Laž se ustoličila, zacarevala je hrvatskim društvom

Prizor prvi: jednog popodneva, negdje u proljeće 1997., u jeku kampanje za lokalne izbore, na splitskim Prokurativama predizborni skup HSP-a. Ispred i oko pozornice skupilo se dvjestotinjak ljudi. U prvom redu desetak ljudi u crnom diže desnice na pozdrav. Nije bilo kukuruza čiju bi visinu mjerili, ali je bilo novinara i fotoreportera koji su sve snimili. Oko tih desetak budala skakutao je fotoreporter „Feral Tribunea" i neumorno škljocao.

Nakon nekog vremena set tih fotografija pojavio se u „New York Timesu" kao dokaz da fašizam buja u Hrvatskoj. Tako je to radio „Feral Tribune".

Prizor drugi: Socijalistička Republika Hrvatska sedamdesetih godina. U Osnovnoj školi prije početka nastave provodio se svakodnevni ritual. Učenik-pionir u ulozi redara stao bi ispred ploče i viknuo: za domovinu s Titom! A učenici bi u koru uzvratili: naprijed! Bila je to komunističko-titoistička inačica ustaškog pozdrava „za dom spremni".

Ove dvije sličice same po sebi ne moraju ništa govoriti dok ih se ne stavi u povijesni kontekst. No i jedan i drugi FantazmagorijePočetkom devedesetih, nakon izlaska iz komunističko-titoističkog jednopartijskog sustava, odjednom je krenula fantazmagorična priča o „deustašizaciji Hrvatske", a jedan od punktova širenja nemira i dezinformacija bio je upravo „Feral Tribune" kojeg danas slave kao glasilo slobode. Možda u nekoj izvrnutoj luciferijanskoj percepciji. Naime, „Feral" je glasnik slobode koliko je Lucifer donositelj svjetla čovječanstvu. Riječ je o goloj sotonističkoj percepciji, o mitu.prizor su tipični za ono što predstavljaju. Prva slika je odraz marginalne pojave koju je peta kolona isprovocirala kao glavni društveni problem, a druga slika govori o duhu jednog totalitarizma koji je namjerno zaboravljen i potisnut duboko u nacionalnu podsvijest. Svi koji smo rođeni u to vrijeme po inerciji i sili sustava bili smo Titovi pioniri. U nekim krajevima ispiranje mozga je bilo intenzivnije. Dovodili su nam u škole partizane-komuniste koji su nam pričali bajke o borcima-pionirima, a zapravo, radilo se o onomu što su činili Crveni kmeri i što danas čine razne afričke vojske: o iskorištavanju i zloupotrebi djece u ratu.

U pričama o pionirima koji jurišaju na bunkere nitko se nije pitao kakvi su to ljudi koji su djecu slali u takve pogibelji.

Bilo kako bilo, početkom devedesetih, nakon izlaska iz komunističko-titoističkog jednopartijskog sustava, odjednom je krenula fantazmagorična priča o „deustašizaciji Hrvatske", a jedan od punktova širenja nemira i dezinformacija bio je upravo „Feral Tribune" kojeg danas slave kao glasilo slobode. Možda u nekoj izvrnutoj luciferijanskoj percepciji. Naime, „Feral" je glasnik slobode koliko je Lucifer donositelj svjetla čovječanstvu. Riječ je o goloj sotonističkoj percepciji, o mitu.

Feralizacija – šteta hrvatskom novinarstvu

Umjesto da se devedesetih govorilo o dekomunizaciji Hrvatske, što bi bilo logično, govorilo se o njezinom fašističkom karakteru. Silnu energiju su ovom narodu oduzeli petokolonaši financirani iz soroševskih fondova. Godine i godine otišle su u nepovrat u dokazivanju da Hrvatska nije fašistička država. Umjesto da smo bili fokusirani na budućnost, stalno nas se vraćalo u povijest i ideološke frustracije. I što je najgore od svega, taj povratak u prošlost nije se bavio onim bitnim, a to je činjenicom da je većina ovog naroda živjela pola stoljeća u jednom totalitarizmu koji nije bio desni nego lijevi!

Kad sam devedesetih u jednom tekstu postavio logično pitanje kako to da treba deustašizirati državu koja je bila titoistička, završio sam u Feralovom „Greatest shitsu". Dva desetljeća kasnije, „Feral" se slavi kao avangardu iako je feralizacija većeg dijela medija nanijela veliku štetu hrvatskom novinarstvu. Naime, „Feral" je formalno prestao postojati, ali je nastavio živjeti u hrvatskom medijskom prostoru po svojoj semantici, retorici, metodi, isključivosti, poruzi, patološkoj posvećenosti „ad hominem" novinskim napadima na ljude, i latentnoj mržnji na hrvatsku tradiciju, vjeru, kulturu i domoljublje.

Ono što mi se najviše gadilo u dijelu medija u Hrvatskoj je dobro plaćeno cinkarenje vlastite domovine, prokazivanje Hrvatske i Hrvata, denuncijantsko novinarstvo koje je u inozemstvu izdašno nagrađivano i poticano iz ideoloških pa i geostrateških razloga. Kad bi bilo moguće statistički i u postocima izmjeriti odnos tekstova u glavnim hrvatskim medijima koji su se bavili u zadnja dva i pol desetljeća tematikom vezanom uz pola stoljeća titoističke diktature i s druge strane, s četiri godine NDH, onda bi sigurno prevagnulo ovo potonje.

Nešto je bolesno u ovoj zemlji

Nešto je bolesno u ovoj zemlji. Laž se ustoličila, zacarevala je hrvatskim društvom.

Što je posljedica ove anomalije? Da imamo stadionske perfomanse iz čistog prkosa kad jedna tribina viče za dom, a druga spremni. Nije mudro tako prkositi i uvećavati BijedniciI opet se u cijeloj priči pojavljuje neki riječki cinker koji je za plaću odradio svoj posao i prijavio hrvatsku publiku Uefinoj komisiji. Stalni ideološki monitoring nad Hrvatskom nije od jučer. On traje od prvog dana hrvatske samostalnosti. I nikada ne bi bio internacionaliziran, da nije toliko karakterno bijednih ljudi koji su svoju materijalnu, karijernu i ideološku korist izvlačili prokazujući navodni fašizam u Hrvatskoj. Najstrašniji je paradoks da su sami izazivali ono što su prijavljivali.sebi štetu. Ante Tomić u jednoj od svojih mudrolija sve te ljude naziva glupim fašistima. Mnogi su u ovoj zemlji tako izgradili svoje karijere: u detektiranju i prokazivanju navodnih fašista. Kad jedan pisac tako plošno gleda stvari, onda nije ni čudno da su mu likovi u romanima ljudi iz dvije dimenzije.

Najlakše je ideološki etiketirati. No Tomić je i u etiketiranju toliko nemaštovit da su od njega inventivniji bili i sastavljači Udbinih doušničkih izvješća.

Nitko ne istražuje političke i sociološke uzroke zašto je povik za dom spremni postao glavni problem u ovoj zemlji, važniji i od nesposobne Vlade, nezaposlenosti i ovršene nacije? Nisu li komunisti uvijek imali neku aktualnu ideološku agendu, neke svoje partijsko-društvene diferencijacije koje su dijelile ljude na podobne i nepodobne i skretale pozornost s glavnih tema kao što su rad, kreativnost i stvarni napredak? I nitko se ne pita nije li skandalozno da Uefa kažnjava hrvatsku nogometnu reprezentaciju tako što će najvažniju utakmicu u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo protiv Italije igrati bez publike, čime se izravno pogoduje našem rivalu, a cijela nogometna nacija se kažnjava zbog verbalnog delikta?

I opet se u cijeloj priči pojavljuje neki riječki cinker koji je za plaću odradio svoj posao i prijavio hrvatsku publiku Uefinoj komisiji. Stalni ideološki monitoring nad Hrvatskom nije od jučer. On traje od prvog dana hrvatske samostalnosti. I nikada ne bi bio internacionaliziran, da nije toliko karakterno bijednih ljudi koji su svoju materijalnu, karijernu i ideološku korist izvlačili prokazujući navodni fašizam u Hrvatskoj. Najstrašniji je paradoks da su sami izazivali ono što su prijavljivali.

P.S. Na žalost, navijači kao da nemaju puno smisla za humor, pa su trebali umjesto kažnjivog pokliča smisliti nešto ironično, duhovito, nešto poput stadionskog kolektivnog komentara – mogli su pozdravljati: za domovinu s Titom – spremni!

Zoran Vukman
zoranvukman.com