Izlaganje Miroslava Međimorca s predstavljanja knjige N. Nekić „Jean ili miris smrti"

Počet ću s isprikom. Ispričavam se poštovanim gospođama i gospodi što u ovoj prigodi govorim o knjizi Nevenke Nekić umjesto dičnih imena hrvatske umjetnosti i kulture akademika Nediljka Mihanovića i književnice Marije Peakić-Mikuljan. Oni su trebali govoriti o ovoj knjizi. Spriječeni su. Oni bi to zasigurno obavili bolje od mene. Ja ću govoriti o ovom romanu iz mog iskustva, iskustva branitelja, ali od tog iskustva važnije je iskustvo pisca koji se također bavio Vukovarskom epopejom, Vukovarom,Vukovarcima, njihovim junaštvom i nepojmljivim zlom koje ih je snašlo. Možda je to moja jedina prednost pred uvaženim govornicima kojih ovdje nema. Vukovar i njegova žrtva, njegova tajna i svevremensko značenje koje je zauzeo u svijesti hrvatskog naroda također se uselio u mene kao i u spisateljicu Nevenku Nekić i godinama [inset side="left"title="Kavez jezika"]Roman o mladiću zatvorenom u kavez svog jezika koji svojim srcem, instinktom, suosjećanjem, dubinskim razumijevanjem smrtne opasnosti u kojoj su se našli ti nepoznati, dragi ljudi, o razumijevanjem srcem kad smo zatvoreni u stakleno zvono nepoznavanja jezika ljudi s kojima se odupiremo zlu[/inset]ne želi iz nas izaći. A to nije lako, nositi dobro i zlo u sebi, sjećanje na stotine iskaza, sudbina, tragedija, velikih ljudskih poduhvata, junaštva, žrtvovanja, zločinstva, krvološtva i laži. Zato razumijem muku književnice Nevenke Nekić kojoj se muka Vukovara uselila u misao, srce, dušu, osjećanje, spisateljsku maštu. Citiram sa strane 145. njenoga romana:

„Pisanje literarnog štiva traži tvoj krvožilni sustav, tvoje srce, želudac, jetru, crnu stranu mašte, mučilište snova i jave, slike koje dolaze u usamljenimm noćima i donose užase, poistovjećivanje sa žrtvom i krvnikom, pakao, ponor strave i zla kojem nema objašnjenja, osim u metafizičkom uprizorenju glavnih kosaca smrti."

Dopustite još dvije, tri riječi o mojim razlozima za čitanje i divljenje ovoj knjizi.

Uz stradanje Vukovaraca, pod tim mislim na sve koji su se našli u opkoljenom gradu i dijelili muku i stradanja, veže me dobrovoljni odlazak mog brata u Vukovar, neizvjesnost poslije zauzeća grada, hoće li nestati poput junaka ove knjige ili će ga Bog spasiti. Bog ga je spasio, Jeana i tisuće drugih nije. Napisao sam o tome knjigu. Napisao sam i scenarij po kojem je snimljen igrano-dokumentarni film Vukovarska pasija i križni put u režiji Eduarda Galića, po njegovoj narudžbi napisao sam dva scenarija za filmove o Vukovaru, jedan je o Ovčari. Nismo dobili potporu za snimanje. Moćnike u kulturi i politici ne zanima istina o zlu, zločinu i divljaštvu. Oni bi da se sve zaboravi. Kako da toga nije ni bilo. Razorenog Vukovara, ubijenih, nestalih, zaboravljenih. Poput junaka ove knjige. Jean Michella Nicoliera.

Govorim o tim mojim književnim i filmskim pokušajima kojima sam želio protumačiti sebi i drugima muku, pasiju, Križni put Vukovaraca, ali i njihovu čast i slavu, dostojanstvo, pobjedu nad zlom kako se to zlo više ne bi ponavljalo. Jer, citat sa stranice 177. romana Jean ili miris smrti govori o tome:

"Ali čemu uopće služi pisanje ako ne izbavlja ni ljude ni narode?"

Moje iskustvo mi je pomoglo razumjeti, osjetiti, prosanjati roman Jean ili miris smrti , usuđujem se tako reći, moje starije kolegice poštovane književnice Nevenke Nekić, jer i mene u snu more more zamišljenih i užasnih strahota koje sam vidio, čuo o njima, čitao svjedočenja i zapise. Mnogo je napisano o Vukovaru, na dobar, plemenit način, da se pokaže istina, ali i na način da se skrije, slaže, iskrivi. Roman poštovane kolegice Nevenke Nekić je na samom vrhu one prve vrste.

Pokušat ću sažeto naznačiti značajke, osnovne motive ovoga romana koje ističem, ne po nekom sustavnom redu već nasumce. Ti motivi čine dijelove strukture i emotivne vrhove ovoga, po mom skromnom mišljenju, romana-bisera u niski već više stotina različitih knjiga o ovom gradu i njegovom junacima. Najprije bih istaknuo:

Snovitost

Ključ ovog kao od paukovih niti tkanog romana, kojeg je mogla napisati samo tako senzibilizirana spisateljica, žena, majka, ako smijem to reći kao pohvalu „ženskog pisma", jer jedino majčinsko razumijevanje i toplina kojom je Nevenka Nekić obgrlila svog junaka ključ je za razumijevanje kako je napisan ovaj roman. Snovitost, san jedan je od osnovnih pokretača romana, u njem se začeo i snjim završava. San je drugo ime za umjetnikovu maštu, on nadoknađuje praznine u stvarnosti, između poznatih činjenica, stvara novu, višu stvarnost, plete vjerojatnu priču na osnovi malog broja činjenica o životu junaka i stvara umjetničku istinu. Snažnu, neponovljivu, strašnu. Prodire do dna, do najvećih dubina junakove tajne, dopire do mračnih dubina zla i uzdiže se do milosrđa. Citat str. 55:

„San je ostao u njegovu sjećanju: kao, on sjedi u nekom autobusu i putuje s nepoznatom ženom, starijom. Njih dvoje su naslonjeni jedno na drugo, on je naslonio glavu na njenu glavu koja leži na njegovu ramenu. Gleda svoje ruke i vidi da su bijele kao kreda. Ona diže oči i vidi njegovo lice-bijelo i gotovo prozirno i to mu kaže. Nije to njegova majka, to je netko njemu nepoznat,ali njegov na čudnovat način, dušom njegov. Što se dušom posjeduje nikad ne pobjegne, kaže žena i plače. Ono što bi pobjeglo, prestali bismo sanjati i ono više ne bi postojalo. I ti si meni došao u san, samo to ne znaš. A u mojoj je duši tvoje ime. Odavno.Ono zvoni kao neukroćena ljepota, kao dobrota i Božji dar."

Ili citat sa stranice 147.:

„Jedne noći Jean mi dolazi u san. Zapisujem odmah ujutro cijeli san i riječi koje inače brzo ishlape, čim pogledaš u sunce.... Time ću ga zauvijek ostaviti u svijetu živih... U snu smo oboje u tajni, izvan prokletstva, a njegova je tjelesnost gotovo apstraktna. Nema u snu onih što se bezubo smiju izdišući vonj rakije, nema mržnje, mi smo oboje na putu u svjetlost."

Drugi snažan motiv je:

Smrt, užas, krvoproliće, krvoliptanje

Zapanjenost, upitanost pred zagonetkom zla. Iako je spisateljica na strani dobra pokušava proniknuti i u dubinu onih s druge strane koji ga čine.

Stranica 71.:

„Zapisivao je to na komadiće papira i nadao se da će netko pročitati, objaviti svijetu, neka svijet sazna da ovo nije rat, to je pakao u koji on nikad nije vjerovao. Nikad... U podrumu je sakriven u tmini, ušao je u tajnu Zla, čarni zabran prokletstva u kojem su jeke mržnje sve glasnije."

Atipičnost junaka romana

Njegova krhkost, dobrota, dragost što isijavju njegove fotografije i rijetki filmski zapisi, osmijeh, začuđenost kojim promatra svijet oko sebe, čisti idealizam, apostolska posvećenost, predanost do žrtvovanja. Začuđenost položajem u kojem se našao omeđen zidom nerazumijevanja jezika, ali prihvaća, razumije, osjeća prisnost s ljudima s kojima dijeli dobro i zlo. Jean Michele Nicolier, junak je koji se opire klasičnoj predodžbi, bez vidljive fizičke snage ispunjen je unutarnjom predanošću, vjerom i odlučnošću.

I njega izdvaja od drugih zasanjanost, kao da je cijeli svoj kratak život čekao trenutak kad će biti pozvan da djeluje, kad će dobiti svoje poslanje.

Citat sa stranice 148. ovog čudesnog romana:

„Pitam se koja je to zagonetka što u dubini njegova bića održava snagu i želju da se bori, da izlaže svoju krhku i fizičku i psihičku osobu u tuđoj zemlji gdje nema nikoga svoga, baš nikoga."

Ovaj roman je o snu i suočavanju sa zlom (paklom) čovjeka koji je potaknut rijetkim idealizmom pohitao u pomoć jednom malom obespravljenom narodu. Njegovi motivi, poticaji su skriveni, ali njegovo djelovanje je jasno, pregnantno jasno i nedvosmisleno: Stati na stranu slabog, nemoćnog, obespravljenog. Odlučan je kad bira između ljudskosti i poniženja, žrtvovanja i zločina.

Stranica 82.

„Da nisam vidio sve ovo davno bih otišao. Ovdje sam u dobru i zlu.U dobru i zlu."

Začuđen nad barbarstvom svijeta na koji nije ni pomišljao da postoji.

Strana 157:

„Pismo majke Jean Michelle Nicoliera:.... (novinarka) bila je impresionirana smirenoću i načinom kako se postavio pred tim događajima..."

Odlučan da slijedi visoka moralna načela koja mu je usadila majka:

Strana 157.:

Majci: „Kako mi to možeš reći ti, koja si mi uvijek govorila da treba ići do kraja za svoje ideale. Ja ostajem sa svojim suborcima."

Str. 159.

"Sve je nestalo kao u onom snu koji mi stalno lebdi pred očima.Nema ni mržnje, ima u meni želje da ga zabilježim i otmem zaboravu kao vjernog sina srijemskog humusa, koji je imao samo jedan pravi trenutak-ovaj ovdje u ratnom vihoru."

Zemlja

Ovo je roman o zemlji, kao početku i kraju, kolijevci i grobu. Srijemski humus. Kao što spisateljica piše u svojevrsnom epitafu na kraju svoje knjige: Ako nađeš grob na zaboravljenu rubu srijemskoga polja, nedaleko Dunava, naći ćeš čarobni ključ jednoga sna.Otključaj ga i uđi u nj. Samo pjesnik i junak mogu od oranice stvoriti domovinu.

Svjetlost nasuprot tmini

Str. 95.

„Svjetlo mraznog dana na posljednjem putovanju"

Str. 100.

„Svjetlo dana žanje sjene..."

Glazba

Jeanova ljubav prema Mozartu nasuprot dernjavi pijanih zločinaca

Školjka jezika

Roman o mladiću zatvorenom u kavez svog jezika koji svojim srcem, instinktom, suosjećanjem, dubinskim razumijevanjem smrtne opasnosti u kojoj su se našli ti nepoznati, dragi ljudi, o razumijevanjem srcem kad smo zatvoreni u stakleno zvono nepoznavanja jezika ljudi s kojima se odupiremo zlu. Jean razlikuje iako ne razumije, osim nekoliko riječi, hrvatski, toplinu njegova zvuka, jezik kojim ga okružuju bespomoćni ali hrabri ljudi. Istovremeno osjeća da je zvuk jezika onih koji mu čine zlo opor, grub, poput vučjeg jezika, grubost tog jezika osjeća kao udarce.

Stranica 101. ovog romana:

„Arkan, Ceca, Ćevo, Badža, Faca, Čičak ...Izgovaraju oni sami te nadimke kao titule, a riječi grebu kao grabežljive ptičurine kandžama po zraku što se zgusnuo u u autobusima smrti da ga možeš rezati na kriške.Taj jezik šiklja iz pakla da bi pronosio njegov glas i sjaj. Ne razumije Jean te opake i podrugljive nadimke, koje su stekli u proteklim okrutnostima, jezik je za njega zatvorena školjka koju ne zna otvoriti."

Pa na stranici stranici 175. spisateljica ponovno piše o muci čovjeka koji se našao u muci nerazumijevanja.

„A tu je i onaj mladi, nasmijani i jezikom odvojeni Jean."

Europa, Europljani, europska moralna načela, i mi Hrvati, Hrvatska

J.M. Nicolier je personifikacija one Europe kojoj je Hrvatska uvijek pripadala, u koju je vjerovala i kad ju je ona iznevjeravala, u koju ponovno službeno ulazi. On je dio one Europe koja još uvijek vjeruje u Boga i drži se moralnih načela, suosjeća sa slabijima, razumije, pomaže, priskače u pomoć, zna i mari, brine i djelatno pomaže. On je simbol i one slobodarske Francuske koja zna što je sloboda i koja je pružala i pruža utočišće svima onima koji su zbog želje za slobodom u opasnosti. Hrvatske veze s Francuskom su dugovječne od Napoleona, Kvaternika do hrvatskih vojnika u drugom svjetskom ratu koji su se pobunili protiv nacizma u Villefrance-de-Rourgue. Francuska im se odužila imenovanjem Avenue des Croates - Aleje Hrvata. I jedna Francuskinja u Francuskom veleposlanstvu u Zagrebu dio je te Francuske i Europe koju volimo, držimo se njenim dijelom i slijedimo njena visoka moralna načela.

Na stranici 144. svoga slojevitog romana u kojem tka Jeanovu tragičnu životnu priču spisateljica progovara i o čudu umjetnikova stvaranja.

Misterij je kako tema pronalazi spisatelja

Odgovor pokušava naći na stranici 160:

„Oslanjam se na ono što mi treba da o njemu pišem iz saznanja naših obiteljskih martirija. Izvlačim iz sjećanja crne valove moje prestravljenosti vezane za potragom naših ubijenih onoga kobnoga rujanskog dana."

Junak romana je našao svog pisca, uselio se u njega i isprva molio, pa tražio i naposljetku zahtijevao da ga oživi, sačuva za budućnost kao primjer, kao simbol, znak uzvišenog žrtvovanja. Spisateljica zatvara krug koji se započeo u rujnu 1991. u Vukovaru brutalnom egzekucijom petero članova njene obitelji. Nevenka Nekić se pita kada je sve počelo, nama, Vukovarcima, Hrvatima, Jeanu? I zašto? Ona nalazi odgovor u Kafkinom Procesu:

Strana 87. :

„Osuda ne dolazi odjedanput, proces se sam po sebi polako preobrazi u presudu. A proces je za Jeana pokrenut davno-onoga dana u Vesoulu kad je donio sebi samom presudu odlučivši krenuti na put...Jer čemu ta nazočnost u središtu krvoliptanja? Samo zbog knjige? Samo zbog snova što opsjedaju ženu kojoj je Jean došao ususret davnog sumornog dana u Vukovaru, a još nije znala njegovu sudbinu? Zbog stvarnosti koja je postala povijest neovisno o nama... Ili zbog mnogih tajni koje nikada ne će biti otkrivene...čudesne inverzije u kojoj se za grob Jeana nikada nije saznalo, ali se barjaktar one zvjerske kolone koja pjeva o ljudskom mesu i salati udobno smjestio u istom gradu i živi li živi, a sve se njegovo počinjeno zlo zaboravilo..."

Nevenka Nekić je ovim romanom stvorila kip Jean Michela Nicoliera trajniji od mjedi. Ali ne samo njemu već i Vukovarcima, svim žrtvama nametnutoga nam rata, patnji, žrtvovanju, ljudskom dostojanstvu, idealistima, romantičarima, onima koji su poput njega pohrlili braniti Božja moralna načela, koji su se oduprli zlu ne hajući hoće li za te ideale, za ta načela dati svoj život. Njen roman je snažniji i opasniji od optužnica i kazni koje su dobili neki od krvnika, on je trajno svjedočanstvo o mladiću, svojevrsnom suvremenom svecu, o janjetu koje se prinjelo na oltar domovine koju je sam izabrao. Ipak, ako mogu iznijeti svoje osobno mišljenje, valjalo bi u Vukovaru podići poprsje Jean Michele Nicolieru ili bar imenovati jednu od ulica, najbolje na Sajmištu, kako bi za uvijek podsjećao na svoju uzvišenu žrtvu a krvnike na njihov do neba vapijući zločin. I na poprsje napisati: Ja ostajem sa svojim suborcima. Ovdje sam u dobru i zlu. U dobru i zlu. Jer važno je govoriti i pisati o takvim značajevima poput Jeana i nebrojeno mnogo drugih hrvatskih mladića koji se nisu pitali zašto i čemu već su slijedili svoj tajanstveni zov, zov srca, zov ljudskosti, zemlje, domovine.

Poput spisateljice ponovno se pitam zašto pišem/pišemo o ratu. Rat je strašan. Još mi je u nozdrvama miris prašine, zemlje, baruta, krvi, izlučevina... More me more. Ponekad ječim u snu pa me žena budi. Zašto onda Nevenka Nekić i ja i mnogi drugi pišemo o ratu. Odgovor daje Nevenka Nekić na stranici 97. svog romana Jean ili miris smrti:

„Kako potvrditi ovaj zapis osim maštom spisatelja. Mrtvi ne mogu izreći, preživjeli su većinom krvnici i šute. Muk. Godinama će vladati muk, a onda će se dogoditi kopernikanski obrat: krvnici će postati žrtve, a žrtve krvnici. Pravo na patnju dobit će ubojice krivotvorenjem činjenica."

To se ne smije dogoditi. Nevenka Nekić je čuvar činjenica, čuvar i pronositelj istine, umjetničke jer samo pjesnici mogu do nje stići.

Zahvaljujem se poštovanoj književnici Nevenki Nekić na časti koju mi je ukazala da govorim o njenom sjajnom romanu. Zahvaljujem i vama na pažnji.

Miroslav Međimorec