Riječka "kultura"

Negdje 2011. godine dok sam još intenzivno pisala o politici, pokušavajući biti što objektivnija, nakon jednog teksta počeli su me nazivati ljudi iz Rijeke. Od hrvatskih branitelja, riječkih dragovoljaca na hrvatskim bojišnicama pa na dalje. Neki su doslovno plakali, izgubljeni u tom gradu i politici koja je bila u suprotnosti za ono što su se borili, loveći se u tom trenutku za mene kao slamku spasa. Možete zamisliti koliko je to samo tuge i nemoći bilo u ljudskim dušama.

Godinama poslije gledam Rijeku kao grad europske kulture i ne mogu se toga ne sjetiti. Sva ta prekrasna multikulturalnost, taj kulturni pluralizam, suprotan politici asimilacije pretvorio se u jednu jedinu boju – crvenu, ili ako hoćete u jednu „mutikulturalnost“ ili neku drugu mutaciju.

Umjetnost je gradonačelnik Rijeke okarakterizirao avangardom i voljela bih da zapravo razumije taj izraz, jer tada bi znao da se radi o inovativnim i eksperimentalnim pokretima koji su ispred svog vremena, a ne vraćanju natrag. Pod egidom- avant-garde u 21. stoljeću netko se bavi zastavama. petokrakom, pjesmom „Bella ciao“, ideologijom, što govori, ne samo kako su neki duboko zaglavili u prošlosti, pokušavajući je svako malo oživjeti, o nepoštivanju Rezolucije EU parlamenta o totalitarnim režimima, već i o samoj ispraznosti, i pokušaju opravdanja novčanih dotacija za nerad.

Kad smo već kod pjesme Bella Ciao, ili sintagme „bella ciao“ i uzastopnog ponavljanja, ista, između ostalog znači i opraštanje od mladosti i ljepote koja se između teškog rada i nevolja gubi na močvarnom tlu ( prvi put je pjesma zabilježena 1906. godine kada su radnici prepoznali svoje pravo na osam radnih sati dnevno).

Poručuje li to Rijeka Europi da je močvarno tlo, ili težnju pravednosti i slobodi. Naravno da ne, konotacija je ipak drugačija kad je dovedeš u vezu sa ostalim stvarima predstavljenim pod nazivom umjetnost pa tako i sa prekrasno otpjevanom "Lijepom našom", od grupe Putokazi kojima, eto na leđima ni manje ni više stoji natpis- NEMA NAS. Eventualna poruka o iseljavanju, o činjenici da nas je sve manje ne pokazuje se kroz titulu europske prijestolnice kulture. Naprotiv, trebala je biti kultura budućnosti i optimizma - IMA NAS, i BIT ĆE NAS.

Da stvar bude, ne samo gora već izvan svakog razuma, Rijeka je bogata poviješću ili poviješću sjećanja na kojoj se učilo za budućnost i koju je trebala predstaviti ove godine, jer joj je 24. ožujka 2016. odijeljena prestižna titula Europske prijestolnice kulture i to za program “Luka različitosti”, cilj je bio stvoriti grad kulture i kreativnosti za Europu i budućnost.

Mogli su organizatori pokazati javnosti avangardu kroz bogatu povijest, od Devinske gospode, knezova Krčkih (potonji Frankopani), Habsburgovaca, od cara Karla VI. koji je Rijeku proglasio slobodnom lukom, od povijesti kad je bila pod francuskom upravom, pod Austrijom, kroz Bansku Hrvatsku kada ban Josip Jelačić postaje guvernerom Rijeke. Mogli su i kroz petokraku pokazati tadašnje vrijeme, ali prije svega činjenično, Mogli su, ali nisu. Modus operandi, ne samo uvredljiv već i opasan.

Sve što samo do sada imali prilike vidjeti od grada europske kulture, odnosno ljudi koji su sudjelovali u organizaciji i oko ne nije čak ni pitanje uvjerenja, ideologije koji isti nose sa sobom, već je pitanje gotovo prisile da budu priznati za jedini smisao. Nije čak važna ni ispravnost njihovih uvjerenja, već moć da se one utvrde. Njihova osnovna vjera se sastoji se u tome da jedno društvo ima pravo postojanja, ne poradi samog društva, već kao temelj i podupirač koji služi kao postolje nekoj vrsti samoizabranih bića za izvršenje njihovih uzvišenih zadataka i njihovo uzvišeno postojanje. Tako stvari stoje, prema onome što smo vidjeli i što ćemo najvjerojatnije i nadalje gledati.

Snježana Nemec