Armenski sag

Izradba sagova je jedna od vrsta armenske narodne primijenjene umjetnosti. Armenski sagovi su stoljećima bitna sastavnica unutarnjega uređenja prostora. Tradicijski u Armeniji sagovi prekrivaju podove, pokrivaju unutarnje zidove domova, počivaljke, škrinje, sjedala i krevete. Sagove često možemo vidjeti i u armenskim crkvama za vrijeme svetkovine ili na armenskim minijaturama. Sagovi su često imali određenu ulogu u obitelji kao dio dote (miraza). Izradbom sagova od davnih dana obično su se bavile žene i djevojke.

Armenke tkaju sagove u radionici za sagove, Van, 1907.

U arapskim, bugarskim, grčkim, rimskim i perzijskim izvorima sačuvana su mnogobrojna svjedočanstva o poznatim ranoarmenskim sagovima. Ulomci starih sagova pronađeni su blziu Jerevana i tijekom iskopavanja grada Anija. U srednjem vijeku, prema zapisu arapskoga zemljopisca iz 12. st. As-Saalibija, ovčja vuna iz Armenije po svojoj kakvoći bila je na drugom mjestu poslije egipatske, a treće je mjesto zauzimala perzijska vuna.

Armenskim sagovima su bili ukrašavani i istočnjački dvorci. Znameniti europski slikari Caravaggio (1571. - 1610.), Giotto (1267. - 1337.), Rembrandt (1606. - 1669.), Rubens (1577. - 1640.) slikali su interijere s armenskim sagovima.

"Višapagorg" ('Zmajev sag'), 17. st., Muzej Galusta Guljbenkjana, Lisabon

Korjenoslovlje

U armenskom jezku postoje dvije riječi koje obilježuju sag: karpet i gorg. To su istoznačnice, ali riječ karpet obično se povezuje sa sagom bez dlačica, a gorg s dlačicama. U armenskim srednjovjekovnim rukopisima riječ ‘sag’ u obliku kapert prvi put se spominje u prijevodu Svetoga pisma. Riječ kapert proistječe od korijena kap- što na armenskm znači 'čvor'. Prema korjenslovnim rječnicima riječ karpet se je tvorena od srednjovjekovne latinske riječi carpita 'debela vunena tkanina' (carpere 'čupkati', u srednjovjekovnom latinskom modificirano carpire) odakle riječ prelazi i u druge europske jezike. Moguće je da je riječ došla u Europu zajedno s armenskim trgovcima koji su prodavali Europljanima uz ostalu robu i sagove. Primjerice, firentinski bankar Francesco Balducci Pegolotti, koji je živio u 14. st., podrobno je opisao u knjizi La pratica della mercatura trgovački put iz cilicijskoga grada Ajas u Sivas, Jerzinkan i Erzurum (staroarmenski grad Karin) i dalje u grad Tabriz. On također priopćuje da su se od 1274. do 1330. sagovi uvozili u Firencu iz armenskih gradova Ajas i Sis. O značenju armenskoga grada Ajas u međunarodnoj trgovini pisao je također poznati mletački trgovac i putopisac Marco Polo (1254. - 1324.) koji je 1271. god. posjetio Ajas i iz njega otplovio u Mletke (Veneciju) na armenskom trgovačkom brodu. U svojem putopisu (knjiga 1., poglavlje 22.) piše: "Velika Armenija je golema zemlja: počinje ona oko grada Arzinga (arm. Jerzinka, tur. Erzincan) gdje tkaju najbolji u svijetu bokaran ('vunena tkanina'). Imaju tu također izvrsna kupališta i najbolje u svijetu izvore. Žive tu Armenci... (...) U Velikoj Armeniji, reći će vam još, na visokoj planini je Noina arka." (poveznica).

Dolazak braće Polo u trgovačku luku Ajas 1271. u armenskom Cilicijskom kraljevstvu. Ilistracija u knjizi Le livre des merveilles, 15. st.

Riječ gorg prvi put se susreće u pisanim izvorima u vidu natpisa na armenskom koji datiraju iz 1242. - 1243. god. na kamenom zidu crkve Kaptavan u Gorskom Karabahu. Armenist Grigor Kapancjan smatra da riječ gorg potječe od hetsko-armenskoga gdje je postojala u obliku kurk i kurkas.

Armenski sag, 18. st. Rizinica Katolikosata, Ečmiadzin

Izradba sagova

Priprema vune za izradbu sagova bila je dosta teška. Vunu je puno puta trebalo ispirati u tekućoj vodi, trljati, presti na vretenu ili preslicama, motati, bojiti, učvršćivati boju stipsom, solju i vapnom. A za dodavanje sjaja vunu je još trebalo namakati u surutki od mlijeka. U izradbi sagova su rabili vunu, svilu, kasnije - pamuk i lan, zlatne i srebrne niti. Za bojenje vune su rabili obično prirodne boje. Primjerice, crvenu boju grimiz (arm. vordan karmir) dobivali su od cochinela (lat. Dactylopius coccus - vrsta štitastih uši) u Araratskoj dolini, od željeznoga okera - zelenkastu mineralnu boju i dr. Biljne boje su dobivali od šafrana, nevena, šišarke, od zelene kore ploda oraha.

Armenski sag iz Gorskoga Karabaha s istkanim natpisom na armenskom Ani, 1850.

Sag "Ocagort" ('zmijski’) s kukastim križem, 1860., Hndzoresk, Galerija Alberta Levija

Armenski sag iz Hndzoreska, Sjunik, 19. st.

Ornamenti armenskih sagova iznimno vrlo su raznoliki, najstarije sagove se naziva višapagorg ('zmajev sag') jer je u središtu sagorisa (umjetničke kompozicije saga) prikazan višap ('zmaj'), jedan od likova u armenskom folkloru. Kasnije se pojavljuju sagovi s drvom života, a od 17. st. biljno-geometrijski tip sagova sa stiliziranim prikazima ptica, pataka, konja... Važno mjesto u pojedinih sagova imaju također slike orlova i križeva. Zanimljivo je da je katkada tkalac, radi vjerskoga razlikovanja od drugih istočnjačkih sagova, uključivao u uzorak saga neki kršćanski simbol, na primjer, armensko slovo ‘T’ (arm. S) koje je značilo ‘Tyar’(‘Ter’) (arm. Տեր/Տյար), tj. 'Gospodin' (Bog). Armenski se sagovi dijele na nekoliko tipova: Kazak, Karabah, Ganzak i druge koji su povezani s imenima sela ili područja gdje su nastali. Danas postoji veliki broj armenskih sagova različitih suvremenih uzoraka, oblika i građe ručne i industrijske izradbe.

Literatura: Հայկական գորգ

Artur Bagdasarov