenuo hrvatstvo, a nakon toga su dolazile ostale Udbine obveze. Tako je bilo od 1944. do 1990.

Što je Udba?

Tu je tajnu jugoslavensku političku policiju (apsolutno nikad hrvatsku), po uzoru na zloglasnu boljševičku Čeku (kasnije NKVD), Tito osnovao, u svibnju 1944. Njezina je UDBATu je tajnu jugoslavensku političku policiju (apsolutno nikad hrvatsku), po uzoru na zloglasnu boljševičku Čeku (kasnije NKVD), Tito osnovao, u svibnju 1944. Njezina je bitna značajka to što je tajna politička, a ne obična policija. U početku se umjesto punoga ime (Odjeljenje za zaštitu naroda) koristila kratica OZNA. Bila je i ostala represivni dio komunističke partije. Njezin je prvi šef, Aleksandar Ranković, istodobno obnašao i dužnost u najužem vrhu KPJ. Uvijek je radila po nalogu i za račun Partije. Udbom se upravljalo iz Beograda. Od početka je imala posebne ovlasti u progonu svih koji nisu bili na strani „narodne vlasti". Uz progone je išla i konfiskacija imovine protivnika komunističke ideologije ili osumnjičenih za bilo kakvo protivništvo komunistima. Mnogi su osumnjičeni samo zato da bi im se otela imovina.bitna značajka to što je tajna politička, a ne obična policija. U početku se umjesto punoga ime (Odjeljenje za zaštitu naroda) koristila kratica OZNA. Bila je i ostala represivni dio komunističke partije. Njezin je prvi šef, Aleksandar Ranković, istodobno obnašao i dužnost u najužem vrhu KPJ. Uvijek je radila po nalogu i za račun Partije. Udbom se upravljalo iz Beograda. Od početka je imala posebne ovlasti u progonu svih koji nisu bili na strani „narodne vlasti". Uz progone je išla i konfiskacija imovine protivnika komunističke ideologije ili osumnjičenih za bilo kakvo protivništvo komunistima. Mnogi su osumnjičeni samo zato da bi im se otela imovina.

Kad su im u listopadu 1944. u pomoć stigli Staljinovi ljudi Tito javlja Rankoviću: „Došli su ljudi odozgo za rad po OZNA-i". Nakon rata se nekomunisti nisu mogli ni zaposliti „bez potvrde o ponašanju" koje su mjerodavne službe skupljale zajedno s Oznom, iako se na potvrdama to nije smjelo vidjeti. Kasnije se pokornost nazivala društveno-političkom ili moralno-političkom podobnošću. Ozna je imala ovlasti ljude slati na prisilni rad i bez odluke suda. Već su početkom 1945. stvarali prve kaznene logore.

Jedan od najsurovijih, Goli otok, nije (od 1949) služio za izolaciju, mučenja i ubijanja antikomunista, nego baš ortodoksnih komunista koji su do jučer klicali Staljinu. I taj Goli otok pokazuje, da su komunisti sebi uzeli arbitrarno pravo optužiti, osuditi ili ubiti koga hoće, prema kriteriju koji Partija odredi. Po tomu se komunistička država nije razlikovala od nacističke ili fašističke. Ozna se od 1946. zove Udba (Uprava državne bezbednosti / Uprava državne sigurnosti). I dalje joj je na čelu bio Aleksandar Ranković koji je degradiran tek 1966.

Kontrarevolucija

Je li se što promijenilo u osnovama njezina djelovanja u narednim desetljećima? Puno toga je izgledalo drukčije, Jugoslavija je izašla iz sovjetskoga bloka, ali bit se nije promijenila. Za potvrdu te tvrdnje citirat ćemo dio govora jednoga komunističkoga prvaka (D. Zgonjanina, BiH) održan 1985, dakle, 40 godina od kad su komunisti osvojili vlast. Zgonjanin navodi da brojni primjeri „upućuju na zaključak da se ovdje radi o političkoj agenturi stranoga faktora koji se uporno organizuje, priprema i forsira kao idejna i vodeća snaga eventualne kontrarevolucije u našoj zemlji. Sa nosiocima neprijateljskoga djelovanja ne može biti nikakvog dijaloga niti ustupanja bilo kakvog prostora za javnu riječ. O tom pitanju kurs je jasan. Protiv ovih snaga idemo u beskompromisnu idejno-političku i druge vidove borbe. Neprijatelja treba političkom akcijom izbrisati s javne pozornice, a u ilegali neka ga traže, otkrivaju, prate i neutrališu službe bezbjednosti i ostali subjekti društvene samozaštite." (italic, IB) (I. Lučić, Uzroci rata, str. 67).

Od toga govora do pada Berlinskoga zida nije prošlo ni pet godina. Te službe, o kojima govori komunistički prvak, i „ostale subjekte", u svakodnevnom se govoru naziva Udbom. Ali to je već vrijeme kad je Udba političke sumnjivce prijavljivala mjerodavnim državnim tijelima pa su (prema čl. 133 Kaznenoga zakona) zbog „neprijateljske propagande" izvođeni pred sud. Prema nekim političkim oponentima u inozemstvu, posebno Hrvatima, postupali su drukčije. Udba im je, po nalogu Partije, bila i tužitelji i presuditelji i izvršitelji presuda. Dokumentirano je blizu sedamdeset izvršenih smrtnih „presuda" ljudima koji ni pred koji sud nisu bili izvedeni. O jednom takvom slučaju sad se sudi u Munchenu.

Nad slobodom govora, bdjela je zakonska odredba koja sankcionira „zlonamjerno prikazivanje društveno-političkih prilika". U prije spomenutoj knjizi (str. 75) Ivo Lučić navodi da je u jednoj prvostupanjskoj presudi napisano da je optuženik kriv jer je „zlonamjerno prikazujući društveno-ekonomske prilike tvrdio da je dolar jači od dinara". Tisuće i tisuće hrvatskih ljudi prošli su kroz zatvore zbog – delikta mišljenja, „neprijateljske propagande". Nekoliko godina nakon Zgonjaninovih upozorenja o mogućoj kontrarevoluciji, i u Jugoslaviji je propala Revolucija, pa i sama ta država.

Dakle, oba subjekta koje je Udba morala čuvati „kao zjenicu svoga oka" i zbog kojih je utemeljena, nestala su s povijesne scene, a s njima i Udba. Ali za Večernjakova kolumnistu, ona tada započinje novi posao – stvaranje hrvatske države!!! Uz to iznosi i drugu nevjerojatnu tvrdnju. Prema toj tajnoj političkoj policiji, na čijim je rukama krv mnogih nedužnih ljudi, kojima je sama presuđivala, postoji i – divljenje: "bez obzira na to koliko se blati, istovremeno nosi i veliku količinu divljenja i strahopoštovanja".

Doušnici i nalogodavci

Druga je razina vraćanja Udbe na javnu scenu nastojanje da se tobože razotkrivaju ljudi koji su bili u tom jatu, neovisno o tomu što su tamo radili i jesu li to jato napustili i prešli na stranu antikomunizma. Pokušava se na istu razinu odgovornosti staviti to što je netko javljao Udbinim agentima s kim, primjerice, pojedini hrvatski nacionalisti i drugi antikomunisti piju kavu i odgovornost onih koji su mogli planirati i zapovjedati progonima i ubojstvima ljudi (na vrhu piramide represivnoga sustava stajalo je vodstvo Komunističke partije (SKJ/SKH) – Udba je njihov instrument). Drugim riječima, sugeriraju da između, primjerice, Manolića, Mesića i običnih doušnika ne bi trebalo biti nikakve razlike. „Pravi" udbaši uporno zagovaraju takav stav.

Ipak, otkud toliko „Udbinih ljudi" u vrhu hrvatske vlasti nakon sloma komunizma i u pripremama za hrvatsko osamostaljivanje? Više je razloga tomu. Ali ipak nisu svi zadrti titoisti i formalno udbaši. Međutim, u javnom se govoru često ne pazi na tu razliku. Zadržat ćemo se na jednom aspektu toga pitanja, točnije jednom svjedočenju o tomu, koje pokazuje dvije stvari: udbaši/titoisti koji su bili za preuređenje tadašnje federalne države, zadržali su nepopustljivost prema konačnom hrvatskom osamostaljivanju, čak i nakon međunarodnoga priznanja Hrvatske, koju je vodila Tuđmanova, prohrvatska strana u tadašnjoj vlasti. I udbaši i drugi titoisti su bili uvjereni da hrvatska država, s trećinom okupirane zemlje, nikako ne može preživjeti, a znali su da se vojnom oslobađanju protivi i „međunarodna zajednica". A kad bi i dopustila - što mogu nedovoljno naoružani Hrvati sa svojim dragovoljcima napraviti protiv moćne JNA, državne vojske, koju su i sami godinama financirali?

Tuđmanova je strana tražila pukotine i u „međunarodnoj zajednici", stvarala prijateljstva i veze (tu nije bilo mjesta ni za Manolića ni za Mesića, jer je „strani faktor" o njima previše znao), pa je konačno započela i – Oluja. U tom bi svjetlu bilo dobro gledati i konflikt 1993/4, kad je u Hrvatskom državnom saboru propao pokušaj svrgavanja Tuđmana.

Zaustaviti Tuđmana

Na str. 454 (haške) Tuđmanove „Biografije" D. Hudelist piše da je Stipe Mesić „potkraj devedestih", prikazivao plan, koji je složio s Josipom Manolićem „iz proljeća 1989., PučistiKad je zemlja konačno oslobođena sve su to prikazivali kao - prijepor s Tuđmanom u vezi s BiH, a ne kao razmimoilaženje u vezi s hrvatskom samostalnošću, demokratskom tranzicijom i napuštanjem titoizma. Što su zapravo htjeli? Vlast i moć koju su u nekom razdoblju bili izgubili. Danas, sredinom 2015. Manolić i Mesić daju „mjerodavna izvješća" o tomu što je i kako je bilo u procesu uspostave hrvatske države. Legitimiraju se pripadanjem titoističkoj struji i time zadobivaju svu moguću javnu potporu aktualne vlasti, koja se nada i uz njihovu pomoć osvojiti još jedan mandat na predstojećim parlamentarnim izborima. Birači to sigurno ne će dopustiti.kad su u Hrvatsku demokratsku zajednicu htjeli 'instalirati' nekoliko najeksponiranijih 'proljećara', sa Savkom i Tripalom na čelu, kako bi nepredvidivoga i 'opasnoga' Franju Tuđmana držali pod kontrolom." Govori da su htjeli Savku, Tripala, Haramiju, Bijelića, imati uza se „ali i da malo držimo jedan krug oko Tuđmana, da mu se ne da da uzleti". Dodaje da su procjenjivali kako je „jedino realno moguće osamostaliti konstitutivne elemente Federacije – stvoriti konfederalne odnose..." Ako ne bi u tomu uspjeli, dodali su nakon Oluje, moglo bi se ići na stvaranje „samostalne države".

Kad je zemlja konačno oslobođena sve su to prikazivali kao - prijepor s Tuđmanom u vezi s BiH, a ne kao razmimoilaženje u vezi s hrvatskom samostalnošću, demokratskom tranzicijom i napuštanjem titoizma. Što su zapravo htjeli? Vlast i moć koju su u nekom razdoblju bili izgubili. Danas, sredinom 2015. Manolić i Mesić daju „mjerodavna izvješća" o tomu što je i kako je bilo u procesu uspostave hrvatske države. Legitimiraju se pripadanjem titoističkoj struji i time zadobivaju svu moguću javnu potporu aktualne vlasti, koja se nada i uz njihovu pomoć osvojiti još jedan mandat na predstojećim parlamentarnim izborima. Birači to sigurno ne će dopustiti.

Ponavljamo, vođa najveće oporbene stranke možda bi dobro učinio kad bi javnosti odmah objasnio narav svojih veza, s tim dvojcem. Mislimo na to da je nakon Manolićeva i Mesićeva udara protiv Tuđmana, postao njihovim najvažnijim suradnikom, uključujući i Mesićev izbor za predsjednika države. Aktualna priča o doušništvu samo je pokušaj skretanja pozornosti s važnijih pitanja. Tu je, naime, i ne baš tanki dossier „svjedoka" Mesića, koji je u napadu na predsjednika HDZ-a stao na Manolićevu stranu: sam je u knjizi I. Đikića svjedočio o tomu kako je Globusovim novinarima nosio dokumente s oznakom „državna tajna", a to se, iznošenje najčuvanijih državnih tajni, nastavilo i nakon preuzimanja dužnosti predsjednika RH, pa svjedočenje u Haagu, optužbe na njegov račun šefa Kosa, generala Aleksandra Vasiljevića („Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju paravojnih jedinica u Hrvatskoj, naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao hadezovski insajeder i informator... U jednom našem razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerisao hapšenje svih funkcionara MUP-a i obrane iz Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga. Razmena informacija i podataka s Mesićem ipak je bila mnogo važnija i nismo hteli da ugrozimo te kanale. Mesić je dao u tajnosti zeleno svetlo za akciju „Štit" i hapšenja."). A tu je i pitanje koje je Mesiću nakon svjedočenja pred Sudom u Haagu uputio S. Milošević: «Izdali ste Jugoslaviju, Tuđmana, HDZ! Tko je sledeći?»)

Evo, sad znamo tko je sljedeći: šef njegova kabineta koga su/optužuje za doušništvo i udbaštvo.

Prijelazi i „prijelazi" na hrvatsku stranu

Kad-tad će otvoreni razgovori o komunističkom totalitarizmu i udbaškom djelovanju i na početku uspostave hrvatske države, u drukčijem svjetlu prikazati mnoge događaje i likove. Tko može započeti te razgovore? Bilo tko da ih započne, ne će uspjeti bez političke volje većine (u Saboru) i omogućavanja da to bude razgovor pred očima i ušima javnosti. A opet, titoisti i udbaši vjerojatno zamišljaju da do toga ne će ni doći, ako iz dana u dan budu proširivali krug ljudi koji su „radili za Udbu".

Večernjakov kolumnist piše da je to bila većina naroda. Važno im je da javnost ne razlikuje one „udbaše" koji su „prešli" na hrvatsku stranu i dali ozbiljne prinose hrvatskoj pobjedi, od onih koji su, kako svjedoči A. Vasiljević, poput Mesića nastavili „raditi za Udbu", odnosno Kos, koji se još neko vrijeme držao nakon propasti Udbe? Ali prijelaz na hrvatsku stranu ne može ih ekskulpirati za moguća protupravna djela ako su ih prije toga učinili. Manolić je, kako vidimo, spreman reći: neki su jugoslavenski generali, generali JNA koja je razarala Vukovar, Dubrovnik, Škabrnju i mnoge druge gradove i sela po Hrvatskoj, prešli na hrvatsku stranu i tu treba zaustaviti dalja propitkivanja. Kao da ne zna da su neki od njih prešli po zadatku i nakon „prijelaza" ostali vjerni prvom poslodaavcu. Treba li o njima razgovarati isto onako kako će se razgovarati o ljudima koji su doista prešli na hrvatsku stranu. Spadaju li u tim razmatranjima, u istu kategoriju protudemokratskoga ponašanja, primjerice, Manolić, i neki mladić koji je, švercao traperice, pa se susreo s prijetnjama i ucjenama Udbe?

Titoizam i lustracija

Može li se postići „lustracijski" dogovor, pa i bez zakona, ma kako se on zvao, ili ćemo pustiti da između totalitarne i demokratske vlasti, između jednopartijske diktature i demokratske države ne postoje društveno verificirani razlikovni elementi i kriteriji koji onemogućuju izjednačavanja i niveliranja?

Kao i svaka druga inačica komunizma, i titoizam se, kad je prihvatio i proglasio kako je po (Marksu i Engelsu, Lenjinu i Staljinu) dohvatio „Apsolutnu Istinu" nazvanu znanstvenom istinom, svrstao među totalitarističke idelogije XX. st. Ta je „Istina" i u Titovoj Jugoslaviji pravo gnijezdo jednopartijnosti i isključivosti, nepriznavanja drukčijega mišljenja i ljudskih prava, ona je obvezivala Partiju, svoju glasnogovornicu, da zagospodari svim aspektima života. Vidimo kako se danas i tu oko nas izvršava zadaća da nije toliko bitno pobiti suprotno mišljenje koje ide protiv titoizma, koliko je bitno onemogućiti njegovo izražavanje. To svakako jest ostatak najgorega titoizma. Bez obzira na mnoge nesuvisle tvrdnje o Udbi, već postaje ozbiljnim pitanjem otkud tolika potreba da se najedanput silna javna pozornost usmjeruje prema toj okrvavljenoj političkoj policiji? Treba li, dakle, to usmjeravanje pozornosti na Udbu (krajnje ozloglašenu i davno zbačenu s povijesne scene), kao navodno jedini recidiv komunizma, učiniti realnim nešto čega nema, kako bi se skrenuo pogled s utjecajne mreže moćnih, koji su u tranziciji prigrabili financijsku moć i zadržali presudan utjecaj na društvena zbivanja?

Zašto?

Zašto su titoističke snage krenule u tako žestok napadaj? I za to, naravno, postoji više razloga, međunarodnih i domaćih. Praksa komunizma u našoj zemlji nije podvrgnuta ni pravnom, ni političkom ni moralnom sudu, ali ne u odnosu na bilo koje društveno uređenje ili ideologiju, nego u odnosu na vječne zakone i neotuđiva čovjekova, prirodna prava. Zbog toga spomenuti kolumnist Večernjega lista i može pisati tako kako piše. Zbog toga Manolić i Mesić postaju tužitelji, zbog toga Vesna Pusić optužuje državu za „refašizaciju". Nije praksa komunizma kod nas bila samo političko nasilje i teror, pokušavalo se ugoditi oku i uhu civiliziranoga svijeta, pa pomalo ukrasiti i vanjski izgled toga 'raja zemaljskoga'. Ali „samoupravni socijalizam" nije bio ništa drugo nego nastavak „diktature proleterijata" (čitati: komunista) i „klasne borbe" - drugim sredstvima. Bila je bitna vlast i moć, a ne ime poretka i sadržaj parola. Godina 1990. trebala je biti prekretnicom.

Neki ljudi nisu ni danas spremni priznati te elementarne činjenice, nego društvenu moć, izgubljenu na prvim slobodnim izborima, nastoje ponovno preuzeti i na javnoj sceni, u potpunom obujmu, onakvom kakva je bila, kakvu je davala jednopartijnost i politička isključivost, ma kako se zvala i ma kakve boje bile njezine zastave. Nepriznavnjem totalitarističke naravi i „samoupravnoga socijalizma" nije ništa drugo nego prkošenje europskom protutotalitarističkom konsenzusu i zaustavljanje Hrvatske na putu preobrazbe i prosperiteta. Titoisti žele istu moć i vlast kakvu su imali do 1990.

Svastika

I sad naoko efemerno pitanje: ima li zabava, šport, nogomet kakvu ulogu u svemu tomu? Čini nam se da ima. Da se, primjerice, u Maksimiru igra pred publikom, a ne pred praznim tribinama, osjetila bi se drukčija građanska emocija, kakva se osjeća na stadionima diljem Europe. Puk je otjeran iz Maksimira. Na red je došla i hrvatska reprezentacija. I nju je trebalo stigmatizirati i otjerati gledatelje s njezinih utakmica. U tomu se djelomično uspjelo. Nakon Italije, i tu donicu posla pokušavaju završiti. Ako hrvatska nogometna reprezentacija, s velikim igračkim potencijalom nastavi s uspjesima, narod će iskazivati radost zbog uspjeha svojih, klicat će Hrvatskoj, čak i kad nema dovoljno ni hrane. Športski uspjesi mogu ublažiti bijes i otklanjati naturani animozitet prema vlastitoj državi, oko čega se toliko trude. Zbog toga treba Maksimir isprazniti, a reprezentaciju po mogućnosti izbaciti iz međunarodnih natjecanja.

Treba ih rastjerati, protjerati i sa stadiona i iz države. Ali ako Hrvate ne možete politički prevariti (1990) ni pobijediti, na bojnome polju (1995), ni na nogometnom i drugim TitoistiHrvatski titoisti misle da opet imaju važne karte u rukama. Kakvi bi to bili „antifašistički" borci koji se nemaju protiv koga boriti, ako im se pred očima ne bi pojavljivali nacistički i fašistički simboli. Zazivanjem ustaštva, u bilo kojem obliku, najlakše je izazvati neraspoloženje prema hrvatskoj državi. Mislimo da to svi razumiju. Tko danas želi u Hrvtskoj veličati ustaštvo, kome to ide u prilog? Onima koji su protiv hrvatske države. Svastika je simbol odvratnoga nacističkoga totalitarizma. Njezino crtanje na Poljudu upereno je protiv bića koje se zove Čovjek, protiv pameti, protiv poštovanja prema nedužnim ljudima koje je ubijala vojska noseći zastave s tim znakom, protiv našega naroda i naše zemlje. To djelo je govor samoga Zla.športskim borilištima, ostaju druge metode borbe. Zašto bi publika u Maksimiru izvikivala pozdrav iz vremena hrvatskih neuspjeha (Za dom spremni) kad živi u pobjedničkoj, suverenoj državi? Uzvici 'Za dom spremni' su nepromišljeni izraz prkosa koje druga strana uzima kao dokaz da „antifašisti" 1945. nisu dobro završili svoj posao, pa ga moraju obavljati sada.

Taj prkos i jest znak onoga bijesa koji su titoisti htjeli izazvati protiv naše države. Lako ga je iskorijeniti: prestati ponižavati i uništavati hrvatsku zemlju, ljude i njihovu državu. Učiniti da vlast razumiju kao svoju, da je to vlast koja, kao i oni, voli Hrvatsku. Onda ne će prkositi. Ali ako neki hrvatski dužnosnik ne želi ni vidjeti, ni osuditi paljenje hrvatske zastave, čak i kad mu se to pred očima događa, a drugi ne želi razumjeti što znači proglašavanje Hrvatske, primjerice, slučajnom državom, ako u svojoj zemlji od srpskoga ministra čuje da je Stepinac, (neustrašivi borac protiv totalitarizma; nacističkoga, komunističkoga i ustaškoga) bio „ustaški vikar", da je hrvatsku državu stvorila Udba, da se ponižavaju hrvatski branitelji, lako je očekivati prkosan odgovor mnoštva ljudi, koji u konačnici Hrvatskoj može samo štetiti. Tako smo došli do svastike na Poljudu.

Hrvatski titoisti misle da opet imaju važne karte u rukama. Kakvi bi to bili „antifašistički" borci koji se nemaju protiv koga boriti, ako im se pred očima ne bi pojavljivali nacistički i fašistički simboli. Zazivanjem ustaštva, u bilo kojem obliku, najlakše je izazvati neraspoloženje prema hrvatskoj državi. Mislimo da to svi razumiju. Tko danas želi u Hrvtskoj veličati ustaštvo, kome to ide u prilog? Onima koji su protiv hrvatske države. Svastika je simbol odvratnoga nacističkoga totalitarizma. Njezino crtanje na Poljudu upereno je protiv bića koje se zove Čovjek, protiv pameti, protiv poštovanja prema nedužnim ljudima koje je ubijala vojska noseći zastave s tim znakom, protiv našega naroda i naše zemlje. To djelo je govor samoga Zla.

„Inferiorni" pobjednici

Večernjakov je kolumnist napisao i ovo: „Grč s kojim se govori o službi koja je bivšoj državi garantirala sigurnost jak je i napadan i stoga što, bez obzira na to koliko se blati, istovremeno nosi i veliku količinu divljenja i strahopoštovanja, gotovo inferiorne ovisnosti prema nevidljivoj sili koja dolazi i rješava stvar." U nastavku navodi da „bi bilo porazno da Udba nama bude sam crni vrag kad je ona ... naličje ljudi s ovih prostora, njihov alter-ego nikad ostvarenih fantazija..." „I da razrješimo još jednu temeljnu temeljnu zabludu; nisu branitelji zaslužni za stvaranje hrvatske države." Jesu li hrpe tih gluposti o „sigurnosti", „nevidljivoj sili koja dolazi i rješava stvar", o Udbi „kao naličju ljudi s ovih prostora", Udbi kao našem „alter-egu"... dostojne ikakvoga pobijanja? Prema njegovu prikazu, hrvatski su pobjednici inferiorni gubitnicima, staljinskoj školi terora koju narod zove Udbom, a na svome se neslavnome kraju zvala SDS.

Već smo spomenuli kako je citirani kolumnist vidio ulogu hrvatskih branitelja. Evo njegova obrazloženja te tvrdnje: „Braniteljima je bilo namijenjeno da za državu budu ubijani, da budu krvava smjesa u kulisi predstave u kojoj države nastaju kao posljedica volje naroda." /.../ "Pokažite mi istovremeno pametan narod koji je poželio imati državu". Što sad, kako ispitati pamet naroda, kako Njemce, Francuze, Šveđane, Španjolce, Talijane ... proglasiti glupim narodima kad očigledno žele imati državu? Ali ne misli on na te narode, nego na onaj (nepametni) narod koji je htio imati svoju državu pa je sad ima „kao nacionalnu fatamorganu". Taj „nepametan" narod nije ni mogao stvoriti vlastitu državu. Tu su im državu mogli „stvarati isključivo oni koji su branili bivšu državu, koji su joj intimno znali najslabije točke."

Hrvatski državljani nisu svoju volju na referendumu izražavali nakon deset godina Tuđmanove vlasti (i „nacionalističke indoktrinacije") nego u vremenu koje je prethodilo Tuđmanovoj vlasti, nakon 45 godina vlasti jugoslavenskih komunista. Hrvatska je država, dakle, uspostavljena voljom njezinih državljana, a ne Kominterne, Ozne, Udbe ili Hitlera. Na referendumu održanom 19. svibnja 1991. birači su odgovarali na pitanja o budućnosti svoje zemlje. Izašlo je 83,56 posto birača. Njih 94,17 posto izjasnilo se za samostalnu hrvatsku državu. Oni su, svojom voljom stvorili, a hrvatski branitelji obranili i oslobodili tu državu. To je bit hrvatske priče. Govor o udbašima, nacistima, fašistima, ustašama i partizanima spada u neku drugu, koju titoisti svim silama pokušavaju prodati pod imenom one prave, istinite hrvatske priče.

Da su nakon 1990. i antikomunisti osnivali svoje lige i saveze, sad bismo predložili da se održi Kongres ujedinjenja (u Vukovaru) s ligama i savezima antifašista, u Veliku ligu hrvatskih antitotalitarista. Možda bi to, zbilja, bilo dobro.

Ivan Bekavac