Rat i izgon iz jugoslavenskog raja

Slijedom potpune ispremiješanosti privatnog (obitelji) i ideologijskog (Jugoslavije), vjera koju su Markovine (inače ateisti, kako sam Dragan naglašava više puta) polagali u jugoslavenski ideal može se usporediti samo sa žarom kojim iskreni vjernici prilaze Bogu. Takav je stav sasvim normalan kada je riječ o transcendentnim stvarima, no kada političkoj tvorevini prilazite s takvom dozom nekritičnosti nije čudo da vam mnoge stvari jednostavno promaknu.

Govoreći o trovanju političke klime pred izbijanje rata u Mostaru, Markovina se ograničava samo na "devedesete". Na sugestivno pitanje Documentinog moderatora koji je, poput nabrušenog skojevca nesvjesna da je Jugoslavija mrtva, više puta tražio da mu Markovina opiše "kako se u Mostaru manifestirao govor mržnje protiv Jugoslavije, socijalizma i Tita", dotični je nekoliko puta ustvrdio da se prvo moglo čuti "strašan govor mržnje hrvatske djece". Tu pojavu smješta u 1990. godinu i povezuje s pobjedom HDZ-a u Hrvatskoj, što je "hrvatskim nacionalistima u Mostaru dalo krila".

Kako sam u to vrijeme i sam često dolazio u rodni mi Mostar, mogu reći da sve do intenziviranja rata u Hrvatskoj, u tom gradu nije bilo raširene pojave hrvatskog nacionalizma. Razlog je jednostavan: Mostar je bio jako jugoslavensko administrativno središte s čvrstim udbaškim strukturama i jugoslavenskom ideologijom ukorijenjenom, vidjeli smo, čak do razine subkulturnih skupina. U tom se gradu početkom devedesetih moglo osjetiti jedino strah koji se, zbog Miloševićeva višegodišnjeg zazivanja "čvrste" Jugoslavije te time izazvanih nacionalnih previranja unutar Saveza komunista Jugoslavije, uvukao u ljude svih nacionalnosti, posebice među Hrvate koji su osjećali da su jedna od glavnih meta Miloševićeva "jugoslavenstva". Nacionalne nesuglasice su se pod utjecajem Miloševićeva naleta ipak samo naslućivale, ali ih se u to vrijeme nitko u Mostaru (osim možda rijetkih, meni nepoznatih izuzetaka), nije usudio javno iskazati, pogotovo ne masovno i pogotovo ne Hrvati koji su kao narod otprije smatrani nepouzdanim Jugoslavenima, zbog čega su bili "na radaru" režimskih represivnih tijela.

Kako je vrijeme prolazilo, političku stabilnost u Mostaru su, kao i drugdje, urušavali burni politički događaji. MostarKako sam u to vrijeme i sam često dolazio u rodni mi Mostar, mogu reći da sve do intenziviranja rata u Hrvatskoj, u tom gradu nije bilo raširene pojave hrvatskog nacionalizma. Razlog je jednostavan: Mostar je bio jako jugoslavensko administrativno središte s čvrstim udbaškim strukturama i jugoslavenskom ideologijom ukorijenjenom, vidjeli smo, čak do razine subkulturnih skupina.Agresivno velikosrpsko monopoliziranje jugoslavenstva, balvani u Kninu ljeta 1990., prvi srpski oružani napadi u Hrvatskoj na proljeće 1991., sve to je polako "razmrdavalo" mir u gradu na Neretvi. Kada je ljeta te godine u Hrvatskoj izbio otvoreni rat, a posebice nakon što su rujna 1991. u Mostar došli četnikoidni crnogorski rezervisti JNA koji su se, što priznaje i sam Markovina, ponašali nasilnički ("premlaćivali ljude, nisu podmirivali račune u lokalima gdje su pili" itd.), svim Srbima, gotovo svim Hrvatima i ponekim Muslimanima u Mostaru bilo je jasno što se sprema. Markovini, koji je na idiotsko pitanje Documentina suradnika o "mržnji prema socijalizmu, Titu i Jugoslaviji" ponudio idiotski odgovor da su glavni nositelji mržnje u Mostaru bila hrvatska djeca, očito ništa nije jasno ni do danas.

Tako je i najnormalniji samoobrambeni refleks hrvatske djece očit u preziru spram nasilja počinjenih u ime Jugoslavije Markovini postao dokazom "hrvatskog fašizma", dok sve ono što se događalo od pojave Miloševića pa do napada na Hrvatsku i kasnije, niti ne uočava kao problem, opet samo zato jer se agresivno velikosrpstvo u to vrijeme poziva na očuvanje Jugoslavije. Kao da su hrvatska djeca i Hrvati općenito, prema državi koja je u to vrijeme gazila Hrvatsku i više se nego očito spremala napasti BiH, mogli osjećati išta drugo osim prezira i straha?

„JNA svetinjo, Hrvatska prokletinjo"

Političko sljepilo jugoslavenstva, možda najbolje odražava Draganovo priznanje koje se tiče srpske agresije na hrvatski istok, a glasi da je on u poštene namjere JNA "vjerovao sve do pada Vukovara". No niti to što je, gledajući scene ulaska JNA u Vukovar zaključio da se njegova vojska pretvorila u, kako sam kaže "hrpu razbojnika", nije ga nagnalo da prihvati ispravnost hrvatske političke pozicije. Za njega bi, navodi, prihvaćanje takvog političkog stajališta značilo prelazak na stranu "hrvatskog nacionalizma", što nije mogao učiniti jer mu je i nakon Vukovara "to sve (tj. zaraćene strane u Hrvatskoj, op. E.K.) isto". Markovinino je jugoslavenstvo tada evoluiralo od shvaćanja da su nacionalisti separatističkog tipa isključivi krivci za sve - što je očito mislio do pada Vukovara - ka ideologiji jednake krivnje svih nacionalista, u koje je teška srca morao uvrstiti i JNA i to je pozicija u kojoj je, zajedno s ostalim Jugoslavenima balaševićevskog tipa, "zaglavljen" i danas.

Koliko god to zvučalo nevjerojatno, priča o "vjeri" (jer Markovine su vjernici jugoslavenstva) u JNA sve do studenog 1991., nije najšokantniji dio ovog intervjua. Imali su, naime, Markovine još potajnih nada vezanih uz svoje božanstvo, JNA. Tako je, u prvim danima travnja 1992., na samom početku rata u BiH, Draganov otac, glavni mostarski SDP-ovac, na vlastitu inicijativu stupio u kontakt sa zapovjednikom snaga JNA u BiH generalom Kukanjcem. Potonji je, podsjećam, tih dana poslan u BiH s isključivom namjerom da vojnom silom onemogući, JNAKoliko god to zvučalo nevjerojatno, priča o "vjeri" (jer Markovine su vjernici jugoslavenstva) u JNA sve do studenog 1991., nije najšokantniji dio ovog intervjua. Imali su, naime, Markovine još potajnih nada vezanih uz svoje božanstvo, JNA. Tako je, u prvim danima travnja 1992., na samom početku rata u BiH, Draganov otac, glavni mostarski SDP-ovac, na vlastitu inicijativu stupio u kontakt sa zapovjednikom snaga JNA u BiH generalom Kukanjcem.upravo donijetu referendumsku odluku o osamostaljenju te države. Ono što je nevjerojatno u tom razgovoru jest razlog zbog kojeg je Markovina stariji nazvao kukavnog JNA generala. Dragan navodi da je njegov otac vjerovao kako će uspjeti nagovoriti Kukanjca da JNA transformira u bosanskohercegovačku vojsku koja će sačuvati BiH kao državu i održati mir među tamošnjim narodima!?

U svezi ovoga važno je podsjetiti da je razgovor s Kukanjcem obavljen pola godine nakon što je u sklopu kampanje na Dubrovnik, JNA nad Hrvatima hercegovačkog sela Ravnog počinila prvi ratni zločin u toj državi, te nakon što se primirjem potpisanim s Hrvatskom, siječnja 1992. ta vojska učvrstila na privremeno okupiranim i etnički temeljito očišćenim hrvatskim prostorima. To da je Markovinin otac zanemario pola godine oružanog divljanja i velikosrpskih čišćenja koja je provela JNA i da je u trenutku dok ta vojska već naveliko puca po BiH polagao nade u nju (a zasigurno je, usprkos vukovarskom šoku, pod očevim utjecajem pritajena nada tinjala i u tada desetogodišnjem Draganu), barem djelomično ocrtava hrvatski mazohizam (jer Markovinin je otac polovicom svog podrijetla Hrvat) i ujedno jasno odražava vječno jugoslavensko neprijateljstvo prema uvijek krivoj Hrvatskoj. U ratu koji se vodio od ljeta 1991. do primirja 1992., oni očito nisu vidjeli ono što se uistinu događalo, tj. agresiju na Hrvatsku, nego su u svojoj izokrenutoj stvarnosti vidjeli napad Hrvatske na Jugoslaviju, zbog čega im se intervencija njezine vojske činila normalnom, opravdanom i poželjnom. Iz te se točke sasvim logičnima doimaju i ostala njihova povijesna priviđenja počevši od "ugroženosti Srba u Hrvatskoj" pa do nevjerojatne iluzije da se JNA - valjda zato što BiH nije većinski "ekstremistička" poput Hrvatske - u toj državi neće "morati braniti" od "ustaša", pa da onda neće biti ni rata. Markovine niti do tog vremena nisu shvatili da se JNA ne brani, nego napada, da ne želi postati multietnička vojska BiH, nego da je u velikosrpskoj službi.

Takvim su političkim razmišljanjem Markovine - koji su figurirali kao SDP-ovi "pošteni Hrvati" - zajedno s ostalim (etničkim ili poput Markovina "virtualnim) Hrvatima" jugoslavenske orijentacije, postali nesvjesnim političkim saveznicima velikosrpstva u njegovu krvavom pohodu na narode koji se nisu uklapali u njihovu viziju Jugoslavije. Nije to nažalost ništa novo. Ovo je savezništvo bilo na snazi cijelim trajanjem komunističke Jugoslavije, kada su "pošteni" Hrvati, vjerujući da šire međunacionalnu toleranciju, u stvari služili kao multietnički ukras prikrivenoj velikosrpskoj tendenciji oduvijek prisutnoj u svakoj, pa i Titovoj Jugoslaviji. Jer i Milošević i Mladić i Kadijević i brojni drugi do 1990. naizgled pravovjerni srpski Jugoslaveni, oduvijek su se nadahnjivali na unitarizmu i/li (veliko)srpstvu, samo što su ga u vrijeme Jugoslavije prigodno umatali u jugoslavenstvo. Markovinama je to bilo i više nego dovoljno da zauzmu njihovu stranu.

BiH kao pričuvna Jugoslavija i konačni izgon iz jugoslavenskog raja

Ali, kako kaže slogan iz loših reklama TV prodaje, to nije sve, jer niti nakon nemalih razočaranja koja su im priredili njihovi politički uzori, Markovine nisu odustali od svojih fantomskih ideala. Divljaštvo JNA u Vukovaru i napad na Mostar zasigurno jesu uzdrmali, ali nisu pokolebali njihovo stameno jugoslavenstvo. Prepoznala je to i JNA koja je, prije nego što se izvukla s gradskog područja i stacionirala na brdima oko Mostara, Draganovim roditeljima ponudila da ih, do konačnog „oslobođenja" izvuku iz „ustaškog" Mostara. Markovine su, nakon dugog vijećanja to odbili, razumom shvativši, ali emocijama još ne prihvativši, da je Jugoslavija mrtva. Vjerovali su da će nešto od te države ipak preživjeti u Bosni i Hercegovini. Markovina stariji je tako sve do 1996. godine nastavio odlaziti u Sarajevo gdje je nazočio sjednicama krnje Skupštine BiH u kojoj su - nakon političkim razmiricama i prvim sukobima između Armije BiH i HVO-a izazvanog odlaska većine hrvatskih zastupnika - sjedili gotovo isključivo bošnjački političari.

U dijelu svjedočanstva gdje se govori o prvim tjednima u ratnom Mostaru, nastupa vrhunac jugoslavenskog JugofilU dijelu svjedočanstva gdje se govori o prvim tjednima u ratnom Mostaru, nastupa vrhunac jugoslavenskog poricanja stvarnosti. Markovina prkosno, poput likova iz partizanskih filmova, opisuje kako je protekao 1. svibnja 1992. u njegovoj četvrti stalno napadanog Mostara. Tada je, svjedoči Dragan, u njegovu kvartu upriličena Dragan Markovina5„prvomajska proslava" tijekom koje su pjevane jugoslavenske pjesme!poricanja stvarnosti. Markovina prkosno, poput likova iz partizanskih filmova, opisuje kako je protekao 1. svibnja 1992. u njegovoj četvrti stalno napadanog Mostara. Tada je, svjedoči Dragan, u njegovu kvartu upriličena Dragan Markovina5„prvomajska proslava" tijekom koje su pjevane jugoslavenske pjesme!

Je li, u trenutku dok po Gradu padaju granate JNA i dok je Mostar ubijan u ime očuvanja Jugoslavije, moguće zamisliti luđu manifestaciju shizofrenog jugoslavenskog mazohizma? Ovaj me frapantni opis ideološke zatucanosti podsjetio na sličnu pojavu zabilježenu u njemačkom nacizmu 1934. godine. U događaju poznatom pod imenom Noć dugih noževa, Hitler je odlučio ukloniti SA odrede koji su mu dotada bili glavni oslonac pri usponu na vlast i zamijeniti ih manje utjecajnim i po njegovu svemoć manje opasnim SS odredima. Sve je rezultiralo s nekoliko stotina mrtvih SA-ovaca, od kojih su mnogi, vjerujući da se radi o nasilju koje se događa bez Fuhrerova znanja, pred strjeljačkim vodom klicali Hitleru. U sličnim se okolnostima i sa sličnom ideološkom tupošću, prvog svibnja 1992. u Mostaru, slavilo Jugoslaviju.

No za klicanje Hitleru mogu se pronaći riječi opravdanja jer SA-ovci nisu sa sigurnošću znali gdje je izvor urote koja ih vodi u smrt. U Mostaru nikakvih nepoznanica nije bilo, sve je bilo tragično jasno, ali Jugoslaveni su odbili vjerovati vlastitim očima. Ispiranje mozga ideologijom bratstva i jedinstva - iza čega se manje ili više uspješno krilo velikosrpstvo ili unitarizam - uvjerilo ih je da taj ideologem uistinu postoji, pa kad su se susreli s realnošću koja mu je bila dijametralno suprotna, nisu znali drugo, nego poput programiranih igračaka nastaviti slijediti zadani kod, tj. stare ideološke sheme. Kad su ih jugoslavenske granate izgnale iz "jugo raja", oni su nastavili pjevati o njemu.

Egon Kraljević

Pet, 6-12-2019, 04:45:29

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.