Hrvati imaju jedan jezik i to hrvatski sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo

U Sarajevu je 30. ožujka ove godine objavljena tzv. deklaracija o zajedničkom jeziku. Deklaraciju je sročio i potpisao mali broj umnih ljudi iz Bosne i Hrcegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, umišljajući da predstavljaju sve stanovnike tih četiriju postjugoslavenskih država. Tekst deklaracije stavljen je na uvid javnosti na mrežnoj stranici na kojoj ju svaka osoba može potpisati, ako je suglasna s tekstom. Ali, na istoj mrežnoj stranici nije predviđeno skupljanje potpisa osoba koje se ne slažu s tekstom tzv. deklaracije. To znači da je riječ o nedemokratskom i angažiranom pristupu, jer sakupljaju se potpisi samo pristaša, dok mogućnost izražavanja drugoga mišljenja ne postoji.

dekl1

Uz ostalo autori deklaracije poručuju: "Mi, potpisnici ove deklaracije, smatramo da činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama. Svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati varijantu zajedničkog jezika. Sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika. Stoga, mi potpisnici Deklaracije pozivamo na ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama”. U deklaraciji se jezik ne imenuje, već se samo tvrdi da je zajednički. Ima li još gdje u svijetu da neki jezik nema svoje ime? Svatko ima svoje ime, ima ime i svaki narod pa i dakako svaki jezik, a tu lingvonim (naziv jezika) četiriju naroda naširoko i namjerno zaobilaze. Taj bezimeni "zajednički jezik" žele nametnuti četirima "štokavskim" državama, odnosno baciti nekoliko etnojezika u jednu zajedničku "talionicu" jednojezičja. Pokušaj pritiska, sada iz Sarajeva, da se napusti naziv hrvatski jezik i prihvati apstraktan i utopijski naziv "zajednički jezik" neprihvatljiv je, makar za Hrvatsku. Prema toj logici imamo tada npr. prijevode knjigâ ne s engleskoga na hrvatski jezik, nego sa "zajedničkoga jezika" na "zajednički jezik". Ako postoji "zajednički jezik", tada postoji i "zajednička književnost" na tom jeziku... Autori deklaracije traže "jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima." Zar tim glumcima, redateljima, umjetnicima, novinarima, profesorima i jezikoslovcima netko zabranjuje glumiti, pisati ili govoriti na svojem "zajedničkom jeziku"? Ispada da sve što stvaraju ili su već stvorili, stvaraju ili su stvorili u "tamnici" neslobode javnoga izražavanja i cenzuriranja. Osim toga, bilo bi lijepo pitati, imaju li uopće pravo pripadnici manjinskih naroda u višenacionalnim državama na stjecanje znanja u školskim ustanovama na vlastitom jeziku? Ako pak postoji bilo kakva jezična segregacija ili diskriminacija u obrazovnim i javnim ustanovama, tada treba što prije i što brže ići na sud, a ne u javnost.

dekl2

Jugonostalgija za izgubljenim "zajedničkim jezikom"

S jedne pak strane autori deklaracije naglašavaju potrebu da se zaustavi "nasilno razdvajanje četiri standardne varijante zajedničkoga jezika, nepotrebno prevođenje u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanje razlika gdje one ne postoje ...", a s druge strane "svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika." Ponajprije valja zahvaliti skupini autora deklaracije za njihovu nesebičnost i velikodušnost prema državama jer manjina većini naroda dopušta "slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika." Kodifikacija podrazumijeva izričito (eksplicitno) (pričvršćeno je u normativnim priručnicima) priznavanje normativnosti jezične pojave ili činjenice, usmjerenu razradbu pravila i propisa ... Što ćemo tada s kodifikacijom različitih norma u tim jezicima, treba li zaustaviti taj proces i vratiti ga u vrijeme tzv. Novosadskoga 1954. ili Bečkoga 1850. dogovora? Uzgred budi rečeno da prema tzv. Novosadskomu dogovoru "zajednički jezik treba da ima i zajednički pravopis." Moramo li tada poništiti sve sadanje normativne priručnike i stvoriti nove ako oni razdvajaju "zajednički jezik u njihovim varijantama"? Upravo kodificirana norma zahtijeva prevođenje jer njegovo nepoštivanje u književnim (standardnim) jezicima pa i u inačicama drugih jezika smatra se znakom nedovoljne pismenosti. Deklaracija sliči jugonostalgiji za izgubljenim "zajedničkim jezikom" bratstva i jedinstva. Jezikom se bave u državama ministarstva kulture i obrazovanja, strukovne, prosvjetne, odgojne ustanove i društvene organizacije. Treba li im svima uputiti okružnicu sa zahtjevom da počnu raditi prema vlastitim jezicima suglasno tekstu deklaracije? Budući da je hrvatski jezik jedan od službenih jezika EU-a i pripada, prema autorima deklaracije, zajedničkomu jeziku Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije i svima je razumljiv te ne zahtijeva nepotrebnih "prevođenja", tada "zajednički jezik" treba preimenovati u hrvatski i uzeti ga kao savršen i uzoran obrazac za sve druge tko ima želju ili namjeru stupiti u EU. Ne treba tada imati u EU-u prevoditeljskih služba za ostale "inačice" i bilo koji njihov europski dokument prevoditi na hrvatski jer je svima zajednički, razumljiv i ne zahtijeva prevođenje.

Hrvatski jezik, drugoga nema

Doista jezik u suvremenom svijetu nije uvijek obvezatno obilježje etnosa, ali u samosvijesti mnogih ljudi: jedan narod je taj koji govori na jednom jeziku, a jezik sustav na kojem se narod sporazumijeva. Jezik, prema etnosvijesti mnogih, ujedinjuje narod i razlikuje ga od drugih naroda. Etnojezična načela razvrstavanja stanovništva u mnogom se podudaraju i uzajamno su povezana. Osim toga, svaki narod ima neotuđivo pravo nazivati svoj jezik prema vlastitomu nahođenju, a ne prema skupini jugoaktivista iz različitih zemalja. Otkrivati Ameriku stalnim tvrdnjom da se Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi međusobno dobro razumiju neosnovano je i neodgovorno jer primjerice Slovaci dobro razumiju Čehe, a Norvežani - Dance... Ozbiljna se i škakljiva pitanja (socio)lingvistike javnim apelom ne rješavaju. Hrvati imaju hrvatski jezik od pamtivijeka i u mnogim pisanim baštinama pa i u većini suvremenih tekstova ne možemo "hrvatski" zamijeniti postupno "srpskim", "srpskohrvatskim", "bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskim" ili "štokavskim". Ne možemo sve svesti pod jedno i tvrditi jednu te istu tezu o zajedničkom policentričnom jeziku jer npr. mnogi slični jezici iz jedne podskupine jezikâ također su bili nekoć policentrični. Hrvatski je jezik jedna od bitnih sastavnica hrvatskoga istobita (identiteta) i ustavom zaštićena vrijednost. U svjetskom jezikoslovlju, uzgred budi rečeno, nema još jedinstvenoga i općeprihvaćenoga stava o tom što znači jedan, a što dva ili tri jezika. Jezičnopolitička dogovorna lingvistika iz razdoblja tzv. Novosadskoga sporazuma 1954. god. poništena je Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika iz 1967. god. Hrvati imaju jedan jezik i to hrvatski, drugoga ili drukčijega nemaju - sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo.

dekl3

Umjesto razvijanja dobrih susjedskih odnosa koji se osnivaju ili moraju se osnivati na poštivanju samostalnosti, suverenosti i raznolikosti etnolingvokultura nastalih samostalnih država na postjugoslavenskom prostoru “bchs“ skupina umnih radnika unose pomutnju i nestabilnost u jezične zajednice koje već povijesno odavno idu samostojnim putem razvitka svojih jezika. Hrvatska službeno poznaje i priznaje samo Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika iz 1967. god., druge deklaracije nema.

Ovo je vrijeme za obilježavanje danâ za šalu i smijeh. Poznato je da je smijeh najbolji lijek protiv mnogih bolesti. Uz smijeh osjećat ćemo se bolje, smanjit ćemo naše osobne i opće brige, pojačat ćemo hrvatsku otpornost (imunost) i ubrzat ćemo hitnu potrebu za formiranje ili obnovu državnoga vijeća za hrvatski jezik i usvajanje jezičnoga zakona o javnoj i službenoj porabi hrvatskoga jezika.

Artur Bagdasarov

Uto, 12-12-2017, 09:13:54

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0063_Medvednica.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).