Izlaganje prof. dr. Miroslava Tuđmana s predstavljanja knjige „Hrvatska mora iz rova"

General Janko Bobetko zaslužuje da mu odamo dužno poštovanje kao čovjeku, političaru i vojnom strategu jer je ostavio duboki trag u borbi hrvatskog naroda za slobodu i samostalnost. Zato danas promoviramo knjigu "Hrvatska mora iz rova", znakovita naslova koji moramo čitati i kao politički testament i program. To je naša obveza prema stožernom generalu Bobetku koji je u rujnu 2002. rekao da u Haag neće ići dok je živ, i da ga iz kuće mogu iznijeti samo mrtva. On se i u suton svojega života morao boriti za istinu i pravdu protiv optužbi da je pripadnik zločinačke organizacije i zločinačkog pothvata i to bez potpore, kako hrvatske države koju je stvarao, tako i tada aktualne službene politike.

U tim kritičnim danima u jesen 2002. predsjednik je Republike Mesić ne samo optužio nego i izjednačio generala Bobetka i Miloševića: "General je ... optužen za sasvim konkretne zločine koji su se nedvojbeno dogodili ... To je kriterij na osnovi kojega se trenutno u Haagu sudi Slobodanu Miloševiću". A sve one koji su ustali u obranu generala Bobetka Mesić je nazvao "Ekstremne političke snage u Hrvatskoj, oni koji su rezultate izbora godine 2000. doživjeli kao svoj poraz". Dakle, sve one koji su stvarali hrvatsku državu, te HDZ kao vodeću i vladajuću političku stranku. Štoviše, Mesić je poručio da "neće se dopustiti mobilizacija na antieuropskoj ... platformi" jer "nitko nema mandat uvođenja Hrvatske u novu izolaciju". To je platforma i Mesićev politike "morat ćemo zabraniti HDZ".

Naše živote, ali i sudbinu hrvatskog naroda, oblikuje ne samo zajedničko iskustvo toliko koliko zajednički ideali i očekivanja. Upravo zato, što mi, koji smo u manjoj mjeri dijelili bogato i dugo životno iskustvo generala Bobetka, koliko u puno većoj mjeri zajedničke ideale i očekivanja, obvezni smo braniti istinu i otkloniti laži s lika generala, laži koje godinama truju hrvatski medijski prostor.

Nije dostatno samo navesti laži i krivotvorine, nego treba objasniti novim naraštajima da je jedino na lažima i krivotvorinama mogla opstati politika čije su žrtve bili hrvatski generali i branitelji, politika koju su vodili Mesić i njegovi partneri od 2000. godine. Jedino tako možemo razumjeti sudbinu generala Bobetka i njegovu poruku da "Hrvatska mora iz rova".

Da bi se hrvatske generale izručilo Haagu uporno se ponavlja teza: Hrvatska nije bila pravna država; Hrvatska je bila u izolaciji jer nije surađivala s Haagom. Činjenice su sasvim drukčije.

Hrvatska službena politika nikada nije negirala da su u Domovinskom ratu u obrani od agresije i s hrvatske strane počinjeni zločini i nedjela tijekom ili nakon vojno redarstvenih operacija. Podaci o takvom stavu i o djelovanju pravne države su neumoljivi. Do konca 1999. podignuto je 3.978 kaznenih prijava, i procesuirano je 1.949 počinitelja s "hrvatske strane" za ubojstva, paleže, pljačke, itd. Prema tome, i policija i pravosuđe su radili svoj posao i prije promjene vlasti, 6. siječnja 2000. godine.

Štoviše, za zločine i nedjela što su ih u obrani od agresije počinili pripadnici hrvatskih snaga ili civili, osuđeno je dva puta više ljudi nego za zločine počinjene u agresiji na Hrvatsku. Prema godišnjem izvješću Državnog odvjetništva Saboru RH, u razdoblju 1991.- 2001., za ratne zločine u agresiji na Hrvatsku osuđeno je 726 osoba.

Međutim ono što u zadnjih deset godina u našim masovnim medijima nećete moći pročitati jest da je međunarodna zajednica vršila snažan pritisak na Hrvatsku 1990-ih da ne procesuira zločine počinjene u agresiji na Hrvatsku. Te da pravna država nije funkcionirala jer je zbog pritisaka međunarodne zajednice Hrvatska pristala da neće procesuirati sve zločine počinjene u agresiji.

Posljedica je takvih odluka VS UN, te pritisaka kojima je bila izložena hrvatska Vlada, da je u konačnici lista od 150, svedena na samo 25 slučaja a "Policija je mogla uhititi samo ljude s tog popisa, dok protiv ostalih, bez obzira na to što su postojale pravomoćne presude, nije postupala".

Zbog nezadovoljstva nametnutim rješenjem, Hrvatski državni sabor donio je 5. ožujka 1999. posebnu Rezoluciju o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu, u kojoj traži od MKSJ da pokrene istragu i podizanje optužnica "za brojne ratne zločine počinjene nad hrvatskim narodom i drugim hrvatskim državljanima", te odriče nadležnost MKSJ nad vojno-redarstvenim operacijama "Bljesak" i "Oluja", "s obzirom na nedvojbeni legitimitet tih protuterorističkih akcija na vlastitom državnom području". Međutim, ni tada Sabor ne donosi jednostranu odluku već traži da Haaški sud potvrdi takvu odluku. Hrvatska čeka pravorijek Haaškoga suda, jer nije u sporu sa Sudom već s Tužiteljstvom.

Nakon promjene vlasti u siječnju 2000. saborska je većina 14. travnja 2000. donijela novu "Deklaraciju o suradnji s Haaškim sudom" kojom poništava saborsku Rezoluciju iz ožujka 1999. godine. Štoviše, u Deklaraciji se izrijekom tvrdi da je spor s Tužiteljstvom što ga je Republika Hrvatska pokrenula pred Sudom – doveo Hrvatsku u "međunarodnu izolaciju".

Hrvatska nije bila u međunarodnoj izolaciji, ali je bila pod pritiscima međunarodnih čimbenika i haaškoga Tužiteljstva da bespogovorno surađuje s Tužiteljstvom, a ne sa Sudom. Račanova je Vlada popustila tim pritiscima. Nije čekala pravorijek Haaga o ne-nadležnosti Suda nad oslobodilačkim operacijama. Umjesto da surađuje sa Sudom hrvatska je politika 2000-te počela bespogovornu suradnju s Tužiteljstvom u Haagu.

Sve što se poslije toga događalo logična je posljedica Saborske odluke i vladajuće politike: agresor je bio amnestiran jer mogle su se podići optužnice samo u 25 slučaja i to uz suglasnost Haaga. Lov na hrvatske generale i branitelje nije bio ograničen nikakvim "pravilima" igre. Iz knjige Florence Hartmann saznajemo da je Beograd postigao dogovor s Carlom del Ponte da neće otvarati arhive JNA jer bi to štetilo njihovim nacionalnim interesima u tužbi za genocid od strane BiH i RH. Zato je najviše rangirani oficir JNA optužen za zločine u Hrvatskoj bio u činu pukovnika.

Istodobno, Haaško je tužiteljstvo odmah pripremalo optužnice protiv hrvatskih generala i načelnika GS HV. Generalu Bobetku na teret se stavlja operacija "Medački džep". Mesić je zdušno i bespogovorno podupro, a Račanova Vlada s manje oduševljenja prihvatila optužnicu protiv generala Bobetka. Bez volje i snage da pogledaju istini u oči.

Naime, već je u Izvješću stručne komisije UN-a iz 1990-ih (koja je prikupljala podatke o svim oblicima kršenja ratnog prava i stvarala bazu podataka za predviđena suđenja u Haagu) iznijet zaključak o "slučaju Medački džep" u kojem se ističe da se "nitko ne može optužiti za bilo kakvo ubojstvo (ubojstvo, ubijanja, nezakonito gađanje civila ili smrti povezane s genocidom), mučenje ili oskvrnjivanje leševa za vrijeme operacije".

Što se može zaključiti iz izvješća Stručne komisije UN-a o operaciji "Medački džep"? Prvo, da je optužnica protiv general Bobetka bila na vrlo klimavim nogama jer se prema izvješću UN-a optužuje za nepostojeće zločine. Drugo, da je haaško Tužiteljstvo itekako bilo svjesno te činjenice i da je to temeljni razlog prepuštanja hrvatskom pravosuđu tog predmeta u slučaja generala Norca. Treće, da i haškom Tužiteljstvu i hrvatskoj službenoj politici istina i pravda nisu bili kriteriji za podizanje, odnosno prihvaćanje optužnice protiv generala Bobetka u jesen 2002.

Haški sud prema odredbama VS UN treba disciplinirati sve zemlje na području bivše Jugoslavije. Mesić i šestorka bili su prihvatljivi međunarodnoj zajednici u onoj mjeri u kojoj će pristati na discipliniranje Hrvatske. Hrvatski generali bili su glavni kamen spoticanja, i jednima i drugima, a njihovo kažnjavanje mjera uspjeh politike "podaničkog mentaliteta" prema Bruxellesu i Haagu.

Zato Mesić i Mesićevi epigoni najvećim njegovim (i svojim) uspjehom proglašavaju sprečavanje "državnog udara" što su ga 12 hrvatskih generala "izveli" svojim pismom hrvatskoj javnosti 28. rujna 2000. godine. Najstariji po činu od 12 potpisnika pisma bio je general zbora Janko Bobetko. Zbog njega to pismo ima posebnu težinu.

Osam dana prije pisma 12 generala i biskupska konferencija uputila je hrvatskoj javnosti pismo sličnog sadržaja: zaštitite dignitet branitelja i Domovinskog rata. "Posebno ističemo, i ovom prigodom naglašavamo, da nismo protiv sankcioniranja pojedinačnih zločina ili kriminalnih djela. Svatko tko se zaista ogriješio o čistoću Domovinskog rata, ili je počinio kakvo nečasno i kriminalno djelo treba odgovarati" naglašavaju hrvatski generali u svom pismu.

Mesić i na kraju svojega predsjedničkog mandata navodi umirovljenje potpisnika tog pisma, kao svoju najveću zaslugu - sprečavanje vojnog udara "Jedna od najvećih opasnosti koje su tada prijetile bilo je iskorištavanje vojske u političke svrhe. Takve tendencije bilo je neophodno sasjeći u samom korijenu".

Nikakvog ni vojnog ni državnog udara nije bilo, niti je u pozadini bilo preuzimanje vlasti od strane "ekstremne desnice". Upućen je samo poziv službenoj politici da poštuje hrvatske branitelje i dignitet Domovinskog rata. Da se poštuje Ustav, suverenitet i samostalnost hrvatske države. Generali su bili i jesu upravo to: simbol hrvatske državnosti, samostalnosti i suverenosti. Zato ih je trebalo kriminalizirati, optužiti i osuditi. Jer oni, generali, predstavljali su sve ono što će Mesić i tadašnja vlast iznevjeriti.

Šest tjedana nakon otvorenog pisma generala hrvatskoj javnosti, u Zagrebu se održao samit o Zapadnom Balkanu. Hrvatska je tako prvi puta u svojoj povijesti postala dio Balkana. S vrlo jasnim ciljem da se balkanskim zemljama: prvo, u roku od godine dana uvede carinska unija s prvenstvom pristupa tržištu EU-a; drugo, do dvije godine uvede regionalni porez na dodanu vrijednost.

Da se to nije dogodilo nije zasluga hrvatske politike, već sukoba unutar EU. Hrvatska politika nije više stolovala na Pantovčaku. Mesić je bio svjestan svoje beznačajnosti: "Da, odreći ćemo se potpuno samostalnoga odlučivanja i u politici, i u gospodarstvu, pa i u obrazovanju u okvirima naših država". Tako govori predsjednik Mesić na konferenciji "Balkanski partneri Europe" 6. prosinca 2006. godine. Takvoj politici stoji nasuprot poruka generala Bobetka "Hrvatska mora iz rova". Generala, borca, koji je uvijek imao moralne hrabrosti suprotstaviti se stranoj hegemonističkoj politici i svakom podaničkom mentalitetu u vlastitim redovima.

Hrvatska mora ponovo iz rova, ali sada za borbu da bude samostalna i suverena članica u međunarodnoj zajednici. Ova knjiga podsjetnik je na posljednju bitku generala Janka Bobetka. Pažljivom čitatelju bit će vidljivo i jasno kako su se rasporedile snage na unutarnjoj političkoj sceni. Ali jednako tako treba biti jasno i novim generacijama, da onoga trenutka kada smo se "potpuno odrekli samostalnoga odlučivanja i u politici, i u gospodarstvu, pa i u obrazovanju ", da smo došli na rub dužničkog ropstva, socijalne bijede, korupcije i moralnog rasula.

General je Bobetko temeljem svojega dugoga životnog iskustva dobro znao da taj put ne vodi nikamo. Upravo zato jer je bio simbol borbe za samostalnu i suverenu hrvatsku državu, njegovim su se životom tadašnji moćnici poigravali da bi nas doveli tu gdje danas jesmo. Zato, što se do posljednjeg daha suprotstavljao takvoj politici u ime univerzalnih ideala i vrijednosti, general Janko Bobetko jeste i ostat će dio hrvatskog nacionalnog i kulturnog sjećanja, dok će njegove protivnike progutati zaborav.

Prof. dr. Miroslav Tuđman