Bartol Kašić, Izbor iz djela, Priredila i transkribirala Darija Gabrić-Bagarić, Stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2010.

Kod nas se na pokret katoličke obnove u 17. stoljeću, zbog sekularističke ideologije 19. i 20. stoljeća, dosad uglavnom krivo gledalo. Zasluge su kroatološke znanosti i akademika Katičića te posebno historiografskih istraživanja oca Stjepana Krasića, ali i niza drugih istraživača da se u Hrvatskoj tek u novije doba počelo cjelovitije gledati na to razdoblje hrvatske kulture.
Jednom je prigodom akademik Katičić ocijenio kako je sekularizmu 19. stoljeća bilo mučno i nezgodno priznati svoje crkvene pretke pa je naše nedostatno znanje o hrvatskoj kulturi posljedica njegova krivoga i pogrešnog stava prema crkvenim intelektualcima.

Pokret pak katoličke obnove težio je očuvanju katoličkih naroda i produbljenju katoličke vjere, što se posebno očitovalo u kulturi, znanosti, školstva i umjetničkom stvaranju. U duhu te obnove Rimokatolička crkva je, nakon protestantskoga raskola posebno gledala na područje hrvatskih zemalja, koje je još od doba Trpimirove darovnice (852.) pokrivala splitska metropolija – od mora do Dunava i Drine.

Ova se crkvena dimenzija u zadnja dva stoljeća uglavnom prešućivala, a i u ozbiljnijim istraživanjima ime hrvatskoga prostora uglavnom je zamijenjeno tzv. južnoslavenskim zemljama, a istoznačnicama za pridjeve „hrvatski", kao na primjer „ilirski" ili „slovinski" uglavnom je pridavano južnoslavensko značenje.

Nijekanje hrvatstva

Nijekanje hrvatstva u historiografiji je dovelo do pomutnje pa su i mnogi izvori za stariju hrvatsku povijest preko noći postali navodno upitne krivotvorine. Nu i bez pomoći historiografa, iz rječnika JezikStjepan Krasić je svojim istraživanjima utvrdio kako je Katolička crkva kao nadnacionalna ustanova još 1599. priznala na međunarodnoj razini hrvatski kao zaseban jezik, a slovački isusovac Teofil Kristek te je godine na upit pape Klementa VIII.: Koji od slavenskih jezika najviše odgovara za potrebe Katoličke crkve, odgovorio kako smatra da je "lingua croatica" najrazvijeniji slavenski jezik te da je on majka svih jezika.Jakova Mikalje „Blago jezika slovinskoga" (1649./51.) lako je utvrditi kako je riječ „slovinski" samo sinonim za „hrvatski", a primjerice iz „Gazophilacyuma" Ivana Belostenca (1593.-1675.) također se može vidjeti kako je „ilirski" tek istoznačnica za pridjevak „hrvatski".

Stjepan Krasić je svojim istraživanjima utvrdio kako je Katolička crkva kao nadnacionalna ustanova još 1599. priznala na međunarodnoj razini hrvatski kao zaseban jezik, a slovački isusovac Teofil Kristek te je godine na upit pape Klementa VIII.: Koji od slavenskih jezika najviše odgovara za potrebe Katoličke crkve, odgovorio kako smatra da je "lingua croatica" najrazvijeniji slavenski jezik te da je on majka svih jezika.

Istodobno je španjolski isusovac Alphonse Carrillo papi potvrdio da „lingua croatica" Crkvi najbolje odgovara u njezinoj borbi protiv protestanata i Turaka pa je Sveta Stolica 1599. osnovala katedru za ilirski jezik. Upravo u takvom okruženju djeluje i hrvatski isusovac Bartol Kašić (1575.-1650.), auktor prve gramatike hrvatskoga jezika (1604.) te prevoditelj cjelovitoga „Svetoga pisama" na hrvatski jezik (1638.), koje je tiskano tek 2000. godine. Istraživači se još uvijek spore oko toga zašto Kašićeva „Biblija" nije tada tiskana, nu bit će da je istini ipak najbliže Ivan Golub, koji drži da crkvene vlasti tada nisu odobravale tiskanje cjelovita Svetoga pisma na narodnim jezicima.

Prevoditeljski rad

U našim se znanstvenim krugovima i oko toga pitanja uglavnom nepotrebno pretjerivalo. Naime, Kašić je prevodio na hrvatski jezik „Ritual rimski", a objavio je i „Vanđelja i pistule istumačene iz Misala novoga rimskog" čime je izričajno, stilski i funkcionalno obogatio hrvatski jezik, a neke njegove riječi ostale su sve do danas u uporabi. Silan prevoditeljski posao, kao i normativni rad na hrvatskom jeziku, otvorili su putove procesu standardizacije hrvatskoga jezika, na kojem su tek poslije Kašićeva temeljitoga rada mogla nastajati obuhvatnija književna i civilizacijska djela za potrebe hrvatskoga naroda.

Kašićev iskorak iz rodne čakavštine prema štokavštini usmjerio je tijek razvoja hrvatskoga jezika prema bogatom nasljeđu dubrovačke književnosti, a preuzimanjem govora bosanskih Hrvata stvorio je preduvjete za integraciju hrvatske nacije. Na njegovim jezikoslovnim tradicijama svoju će književnost izgrađivati i bosanski franjevci pa će tako, unatoč teritorijalne i političke razdijeljenosti hrvatstva te uprava različitih imperijalnih sila, Kašićevo djelo i njegovi nastavljači jezično, književno i kulturološki ujediniti rastrgane dijelove hrvatskoga naroda u jedinstvenu naciju.

Kasniji hrvatski književni i jezični pokušaji oko integracije hrvatskoga naroda tijekom 19. stoljeća bili su samo prirodni nastavak Kašićevih nastojanja, u koja se podlo, preko jugoslavenske ideje sve snažnije uvlačila velikosrpska promidžba potaknuta s jedne strane ruskim carističkim planovima o izlasku na toplo more, a s druge pak i protestantskim protuudarom na katoličanstvo, koji se obično skrivao u pozadini tada prevladavajuće sekularne ideologije. Ovaj dio hrvatske kulturne prošlosti gotovo je potpuno neistražen.

Književni rad

Kašić nije bio samo prevoditelj, normativni opisivač hrvatskoga jezika, poznavatelj hrvatskih dijalekata i tvorac više funkcionalnih stilova, nego i književnik koji se bavio preradbama različitih djela, Književni radKašić nije bio samo prevoditelj, normativni opisivač hrvatskoga jezika, poznavatelj hrvatskih dijalekata i tvorac više funkcionalnih stilova, nego i književnik koji se bavio preradbama različitih djela, kasicali i izvorni pjesnik duhovne poezije, pisac hagiografskih djela te auktor tragedije „Venefrida", nastale na predlošku tadašnje hagiografske književnosti.

Književna kritika u njegovim posvetama pronalazi stilske vrijednosti, ali i sadržaje iz kojih se mogu otkrivati različite zanimljivosti tadašnjega života.ali i izvorni pjesnik duhovne poezije, pisac hagiografskih djela te auktor tragedije „Venefrida", nastale na predlošku tadašnje hagiografske književnosti. Književna kritika u njegovim posvetama pronalazi stilske vrijednosti, ali i sadržaje iz kojih se mogu otkrivati različite zanimljivosti tadašnjega života.

Kašić je auktor i svoje autobiografije pisane na latinskom jeziku, koja doduše nije ušla u ovaj izbor. Nju je za tisak posebno priredio pater Vladimir Horvat. U knjizi uz predgovor Darije Gabrić-Bagarić te ljetopis, bibliografiju i važniju literaturu o Kašiću uvršten je i izbor biblijskih prijevoda (Pjesma nad pjesmama, Knjiga o Ruti, Evanđelje po Luki, Pavlov Hvalospjev ljubavi i Ivanovo Otkrivenje) te izbor prijevoda iz Rituala rimskoga, Vanjđelja i pistule, didaktička i katehetska djela te filozofsko-teološko djelo Tome od Kempisa.

Priređivačica je napravila i izbor iz pjesni duhovnih te u izbor uvrstila tragediju Venefridu, kao i Kašićeve posvete i predgovore knjigama. Svojim duhovnim, jezikoslovnim, književnim i prevodilačkim radom Kašić je usmjeravao razvoj hrvatskoga jezika i književnosti, koje manje-više poznajemo u današnjem obliku pa on u povijesti hrvatske kulture svijetli kao jedan od njezinih stožernika.

Mate Kovačević