Sve je Ljubičica bela znala i naredila

Govorilo se o skandaloznom susretu ulice A. Hebranga i njegovog ubojice dok je trg nosio to tmtdično ime. Govorilo davno i onda se skupina „Krug za trg”, koju su pokrenule hrabre žene, pobrinula da okupi ljude za duge bitke koje su na kraju izborile micanje sramotne ploče s imenom hohštaplera i ubojice JBT.

Dolazili smo na te redovite svibanjske proteste, nazočili slici kako neki skidaju ploču još prije zakonski donesene odluke, slušali govore rijetkih sposobnih govornika koji su poznavali povijest i daleku i bližu, razvijali hrvatsku zastavu, nadali se. I konačno dočekali. Svaki narod u iole uljuđenoj zemlji ima u glavnom gradu, i ne samo u njemu, trg koji se zove imenom domovine. Naš se sada zove Trg Republike Hrvatske. Kud ćeš ljepšega imena! Sigurno primjereno onim naporima koja mi mjerimo ne desetljećima, nego stoljećima, naporima koji su počeli u davnim kmetskim vremenima i trajali do danas. Domovinu smo imali uvijek budući da se može sakriti u dušu, a potom nakon mnogo domovinskih ratova stvorili smo državu. I to nam nije oprošteno.

Ostali su veliki i mali štakori koji ruju i u podzemlju krckaju naša dobra, naše blago svake vrste i o tome je, kao da sluti što će se zbiti, dosta davno snimio film Krsto Papić i film se zvao „Izbavitelj”. (Mislim da smo to već negdje spomenuli kako je taj film snimljen prema tekstu Aleksandra Grina, ruskoga spisatelja, Židova, koji je uoči Revolucije 1917. dao naslutiti svu zbilju koja ih čeka: krv, laž i strah.)

Upravo se ovih dana postavlja pitanje je li bio krivac i A. Hebrang u danima križnih putova? Ne znamo. Neki se pozivaju na pisane dokumente koje posjeduju. Neka ih objave. Istina je najvažnija u svakoj raspravi.

U mojoj najnovijoj knjizi objavila sam jedan takav dokument da bude jasno kako se vodila i s kojim ciljem ta velika „oslobodilačka” akcija na Bleiburgu, ali ne samo tamo, nego cijelim tijekom rata. Iz priloženoga dokumenta jasno je Bleiburgda su sve krvave likvidacije i kasnija potpuna suradnja s četnicima, dogovorena i vrijedila na teritoriju cijele nekadašnje Jugoslavije. Ništa nije bilo slučajno, nisu to bili nikakvi ekscesi i pojedinačna divljaštva. Planirano i ostvareno. Kao i u Domovinskom obrambenom ratu 1991. Dokument o kojem govorim i citiram u originalu, nalazi se u knjizi na str. 102/103. i ukratko napominjem da sadrži upute dane 16. rujna 1941. u kojem KPJ CK detaljno u 16 točaka naređuje svim odredima partizana tj. njihovim komesarima strašni zločinački sistematski pokolj svih onih koji ne pristanu uz njihove nazore. U ovom dokumentu kojega je potpisao Boris Kidrič za „Osvobodilnu frontu” dodano je na kraju: „Strogo zaupno! Samo za organizacije partije!” U drugom odlomku piše: ”Partijske organizacije na terenu i u odjelima NOV-a moraju to provesti u najvećoj tajnosti prema naredbama. Samo najvažniji stari članovi, funkcionari partije, smiju znati za te naredbe, i samo su oni određeni za odabir krivaca.” (Ovo sam prevela zbog čitatelja, ali na originalu je u slovenskom jeziku.) ( Knjiga: „Naša klecala i baklje/Djelovanje, stradanja i mučeništva u Družbi sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskoga, Zagreb, 2022.”)

Dakle, do istine se može doći, uz trud, istraživanje i ljubav prema nevinim žrtvama. A onih strašnih 16 točaka pročitat će oni koji budu željeli. One su zacrtane od samoga početka „oslobodilačkoga pokreta” i ostale takoreći do danas. Upitajte se što bi bilo da smo izgubili Domovinski rat?! Zar mislite da bi se pravno rješavalo pitanje bitaka za slobodu?

A što se tiče Ljubičice bele, ta on(a) je sve znala, i naredila. To je već odavno dokazano. I sada još u samom Hrvatskom državnom saboru postoje, kao u najvišoj zakonodavnoj instituciji slobodne RH, nasljednice i nasljednici titomirisnih ljubičica: zlobne brbljavice bez uma i srca, postoje šolaje, kate i soke, ulickane ledi magbetice bijelim praškom izbijeljenih lica, male kevkarice koje bi rado ubijale. Pa i vukovarska se okolica okupila na zdencu prolivene krvi, sabili redove, dogmizali u Sabor i žutokoso reže na sve hrvatsko. Ima i izdajničkih junačina drugoga spola, a nažalost i kojekakvih drugih ni muških ni ženskih, koji bi sudili svemu, izriču mudroslovila i smješkaju se pobjednički, ali najradije bi nekako presudili hrvatskoj državi. Čitamo da se jedno mrijestilište nalazi u Fažani i Brijunima kojima se darovalo puno toga od tzv. „duboke države”, potomcima starih kadrova s najviših planina propale jugosramije, kako ju je zvao slijepi pjesnik koji je oči ostavio u zatvoru Zenici.

Ta likvidacija svega tradicionalnoga uspijeva vrhovima nove zagrebačke vlasti ovoga trena. To im je najvažniji posao i na tome se radi. A tko su ti zaslužnici i čime su zadužili Hrvatsku, kojim djelima, intelektualnim ili praktičnim? Većina za društvo i domovinu bili su i ostat će kada odu nepoznati štetočine kao i u razdoblju kad ništa nisu radili u životu, agitpropom se bavili, cičali po ulicama za vlašću i poveli ažurni talog tugujućih za jugosramijom. Žele opet vratiti kotač povijesti na razinu postolara i šlosera koji odlučuju o našoj sudbini s nesagledive visine. Neka mi oproste inače čestiti majstori kojih je sve manje.

Vraćamo se na pitanje imena Trga. Krunsko je pitanje hoće li se naći kritična masa koja je spremna zanemariti zakone i odluke EU kojima ista zabranjuje znakovlje svih totalitarnih režima, ili će se pojaviti veći masovni otpor povratku imena takvoga pretiloga krvnika na najljepši trg u ovom uništenom gradu kojega su poharali odmah po ulasku kobne 1945. Potom nastavili namjerno zanemarivati do konca režima. A danas i proteklih trideset godina strašno je provesti se nekim dijelovima staroga donjega grada: pošarano i uništeno do bola, paučina po napuštenim Tomaševićradnjama, izlozima, haustorima, negdje razbijena stakla, zatvorene stare secesijske kavane, unakažene ulice novogradnjama koje strše u prostoru i odaju prazninu i prostotu novih arhitekata i graditelja. Provesti se tramvajem nakon Trga F. Tuđmana prema Črnomercu dominantan je prizor upravo taj.

A nova vlast sekundira: zašto bi tramvaji i zastavice bili plavi kao zaštitni simbol Zagreba? Iznakaženi su raznim reklamama u duginim bojama, pa u boji gusjenice ili bolesnih tonova kadavera iz Krležinih romana. Bitno je da nestane raznih obilježja staroga Zagreba: poznate plave boje, božićne proslave poznate i izvan Hrvatske, košarica s cvijećem na kandelaberima Trga bana Jelačića, svih preostalih prežitaka nekada prepoznatljivoga gradskog života. ...

Sve treba iseliti i premjestiti u neke obližnje šumarke gdje se mogu paliti krijesovi i zavijati vučje pjesme: nosim kapu s tri roga i borim se protiv Boga! A bila je ideja da se i gradske znamenitosti političke prošlosti poput Sabora i Banskih dvora presele tamo negdje, kraj Kockice.

U pomoć uništenju Zagreba stigao je potres, a onda i tišina koja stare fasade, sive i oronule, ostavlja bezglasne jer ih nema tko popraviti. Kažu krivi su sporovi imovinskoga karaktera. Pa jasno: pravim vlasnicima oteti su prostori u središtu grada i na sjeveru čitave vile, neki u vrijeme NDH, ali kasnije u doba sretnih socijalističkih dana nikada nisu vraćeni; uselili su se novi ljudi, stanovali za šteku cigareta stanarine mjesečno 45 godina, onda otkupili za bagatelu devedesetih i nastavili stanovati kao da nije njihovo. Nema nikoga tko će popraviti, promijeniti instalacije, pobojati fasadu. Kažu – stanari se ne mogu dogovoriti.

I tako, nema danas u Gradskoj skupštini divova, sve sami patuljci bez obzira na stranačku pripadnost. Zbore i Radićpodsjećaju na Šenoine likove iz Vječnoga Žida. Nema više zagrebačkoga velikoga župana Stjepana Kovačevića, a nema ni majke Stjepana Radića. Došao dotični veliki župan na neku proslavu u Martinskovešku župu i u govoru istaknuo da ima dvije domovine - Mađarsku i Hrvatsku. Sluša to majka Ana Radić i uputi se odlučno do toga župana. Primi ju i on, kao što su to učinili car Franjo Josip i ban Mažuranić, a ona ga upita: kako je mogao reći da ima dvije domovine kad je domovina isto što i majka!? Majka je samo jedna!

I vrati se kući - čekala su je djeca, jedanaest. Ona je bila njihova jedina majka. Seljanka, radnica na polju i u kući, dojilja svoje djece, supruga svoga muža, stup na koji su se naslanjali kao i na oca koji se grbio na ono malo zemlje. A sinovi su se ipak školovali. Oni koji su željeli ili mogli. Teško je bilo biti Hrvat. U vlastitoj domovini. Države ni na vidiku. A kad su sinovi Antun i Stjepan narasli, putovali vlakom u Zagreb ili nekamo diljem domovine, pa nalete na konduktera. Mađar. Pita na mađarskom jeziku neka dadu kartu. Stjepan se pravi gluh. Ovaj viče. Stjepan odgovara da mora govoriti u Hrvatskoj hrvatski! Tako piše u zakonu! Onda ga grabe dva žandara i bacaju s vlaka. Bez da se vlak zaustavio. Srećom su tada vlakovi vozili polako.

Tako je i naša hrabra i pravedna novinarka Marija Jurić Zagorka gledala ponižavajuće prizore kako se kondukteri izdiru na „hrvatsku stoku” koja se natovarena košarama jedva uspinje stubama u vlak, a kondukteri urlaju: Eđ perc! Jedna minuta! Ostali koji nisu ušli, padaju na leđa. (To smo i mi doživjeli, ali u dragoj Jugoslaviji!) I napiše Zagorka: Vi sada vičete eđ perc, ali doći će vrijeme kad će Hrvat povikati: Mađari, imate eđ perc da pokupite svoje stvari i odete iz Hrvatske!

Živjela je Zagorka u vrijeme kad nisu bila naređena masovna ubojstva Hrvata, ali poniženja i teških nevolja je bilo. O, tmtitekako. Nešto je pisao nesretni Krleža, ali nije spomenuo možda jednu od ružnijih: domobrani rodom Hrvati služili su caru u vojsci i znalo se dogoditi da vojska nije mogla prijeći vodu jer nije bilo mosta. Onda su ti domobrani morali zagaziti pa ako treba do vrata, da bi preko njihovih ramena i glava ostali prešli...

A sve to je gotovo zanemarivo u odnosu na zbivanja u doba slavne Ljubičice bele. To što je on radio, nije nikada smjelo ući u udžbenike. Bilo je kao i tekst na onom dokumentu kojega citiram u knjizi. I sada bi to šlosersko i plemenito biće trebalo opet zasjesti na našem najljepšem trgu. Govore da nas prošlost ne smije zarobiti, pa ju falsificiraju i ne daju da se ispravi. A tako smo blizu da upravo nju izgubimo, a i sadašnjost koju ne prepoznajemo i koju tratimo pa i preziremo, kao i budućnost nad kojom nemamo nikakve vlasti i nitko ne zna što se može dogoditi sutra ujutro. Budućnost je bila i ona raketa s Jaruna, a sada je već postala prošlost, neobjašnjena i našim tupim pogledima zatrpana.

Slava Ukrajini i Hrvatskoj!

Nevenka Nekić

 

 

 

Sub, 13-08-2022, 11:09:55

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.