Mata na križnom putu (priča)

Teško je ispričati nečiji život. Istina kroz naše živote Bog piše svoju povijest i ostavlja neizbrisive tragove svoje prisutnosti u povijesti postojanja. Svaki ljudski život, ma kakav god on bio, nosi u sebi određenu poruku što Bog čini po čovjeku i što je odgovor čovjeka na ponudu koju mu Bog daje. Želio bi kroz život čovjeka po imenu Mata, opisati ispreplitanje Boga i čovjeka kroz jedan životni vijek. Mata se rodio u starodrevnom hrvatskom gradiću Petrinja, smještenom na obalama rijeke Kupe i male ali prelijepe rječice Petrinjčice. Još od davnine na tim prostorima odvijale su se sudbinske bitke i događaji koji su imali svoj utjecaj na cjelokupni život naše domovine.

Rođen je Mata u ranim tridesetim prošlog stoljeća u siromašnoj, ali djecom bogatoj obitelji. Bile su to godine bremenite i teške, u zraku se polako nazirala velika svjetska kriza koja će kulminirati svjetskim sukobom, teškim ljudskim patnjama i zlom. Matin otac Tomo, rođeni petrinjac, poput svakog gradskog djeteta, bio je pomalo boležljiv i nenaviknut na teže poslove. Oženio se sa djevojkom Marijom iz bogate i plodne Posavine. Marija je vrijedno čeljade, poput mnogih naših žena navikla na rad i borbu sa životom. U rodnoj Posavini naučila je što znači borba čovjeka i prirode, kako sačuvati obrađenu i plodnu zemlju pred naletom Save koja je znala uzimati kada se izlije i prekrije polja ,ali i davati kada bi povlačeći se u svoje korito iza sebe ostavljala bogate minerale i mulj koji je plodio ionako plodnu posavsku zemlju.

Upravo takav način života za Mariju je bio dobra škola koja će ju pripremiti za sve što će život kao izazov pred nju stavljat. Ponosna i uspravna, a takva je ostala do posljednjeg dana svoga života, došla je u Tominu siromašnu kuću. Život joj nije dao previše vremena da se prilagodi novoj sredini. Vrlo brzo na svijet je donijela petero sinova Peru, Miju, Andriju, Matu, Šimu i kćer jedinicu Dragicu. Puno usta a premalo zemlje koja bi mogla hraniti svu tu djecu. Bilo je potrebno ići svakodnevno u nadnicu obrađivati tuđu zemlju, a predvečer kada se namiri sve u svojoj kući, pomagati gospođama u gradskim obiteljima peglati, prati, pospremati. Težački dani bili su često prekratki da se napravi sve što je bilo potrebno kako bi se prehranila obitelj.

Trenuci radosti i sreće bili su rijetki u životu te žene. Naučila ih je pronalaziti u radosnom osmjehu djeteta koje ju je zahvalno znalo pogledati nakon što mu je udijelila pokoji žganac više. Djecu je zajedno sa svojim suprugom Tomom podizala u ljubavi učeći ih poštenom životu ispunjenim vjerom u Boga i ljubavlju prema domovini Hrvatskoj. Mata se od malena razlikovao od braće i sestre po velikoj ljubavi prema majci. Još kao dijete znao je promatrati njene vrijedne ruke koje su tako vješto prevrtale zemlju kad bi na njoj radile, ali koje su isto tako umijećem mijesile tijesto brižno čuvajući svako zrnce brašna kojega nikad nije bilo dosta.

Ljubav prema majci tješila ga je u danima kada je morao kao dijete odlaziti ujaku u Posavinu, jer kod kuće nije bilo kruha. Posavina je bila bogata, sve je u njoj mirisalo po krušnim pećima u kojima su vrijedne Posavke pekle kruh. Bilo je hrane u izobilju, žganaca žutih i bijelih, prelivenih maslom ili toplim čvarcima, začinjenih prženim špekom i slaninom ili jednostavno suhih spremnih da ih natopiš svježim ili kiselim mlijekom. Sve bi to svejedno Mata ostavio za svoj siromašni dom, za obitelj u kojoj je rođen, za krčka polja na kojima je tjerao svoja i tuđa stada krava na ispašu, za svoju Kupu i Petrinju koju je neizmjerno volio. Zato su mu teško padali ti dani odvojenosti od svega što je u srcu nosio.

Kao dijete nije mogao shvatiti razlike koje su postojale. S jedne strane glad i neimaština, a u Posavini su imali svega u izobilju, toliko da su čak od kukuruza pekli rakiju, takozvanu kliparu. Kada je kao odrastao promatrao pustu i beživotnu Posavinu znao je reći: „Uništila ih je bijela kuga, odlazak u Njemačku i klipara."Vihor rata zahvatio je i Matinu obitelj. Sami počeci protekli su u radosnoj spoznaji:" Imamo svoju Državu." Nijemci koji su dolazili u Petrinju njemu kao djetetu nisu se činili strašnima. Od vojnika znali su dobivati šećera i cvibaka, a po koji puta i pokoju konzervu koja bi obogatila njihov siromašan stol. Svaki taj vojnik kod kuće je ostavio nekoga svoga, majku, oca,ženu ili dijete, i u njima pokušavao je pronaći nešto njihovo, zato su unatoč vojnoj disciplini često puta znali toplo i ljudski pristupati ljudima s kojima su sada dijelili dobro i zlo.

Kako su prolazili dani, a rat se sve više zahuktavao i Matina obitelj osjetila je što znači ispraćati nekoga svoga put ratišta. Kada je na ratište u Hrvatsku vojsku otišao najstariji Pero u Matinoj obitelji nije se prestajalo moliti za njegov sretan povratak kući. Znala je Marija, Matina majka, da se sloboda i život u vlastitoj domovini skupo plača, da se plača životima. Valjda je to prirođeno samo majkama, da mogu predosjetiti nevolju koja se nadvija nad njenim djetetom. Kada je i drugi sin Mijo otišao u Hrvatsku vojsku Marija nije prestajala kukati i moliti. Pero je sa svojim postrojbama bio negdje daleko pa se nisu viđali tako često, ali Mijo kao mladi vojnik bio je stacioniran u Žažini, selu nadomak Petrinje, gdje je prolazio vojnu obuku.

Kad god je mogao došao bi barem na čas svojoj kući, a kad nisu mogli doći kućama, Marija je poput brižne majke spremila nešto za prezalogajit i to bi slala svome sinu. Obično bi dostavljač bio Mata. On bi vrlo vješto snalazeći se na različite načine stizao u Žažinu. Nakon što bi izljubio svoga brata Miju sretan što ga je pronašao živoga, predao bi paketić koji je majka spremila. Mijo znajući da kod kuće su možda i ono malo što su imali odvojili i njemu poslali, nije htio jesti dok i Mata s njime ne prezalogaji barem malo. Bilo je to tako i dan prije Mijine pogibije.

Nije Mata znao da tada po posljednji puta grli svoga brata Miju, da posljednji puta s bratom dijeli zalogaj. Tu noć su partizani pokušali zauzeti Petrinju i pokušali su izvršiti proboj preko Žažine koja je bila veliko uporište u obrani Petrinje. Borba se vodila cijelu noć, a njeni odjeci dobro su se čuli i u samoj Petrinji. Marija nije tu noć oka stisnula, grozničavo je redala zrnca krunice moleći za svoga Miju. Pojavom dana borba je utihnula, a Marijina strepnja počinjala je biti sve veća. Nervozno je hodala dvorištem pokušavajući nešto raditi i na taj način barem na tren odagnati od sebe crne misli koje su je sve više razdirale. Svaki čas išla je do dvorišne ograde preko koje je pogledavala niz ulicu bojeći se da će vidjeti vojnog glasnika koji nosi crne vijesti.

Njezin strah je bio opravdan. Kad je vidjela vojnog glasnika kako se raspituje kod susjeda u srcu je osjetila neopisivu bol. Počela je ridati i bezglavo hodati po dvorištu. Mata je istrčao iz kuće čuvši majčin krik. Obgrlio je svoju zaplakanu majku i pokušao je utješiti uvjeravajući je da se to radi o nekom drugom. Majčino srce se nije na žalost prevarilo. Bio je to glasnik pogibije njenog Mije. Teško je opisati te trenutke bola majke koja je izgubila svoje dijete, jer ona je prva osjetila kad je njegovo srce zakucalo pod njenim, ona ga je nosila kroz devet mjeseci čuvajući ga od svakoga zla, ona mu je prvi cjelov dala kad ga je babica stavila na njezina prsa, prva mu je ona križ na čelo stavila, svojim ga je mlijekom na noge podizala, učila ga životu i ljubavi, svojim žuljevima slala ga je u školu i zanat, a sada ga mora na svoje krilo mrtvoga primiti. Bol je to koja se ne može izmjeriti.

Miju su sahranili na groblju sv. Benedikta ponad njegove Petrinje za koju je dao svoj mladi život. Ali tu nije kraj tragedije i boli koja će još dugo pratiti tu obitelj. Nadolazili su sve teži i bremenitiji dani. Najave o završetku rata ljudima poput Matine obitelji nisu donijele ljepše dane, jer znali su oni da tko god je imao nekoga iz svoje obitelji u Hrvatskoj vojsci ne piše se dobro. Kako su se vojnici povlačili tako su i oni pokupili što se moglo, smjestili to u volovska kola, koja su vukla dva mlada volića, i napustili su svoju Petrinju. Krenuli su u neizvjesnost, nisu znali kuda idu, samo su znali da takozvane „osloboditelje" ne smiju čekati.

Nije im bilo žao što su morali ostaviti svoju siromašnu kuću i ono malo što su u siromaštvu stekli i imali, žalili su nad spoznajom da san o vlastitoj domovini nestaje, da su mnogi životi uzaludno izgubljeni, sad su još više žalili za poginulim Mijom, ali na tren tješila ih je pomisao da njega ostavljaju na vječnoj straži da im čuva dom i Petrinju. Nisu vjerovali da će se tako skoro vratiti, znali su da oni od kojih bježe ne misle ništa dobra o njima. Samo putovanje bilo je teško, ali najteže od svega bila je neizvjesnost što će s njima biti. Rijeka ljudi, vojnika, ranjenika slijevala se prema jednoj velikoj dolini gdje je nastao zastoj, dalje se više nije moglo. Saznali su kasnije da se vrše pregovori o predaji i što će biti s njima. Mata je želio saznati što se dogodilo s bratom Perom koji je bio pripadnik legije, najelitnijih postrojbi hrvatske vojske.

Odvajati se od svojih nije se usudio jer lako se bilo izgubiti u kovitlacu nesreće koja je zahvatila jedan narod, a postojala je i opasnost da ga kao mladića ne pokupe vojne racije koje su tražile sakrivene hrvatske vojnike. Susreo se sa vatrogascima iz njegove Petrinje i od njih saznao da je Pero još uvijek živ, da se raspitivao o njima i saznavši da su i oni tu negdje gorko zaplakao, strahujući da će svi izginuti. Poručio im je da on živ u ruke partizanima neće ići, jer znao je što su radili svima onima koje bi uhvatili. Bila su to zvjerska mučenja i ubijanja, kakva svijet ne pamti. Saznanje da se moraju vratiti u kanđe neprijatelja bilo je užasno razočaravajuće.

Snaga od svih tih događaja bila im je na izmaku. Vraćali su se izmoreni, posramljeni ,s okusom izdaje onih za koje su vjerovali da će ih zaštititi. Putovali su danima, prolazili mnogim mjestima u kojima su znali susretati različite ljude, neki bi se nad njima znali sažaliti, ti bi im pokušavali pomoći, neki su ih pak gledali poprijeko s okusom mržnje i prezira, a bilo je i onih koji bi se nad njima dokazivali kako su pravovjerni partizani. Kravica koja ih je hranila svojim mlijekom, a koja je bila privezana za kola , od tolikog hodanja je obosila, izgubila je papke na nogama, pa su je morali ostaviti kod jedne gospođe u Zaprešiću. Ta dobra žena im je kasnije kad im je bilo najpotrebnije ponudila svoju pomoć, kao naknadu za tu kravicu.

Voliće koji su vukli kola, oteli su im partizani, a u zamjenu za njih dali su im ranjenog konjića, koji je na zadnjem butu imao veliku ranu od gelera. Taj ranjeni konjić dovukao ih je u Petrinju. Tamo su našli samo bijedu, kuća je bila potpuno opljačkana, prozori i vrata su bili izvađeni i odneseni, jednostavno nije bilo ničega. To su im odnijeli susjedi, isti oni koje su oni štitili za vrijeme NDH, valjda su oni navikli tako zahvaljivati onima koji su im nekad pomogli. Kad bi barem sada imali malo mira, sve bi oni opet obnovili. Čim se saznalo za njihov povratak stigla je racija „narodnih osloboditelja". Nakon kratkog ispitivanja gdje su bili, zašto su bježali, s kim su se sretali, koga su imali na suprotnoj strani u vojsci, odveli su ih u logor. Tu su nastavljena daljnja mučenja i torture, svakodnevna odvođenja bez povratka, streljanja i pogubljenja.

Posebna svirepost bila je kada bi oduzimali majkama malu djecu i trpali ih u vagone, govoreći kako će ih poslati u Sibir. Majke bi slijepe od ljubavi i boli bacale se na koljena i molile uzaludno one koji su u tome svemu uživali. Kada bi poletjele za svojim oduzetim i ugrabljenim djetetom, dočekivali bi ih udarcima kundaka i ubodima bajuneta. U logoru Marija se teško razboljela, dobila je tifus i svi su mislili da je tu kraj njenih muka. No Bog je htio da ona još živi, znao je On u svojoj promisli da će joj muž Tomo ubrzo umrijeti, a trebalo je dom i djecu podizati, nije za nju bilo vrijeme umiranja. Na intervenciju jednoga susjeda koji je bio među partizanima utjecajan, konačno su bili pušteni svojoj kući.

Mučenja su se nastavila godinama kroz različite torture i šikaniranja. Na grob Mijin nisu smjeli i mogli još dugo odlaziti. Groblje su novi vladari sustavno preoravali sa željom da se zatre i spomen na one koji su nosili uniformu hrvatske vojske. Ali Mariju to nije zaustavilo, po noći bi dolazila na grob mrtvoga sina, u zemlju koja je njihala njegovo mrtvo tijelo zabila je željeznu šipku, i kad god bi oni preorali ona je pronašavši tu šipku oformila ponovno grobno mjesto. Bio je to njen tihi rat za grobno mjesto njenog sina Mije. Dobila ga je, nisu je uspjeli pobijediti. Nje više nema među živima, a i Mata se preselio u vječnost, njihov križni put je došao svome kraju. Oni sada uživaju u Vječnosti i odande nas prate svojim molitvama da izdržimo na križnim putima svoga života.

Marijan Stanešić

Uto, 19-11-2019, 21:09:20

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.