Sudbina Donje Motičine

Donja Motičina je selo u našičkom kraju za koje mnogi nisu niti čuli. Bilo bi lijepo da ne postoje razlozi zbog kojih je nužno bolje poznavati povijest tog mjesta.

Događaj koji je zauvijek promijenio mirni razvoj ovog sela je Drugi svjetski rat. O tragediji Motičana u tom vremenu svjedoči knjiga „Donja Motičina u Drugom svjetskom ratu i posljedice", skupine lokalnih istraživača (Slavko Kolarić, Josip Patajac, Antun Peršić i Josip Waller), objavljena još 2003. godine.

Slično sudbini ostalih djela koja govore o drugoj strani onoga što se naziva „antifašističkom borbom" i ovo je izdanje široj javnosti potpuno nepoznato, zbog čega se ne morate truditi saznati nešto o njemu na internetu. Pronaći ćete tek nekoliko suhoparnih podataka u sve skupa dvije i pol stranice rezultata koje će vam o ovom naslovu prirediti Google, a bolje nećete proći ni u većini knjižnica. Navedeni naslov tako nećete pronaći u katalogu Knjižnica grada Zagreba! Osobno, imao sam sreću upoznati osobu iz tog kraja koja mi je izravno iz Zavičajnog muzeja u Našicama pribavila primjerak ovog djela.

Od već uobičajenog nepoznavanja partizanskih ratnih zločina (o poratnim se ipak dosta toga zna) karakterističnog za širu javnost, još je čudnije to što je ova knjiga zajedno s događajima koje opisuje, gotovo potpuno nepoznata i onom krugu čitatelja koji - nasuprot u društvu prevladavajućim trendovima "recikliranja" jugoslavenske ostavštine - znaju za događaje koji su se odvijali u Španovici, Borićevcu, Udbini, Krnjeuši, Gvozdanskom, Drvaru, Grahovu, Zrinu, Kulen Vakufu i brojnim drugim mjestima koja su poharale partizanske, po sastavu dominantno srpske postrojbe. Isto se dogodilo 4. lipnja 1943. godine u Donjoj Motičini.

Motičina od proglašenja NDH do 1943. godine

Motičina je toponim koji dijele dva susjedna sela na istočnim obroncima Krndije. U nizini se nalazi Donja Motičina, hrvatsko selo, a tek nešto iznad nje, Gornja Motičina u kojoj je prevladavalo srpsko stanovništvo. Tu su i Gazije, također većinski srpsko naselje i tijekom rata glavno partizansko uporište. Uspostava NDH u ovim je krajevima izazvala oprečne osjećaje. Motičani, kojima se iz njihove parcijalne seoske perspektive tadašnja država činila ostvarenjem političkih ideala, zdušno su stali uz NDH, dok su Donja Moticina2se Srbi koji su kako navode autori, bili izloženi nasiljima novog režima, okrenuli protiv nje. Srpski se otpor međutim ne može objasniti samo ustaškim nedjelima. Naprotiv, njihovo je držanje dobrim dijelom bilo uvjetovano i predratnim projugoslavensko/velikosrpskim težnjama koje su bile protivne svakoj hrvatskoj autonomiji, a koje su se pojavom partizanskog pokreta, većim dijelom s ovim "stopile" i na taj način legitimirale antifašizmom.

Temeljna politička suprotstavljenost koja se zaoštrila 1941. godine, narušila je korektne odnose između navedenih sela i dovela do prvih nasilja. Za razliku od nekih drugih KnjigaOd već uobičajenog nepoznavanja partizanskih ratnih zločina (o poratnim se ipak dosta toga zna) karakterističnog za širu javnost, još je čudnije to što je ova knjiga zajedno s događajima koje opisuje, gotovo potpuno nepoznata i onom krugu čitatelja koji - nasuprot u društvu prevladavajućim trendovima "recikliranja" jugoslavenske ostavštine - znaju za događaje koji su se odvijali u Španovici, Borićevcu, Udbini, Krnjeuši, Gvozdanskom, Drvaru, Grahovu, Zrinu, Kulen Vakufu i brojnim drugim mjestima koja su poharale partizanske, po sastavu dominantno srpske postrojbe. Isto se dogodilo 4. lipnja 1943. godine u Donjoj Motičini.krajeva NDH gdje su zločini srpskih partizana nad hrvatskim stanovništvom uslijedili nakon ustaških pustošenja srpskih mjesta, u ovom se kraju događaji nisu odvijali tim redoslijedom. U nekim su daljim selima tog dijela Slavonije zabilježena prevođenja pravoslavaca na katoličku vjeru, a spominju se i pojedinačni ustaški zločini. Izvori koji govore o tomu su nažalost jednostrani i ne govore ništa o nedjelima partizanske strane.

No prema autorima navedene knjige, na užem prostoru Motičine i susjednih sela nije bilo nikakvih djelovanja snaga NDH. U Donjoj je Motičini postojala samo lokalna ustaška postrojba, točnije seoska straža, na čelu koje je bio Robert Lukačić, a njezin se zadatak sastojao u obrani sela od mogućeg partizanskog upada. Prvi mjeseci rata prolazili su relativno mirno, no 1942. godine, partizani su nakon užasnog mučenja ubili lokalnog svećenika fra Sidonija Šolca. To je ubojstvo jugoslavenska historiografija pravdala sudjelovanjem navedenog u vjerskim prelascima Srba, što je prilično kontroverzno. Da su, naime, svećenici odbili primati pravoslavce u katoličanstvo, tada bi im se vjerojatno prigovaralo da su to učinili jer Srbima nisu željeli dati utočište pred ustaškim progonima.

Nakon ubojstva fra Šolca dolazi do još nekoliko pojedinačnih likvidacija koje su izvršili partizani. Knjiga spominje ubojstvo dvojice Motičana, lugara Ivana Lukačića 1942. godine i seljaka Dragutina Štefančića koji je uhvaćen na njivi tijekom poljodjelskih radova, u rano proljeće 1943. godine. Obojica su ubijeni u Gazijama u kojima je živjela i katolička obitelj njemačkog podrijetla Oster kojoj su ustanici, 1942. godine, ubili glavu kuće, oca Nacu. Dotični je sa skupinom drugih ljudi identitet kojih se u knjizi ne navodi, odveden u partizanski logor u Krndiji, gdje je ubijen pri pokušaju bijega. Na ova su se nasilja nadovezali pljačkaški pohodi u kojima su se ustanici spuštali do pašnjaka i Motičanima plijenili stada stoke. To je izazvalo reakciju u kojoj su Motičani predvođeni ustašama pošli po svoju stoku, a kad je nisu našli "uzimali su tuđe stvari", što je također poprimilo "obilježje otvorene pljačke". Knjiga ne navodi je li u ustaškom upadu bilo žrtava.

Pojedinačna nasilja, poglavito partizanske strane, vodila su daljnjem pogoršanju međunacionalnih odnosa i dodatno pripremala teren za sukob koji je proizlazio iz temeljnog političkog opredjeljenja strana.

Napad

Osim prethodno navedenog, bilo je i više konkretnih razloga za partizanski napad. Nakon što su Motičani 1942. godine upali u Gazije tražeći svoju stoku, ustanici su se zabrinuli zbog slabosti svojih položaja u tom dijelu našičkog kraja, tim više što su između Gornje i Donje Motičine prolazile važne partizanske komunikacije koje su bile ugrožene postojanjem jakog ustaškog uporišta u Motičini. Osim vojnih razloga, na djelu su bili i čisto politički motivi. Partizanski je pokret do tada znatno ojačao i želio je pokazati svoju snagu ne bi li i na taj način utjecao na opredjeljivanje još neodlučnih seoskih masa tog kraja. Stoga su naumili zauzeti Našice, a u sklopu te akcije odlučili su likvidirati i ustašku posadu u Motičini. Ni u jednom od ovih mjesta nisu se namjeravali zadržati, cilj je bio samo pokazati svoju snagu.

Napad je počeo u zoru 4. lipnja. Napadači su bili u dobrom položaju jer je Donja Motičina s tri strane okružena NapadU dijelu sela koji su zauzeli, partizani su odmah započeli represalije. Nakon pretresa imanja, iz kuća u kojima bi našli bilo kakav predmet koji se mogao povezati s neprijateljskom stranom, odmah bi izdvojili muškarce i vodili ih "na suđenje". No ubili su i neke koji nisu pripadali toj ciljanoj skupini, poput šestogodišnje Dragice Martinović koja je likvidirana na kućnom pragu. Prema sjećanjima svjedoka koji su uspjeli umaknuti s gubilišta, na "suđenjima" bi partizanski zapovjednik sve zarobljenike optužio da su se borili na neprijateljskoj strani, što naravno nije bilo točno jer su svi oni bili civili odvedeni iz svojih kuća, a potom bi uslijedilo strijeljanje.šumom, što je omogućavalo istodobnu navalu iz više smjerova. Motičanske su se seoske straže organizirano povlačile prema središtu mjesta, gdje su u blizini crkve bili iskopani bunkeri koji su bili posljednja crta obrane. Tu je započela dugotrajna borba u kojoj napadači više nisu imali prednost. U dijelu sela koji su zauzeli, partizani su odmah započeli represalije. Nakon pretresa imanja, iz kuća u kojima bi našli bilo kakav predmet koji se mogao povezati s neprijateljskom stranom, odmah bi izdvojili muškarce i vodili ih "na suđenje". No ubili su i neke koji nisu pripadali toj ciljanoj skupini, poput šestogodišnje Dragice Martinović koja je likvidirana na kućnom pragu. Prema sjećanjima svjedoka koji su uspjeli umaknuti s gubilišta, na "suđenjima" bi partizanski zapovjednik sve zarobljenike optužio da su se borili na neprijateljskoj strani, što naravno nije bilo točno jer su svi oni bili civili odvedeni iz svojih kuća, a potom bi uslijedilo strijeljanje. Započela je i paljevina kuća, koja je kasnije navodno ograničena samo na domove onih za koje se sumnjalo da imaju veze s neprijateljskom stranom, a sve je pratila i pljačka. Neke koje su zarobili u borbi, partizani su ubijali mrcvarenjem ili klanjem. Najmlađi među strijeljanjima imali su samo 16 godina, a ubijena je i 70 godišnja Bara Glavaš.

Navedena starica nije stradala u odvođenju iz kuće. Nju su partizani natjerali da braniteljima koji su pružali otpor u bunkerima oko crkve, odnese pismo kojim ih se poziva na predaju. Branitelji su to odbili, a Bara se nije htjela vratiti partizanima, što zbog nasilja koja su počinili u dijelovima sela koja su nadzirali, što zbog toga što je za povratak morala preći pogibeljnu čistinu između zaraćenih strana. Sklonila se u crkvu gdje je ostala do završetka sukoba. Borbe su potrajale od zore do oko 17 sati istog dana kad su partizani uspjeli probiti obranu, nakon čega se i branitelji povlače u bogomolju. Kako nisu imali teškog oružja kojim bi je razorili i tako uništili Motičane koji su se tamo sklonili, partizani su, ne želeći se izlagati paljbi iz crkve, lokalno stanovništvo iskoristili kao živi štit. Znajući da branitelji neće pucati na suseljane, natjerali su ove da oko crkve naslažu pruće i drvlje te ga zapale. Vatra je ubrzo zahvatila veći dio zgrade, nakon čega je dim iz crkve istjerao manji dio branitelja. Neke su ubili na licu mjesta, uključujući i ranjenike, a neke, među njima i Baru Glavaš koja se tamo zatekla spletom okolnosti, strijeljali su dalje od crkve.

Napadači su znali da se veći dio branitelja sklonio u toranj i na tavan, ali računali su da će i njih vatra i dim ili natjerati na predaju, ili spaliti odnosno ugušiti. Tada su slaveći pobjedu, 4. lipnja navečer, nedaleko goreće crkve počeli slaviti i plesati kolo.

Te je noći međutim pala kiša, zbog čega se požar nije proširio na dio tavana i crkveni toranj gdje su se nalazili preostali motičinski branitelji, koji su se pred jutro, neopazice, konopcem spustili s crkvenog tornja i pobjegli. Zahvaljujući tomu broj žrtava motičkog pokolja znatno je manji nego što bi bio da su i oni dopali "partizanskoj pravdi".

Tog je dana stradalo ukupno 76 Motičana, od čega njih dvadesetak braneći svoje selo. Gotovo polovica branitelja bili su civili koji su se taj dan pridružili obrani golog života i vlastitih domova. Dio branitelja nije stradao u borbi nego u kasnijim mučenjima i strijeljanjima zarobljenika ili likvidacijama ranjenika, što također predstavlja ratni zločin.

Ostatak ubijenih, njih više od pedeset, bili su civili koji nisu sudjelovali u borbama, uglavnom muškarci, Među njima je bilo i 16-godišnjaka, ali i šestogodišnja Dragica Martinović te sedamdesetogodišnja Bara Glavaš. Još je desetak civila (među njima i jedan četrnaestogodišnji dječak) uspjelo izbjeći smrti bijegom sa stratišta.

Nakon pokolja partizani su se relativno brzo povukli iz Motičine, a mještani su se bojali da bi se ubojice mogli vratiti, te "kao neprijatelje" pobiti i sve one koji su u strahu, žurno pokapali bližnje, stradale u partizanskom upadu. Seljani su bili zapanjeni surovošću napadača (od kojih su mnogi bili Srbi iz susjednih sela) za koju nisu postojali nikakvi lokalni povodi.

1944. i 1945. u Donjoj Motičini

Život poslije tragedije u Motičini nije mogao biti ni normalan, a kamoli lagan. Nestankom seoske ustaške posade, tj. seoske straže, selo je bilo izloženo povremenim partizanskim upadima i pojedinačnim ubojstvima koja su se događala u partizanskim progonima "neprijatelja". Naročito je upečatljivo ubojstvo trojice petnaestogodišnjaka koji su likvidirani jer su bili srodnici osobe koja je ubila partizana. Jednom od tih dječaka, glava je pronađena odvojena do tijela, što svjedoči o sadizmu ubojica. Više od deset ljudi otjerano je u partizanski logor u Slatinskom Drenovcu gdje su ubijeni. Neke obitelji koje su označene kao simpatizeri NDH protjerane su iz svojih kuća na prostor koji su kontrolirale vlasti NDH. S obzirom da je prigodom partizanskog napada 1943. godine selo opljačkano, hrane je bilo jedva za golo preživljavanje. Prema kraju rata partizani su se znali duže zadržavati u selu, pa su ih Motičani morali hraniti, a mještani su prisilno odvođeni i na mitinge na kojima su im "objašnjavani ciljevi NOB".

Siječnja 1945. dogodio se posljednji veliki progon. Tada su, za razliku od dotadašnjih pojedinačnih protjerivanja obitelji koje su smatrane simpatizerima NDH, partizani skupili cjelokupno stanovništvo, točnije sve Motičane koje su zatekli bilo gdje u selu, osim onih obitelji čiji su se članovi dragovoljno ili pod prisilom nalazili u partizanima. Razlozi ovog kolektivnog izgona nisu jasni, a pretpostavlja se da je, između ostalog, proveden i radi lakše ponovne pljačke sela. Manji dio stanovnika se srećom uspio skriti i tako izbjeći raciji. Onima koji su pokupljeni nije dopušteno da se prikladno odjenu i obuju (neki su potjerani u papučama), a zatim su pod oružanom partizanskom pratnjom protjerani iz sela, u pusti snježni krajolik prema Našicama. Poslije nekoliko sati hoda s jednog su brda na njih zapucale partizanske postrojbe, kojom prigodom su ih napustili naoružani partizanski pratitelji. Pukom srećom nitko nije stradao od paljbe, ali se na putu smrznula jedna starija žena.

Ostali su se snalazili kako su znali, neki su uspjeli pobjeći iz kolone dok su još bili blizu Motičine, pa su se vratili u svoje još jednom opljačkane kuće, drugi su bježali iz kolone kad bi prolazili kroz naselja i tu bi kod domaćih ljudi, prijatelja ili rođaka tražili spas za sebe i svoju djecu, nerijetko dojenčad. Treći nisu uspjeli napustiti kolonu, pa su se morali snalaziti tek nakon što su, poslije nekoliko sati hoda ostali bez partizanske pratnje. S obzirom da su odmaknuli daleko od sela a nisu znali što će im se dogoditi ako se u njega vrate, tražili su spas kod nepoznatih ljudi u najbližim mjestima, u kojima su neki ostali i po nekoliko mjeseci prije negoli su se usudili vratiti svojim kućama.

Poraće

Ni kraj rata nije donio smiraj u ovo selo. Dobar dio Motičana stradao je na Bleiburgu, a nakon rata započeo je Oznin teror kojim se željelo dokrajčiti partizanštini nesklone pojedince koji su nekim čudom preživjeli do tada. Stanovnici ovog sela morali su trpjeti i poniženja. Čitavo je selo označeno kao neprijateljsko, a na samom rubu mjesta PosljedicePosljedice ovih zbivanja najbolje opisuju sljedeće rečenice iz knjige "Donja Motičina u Drugom svjetskom ratu i posljedice": "Zbog rata ostalo je u selu oko 150 udovica sa sitnom djecom. Bez oca je ostalo 268 djece. Od tog broja 223 bilo je mlađe od 16 godina. Iza očeva poginulih samo 4. VI. 1943. ostalo je 121 dijete, a od toga broja 90 ih je bilo ispod 16 godina starosti."podignut je spomenik "drugu Feđi" (Feđi Miliću), španjolskom borcu i partizanskom političkom komesaru koji je poginuo prigodom napada na selo 1943.

Posljedice ovih zbivanja najbolje opisuju sljedeće rečenice iz knjige "Donja Motičina u Drugom svjetskom ratu i posljedice": "Zbog rata ostalo je u selu oko 150 udovica sa sitnom djecom. Bez oca je ostalo 268 djece. Od tog broja 223 bilo je mlađe od 16 godina. Iza očeva poginulih samo 4. VI. 1943. ostalo je 121 dijete, a od toga broja 90 ih je bilo ispod 16 godina starosti."(Navedeno djelo, 194).

Nakon rata pod političkom represijom, ali i pod teretom ekonomskog zapostavljanja sela, Motičani su se rasuli diljem svijeta, od Kanade do Australije, a dobar dio ih je u potrazi za poslom otišao u druge hrvatske krajeve.

Dirljivo je da, unatoč tragičnoj povijesti i "posebnom tretmanu" kojem su podvrgnuti u Jugoslaviji, stanovnici ovog sela nisu dvojili što će učiniti 1991. Zabilježeno je da je od 67 našičkih dragovoljaca u obrani Vukovara, njih 15 bilo iz Donje Motičine, što je "apsolutno i relativno najveća brojka iz jednoga sela u našičkom kraju." (Navedeno djelo, 217). Napisano u ovom tekstu predstavlja samo dio potresnih događaja opisanih u spomenutoj knjizi koju bi, unatoč tomu što ju je teško pribaviti, svakako trebalo pročitati. Tragedija Motičine ne bi smjela ostati nepoznata barem onom krugu ljudi koji je upoznat sa sličnim stradanjima drugih hrvatskih sela.

Tim više što se na primjeru događaja koji su se odvijali u ovom mjestu vidi sva nakaradnost crno bijele slike Drugog svjetskog rata, koja bi zapovjednika ustaške seoske straže Roberta Lukačića (stradao u Ozninom poratnom teroru 1946.) proglasila oličenjem zla, dok bi napadače koji su se "iskazali" zločinima nad nevinima, stavila u pretinac nedodirljivih humanističkih antifašista.

Donja Motičina je (nažalost ne usamljen) primjer hrvatskog stradanja u Drugom svjetskom ratu, u kojem je jedno naselje - opredijelivši se za ono što se iz njihove, vremenski i prostorno ograničene perspektive činilo kao žuđena hrvatska država - bez vlastite krivnje pretrpjelo jezive zločine. Potom je stavljeno pod državnu represiju koja je sve njegove stanovnike, samo zbog toga što su u složenim lokalnim vojno- političkim okolnostima branili vlastito selo i živote, proglasila fašistima. Uz to im je, kao i ostalim žrtvama jugoslavenskog komunizma, oduzeto čak i pravo na sjećanje o zlu počinjenom nad njima. To je trajalo sve do nestanka Jugoslavije i osnovni je razlog zašto je ova vrijedna knjiga o tragediji jednog gotovo anonimnog slavonskog sela, napisana tek 2003. godine.

Egon Kraljević

Sri, 3-06-2020, 14:50:11

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.