Razgovor s dr. Tončijem Matulićem

Dr. Tonči Matulić rođen je u Postirima na otoku Braču 1966. godine kao deseto dijete pokojnih Katice i Vlade. Svećenik je Hvarske biskupije. Zaređen 1992. godine. Studirao je u Rimu na poslijediplomskom studiju te je tamo magistrirao i doktorirao. Od 1999. profesor je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu pri katedri Moralne teologije. Sudjeluje i u nastavi Socijalnog nauka crkve. Ove akademske godine postao je dekan KBF-a. Doktor Matulić objavio je devet knjiga.

S dr. Tončijem Matulićem, dekanom Katoličkog Bogoslovnog fakulteta razgovarali smo o stanju hrvatskog društva, vjere, nerazumijevanju i banaliziranju vjerničkog života i drugim temama o kojima s njim možete provesti sate zanimljivog i poučnog razgovora. Naslov teksta odabran je upravo po njegovoj nedavno objavljenoj devetoj knjizi.

Kakav je Vaš pogled na današnje stanje u hrvatskom društvu?

Fokus suvremenog hrvatskog društva i opisivanje njegova stanja izložio sam u knjizi Tužaljke kamenja hrvatske pustinje. Hrvatsko je društvo u dubokim preobrazbama. Društvo jesu-li-krsteni-pogani-bolji-agnostika-slika-221860koje prolazi duboku krizu rasta. U toj krizi rasta treba se rastati od starih pravila ponašanja, starih navika i starih pogleda, a usvojiti nove, demokratske, one koji proizlaze iz odgovorne slobode, iz solidarne slobode, iz jasno posviještene brige za zajedničko dobro.

Ukratko, danas se nalazimo u dubokom procijepu, odnosno krizi rasta jer ta preobrazba podrazumijeva ostaviti nešto za sobom i napustiti te prihvatiti novo. Jezikom apostola Pavla – Dok bijah nejače, mislio sam kao nejače, radio kao nejače, a sada kada odrastoh i postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejače. Mi dolazimo iz jednog „nejačkog" doba, doba komunističke vladavine i ideologije poslije koje nastupa drama Domovinskog rata sa svim svojim problemima koji su pogađali cijelo društvo, narod, i došli smo danas u vrijeme kada se jasno osjeća ta duboka i slojevita kriza rasta.

Božja providnost stalno je na djelu Kuda nas naše odrastanje vodi? Koliko je poremećen sustav vrijednosti? Jesmo li sami negirali svoju slobodu? Koliko je bio Bog prisutan na našem putu preobrazbe?

BogMi ne smijemo iz vjerske perspektive misliti da nas je Bog napustio i zatvorio kanale svoje milosti. Bog kuca na naše srce. Možemo zamisliti i kako kuca na vrata Sabora, Sveučilišta... On kuca na vrata svakog pojedinog čovjeka bez obzira bio ili ne bio vjernik. Od vjernika se očekuje da spremno dočekuje Boga i otvori mu vrata i dopusti da se Bog u njemu nastani.Niti s ovog niti s bilo kojeg drugog mjesta ne možemo donositi neki konačni mjerodavni sud. Vjera nije nešto 689do čega se može doći i čemu se može pristupiti nekim sociološkim i povijesnim uvidima, ali, ipak, vjernik ima na raspolaganju sve alate da može prodirati u ono nevidljivo, u ono što ljudi koji se deklariraju vjernicima nose u sebi ili, bolje rečeno, što trebaju nositi u sebi, a da bi se to uistinu moglo nazvati vjerom koja je proživljena i zahvaća sav život. Vjera koja po toj logici utječe na društvo.

Otajstvo vjere ne smije se pretvarati u jednu puku sociološku, povijesnu i društvenu činjenicu. Vjeru treba živiti u potpunosti. Stanje vjere u bivšem režimu bilo je pod opsadnim stanjem. Deklarativno sloboda je vjere bila priznata, ali praktično režim je bio protuvjerski i negatorski spram vjere i Crkve. Prijelaz iz te ideologije u nove prilike demokratskog društva donio je sa sobom, u prvoj fazi, na vidjelo jedno osobno vraćanje Crkvi i njezinim vrijednostima, ali ubrzo se pokazalo da taj povratak nije značio i povratak onom što vjera u sebi uistinu nosi. Dakle kao konkretni životni sadržaj.

To znači da vjera zahvaća sav život, sve životne sfere, obitelj, politiku, gospodarstvo, turizam, povijest, jučer, danas, sutra, međunarodne odnose i politiku, istraživanje, obrazovanje... znači, za vjernika je nemoguće da išta izmakne pogledu i utjecaju vjere. U tom svjetlu kada vidimo što imamo poslije Domovinskog rata, odnosno, nastupanjem vremena mira, društvenoga razvoja, i što smo u tom periodu dobili, vidimo da je utjecaj vjere na navedeno bio tek na marginama.

Što nam je za činiti - čekati Božju providnost?

Božja providnost i milost stalno su na djelu. Mi ne smijemo iz vjerske perspektive misliti da nas je Bog napustio i zatvorio kanale svoje milosti. Bog kuca na naše srce. Možemo zamisliti i kako kuca na vrata Sabora, Sveučilišta...On kuca na vrata svakog pojedinog čovjeka bez obzira bio ili ne bio vjernik. Od vjernika se očekuje da spremno dočekuje Boga i otvori mu vrata i dopusti da se Bog u njemu nastani. Vjera znači bezuvjetno predanje Bogu.

Bog kuca. Što ako slabije čujemo? Može li nas netko upozoriti na to milosno kucanje?

Crkva.

Kako se Crkva snašla u spomenutim procesima preobrazbe društva? I prema njoj idu razne kritike, pa i od samih vjernika? Vjernici većinski na čelne pozicije u državi biraju deklarirane nevjernike?

Izbor deklariranih nevjernika na najviše državne dužnosti za mene je znak. Teološki, to je znak vremena. U tom znaku vjernik koji na život gleda očima vjere mora na stvari gledati s pozitivne strane i upitati se kako nam se to moglo dogoditi. Ne želim da to zvuči uvrjedljivo za one koji vode državne poslove, a deklariraju se nevjernicima. Oni su slobodni građani, u slobodnoj državi, i u konačnici na vjeru nitko nikoga ne može prisiliti, kao što ne može ni suprotno.

Ta činjenica da u ovom hrvatskom društvu, narodu i državi o kojima smo ispričali more priča i iznijeli more analiza o tradicionalnima i katoličkima, o Crkvi koja je kroz stoljeća tuzaljke.jpgsačuvala narodno blago i ideju državnosti i slobode kroz prizmu sadašnjega stanja, ponavljam, pokazuje znak vremena i spomenutu krizu rasta. Dakle na društveno političkoj ravni živimo u sustavu koji je radikalno oprečan u odnosu na bivši komunistički u kojem smo živjeli. Pa ako je radikalno oprečan, znači da radikalno moramo i odbaciti to bivše. No to se nije dogodilo.

Mi se s prošlim režimom još nismo razdružili. Izvana imamo demokratsku i slobodarsku retoriku, ali Bog i dalje mora kucati na srca vjernika jer nisu učinili istinsku preobrazbu već prijetvorstvo i površno konvertirstvo, pritajenost i prilagodbe. Ispravno je pitanje koliko se Crkva snašla u tim i takvim procesima i uspjela pomoći u unutarnjem mijenjanju čovjeka. Ne želim ekskulpirati ikoga od odgovornosti. Na prvom mjestu ne želim niti sebe – kao vjernika, svećenika i teologa koji ima jasno određenu službu u Crkvi. Moj je primarni cilj proširiti istinski horizont vjere, dakako, u odnosu na društveni i politički ambijent u kojem živimo. I tu može procjenjivati i odgovornost za stanje.

U tom kontekstu možemo govoriti i o odgovornosti vodstva Crkve - je li se dovoljno snašlo u svim ovim previranjima, odgovornosti klera u svojim lokalnim okvirima, ali i samog Božjeg naroda, jer Crkvu sačinjavaju i njezini vjernici. Normalno da je onomu kome je više dano, ima i više odgovornosti. No kritike su prema Crkvi raznorodne. Navest ću vam primjer. Crkva od četrdeset i pete pa do devedesetih nije mogla razvijati svoju pastoralnu infrastrukturu. Taj nedostatak poslije demokratskih promjena bio je silno velik. Veliki dio vjernika nije imao prostor gdje bi nazočio misnim slavljima, primanju sakramenata, slušao Božju riječ... Išlo se putem da se to ubrzano nadoknadi, a u javnosti se žestoko pokušala stvoriti percepcija da se Crkva bavi samo time – građenjem i materijalnim stvarima, a to nije istina jer se ona itekako primarno bavila svojim osnovnim poslanjem.

Uđimo dublje u otajstvo vjere

Tehnologija utječe na kulturu i način života. Prati li Crkva dovoljno te trendove? Svjedoci smo da se mnogi okreću takozvanim new age kulturama ili religijama? Inače, što vi mislite o popularnoj bioenergiji?

Bioenergiju mi ne možemo zanijekati. Dakle to je nešto skriveno u prirodi. Kada to kažem, mislim doista na bioenergiju kao takvu ni s kakvom povezanošću s nekim religijskim f278c04b3cebbdbebda2fee32d98fe1ctvorbama. Priroda kao iskaz Božjeg stvaranja sadržava taj potencijal. Drugo su relativističke tendencije zbrajanja potencijala prirode s sinkretističkim vjerovanjima jer za to ne postoji razlozi. Bioenergija nije u opreci s kršćanstvom, ali kršćanstvo od bioenergije ne želi raditi religiju ili mit. Tu je nužan promišljeni i sveobuhvatni pristup o njezinoj koristi i onima koji ju mogu ili se predstavljaju da mogu koristiti kao zdravstvenu pomoć bližnjem.

Nadalje, ne ćemo pogriješiti ako kažemo da suvremenom župniku kao pastiru svoje župe spada u zadaće i duhovno vodstvo svojih župljana. No zaokupljeni administrativnim poslovima, često građevinskim poslovima, zaokupljeni često formom nemaju ili im ostaje premalo vremena da se više, odrješitije i jasnije uistinu posvete pastirskom razvijanju duhovnosti. Ako nije prisutna ta duhovna skrb svakom vjerniku, to se pretvara u odrađivanje svoga svećenikovanja, a to može otvarati prostor pojavama koje ste spomenuli.

Što učiniti?

Zanemariti količinu, odnosno, kvantitetu, a baviti se kvalitetom. Jedina briga mora biti vjera kao osobni čin i pretpostavlja osobno obraćenje, otvaranje srca da se Bog može udobno nastaniti u našim životima. Tada će vjera, doista, utjecati na sve sfere, društvo, politiku, obitelj. U Godini smo vjere i po meni moramo stati i moramo dublje ući u otajstva vjere, i odbaciti ono nejačko.

Zašto Crkva odrješitije ne ruši neke pogrešne, ali ustaljene tabue, o odnosu vjere i znanosti?

CrkvaMi se s prošlim režimom još nismo razdružili nego izvana imamo demokratsku i slobodarsku retoriku, ali Bog i dalje mora kucati na srca vjernika jer nisu učinili istinsku preobrazbu već prijetvorstvo i površno konvertitstvo, pritajenost i prilagodbe. Ispravno je pitanje koliko se Crkva snašla u tim i takvim procesima i uspjela pomoći u unutarnjem mijenjanju čovjeka.Ti tabui proizlaze iz jednog temeljnog nerazumijevanja. Ne samo Crkve, ne samo vjere, nego nerazumijevanja znanosti. Prvo, vjera i mx 1195664204 katedrala4595razum nisu u sukobu. U bitnome, temeljnome postoji samo jedna istina. Ne postoje dvije istine. Jedan je bitak, jedan je svijet, jedna je prirodna znanost koja to istražuje, i jedan je Bog, jedan Stvoritelj. Pristupiti toj stvarnosti može se na dva načina. Na vjerski način koji, ponavljam, ne isključuje razum jer vjera traži razum i otvara se Božjoj tajni s kojom čovjek ne raspolaže i ne može ju dokučiti metodama prirodnih znanosti.

Bilo bi apsurdno očekivati da se istraživanjem prirode može dokazivati Bog. Bog nije dio prirode, Bog nije objekt među objektima, predmet među predmetima. Tko ima pravo ustvrditi da ako ne može nekom metodom nešto zahvatiti, da to ne postoji. Govorimo o različitim razinama spoznaje, različitim pristupima zbilji, i to je legitimno, ali na koncu – istina je samo jedna. Mi možemo stvarati privid o pluralnom i demokratskom društvu na bazi onoliko istina koliko ima političkih stranaka ili tvrditi da ima onoliko istina koliko je dominantnih ideologija. Ne.

Postoji temeljna – jedna jedincata istina. Za mene kršćanina to je Bog. Za onoga koji ne polazi od vjere i ne razumije svijet za toga istina ne može doći do točke da je Bog stvoritelj ovoga svijeta. Negirati Boga pozivajući se na znanost negiranje je dostojanstva znanosti i zdravog razuma. Vjera pomaže razumu da samog sebe nadiđe, a razum pomaže vjeri da se ne pretvori u svoju suprotnost i ode u nekakav fanatizam. Ljudi znaju poći od nekih apriornih stavova temeljenih na predrasudama da je recimo biti vrhunski znanstvenik nespojivo s vjerom, s činjenicom da vjeruje u Boga Stvoritelja, u Boga Spasitelja.

To ne možete drukčije pojmiti nego kao predrasudu. Problem nastaje u tom 'znanstvenom' pristupu kada se ta jedna jedincata istina ne može obuhvatiti njihovim metodama.

Sablazan uvijek kod onih koji misle da posjeduju konačnu istinu

Što biste Vi komunicirali s našom hrvatskom zajednicom koja je dnevno podijeljena oko mnogih pitanja pa recimo koliko god smo radosno dočekali oslobađanje generala Ante Gotovine, vrlo brzo smo različito tumačili i vrjednovali njegove javne istupe? Iako su njegovi stavovi bili kršćanski u smislu opraštanja.

Očito ništa kršćanina ne može toliko skandalizirati kao vjera. Isus je bio sablazan za vjernike, a ne za nevjernike. Želim da ovo objavite. Svi hrvatski vjernici trebali bi provesti ante-gotovina-122sedam godina u Haagu da prođu preobrazbu, duboku i sveobuhvatnu, za koju mi se čini iz njegova istupanja i govorenja hrvatskoga generala Ante Gotovine da ju je doživio. Ne poznajem ga više od svakog prosječnog čovjeka u Hrvatskoj. Znam što je radio i učinio za Hrvatsku i narod.

No ono što je primjetno od kada se oslobođen vratio u Hrvatsku jedno je tako toplo srce, kršćansko, božansko. Ako uistinu želimo dobro sebi, ako želimo na ispravne noge osoviti nadu u bolju budućnost ovoga naroda, bolju budućnost za našu djecu, a to su sve na neki nači Gotovinine poruke, onda nam valja svima proći vlastitu i duboku preobrazbu. Moramo u dubinu promišljati što je vjera, što znači u mom životu, što ona donosi za mene, za zajednicu, i konačno shvatiti da je vjera za vjernika sve i da izvan vjere ne može ispravno pojmiti život.

Ma koliko se mnogi bunili i nametali stavove da što vjera ima s politikom, s državom, s znanošću, s medijima... Takvi se imaju pravo buniti jer ta njihova pobuna samo govori da je vjera za njih sablazan kao što je bilo Isusovo propovijedanje u Palestini i njegovo svjedočenje Boga Oca svih ljudi. Sablazan se javlja uvijek u onih koji misle da posjeduju istinu i da im nitko nema ništa novoga, boljega, savršenijega reći. Isus je upravo i došao osloboditi čovjeka od njega sama i njegovih predrasuda. To je moja poruka hrvatskom katoličkom puku.

Što je sa solidarnošću? Kao da je nestala iz društvenog života?

Nestala je doista. Solidarnost označava postojano, samoprijegorno, svakodnevno ostvarivanje zajedničkog dobra. Solidarnost možemo razumjeti samo kroz ono što zajedničko dobro jest, a zajedničko dobro ne označava skup svih dobara u aritmetičkom smislu, bilo ekonomskom bilo socijalnom ili nekom drugom. Označava ukupnost uvjeta među kojim svaki pojedinac može ostvariti svoje savršenstvo. Mi, prvo, moramo izgraditi solidarni mentalitet, solidarnu duhovnost, solidarnu racionalnost, a da bismo to izgradili, moramo vjernički ići duboko. Mi danas kopamo po površini.

Moramo reći, čovječe, stani po ovoj njivi uzoravamo i kopamo tako da se ne zna tko pije, a tko plaća. Mi moramo ići duboko da bismo vidjeli što su uistinu bitne vrijednosti bez kojih se pojedinac raspada. Gdje se raspada pojedinac, raspada se i društvo. Dakle ako želimo preobrazbu društva, preobrazbu političke zajednice i svega onoga što utječe na državne i društvene dinamike, moramo preobraziti pojedinca. Zato je navlastiti put Crkve konkretni čovjek. Solidarnost je moralna kategorija i mora postati sastavni dio čovjeka kao moralne i odgovorne osobe. Iz osobne razine solidarnost se prelijeva na društvenu razinu.

Postoji jedan negativni trend u hrvatskom društvu u kojem se u sve većem broju raspadaju obitelji. Svaki treći brak završava rastavom. Što biste vi savjetovali jednom bračnom paru koji Vam se, primjerice, obrati s tvrdnjom da su u krizi i da se žele razići?

Ne bi bilo najbolje da se raziđete, rekao bih im, već da se pogledate u oči i kažete istinu jedno drugome. I, to onu golu golcatu istinu. Takva istina dolazi od ljubavi. Brak je očitovanje ljubavi, a ljubav ne trpi laž, ne trpi prijetvornost, ne trpi odgađanje rješenja problema, ne trpi površnost, ne trpi alkohol, nevjeru, zanemarivanje bračnih dužnosti...

Čovjek može pasti, ali ljubav te goni da se digneš. Ljubav traži da brak bude brak, a to je ljubavna zajednica jednog muškarca i jedne žene. Pogledati se u lice i reći istinu bez oklijevanja u smislu da ta istina može i povrijediti. Za kršćanina ta naravna muško- ženska ljubav polaže se u Božju ljubav. Pa kada dođe do slabosti ljubavi, jer čovjek i žena su slabi, tada pomoću Božje ljubavi mogu ozdraviti i usavršiti ju.

Što ako jedan od bračnih partnera ili oboje kažu da se, eto, više ne vole ili mnogo manje nego prije, umorio sam se ili umorila sam se?

IstinaMi možemo stvarati privid o pluralnom i demokratskom društvu na bazi onoliko istina koliko ima političkih stranaka ili tvrditi da ima onoliko istina koliko je dominantnih ideologija. Ne. Postoji temeljna – jedna jedincata istina. Za mene kršćanina to je Bog. Za onoga koji ne polazi od vjere i ne razumije svijet – za toga istina ne može doći do točke da je Bog stvoritelj ovoga svijeta.Ajme, meni. Pa, to je strašno. Nema umora jer to je iskaz nezrelosti i površnosti ili ta ljubav od početka nije bila sveobuhvatna i posvemašnja ljubav. Ako se ta ljubav zasnivala na nekim organima, tada to nije bila ljudska razina. Brak koji nosi ljubav ne svodi se na ono što se vidi kao što se ne svodi niti na ono što se ne vidi. Posvemašnja ljubav zahvaća i vidljivo i nevidljivo. Ta ljubav mora dati privolu da u nju siđe Božja ljubav da ju usavrši i da joj kaže: nemojte se bojati, samo se ljubite onom istom ljubavlju kojom vas Ja ljubim.

Kada kršćanski brak ne bi u sebi nosio nešto utopijsko, ne bi bio kršćanski. Ljubav muškarca i žene polazi od tjelesnog, afektivnog, emotivnog, duhovnog, intelektualnog, kada kažeš ja s ovom ženom idem do kraja ili ja bez ove žene ne mogu živjeti. Tu ljubav stavljaš na temelje Kristove ljubavi kojom on ljubi Crkvu. Ljubav donosi i muke i žrtve. No u trenucima o kojima ste pitali, čovjek mora reći ženi: konačno sam došao do pameti i shvatio da te nisam volio cjelovito kako zahtijeva prava ljubav, izgleda da nisam volio tebe nego nešto na tebi ili nešto u tebi, i zapravo nisam došao do tebe.

Ljubav traži istinu, nikakve tajne već bezuvjetno predanje. I, ne samo oči u oči, već tjeme do tjemena, okrenuti se živom Bogu i reći što su učinili s njegovom ljubavlju, gdje su je to zameljali. Bog je htio ući u vaše organe, ući u vašu ložnicu, htio je biti dio vašeg intimnog općenja, uzbuđenja, strasti, tepanja... pa gdje ste ga zavaljali? On je bi dio tih vaših sokova, vašeg znoja, a vi na kraju dolazite i kažete, pa više mi to ne paše ili mi više ne želimo biti zajedno. Tjeme do tjemena, istinu reći Bogu jer On ju ionako već zna.

Tada će doći do istine, a to je nevjera Bogu koji nas je spojio i ja sam mu se obvezao i obvezala. Obvezati se Bogu znači obvezati sebe ljubavlju. Ovo što sam sada rekao, može se izreći na sto drugih načina. U današnjem svijetu panerotizma u kojem se genitalije uzdižu na razinu mita, praktički, božanstva, ljubav se svodi na prostituiranje u degutantnim medijskim slikama. U takvom je ambijentu došlo do potpunog poremećaja vrijednosti o kojima smo govorili. Tada je ugroženo i ono što je najdelikatnije.

Da dođete na stadion i dovedete jedno jednogodišnje dijete između Torcide i Bad Blue Boysa, najugroženije je to nevino dijete. Mi smo ljubav izvarali, ponizili i izvrijeđali tako što smo ju pretvorili u sve što ona nije. Ljubav jest i strast, i orgazam... ali ona nije samo to. Ona obuhvaća mnogo šire i mnogo dublje.

Božić dolazi. Vaša poruka društvu, zajednici vjernika, obitelji, vjerniku pojedincu.

Ne bih želio da bude fraza, ali čak i da jest, nosi u sebi onu bitnu poruku: dopustiti da milost Božića dirne srce svakog čovjeka, vjernika, ali i nevjernika. Milost Božića ponajprije je Božji događaj. Mi smo ga, 'naravno', sveli na naš ljudski događaj pa često mi vjernici i Crkva u svojoj praksi nadmećemo se kako bi ta pompa, vanjština Božića bila što svjetlija, dekorativnija, skuplja... No jedino je važno da se Božić dogodi u našemu srcu i da Božić doživimo uistinu na vjerski način u onome što on jest, a to je da je Vječni, Svemogući, Sveznajući Bog u Isusu lišio sebe božanskih atributa i postao mali, bespomoćni Bog. Bog koji je uzeo ljudsko obličje i na taj se način združio sa svakim čovjekom.

Bog u liku malog djeteta okružen roditeljima, poniznom Marijom i jednostavnim Josipom, i domaćim životinjama. Zamislite prizor jednostavnosti, poniznosti, samozatajnosti...Nigdje pompe, buke, galame...Spasitelj Bog ulazi u našu povijest u činu rođenja na tako jedinstven način, nama blizak, s kojim se svatko od nas može poistovjetiti. Radikalno ovisni o našim roditeljima. Bog se isto tako dao učiniti biti radikalno ovisan o svojim zemaljskim roditeljima. Eto, da se to otajstvo Božića dogodi u nama. Da shvatimo dubinu Božića.

Već vidim što će nam nuditi okruženje: koliko se potrošilo, koliko se popilo, kako su nam okićeni gradovi, koliko se potrošilo na vatromete, bankete. Kao da se sve čini da nam blokira pristup istinskom otajstvu. Poželio bih svim hrvatskim ljudima, puku Božjemu u Hrvatskoj, vjernicima, ali i nevjernicima, da se odvaže doživjeti dubinu Božića koja mijenja, koja nas čini novim ljudima. Ljubav u istini i istina u ljubavi da nose našu kršćansku egzistenciju, da nose ovaj svijet i da se tu krije tajna ljudske slobode i svega onog što ta sloboda izazvana današnjim izazovima i problemima treba ostvariti na čovjeku dostojan način.

Marko Marinić
Hrvatski list

Uto, 23-10-2018, 12:46:24

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

HT: Kolumna Z. Hodaka

Hrvatski tjednikOd četvrtka u prodaji

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).