Izlaganje prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana s predstavljanja knjige Mate Kovačevića

Mate je Kovečević u knjizi „Hrvatska i balkanski savezi" objavio kolumne koje je iz tjedna u tjedan, od 8. listopada 2010. do 9. prosinca 2011., pisao u Hrvatskom slovu. Knjiga je ovim kolumnama dala vremensku dimenziju - dimenziju kronološkoga i tematskog pregleda. Time su tjedni prikazi i komentari dobili novi, povijesni kontekst, a izgubili su svoju novinarsku efemernost.

Zbirku ovih, u prethodnim godinama, objavljenih kolumni u Hrvatskom slovu zato čitamo ne samo kao povijesni dokument danas već prošloga vremena, već i kao prikaz naše suvremenosti, kao pregled zbivanja koja su odredila hrvatsku sadašnjost i budućnost. U središtu su tih prikaza poznati ali i skriveni politički moćnici i akteri, njihovi interesi, sukobi, odluke i tvorbe koje oblikuju međunarodni poredak te određuju položaj i sudbinu Hrvatske u međunarodnim savezima. Zato će ovi tekstovi čitatelja ne samo informirati o aktualnim strategijama i njihovim protagonistima, nego istodobno začuditi otkrivanjem sveza dnevnih događajaPrikaz namjeraPonovno čitanje tekstova Mate Kovačevića koji su i u vrijeme svojega nastanka pisani s pogledom na budućnost Hrvatske, prikaz je i prosudaba namjera suprotstavljenih političkih aktera i oprečnih im strategija za ostvarenje njihovih ciljeva. A ulog u tim političkim igrama domaćih i stranih aktera sudbina je Hrvatske i dugoročnih ciljeva, iznenaditi ideološka umreženost prošlih i sadašnjih događaja, te o(bes)hrabriti razumijevanjem aktualnih povijesnih procesa.

Ponovno čitanje tekstova Mate Kovačevića koji su i u vrijeme svojega nastanka pisani s pogledom na budućnost Hrvatske, prikaz je i prosudaba namjera suprotstavljenih političkih aktera i oprečnih im strategija za ostvarenje njihovih ciljeva. A ulog u tim političkim igrama domaćih i stranih aktera sudbina je Hrvatske.

Hrvatska je u drugom desetljećju svojega samostalnog postojanja bila i ostala „razapeta između nepovoljnog samostalnoga ulaska u EU i zajedničkoga srpsko-hrvatskoga pristupa". Kovačević komentira poteze razjedinjenih političkih elita, ali i stalno upozorava da bi se Hrvatskoj „moglo dogoditi da na kraju o njezinoj sudbini odlučuju silnice koje primarno ne moraju imati hrvatski interes".

Unutarhrvatske podjele

Gledajući iz sadašnjosti na nedavna zbivanja u prošlosti, samo bi površni promatrači i oportunisti mogli zaključiti da je ono što se dogodilo bilo i jedino moguće da se dogodi, te da je jedina realna politička opcija bila ona koja je dovela Hrvatsku da se na referendumu očituje za europske integracije.

Međutim, da tome nije tako dokazuju i tekstovi Mate Kovačevića koji iz tjedna u tjedan prikazuju nakane i napore onih unutarhrvatskih podjela i političkih opcija koje su Hrvatsku gurale bilo prema balkanskim savezima ili su pak bezglavo srljale ka EU, odnosno, odgovarale Hrvate od europskih integracija. Gledajući „unatrag" na te opcije, a sa spoznajom da se u sadašnjosti nisu ostvarile, te da nisu postale realne povijesne činjenice, brzopleto se može zaključiti da se sve te neostvarene mogućnosti nisu ni mogle ostvariti; po logici da su tobože uvijek bile efemerne pojave na političkoj sceni.

Da tome nije tako moći će zaključiti svaki pažljivi čitatelj ovog pregleda tjednih kolumni Mate Kovačevića. Sadašnjost je, kako u životu pojedinaca tako i za sudbinu naroda i država, uvijek ishodište jednako vjerojatnih mogućnosti čije se ostvarenje ne zbiva po logici nužnosti, a često je i posljedica slučaja. No, isto tako neka se za hrvatske interese neželjena opcija „slučajno" i „neplanirano" događala ili se „slučajno" može dogoditi, ako joj se nitko nije pravodobno suprotstavio te na čiju pojavnost nitko nije upozorio.

Mate Kovačević je taj netko, tko osobno uporno, argumentirano i angažirano raščlanjuje događaje i upozorava na posljedice djelovanja političkih grupacija koje zagovaraju različita rješenja za Hrvatsku - od političkoga modela približavanja EU po svaku cijenu (I. Račan) i politike nema alternative EU (I. Sanader), do zajedničkoga ulaska Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore u EU (D. Jović) ili pak stvaranja preduvjeta za uspostavu novih balkanskih saveza te obnovu neke nove Jugoslavije na programu Novog Memoranduma (B. Tadić).

Politički akteri svoje scenarije budućnosti Hrvatske zagovaraju s potpuno i/ili djelomično oprečnim ocjenama stvaranja hrvatske države i procjenama karaktera Domovinskog rata: nositelji hrvatske državnosti su ratni zločinci i kriminalci (Mirko Kovač: „dođe mi muka od europskih političara koji pristaju na to da Hrvatsku u europsko članstvo vodi desnica s gomilom strašnih afera iza sebe, od zločinstva i progona Srba do pljačke i korupcije"); srpska agresija na Hrvatsku bila je legitimna i opravdana (D. Dragosavac); odnosno „Tuđman je iza Miloševića najveći krivac na području bivše Jugoslavije, jer se upustio u rat kako bi proširio Hrvatske granice" (S. Mesić). Takvi su stavovi podloga i službenih poruka s Pantovčaka da u „posljednjih 20 godina stvoren je mit o Domovinskom ratu" (D. Jović) te da je Hrvatska još donedavno „bila iznimka i problem za druge" kao dio 'konglomerata loših politika 1990-ih' (I. Josipović).

M. Kovačević ne samo da zagovara tezu da medije treba prepustiti onima kojima profesionalno pripadaju – novinarima, nego i sukladno tom načelu djeluje. Kritizira medijske promidžbene strojeve „čiji su stalni gosti najgledanijih emisija postali pojedinci, kojima mediji služe za promicanje političke ideologije, uglavnom suprotstavljene većini hrvatskog naroda i njegovim interesima". Tako su „... medijskim prostorom zagospodarili različiti puhovski, pusići, pupovci, teršeliči, čičci, koje očito ujedinjava zajednički otpor prema Tuđmanovu projektu uspostave hrvatske države".

Mediji imaju jednu od ključnih uloga u brisanju osobnoga i javnog pamćenja, kao uvoda za krivotvorenje povijesnih činjenica. U medijima se zbiva politička inverzija suvremene hrvatske povijesti: agresija na Hrvatsku pretvorena je u građanski rat; rat u Vukovaru započeli su Hrvati; „Bljesak" i „Oluja" agresija su na „Krajinu" i zločinački pothvat s ciljem etničkoga čiššćenja; za raspad Jugoslavije krivi su nasilni nacionalizma i stoljetne mržnje, itd.

Za medijsko prešućivanje jugokomunističkih i srbijasnkih zločina nad civilima i zatočenima u Domovinskom ratu, te sustavno promicanje izmišljene krivnje, prema M. Kovačeviću, nisu zaslužni samo mediji nego sprega interesa različitih aktera. Tako haaški tužitelj Brammertz „poručuje hrvatskom narodu kako se ne smije opirati, protiviti, komentirati ni javno raspravljati o presudi koja dugoročno određuje pitanje njegova opstanka". Istodobno DORH optužnice diže „uglavnom protiv hrvatskih branitelja dok ostaje nijem na zločine počinjene u agresiji", budući da „prepuštanjem i vođenjem postupaka prema hrvatskim braniteljima po srpskim optužnicama državnopravnu je suverenost podvrgnuo beogradskom Tužiteljstvu". Ni „HHO humanitarci nisu se bavili zaštitom (pravima) hrvatskih logoraša u srpskim koncentracijskim logorima, kroz koje je prošlo 30 tisuća ljudi" već je i HHO prema Sudu u Haagu „navodne hrvatske ratne zločine proizvodio po željama svojih međunarodnih financijaša" pa se zato i „djelovanje HHO ... može shvatiti i kao svojevrsna medijsko-propagandna potpora srpskom agresoru".

Niz takvih tjednih događaja i poruka u prethodnim godinama nužno vode k politici „regionalne pomirbe" na tezi o podjednakoj odgovornosti svih za rat i počinjene zločine na području bivše Jugoslavije, te izjednačavanju krivnje Srbije za agresiju na Hrvatsku optužbom Hrvatske za agresiju na BiH. Zato i ne iznenađuje prijedlog srbijanske ministrice pravosuđa za „osmišljavanje zajedničkoga balkanskoga uhidbenog naloga – koji bi omogućio međusobno izručivanje optuženih unutar balkanskih država" što može biti i „put do možda zajedničkog balkanskog državnog odvjetništva".

Te pojava i događaja raščlanjuje Mate Kovačević u svojim tekstovima i povezuje njihova značenja i posljedice s ciljevima scenarista koji javno i prikriveno kroje sudbinu Hrvatske. Da bi Hrvatska mogla izaći iz kriza i opet suvereno odlučivati o svojoj sudbini mora se suočiti sa svojom prošlošću: sa svojom komunističkom prošlosti i boljševičkim nasljeđem.

Činjenica je da Hrvatska nije spremna istražiti masovne grobnice i komunističke zločine da bi se mogao „dekontaminirati taj onečišćeni javni prostor". Do sada je svaki pokušaj procesuiranja komunističkih zločina zaustavljen u svom začetku, uz potporu i S. Mesića i I. Josipovića, koji su „otvoreno agitirali protiv progona jugoslavenskih ratnih zločinaca". Dok je legitimna i demokratska vlast zaslužila etiketu bande („banda /mi/ sad hoće po svaku cijenu suditi", R. Bulat).

Mate Kovačević je svjestan presudne važnosti povijesti i povijesnih istina, jer se jedino na istini može graditi socijalno pravedno i demokratsko društvo. No, da bi „istina mogla prodrijeti u javnost najprije bi se morao dekomunizirati javni prostor, znanost, školstvo i politika". Međutim, i u politici i u znanosti i u medijima, žilavo je komunističko nasljeđe i logika boljševičkog mentaliteta. Dovoljno slabo da nema većinu, ali dovoljno jako da blokira normalni razvoj hrvatskih nacionalnih interesa.

I dok „hrvatska desnica još uvijek pati od nedostatka osmišljene političke vizije vlastitih ideja" Mate Kovačević sa svojim tekstovima i ovom knjigom postaje i ostaje primjerom da novinarska osobnost, te mišljenje utemeljeno na znanju povijesnih činjenica mogu biti, a i jesu, neovisna mjera i mjerilo političkih i povijesnih zbivanja. Jer njegovi tekstovi nisu se utopili u svakodnevici, već imaju snagu trajnih poruka i ocjena političkih zbivanja u vremenima kada nema konsenzusa oko suštinskih pitanja hrvatske budućnosti. Upravo ta trajnosti njegovih tekstova, vjerodostojnost procjena povijesnih prilika i događaja Matu Kovačevića svrstava u red vodećih hrvatskih novinara i publicista.

Prof. dr. sc. Miroslav Tuđman