Izlaganje dr. Lukšića s tribine HKV-a o Dalmaciji u 2. svjetskom ratu

Talijani - Četnici - partizani
(Njihovo djelovanje u Dalmaciji tijekom Drugoga svjetskog rata)

U Drugome svjetskom ratu neprijatelji hrvatske državnosti su bili velikosrpsko četništvo, jugoslavensko orjunaštvo i komunističko jugoslavenstvo. Za svoje vjekovne teritorijalne pretenzije velikosrbi su razvili cijelu mitologiju. Mitomanija je patološka tendencija laganja koja može biti motivirana hvalisavošću i taštinom, ali i mnogo opasnijim motivima zavisti, mržnje i podsvjesnom kompenzacijom za povijesni kompleks niže vrijednosti. Velikosrpska mitomanija je već ranije stvorila mit o Srbima kao nebeskom narodu, koji je, poput Krista, žrtva svojih zlih susjeda, koji, opet poput Krista, zemaljske poraze pretvara u nebeske pobjede, i opet poput Krista, svojom patnjom iskupljuje druge genocidne „varvarske“ narode. Svakako je jedan od korijena ove mitomanije duboki strah, da će srpski narod nestati kao narod, da će drugi njime zagospodariti. To je tjeskoba naroda, nad kojim je tijekom 5 stoljeća vladala strana uljudba, i koji je u novijoj povijesti imao vlastitu državu samo 40 godina, između berlinskoga kongresa 1878. i ulaska u Jugoslaviju 1918. godine. U najnovije vrijeme se je ova kolektivna tjeskoba, spojena sa sažaljenjem nad vlastitom sudbinom, najjasnije očitovala u zloglasnome „Memorandumu“ SANU, koji možemo označiti kao idejnog poticatelja velikosrpske agresije na Hrvatsku u Domovinskome ratu.

Povijesno gledajući, ujedinjenje „južnih Slavena“ je moglo krenuti u jednom od dva smjera: ili kao integracija ravnopravnih naroda u treću, zajedničku državu, ili kao prisilna asimilacija tih južnoslavenskih naroda sa Srbima i njihovo utapanje u Veliku Srbiju. Sukob ovih dviju koncepcija, one asimilacijske velikosrpske, i one integracijske hrvatske, bila je trajno nazočna konstanta prije osnivanja prve Jugoslavije, tijekom postojanja prve Jugoslavije, za vrijeme Drugoga svjetskog rata, kao, uostalom, i tijekom postojanja komunističke Jugoslavije. Jugoslavija je za Srbe uvijek bila privremeno predvorje Velike Srbije. Ono što je češki pisac Pavel Havliček rekao za ruski panslavizam vrijedi, mutatis mutandis, i za srpski jugoslavizam. Srbi vole nazivati jugoslavenskim sve ono što je srpsko, da bi nakon toga nazvali srpskim sve ono što je jugoslavensko. 20. lipnja 1928. godine srpski radikalni poslanik Puniša Račić u Narodnoj Skupštini kraljevine Jugoslavije u Beogradu ubija dvojicu poslanika HSS-a i smrtno ranjava Stjepana Radića, što je bio povod za uvođenje mračne „šestojanuarske diktature“ Aleksandra Karađorđevića 1929. godine. Da ovih i drugih ispada velikosrpskoga terora nije bilo vjerojatno ne bi bilo ni „frankovaca“, ni ustaša, ni Ante Pavelića, kao ni napuhanoga Jasenovca!

U tome su velikosrbima izdašno pomagali oni Hrvati , koji su bili formirani u orjunaškoj ideologiji jugoslavenskog nacionalizma, iz kojih su se regrutirale postrojbe četnika za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Kao teroristička organizacija u kraljevini Jugoslaviji Orjuna se je zalagala za integralno jugoslavenstvo i najžešće djelovala protiv borbe za hrvatsku nacionalnu državu. Iako je oduševljeno pristala uz šestosiječanjsku diktaturu Orjuna je formalno raspuštena 1929. godine, ali je neformalno i dalje djelovala. Zalažući se za stvaranje nepostojeće jugoslavenske nacije, „orjunaši“ su rušili hrvatski nacionalni identitet i na taj način pomagali velikosrbima u posrbljavanju Hrvatske. Što se, pak, tiče trećeg neprijatelja samostalne hrvatske državnosti, komunističkog jugoslavenstva, Mika Tripalo u svojoj knjizi „Hrvatsko proljeće“ piše, da su većina članova komunističke partije u Hrvatskoj prije Drugoga svjetskog rata bili unitaristi, ali da su jedan dio sačinjavali i federalisti. Pitamo se, gdje su bili oni, koji bi bili za samostalnu hrvatsku državu izvan okvira jugoslavenske tamnice naroda? Radi toga su komunisti dolaskom na vlast 1945. godine srušili zajedno sa pobijeđenom ustaškom vlašću i samostalnu hrvatsku državu.

Iako teritorijalno krnja, NDH je imala sve međunarodnopravne oznake državnosti, stalno pučanstvo, definirani teritorij i učinkovitu upravnu vlast. Budući da je priznanje države od drugih država, prema dominantnome pravnom shvaćanju deklaratoran, a ne konstitutivan akt, uskrata toga priznanja za NDH od strane nekih država koje su bile u ratu protiv država Osovine, kojoj je nažalost stjecajem povijesnih okolnosti prišla i NDH, ne negira državnost te hrvatske države. Državu Hrvata je trebalo očuvati bez obzira na promjenu službene ideologije, jer je nacionalna država iznad svake stranke i ideologije. Komunisti nisu očuvali hrvatsku državu, jer se to nije slagalo s njihovom koncepcijom jugoslavenskog socijalističkog integralizma. Da su očuvali samostalnu hrvatsku državu, zacijelo bi poslijeratna sudbina Hrvata i u socijalizmu bila krenula drugim, za Hrvatsku povoljnijim smjerom. Prema tome, ne odgovara povijesnoj istini, da su temelji samostalne hrvatske državnosti postavljeni na 2. zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 1943. godine, jer je tom prilikom proklamirana jugoslavenska federacija, a ne samostalna, pa makar i komunistička, hrvatska država. Isto je tako i ZAVNOH u Otočcu u lipnju 1943. vidio Hrvatsku jedino u sklopu Jugoslavije.Tada su postavljena najviša tijela hrvatske vlasti u partizansko-komunističkom pokretu, pokretu koji se borio za Jugoslaviju i za totalitarnu ideologiju staljinističkog revolucionarnog komunizma.

Talijanska fašistička okupacijska vlast je imala svoje motive za suradnju sa velikosrpskim četništvom. Talijansko presizanje na hrvatsku jadransku obalu potječe od davnine. Napomenimo, da je već nakon Prvoga svjetskog rata Italija nehumano postupala prema oko 300.000 Slovenaca i 140.000 Hrvata koji su rapalskim sporazumom iz 1920. došli pod talijansku vlast. Još 1920. godine Mussolini izjavljuje:“Prema manje vrijednoj i barbarskoj rasi kao što su Slaveni, ne smije biti politike zašećerenog kruha. Tu se mora mahati bičem“. Hrvati i Slovenci su tada pod Italijom izgubili pravo na vlastitu kulturu i identitet. Njih se prisiljavalo da potalijanče svoja prezimena. Zbog velikog poreza i lihvarskih bankovnih kredita koje su uzimali da taj porez plate, mnogi su od njih prodali svoja imanja i odselili u Ameriku. Tu je politiku Italija nastavila i kad je 1941. okupirala dio hrvatskog teritorija. „Duce“ je maštao o talijanskom sredozemnom carstvu, koje bi obuhvaćalo prostor sjeverne Afrike, Malte, dijela južne Francuske i Balkanski poluotok. Stoga je u ožujku 1939. anektirao Albaniju, u listopadu 1940. napao Grčku, a u travnju 1941. zajedno s njemačkim Wehrmachtom napao Jugoslaviju. Kako piše švicarski profesor Aram Mattioli, Italija je od 1940. do 1943. imala preko 50 koncentracijskih logora, koji su se protezali preko cijele Italije i osvojenih područja.Talijanski povjesničar Carlo Spartaco Capogreco u svojoj knjizi „I campi di Duce“ objavljenoj 2004. godine tvrdi, da je u tim logorima postotak umrlih iznosio čak do 30%. Jedan od najzloglasnijih je bio onaj na otoku Rabu, u kojemu je zbog izgladnjelosti, pretrpanosti i nedostatka osnovne higijene samo u jednoj godini umrlo oko 3000 od ukupno 15.000 zatočenika, većinom civila, žena i djece.

Talijani su na osnovu Rimskih ugovora od 18. 5. 1941. godine pripojili znatan dio hrvatske obale i formirali tzv. 1. talijansku zonu. Priobalna razvojačena područja NDH u dubini od oko 80 km od hrvatske jadranske obale nazvana su 2. zonom, a ostalo područje do njemačko-talijanske demarkacijske crte nazvano je 3. zonom. Kakvi su bili Talijani kao navodni saveznici hrvatske države u Drugome svjetskom ratu neka pokaže ovaj događaj. Zapovjednik Druge talijanske armije koja je u travnju 1941. godine ušla u Hrvatsku, general Ambrosio, već je početkom svibnja te iste 1941. godine izjavio njemačkom general-pukovniku Freiherru von Weichsu bez ikakva povoda prilikom jedne nazdravice, da je Dalmacija bila, i da će ponovo i zauvijek biti talijanska [1]. Kako se u vrijeme Drugoga svjetskog rata na području Jugoslavije vodio građanski rat u kojemu su se borila tri vojnopolitička pokreta, jugoslavensko-četničko-rojalistički za očuvanje kraljevine Jugoslavije, jugoslavenski integralistički pokret na čijem su se čelu nalazili komunisti sa strategijom socijalističke revolucije, i separatističko-ustaški pokret za samostalnu Hrvatsku, Italija je iskoristila četnički pokret za slabljenje ustaške vlasti u Dalmaciji koju su talijanski fašisti uvijek željeli cijelu pripojiti Italiji. Sve do pada Italije 1943. godine postojalo je savezništvo između talijanskih vojnih postrojba i četnika za rušenje hrvatske države. Talijanska fašistička vlast je poticala pobunu Srba protiv NDH još u srpnju i kolovozu 1941. godine na gotovo svim područjima pretežito nastanjenima srpskim pučanstvom, kako bi ponovno zaposjela hrvatsko razvojačeno obalno područje, tzv. 2. zonu . Na temelju tih dogovora četnici su prestali napadati talijanske fašiste, i postali njihovi vjerni saveznici protiv hrvatske države, a talijanski fašisti su im za uzvrat davali novac, oružje, streljivo, opremu i hranu.

Još je u svibnju 1941. godine četnički vođa Niko Novaković-Longo (kako on kaže) „u ime 100.000 pravoslavnih Srba iz Dalmacije“ zatražio proširenje talijanske okupacije a onda i pripojenje Italiji dijela hrvatske Dalmacije. Evo još jednog podatka o kome se malo govori. Dana 11. kolovoza 1941. godine sastali su se u srpskom selu Otrić nedaleko Knina talijanski fašisti i četnički oficiri Draže Mihailovića da bi potpisali sporazum o zajedničkoj borbi protiv hrvatskog naroda. Sa četničke-srpske strane bili su to: četnički major Boško Rašeta, Stevo Rađenović kao poslanik beogradske skupštine Jugoslavije, zatim poznati nam Đoko Jovanić, čiji sin danas zastupa tužbu protiv tzv. „ličkog Tuđmana“ Jose Mraovića, te još Miloš Torbica i Dušan Mileusnić, svi probrani kraljevski četnici. Svi su oni kasnije prekvalificirani u Titove antifašiste, a neki su postali i narodni heroji. Velikosrpski program, koji je po uzoru na tzv. „Ravnogorski četnički program“ izradila četnička Dinarska divizija popa Momčila Đujića u ožujku 1942. godine, i koji je bio prihvaćen od četničkih zapovjednika toga područja na sastanku u travnju 1942. godine u selu Strmici kod Knina, predviđao je kao dodatnu strategiju za vrijeme rata suradnju s Talijanima kao i odlučnu borbu protiv ustaških i domobranskih jedinica. Radi toga su četnici postali fašistički izvršitelji masovnih užasnih zločina nad civilnim hrvatskim katoličkim pučanstvom. Već tijekom prve polovice 1942. godine zapovjedništvo 2. talijanske armije reorganiziralo je četničke odrede i pojačalo njihovu opskrbu oružjem, hranom i obućom.

Četnici su bili usredotočeni na dva područja pod talijanskom okupacijom , na kninskom i istočnohercegovačkom području. Spomenimo samo jedan primjer suradnje u zločinima između talijanskih fašista i četnika. Ljeti 1942. godine kninski četnici pod vodstvom Mane Rotkvića i kaluđera Kalika kreću vlakom do Splita, odakle ih Talijani prebacuju svojim vojnim brodovima do Omiša. Tu se četnici iskrcavaju i nastavljaju svoj put pod vodstvom talijanskog časnika u sela Gata, Naklice, Zvečaje i Cistu gdje ubijaju oko 180 osoba, uglavnom žena, staraca i djece, pljačkaju kuće i pale sela. Istu sudbinu doživljavaju Dugopolje, Kotlanica, Donji Stolac, Srinjani i Ostrvica. Nakon toga se četnici vraćaju u Knin s golemim plijenom koji je prevezen talijanskim vojnim vozilima. Spomenimo i slučaj ustaških dužnosnika Juretića i Jelinčića, koje su talijanski fašisti strijeljali u rujnu 1941. na otoku Braču radi nepredanog oružja, dok su kninskog četnika Paju Popovića, kojega su hrvatski oružnici radi nezakonitog nošenja oružja uhitili u Kninu i predali Talijanima istoga dana kada su Juretić i Jelinčić strijeljani, talijanske vlasti pustile na slobodu i vratile mu samokres. Prema nekim procjenama talijanske su okupacijske vlasti uz kolaboraciju četnika ubile na području Hrvatske 40442 osobe, od kojih 30795 civila, među njima više od 9000 žena i oko 4000 djece. Na prosvjed hrvatskih vlasti zbog ovakvih četničkih pokolja general 2. talijanske armije Mario Roatta odgovara, da mora nečim zaposliti četnike, jer da su oni gori kad su nezaposleni.

Treba napomenuti, da talijanski počinitelji ovih zločina na hrvatskim prostorima nisu nikada za njih odgovarali, izuzev nekih pojedinaca, jer su to nakon rata iz političkih razloga spriječili Britanci i Amerikanci. Glavni cilj ove talijanske fašističke politike bio je izbijanje na tzv. talijanske „prirodne granice“ hrvatskog jadranskog pojasa i trajno uključenje ovog područja u sastav Italije, te tzv. „čišćenje“ toga područja od hrvatskog i naseljavanje talijanskim pučanstvom, da bi se stvorile „etničke granice“. Jedan od glavnih pobornika ovakvog teritorijalnog rješenja bio je već spomenuti zapovjednik Druge talijanske armije general Ambrosio, koji je još koncem 1941. godine izjavio, da smatra pogrješkom osnivanje hrvatske države i povlačenje granica između Italije i Hrvatske, te da bi Hrvatsku trebalo podijeliti između Italije i njemačkog Reicha [2]. U svezi sa temom ovoga prikaza treba spomenuti i brutalno ponašanje talijanskih okupacijskih vlasti u pripojenim područjima prema Hrvatima i njihovom nacionalnom identitetu. Među prvim protuhrvatskim mjerama koje su poduzete u anektiranom dijelu Dalmacije bilo je uhićenje u svibnju 1941. svih uglednih Hrvata koji su pripadali ustaškom pokretu . U lipnju 1941. godine uklonjen je u Splitu Meštrovićev spomenik Grguru Ninskom, hrvatski spomenici u Trogiru, zabranjena su sva hrvatska društva, uvedena je u Splitu potpuna talijanska općinska uprava suprotno dogovoru sa hrvatskim vlastima, a splitske ulice preko noći dobile su talijanska imena.

Kada je radi ovakvih izgreda koji su se redali u pripojenom dijelu Dalmacije prosvjedovao splitski biskup Bonefačić, dobio je odgovor od talijanskog vojnog zapovjednika u Splitu, da on, zapovjednik, ne osuđuje te postupke, jer da se Dalmatinci ne bi smjeli osjećati Hrvatima, nego da bi morali biti sretni, što im se pruža mogućnost da postanu Talijani. Da se progonjeni hrvatski antifašistički domoljubi nisu mogli obratiti ni komunističkom projugoslavenskom pokretu posvjedočiti će nam slijedeći događaj. Naredbom 3444 od 21. 4. 1943. zapovjedništvo talijanskog 6. vojnog korpusa u Dubrovniku osudilo je trinaestoricu domagojaca i križara Hrvata na internaciju u koncentracijski logor na Prevlaci dok traje rat. U obrazloženju osude stoji i ovo: “Gorljivim nacionalistima i protivnicima pripajanja Dalmacije…čijom aktivnošću dirigira poznati franjevac Toma Tomašić“. Ovu trinaestoricu službene fašističke vlasti nazivaju protivnicima fašizma. Nedugo nakon što su bili zatočeni i mučeni u tvrđavama na Lovrijencu i Prevlaci pala je Italija i oni su preživjeli fašističko uzništvo. Nakon svoga dolaska na vlast komunisti su od tih antifašista Baldu Crnjaka ubili na Daksi 26. 10. 1944., Peru Miloševića ubili na Korčuli 21. 11. 1944., Vinka Sabljića ubili u maksimirskom logoru 25. 5. 1945., Matu Kunčevića ubili u Gorskom Kotaru negdje 1944., Lukša Grego, Simo Lukšić i Grgo Ilić su stradali na Križnome putu, Luko Marčinko, Marko Kujundžić i Drago Šifer završili su u emigraciji po svijetu od Engleske do Argentine.

Ovo je samo jedan od mnogobrojnih primjera kako od talijanske vlasti proglašeni antifašisti Hrvati stradaju i od talijanskih fašista i od komunističkih antifašista. Njihov „grijeh“ u očima jednih i drugih bio je njihovo zalaganje za samostalnu hrvatsku državu. Stoga moramo reći, da je partizansko-komunistička borba protiv talijanskih fašista na našim prostorima tijekom Drugoga svjetskog rata vođena za uspostavu komunističke Jugoslavije, a ne samostalne hrvatske države, pa je tvrdnja da su se partizanski borci iz Drugoga svjetskog rata borili za slobodnu i samostalnu hrvatsku državu kao i branitelji iz nedavnoga Domovinskoga rata ne samo povijesna laž, nego i uvrjeda hrvatskim braniteljima. Za taj svoj cilj su partizanski komunisti počinili zastrašujuće ratne zločine i punili hrvatskim žrtvama diljem cijele Hrvatske, a i izvan nje, jame i fojbe koje se još uvijek pronalaze i otkopavaju. Kao jedan od dokaza ove tvrdnje neka posluži i slijedeći primjer. Britanski veleposlanik u Vatikanu poslao je izvješće 11. svibnja 1945. svome ministru vanjskih poslova u Londonu Anthony Edenu i savezničkom zapovjedništvu u Sredozemlju, gdje na trećoj stranici toga izvješća kaže slijedeće :“Odmah nakon okupacije pojedinog grada i sela partizani provode užasan teror komunističke partije. Oni provode ubijanje svih sumnjivih osoba, ili osoba za koje oni misle da bi mogle biti sumnjive. No, ubijanje svih sumnjivih osoba je njihov izgovor za političke ciljeve njihove komunističke partije.“

U svome opširnom izvješću veleposlanik opisuje partizansko-komunistički pokolj hrvatskih katoličkih svećenika u Dubrovniku, Makarskoj, Sinju, Trebinju, Ljubuškom, Čapljini, Mostaru i Širokom Brijegu. Tako on opisuje i ubijanje 47 Hrvata u Dubrovniku koje je pobila OZNA, koji su sami morali iskopati svoj grob i kaže, da je fratar Marijan Blažić zajedno sa ostalima prije strijeljanja zapjevao „Tebe Boga hvalimo“ i da je molio za ubojice. Na devetoj stranici izvješća veleposlanik kaže: “Titovi komunisti odlučili su pobiti sve one koji su imali nekomunistički utjecaj u narodu, koji nisu odobravali program komunističkih partizana.“ Na kraju izvješća veleposlanik upozorava, da su ta partizansko-komunistička ubijanja izvršena prema unaprijed zadanom naređenju da se pobiju sve one osobe koje komunistima mogu smetati u njihovom uspostavljanju komunističke diktature. Što se tiče talijanskih fašista treba reći slijedeće. Suradnja talijanskih okupacijskih vlasti sa četnicima u Dalmaciji tijekom Drugoga svjetskog rata samo je jedan vremenski isječak talijanskog iredentizma. Presizanje talijanske iredente za hrvatskim obalnim prostorom, kako je gore spomenuto, seže još od mletačkih vremena, a konkretnije od kongresa njihova ujedinjenja u Bassanu 1797. Ono se nastavlja ausonijskim paktom 1819., tajnim londonskim sporazumom 1915., rapalskim sporazumom 1920., preko rimskih ugovora 1941., negiranjem granica zacrtanih osimskim sporazumima između Italije i Jugoslavije 1975., ponovnim aktualiziranjem pitanja optanata, pa preko rimskog ugovora iz 1983. godine sve do danas.

I sada postoji veliki broj legalnih iredentističkih udruga u Italiji. Kao karakterističan za sve njih citirajmo zaključak sa 13. kongresa „Dalmatinske nacionalne udruge“ koji je održan 1988. u Gorici. Taj je zaključak objavljen u glasilu „Difesa Adriatica“ („Jadranska obrana“). Tu se kaže, da kriza koja dovodi do raspada Jugoslavije osobito pogoduje talijanskoj iredenti, jer da se stvaraju uvjeti za ostvarenje konačnog cilja, pripojenje Dalmacije Italiji, te da je autonomija Istre prva stepenica ka povratku i sjedinjenju „jadranskih zemalja“ Italiji. Da je sprega između velikosrpskog ekspanzionizma i onoga talijanskog iredentističkog još živa neka nam posvjedoči i ovaj događaj koji je objavila „Slobodna Dalmacija“ 13. 10. 1993. iz pera Silvija Tomaševića pod naslovom „Krajina zove Rim“. Tijekom svoga boravka u SRJ u listopadu 1993. talijanski senator Arduino Agnelli obilazi okupirano hrvatsko područje i u Belom Manastiru nazočan je sjednici samozvanog parlamenta tzv. Republike Srpske Krajine, gdje je on proglašen prvim počasnim građaninom te tvorevine. Tom prilikom milanski list „Il Giornale“ citira riječi samozvanog ministra unutarnjih poslova tzv. Krajine Milana Martića koji je priznao , da u Kninu ima talijanskih dragovoljaca koji su osnovali bataljun „Garibaldi“ i da on sanja, kako Srbi i Talijani zajedno marširaju sa zastavama na Zadar, grad prelijep da bi bio u rukama Hrvata.

Novinar drugog talijanskog lista „Corriere della Sera“ ističe, da Agnelli nikada nije krio svoje prosrpske osjećaje, i da je govorio kako Srbiju i Italiju veže povijesno prijateljstvo. „I kada nismo bili prijatelji između 1941. i 1943. godine“ – citira novinar Agnellija – „ mi smo spasili mnoge Srbe od ustaške vatre.“ Motiv, dakle, suradnje talijanskih fašista s četnicima za vrijeme Drugoga svjetskog rata na području Hrvatske bio je dobivanje pomoći velikosrpskog pučanstva u Hrvatskoj za talijanski cilj osvajanja hrvatskih obalnih područja. A koji su bili motivi i ciljevi četnika za tu suradnju? Kako su gledali oni na tu suradnju, neka nam posluže izjave četničkog prvaka Mile Šantića iz njegova govora koji je on koncem srpnja 1942. održao na užem sastanku u Trebinju u nazočnosti vojvode Ilije Trifunovića Birčanina nekoliko dana nakon što se je vojvoda sastao s Dražom Mihailovićem. U svome govoru, u kojemu se iznose ciljevi, metode rada, odnosi s Talijanima i konačne namjere četničke organizacije, Mile Šantić, svojedobno jedan od urednika beogradske „Politike“, a za vrijeme rata jedan od ideologa četničkog pokreta , kaže , među ostalim, i slijedeće :

“Od Talijana se ne bojimo. Njihova vojska za nas ne će nikada predstavljati životnu opasnost… Srpske zemlje moraju biti očišćene od katolika i muslimana.U njima će živeti samo Srbi. Čišćenje će se provesti temeljito. Sve ćemo ih potisnuti i uništiti bez izuzetka i bez ražaljenja…. Mi Hrvatsku ne ćemo nikada ni formalno priznati. S Hrvatima sarađivat ćemo samo u onim područjima, gde smo mi u apsolutnoj manjini, ali ni tamo lojalno i iskreno. Mi zasada moramo imati dobre odnose s nezadovoljnim katolicima i muslimanima, jer u slučaju potrebe da negde izvršimo napad na Talijane, ili da napravimo kakvu sabotažu, treba nastojati, da to katolici i muslimani vrše, kako bi ih predstavili kao nevaljalce prema Talijanima, a time bi svoj položaj još bolje kod Talijana učvrstili.“ [3]

Ove riječi najbolje karakteriziraju četničko-talijanske odnose u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata, kao i odnos velikosrba prema hrvatskoj državi. Nažalost, i nakon mnogo vremena koje je od tada prošlo, velikosrpski ciljevi i oni talijanske iredente nisu se bitno promijenili u odnosu na hrvatski državni teritorij, a mnogi sudionici u partizansko-komunističkom pokretu, pokretu koji se je borio tijekom Drugoga svjetskog rata za komunističku Jugoslaviju i marksističko-ateističku ideologiju, iako su danas ostali kao preživjeli brodolomci propale komunističke iluzije, ostaju i dalje alergični na sve što je hrvatsko i katoličko, kao što nam njihovi najnoviji istupi na komemoraciji u Jasenovcu, i na drugim mjestima u Hrvatskoj, svjedoče.

prof. dr. sc. Branimir Lukšić

Bilješke:
[1] Vjekoslav Vrančić „Branili smo državu“, HB Press Washington DC 2006., knjiga 1., str. 352.
[2] Op. cit., knjiga 1., str. 365.
[3]Op. cit., knjiga 3., str. 291/292.