Armensko slikarstvo

Slikarstvo u likovnim žanrovima portreta, krajolika, mrtve prirode i sl. dolazi u Armeniju u stanovitoj mjeri kasno, u 17. - 18. st., valjda zato što je veći dio armenske zemlje često bio bez stalnih dodira s europskom umjetnošću (osim razdoblja Cilicijskoga Kraljevstva), a u doba arapske, perzijske i turske vladavine u Armeniji je pod utjecajem islama bilo zabranjeno npr. slikanje ljudi, dok je u unutarnjem tradicijskom ukrašavanju armenske crkve bilo prisutno određeno isposništvo (asketizam). U srednjovjekovlju armensko slikarstvo više je bilo usmjereno na sitnoslikarstvo (minijaturu) znatne umjetničke vrijednosti i djelomice na zidno slikarstvo.

Slikarstvo od 17. do 18. stoljeća

Na prijelazu iz 17. u 18. st. srednjovjekovni umjetnički stilovi sve češće ustupaju mjesto portretnomu slikarstvu, slikama krajolika, mrtve prirode i žanru-prizorima. U armenskoj likovnoj umjetnosti toga doba najviše se ističu slikari iz roda Hovnatana. Poglavar roda Nagaš Hovnatan (1661. - 1722.) slikao je ečmiadzinsku katedralu, duhovno središte armenskoga naroda i Armenske apostolske crkve. Nadimak ‘nagaš’ u prijevodu s perzijskoga znači ‘slikar’. Veliko zanimanje predstavljaju djela Arutjuna Hovnatanjana (1706. - ?) i Hovnatana Hovnatanjana (1730. - 1801.) koji slikaju portrete armenskih crkvenih djelatnika. Godine 1780. H. Hovnatanjan zajedno s učenicima obnavlja zidne slike Ečmijadzina. U 17. st. u Nor Džugi (sadanje predgrađe Nova Džuljfa u gradu Isfahanu u Iranu) živio je i radio portretist Minas, tamo je također radio i slikar, filozof-teolog Ovanes Mrkuz koji je slikao uglavnom slike na biblijske motive. U 18. st. nekoliko armenskih slikara izvan domovine radilo je u armenskoj koloniji u Jeruzalemu i Carigradu (Konstantinopolju).

Nagaš Hovnatan, Kralj Trdat III. sa ženom Ašhen i sestrom Hosrovaduht, zidna slika iz ečmiadzinske katedrale, 17. st., 

Hovnatan Hovnatanjan, Posljednja večera, 18. st.,

Slikarstvo 19. i početkom 20. stoljeća

Armensko slikarstvo na prijelazu iz 18. u 19. st. počelo se je razvijati pod utjecajem europskoga i ruskoga slikarstva. Sredinom 19. st. vodeću ulogu u povijesti armenske likovne umjetnosti zauzima portretno slikarstvo. Najpoznatiji, a valjda i najvrjedniji portretist toga razdoblja je Akop Hovnatanjan (1806. - 1881.). A. Hovnatanjan je osnivač armenskoga portretnoga slikarstva. Portretni radovi slikara ističu staložene i skladne boje, tanki crtež. Prekrasan je njegov portret Natali Tumanjan (Teumjan). Poznato je više od 50 njegovih portreta.

Akop Hovnatanjan, Portret Natali Tumanjan, 1830. - 1840. Nacionalna umjetnička galerija Armenije.

Od 1860-ih do 1870-ih godina radi začetnik romantičarskoga smjera u armenskom slikarstvu, marinist Mrhtič Čivanjan. Zbog neuravnotežene političke i gospodarske situacije u Armeniji mnogi armenski slikari radili su izvan domovine u Tbilisiju, Petrogradu, Moskvi, a također i u drugim gradovima zapadne i istočne Europe. Svoja tematska djela oni su većinom posvetili životu armenskoga naroda, prirodi i povijesti Armenije. Konecm 19. i početkom 20. st. pojavila su je plejada nadarenih slikara: Amajak Akopjan, Amajak Arcatbajan, Gevork Bašindžagjan, Emmanuil Magdesjan, Vardes Surenjanc, Edgar Šain, Arutjun Šamšinjan, Grigorij (Gigo) Šarbabčjan, Egiše Tadevosjan, Fanos Terlemezjan i drugi. Godine 1916., armenski slikari utemeljuju u Tbilisiju Udrugu armenskih slikara. Stvaralaštvo velikoga slikara - marinista Ivana Ajvazovskoga (arm. Ovanes Gajvazjan) (1817. - 1900.) pripada ne samo ruskoj i armenskoj umjetnosti nego i svjetskoj kulturnoj baštini. (poveznica)

I. Ajvazovski, Česmenska bitka, 1848.

Začetnikom pejzažnoga slikarstva smatra se Gevork Bašindžagjan (1857. - 1925.), a povijesnoga žanra - Vardes Surenjanc (1860. - 1921.). Radovi Gevorka Bašindžagjana prožeti su pjesničkim osjećajem, romantizmom, ljubavi prema domovini, a mnoge slike Vardesa Surenjanca prikazuju različite događaje iz armenske povijesti i mitologije. Njegove slike su bile prikazane u Berlinu, Londonu, Moskvi, Rostovu, Tbilisiju, Parizu, Pragu, a također i u gradovima Kryma. Jedna od poznatih njegovih slika je “Povratak kraljice Zabel na prijestolje” (1909.)”. Cilicijska armenska kraljica Zabel/Izabela (1212. - 1252.) je bila kći Levona II. (1150. - 1219.), armenskoga kralja Cilicije iz dinastije Rubenida koji pak nije imao sinova. U početku se nije htjela udati drugi put za Hetuma I. i pobjegla je k majci u utvrdu rimokatoličkoga viteškoga reda ivanovaca, u Selevkiju. Regent Konstantin zauzeo je utvrdu i vratio kraljicu na prijestolje, udavši ju za svojega sina Hetuma I. Na slici je prikazan prisilni povratak kraljice Zabel na prijestolje.

Vardges Surenjanc, Povratak kraljice Zabel na prijestolje, 1909. Nacionalna umjetnička galerija Armenije.

Zanimljivo je, uzgred budi rečeno, kako armenski vojskovođa, državni djelatnik, povjesničar Smbat Sparapet (1208. - 1276.) opisuje neuspjelo vjenčanje kraljevića Andrije i armenske kraljice Zabel. Andrija (1210. - 1233., knez Galicije (1226. - 1229.) i (1231. - 1233.) bio je treći sin Andrije II. (1177. - 1235.), hrvatsko-ugarskoga kralja iz dinastije Arpadopića. Po povratku kopnenim putem iz petoga križarskoga pohoda (1217. - 1221.) Andrija II. je svratio Levonu II. (1150. - 1219.), armenskomu kralju Cilicije. Kralj Levon, piše Smbat Sparapet u Ljetopisu, iskazao mu je veliku počast i odveo ga u grad Tare (Tare/Tars je veliki grad armenskoga Cilicijskoga Kraljevstva, rodno mjesto apostola Pavla - A. B.). Odlučili su vjenčati svoju djecu pa su taj dogovor učvrstili pismeno i prisegom. Pred smrt Levon je, uz ostalo, naložio svojim knezovima da mu ispune želju: da udaju njegovu kćer Zabel za Andriju, sina hrvatsko-ugarskoga kralja, i nakon Andrijina dolaska u Armeniju da ga krune za kralja Armenije i podčine mu se. Godine 1222. knez Antiohijske kneževine Filip (kasnije je bio zatočen i umro u zatvoru 1226.) postao je muž kraljice Zabel jer je sin hrvatsko-ugarskoga kralja nije došao u Armeniju, doznavši za smrti kralja Levona (v. Smbat Sparapet, Ljetopis, http://www.vostlit.info/Texts/rus9/Smbat_Sparapet/frametext4.htm). Kraljević Andrija, sin hrvatsko-ugarskoga kralja Andrije II., nakon smrti armenskoga kralja Levona II. oženio se je Elenom (Marijom), kćerkom novgorodskoga i galicijskoga kneza Mstislava Udatnoga (1176. - 1229.).

Slikarstvo 20. stoljeća

U početku 20. st. u Moskvi počinje svoju stvaralačku djelatnost jedan od osnivača nove armenske umjetničke škole Martiros Sarjan (Sar’jan) (1880. - 1972.). Sarjan je rođen u Rusiji, u gradu Nahičevan na Donu (sada - Rostov na Donu). Godine 1895. završio je gradsko učilište, a od 1897. do 1904. god. studira na Moskovskom učilištu slikarstva, kiparstva i arhitekture, a također i u radionicama V. Serova i K. Korovina. Od 1901. do 1904. god. boravio je u Armeniji, a od 1901. do 1913. u Turskoj, Iranu i Egiptu. Godine 1916. došao je u Gruziju gdje se je oženio Lusik Agajan, kćerkom armenskoga pisca G. Agajana. U Tbilisiju sudjeluje u Udruzi armenskih slikara. Nakon listopadskoga prevrata vraća se s obitelji u Rusiju, a od 1921. god. preseljava se u Armeniju. Od 1926. do 1928. god. živi i radi u Parizu. Preminuo je 5. svibnja 1972. god. u Jerevanu. Radio je u različitim likovnim žanrovima: portret, krajolik, mrtva priroda, ilustracija...

M. Sarjan, Planine, 1923.

Od 1950-ih do 1980-ih godina svojim se tradicionalnim krajolicima i žanr-prizorima ističe Arutjun Kolenc, povijesnim kompozicijama Grigor Handžjan, bogatim koloritom Minas Avetisjan, slikama mrtve prirode i krajolika slikarica Lavinija Bažbeuk-Melikjan, naivnom umjetnošću - Georg Grigorjan, Josif Karaljan i drugi. U nizu vrijednih talentiranih armenskih slikara izvan domovine središnje mjesto u prvoj polovici 20. st. svakako pripada američkomu slikaru Arshilu Gorkomu (1904. - 1948.). Pravo mu je ime Vostanik Manuk Adojan. Gorky je bio jedan od pokretača apstraktnoga ekspresionizma. Njegove slike i crteži nalaze se u mnogim američkim i europskim galerijama, uključujući londonski umjetnički muzej “Tate Britain”. Zadnje godine života su mu vrlo tragične: izgorio mu je atelje s platnima, dijagnosticiran mu je rak, slomio je vrat u prometnoj nesreći i nakon toga nije mogao slikati, napušta ga supruga s kćeri, sve češće pada u depresiju. Posljedica je svega toga - samoubojstvo. U posmrtnoj cedulji slikar piše: “Zbogom, dragi moji”.

Arshile Gorky, Jetra kao pijetlova kukma, 1944.

Jedna od najpoznatijih njegoviih slika o armenskim tragičnim događajima je “Portret umjetnika i njegove majke”. Gorki je uzeo od svoje sestre Agapi fotografiju iz Vana 1912. god. gdje je on snimljen s majkom. Otac Sedrak mu je pobjegao iz osmanlijske vojske, a majka Šušanik s djecom je prognana u vrijeme genocida. Majka mu je umrla 1919. god., a 1920. god. Gorki se je s mlađom sestrom Vartuš iselio u Ameriku. Postoje dvije inačice slike “Portret umjetnika i njegove majke”, jedna (1926. - 1936.) se nalazi u Muzeju američke umjetnosti Whitney u New Yorku, a druga je (1926. - 1942.) u Nacionalnoj galeriji u Washingtonu. Slikar namjerno ne pokazuje ruke svoje nastradale majke, u zadnjem planu slike je prozor koji prikazuje buduću nepredvidivost. Slika na apstraktan i simboličan način prikazuje “epitaf” duboke narodne tuge i patnje.

Arshile Gorky, Portret umjetnika i njegove majke, 1926. - 1936.

Godine 1921. u Jerevanu je osnovan Državni muzej (ravnatelj M. Sarjan) u kojem je otvoren odjel za umjetnost, od 1947. god. - Državna nacionalna umjetnička galerija Armenije, a od 1991. god., nakon proglašenja neovisnosti, postoji Nacionalna umjetnička galerija Armenije koja ima više od dvadeset tisuća umjetničkih djela.

Artur Bagdasarov

Videoprilozi

Martiros Sarjan

Arshile Gorky