Armenske umjetnine u Muzeju Mimara

Mnoštvo armenskih rukopisa pohranjeno je u različitim knjižnicama, muzejima i samostanima Armenije, Bliskoga istoka, Europe i Sjedinjenih Američkih Država. Armenske škole knjižnih sitnoslika (minijatura) pojavile su se još u 5. - 6. st., kad je Sveto pismo prevedeno na staroarmenski jezik, zvan grabar. Prema pisanim spomenicima u Armeniji je još u 7. st. postojala tzv. Kamsarakanska škola knjižnih sitnoslika, ali rukopisi te škole nisu sačuvani. Prvi datirani spomenici ranoarmenskih rukopisa jesu: "Evanđelje kraljice Mlke" (851. ili 862. god.) koji se čuva u knjižnici armenskoga samostana na otočiću sv. Lazara u Mletcima (Veneciji); "Evanđelje Vehamor" (887. god.) napisano je u razdoblju između 7. - 9. st. i čuva se u Institutu za stare rukopise sv. Mesropa Maštoca (Metenadaran) u Jerevanu; "Lazarevo evanđelje" (887. god.) (čuva se u Institutu starih rukopisa u Jerevanu); "Prevoditeljsko evanđelje" (966. god.) koje se nalazi u Umjetničkoj baltimorskoj galeriji u SAD-u (engl. Walters Art Museum); "Ečmiadzinsko evanđelje" (989. god.) i "Mugninsko evanđelje" (sredina 11. st.) (čuvaju se u Institutu starih rukopisa u Jerevanu).

Sitnoslika "Krštenje", 6. - 7. st., iz "Ečmiadzinskoga evanđelja" 989., Matenadaran, Jerevan

Sitnoslika "Isusovo uskrsnuće" iz "Evanđelja kraljice Mlke", 9. st., o. sv. Lazara, Mletci

Zakarija Ahtamrci, "Silazak u Limb, Uskrsnuće", 1357., Matenadaran, Jerevan

Rukopisi do 10. st. pisani su na listovima pergamenta, a kasnije i na papiru, koji je uvožen iz drugih zemalja. Pergament je izrađivan od kože domaćih životinja. Osim starozavjetnih i novozavjetnih tema armenski majstori su prikazivali također i životne, biljne i životinjske motive. Tradicijske armenske sitnoslike karakteriziraju različiti ornamenti. Rukopisi su pisani u različitim skriptorijima uz velike samostane. Ističe se nekoliko osnovnih škola armenskih knjižnih sitnoslika ovisno o zemljopisnoj rasprostranjenosti rukopisa, o paleografiji, stilskim obilježjima, karakteru likovnoga i uresnoga jezika te strukturi prizora i njihovim ikonografijama: Arcah-utikska, Cilicijska, Gladzorska, Krymska, Tatevska, Vaspurakanska (ili Vanska) i dr.

Armenske sitnoslike u Muzeju Mimara

U zagrebačkom Muzeju Mimara, koji je utemeljen 1980. god., a za javnost otvoren 1987. god., čuvaju se bogate i raznovrsne zbirke različitih umjetničkih djela od ranoga srednjovjekovlja do naših dana među kojima posebno mjesto zauzimaju i armenske umjetnine: kolofon (tekst na zadnjoj stranici rukopisa ili tiskana knjiga u kojoj postoje podatci o autoru ili pisaru, a također i o vremenu i mjestu stvaranja djela) iz 1593. god., tri sitnoslike Zakarije Ahtamarcija iz 1358. god. i molitveni svitak iz 1721. god.

Kolofon je pisan na jednoj od vrsta armenske minuskule (stari oblik pisma) - bolorgir i sadržava ime naručitelja obnove (restauracije) evanđelja sv. Siona i sv. Jakova gospodina Šeksa, autora teksta, knjigovežu Ogana, a također mjesto i nadnevak - samostan sv. Tome 1593. god. S druge strane lista prikazan je crkveni povjesničar Euzebije Cezarejski (oko 265. - oko 340.) i njegovo pismo Karpijanu, a na drugim listovima - kanonske tablice Euzebija. Strukturu kanona opisao je Euzebije u pismu Karpijanu i mnoga su evanđelja počinjala obično od njegove poslanice, kanonskih tablica, a zatim i teksta Novoga zavjeta. Umjetnički je oblikovana Euzebijeva poslanica Karpijanu i njegove kanonske tablice koje su uokvirene lukovima sa stupovima, u armenskim pisanim spomenicima nazvani (k)horani. (K)horani su u srednjovjekovnoj Armeniji imali ne samo umjetničku vrijednost nego su izazivali još zanimanje od poznatih armenskih teologa i pisaca sa stajališta njihovih tumačenja i simboličnih usporedaba: Stepanos Sjuneci (8. st.), Nerses Šnorali (12. st.), Grigor Tatevaci (14. st.) i dr. Primjerice, Grigor Tatevaci piše o (k)horanima sljedeće: "A njegov je oblik sastavljen od luka i četverokuta koji su slični nebu i stranama u svemiru.” [1] U niže navedenoj sitnoslici u zašiljenom luku prikazan je Euzebije kao svetac, a ispod njega njegovo pismo Karpijanu. Desna mu je ruka ispružena u dvoprstnom blagoslovu koji simbolizira božansku i ljudsku prirodu Krista, a u lijevoj ruci drži svitak koji šalje Karpijanu. Iznad luka su dvije ptice okrenute jedna prema drugoj, a između njih vrč s drškom. Prirupci (margine) zdesna ili slijeva na različitm sitnoslikama urešeni su biljnim i životinjskim motivima, a lukovi i stupovi geometrijskim i pletenim uzorcima. Ornamenti kao i boje na sitnoslikama imaju istodobno kako estetsku tako i simboličnu funkciju.

Euzebijevo pismo Karpijanu, Muzej Mimara, Zagreb

Euzebijeve kanonske tablice, Muzej Mimara, Zagreb

Euzebijeve kanonske tablice, Muzej Mimara, Zagreb

 Zakarija Ahtamarci - autor sitnoslika

Godine 2008. za određenje podrijetla listova u Jerevan je putovao Mimarin muzejski savjetnik, kustos Slaven Perović. U Institutu starih rukopisa (Matenadaran) Perović je zajedno s armenskim strukovnjacima ustanovio uz pomoć usporedbene raščlambe sitnoslika da je riječ o armenskom evanđelju iz 14. st., a autor oslikanih (ilustriranih) stranica je poznati armenski pisac, slikar-minijaturist Vaspurakanske (ili Vanske) škole knjižnih sitnoslika Zakarija Ahtamarci (djelovao je od 1354. do 1403.). Rukopisni kodeks isprva je izvorno sadržavao 270 listova, a osim kanonskih tablica s 8 oltara i 10 tablica, imao je i 12 prikaza Isusa s četvoricom evanđelista. Prema svjedočanstvu višega kustosa za stare rukopise u Matenadaranu Gevorga Ter-Vardanjana, rukopis Evanđelja sastavljen je 1358. god. u gradu Van i nalazio se je do 1919. god. u samostanu svetoga apostola Tome u srednjovjekovnom armenskom gradu Agulisu (sadanje selo Ašagy-Ajlis u Nahičevanskoj Autonomnoj Republici u Azerbajdžanu). Zaključeno je da je pisar Evanđelja je bio Karapet, ilustrator - Zakarija Ahtamarci, knjigoveža - Ogan, a naručitelj rukopisa - Tankikatun i njezin suprug Ovanes. Rukopis su u 1653. god. obnovili prema narudžbi neke Heriknaz i zahtjevu svećenika Simeona. Koncem 1789. god. rukopis otkupljuju od inovjerca, a armenski gospodar Avag iz Astapata daruje ga samostanu sv. Tome u Agulisu. Nažalost, nije poznato što se je dogodilo s rukopisom nakon 1919. god., vjerojatno su listovi su istrgnuti i razbacani diljem svijeta.

Slaven Perović, Lada Ratković Bukovčan, Tugomir Lukšić, foto - Marko Prpić / VLM

U istoj se zbirci crteža, grafika i sitnoslika zagrebačkoga muzeja čuva također i armenski molitveni svitak iz 1721. god. Svitak je izrađen od čvrstoga papira i satavljen je od 11 slijepljenih listova i 31 ulomka, od kojih su 20 oslikani (ilustrirani) različitim vjerskim motivima. Dužina mu je 811 cm, a širina - 9,4 cm. Knjižni ilustrator rabio je u svojem radu različite, poglavito jarke boje. U pisanju molitvenoga svitka rabljen je jedan od oblika armenskoga pisma - notrgir. Molitveni svitak načinjen je za Avetisa, a sastavljen je u Carigradu u veljači 1721. god. Takvi molitveni svitci ili izrezbarene daščice nazivani su pahpanak (od armenskoga 'čuvati; štititi') i rabili su se kao talisman od zloduha. U rukopisima pahpanak su rabili također kao prvi ili zadnji list za čuvanje cijeloga rukopisa. Nakon istraživanja podrijetla i sadržaja kolofona, sitnoslika i molitvenoga svitka kustos Slaven Perović je objavio podroban i vrstan ilustrirani katalog armenskih umjetnina u Muzeju Mimara. [2]

Abrahamova žrtva s početkom Prepričane 22. Poglavlje Postanka (detalj molitvenoga svitka), Muzej Mimara, Zagreb

Povijest i sudbina pojedinih rukopisa i njihovih sitnoslika tijesno je povezana s tragičnom povijesti armenskoga naroda u razdobljima tuđinske vlasti. Sačuvane sitnoslike srednjovjekovnih armenskih rukopisa jesu živi spomenici umjetničke i duhovne etnokulture armenskoga naroda.

Artur Bagdasarov

Literatura

[1] Vaganjan G., Vaganjan V.: Vaagi (ot Vana i Vae) - arhetip obraza Jahve (o božestve vulkaničeskoj aktivnosti), poveznica
[2] Perović, Slaven: Zakarija Ahtamarci: Euzebijevo pismo i kanonske tablice i armenski molitveni svitak pahpanak ili hmail iz Muzeja Mimara, Zagreb: Muzej Mimara, 2008., 36. str.

Ovom prigodom zahvaljujemo kustosu Slavenu Peroviću na katologu i lijepim fotografijama armenskih umjetnina koje se čuvaju u Muzeju Mimara.