Marko LjubićMarko Ljubić

Rasprave o državnosti

 Totalno civilizacijsko dno

Hrvatsko je društvo uistinu nisko palo. Tome svjedočimo gotovo svakodnevno, uz rijetke Suzavac gay klubiznimke i rekacije pozvanih državnih djelatnika, najviših funkcionera, zatim tu i tamo pripadnika akademske zajednice, pripadnika Crkve, nekih uistinu rijetkih novinara i medija. Sveukupno razina društevenih procesa u ovome trnutku je uvjerljivo ispod razine prastarih vrednota i normi hrvatskoga naroda. A to je zabrinjavajuća činjenica koja ugrožava elementarne postulate samoga naroda.

Evo nekoliko činjenica koje to potvrđuju.

U nedjelju u jutro se u nekom noćnom klubu u Zagrebu dogodio incident. To je klub u potpuno derutnoj zgradi, koja LegitimnostNitko nikada nije ničim ni pokušao dokazati da je Jelena Poštić i kompanija stvarni legitimni zastupnik homoseksualaca u Hrvatskoj. Kao što nikome ne pada na pamet tražiti od Rade Borić ili Sanje Sarnavke bilo kakav civiliziran dokaz da su one upravo izabrane zastupnice ženskih prava u zemlji, kao što nikome nikada nije ni palo na pamet tražiti od nekakvih Bosanaca, Zelića, Glavaševića i sličnih tipova, bilo kakav dokaz da su oni zagovornici istinske i dokazane demokracije, humanizma, solidarnosti i svih velikih riječi i sadržaja, u Hrvatskoj.po izgledu slika s televizijskih ekrana ne zavrjeđuje ni naziv svinjac pristojnoga seoskog gospodina i vlasnika imanja, pristup zgradi ne zavrjeđuje poštovanje ni u najvećoj zabiti u Hrvatskoj, a događaj je obilježen kao napad na – klub.

Klub elitno zvuči, zar ne?

A napad je bez obzira na povod, motive, počinitelje i posljedice odmah okvalificiran zločinom, motiv mržnjom, žrtve LGTBdiskiminiranom grupacijom u Hrvatskoj, a državi je zadat istoga trenutka zadatak – otkriti i dokazati da su obilježja toga napada točno onakva kakva su proglasili zastupnici gay skupina, odnosno profesionalni i ni po čemu legitimni gayevi u Hrvatskoj. Ovo profesionalni i nelegitimni ističem, je nitko nikada nije ničim ni pokušao dokazati da je Jelena Poštić i kompanija stvarni legitimni zastupnik homoseksualaca u Hrvatskoj. Kao što nikome ne pada na pamet tražiti od Rade Borić ili Sanje Sarnavke bilo kakav civiliziran dokaz da su one upravo izabrane zastupnice ženskih prava u zemlji, kao što nikome nikada nije ni palo na pamet tražiti od nekakvih Bosanaca, Zelića, Glavaševića i sličnih tipova, bilo kakav dokaz da su oni zagovornici istinske i dokazane demokracije, humanizma, solidarnosti i svih velikih riječi i sadržaja, u Hrvatskoj.

To do sada nisam nikada čuo, a bilo je tisuće povoda i izrazito snažnih razloga.

Nikada nismo čuli relevantno pitanje – tko vas je i čime ovlastio da ste to baš vi?

To je prvi veliki pad društvenih i javnih standarda.

U svakome i najzabitijem hrvatskom selu, nikada nitko nije uspijevao pokoriti selo svojim moralnim standardima, ako ih prethodno nije dokazao višestruko u praksi. Ljudi su cijenili dokazanu kvalitetu i vrijednosti, a prezirali laži i nisu čak ni u vijeme komunističkoga terora skrivali odnos prema lažnim prorocima.

Danas je nemoguće ne uočiti golemu razliku u tom odnosu.

U čemu je problem?

Društvene okvire nameće modelirana, manipulativna i lažna javnost, odnosno mediji

Rekao bih ponajviše u tome što je društvene okvire nametnula modelirana, manipulativna i najčešće lažna javnost, Mediji2odnosno mediji, jer ljudi jednostavno imaju ponudu informacija koje ne mogu izravno provjeriti, pa se moraju prema njima odnositi kao prema činjenicama. Iako to nisu.

Informacija o incidentu u Zagrebu medijski je bila obilježena otprilike kao napad skupine islamističkih terorista na Zagreb. Svakoga sata su državni mediji obavještavali o zločinu, napadu iz mržnje, teroru, ugroženosti, stradavanju nedužnih ljudi, a slike su pokazivale derutnu zgradu, makadamsko dvorište, krv na pijesku, razbijena stakla na prozorima. U tome je samo jedna činjenica bila racionalno utemeljena - to da ljudi koji su bili u klubu nisu smjeli biti napadnuti ničim. Ni suzavcem naravno.

Nebitno je u ovome slučaju, dok policija ne potvrdi istragom, tko su bili ti ljudi, jer njihovo obilježje ili pripadnost je bitna tek onda kad se utvrde počinitelji i motivi napada. Do tada je isticanje njihove pripadnosti bezobrazluk, propaganda i svinjarija tako svakodnevno viđena u Hrvatskoj i teška zloupotreba nečije nesreće i proživljene nevolje.
CrnoJe li društveno posrnuće ponašanje nekakve Jelene Poštić, Bojana Glavaševića te čitavoga niza udruga, sve redom udruga koje moralno ni koliko crno ispod nokta ne vrijede u većini hrvatskoga naroda?

Naravno da nije, jer takvih ima svugdje i oduvijek.

Od Jelene preme svemu viđenome čovjek ne može ništa više ni drugačije očekivati, niti od Bojana Glavaševića koji je proćardao zadnji gram goleme nacionalne sućuti i pozvanosti već odavno, niti od Rade Borić, Gordana Bosanca i sličnih tipova, koji se odavno ni ne trude pokušati biti logični, pristojni, civilizirani i društveno prihvatljivi hrvatskome narodu, jer njihov poziv i status ne počiva na argumentima nego na nasilju osvojene i posrnule države i nepostojanju društvenih standarda koje bi respektirali. Od njih hrvatski ljudi očekuju točno ono što oni rade.

Prvi veliki znak posrnuća hrvatskoga društva je ponašanje medija koje nadzire i financira hrvatski narod i njegova IzvještavanjeInformacija o incidentu u Zagrebu medijski je bila obilježena otprilike kao napad skupine islamističkih terorista na Zagreb. Svakoga sata su državni mediji obavještavali o zločinu, napadu iz mržnje, teroru, ugroženosti, stradavanju nedužnih ljudi, a slike su pokazivale derutnu zgradu, makadamsko dvorište, krv na pijesku, razbijena stakla na prozorima. U tome je samo jedna činjenica bila racionalno utemeljena - to da ljudi koji su bili u klubu nisu smjeli biti napadnuti ničim. Ni suzavcem naravno.službeno samostalna slobodna država. Republika Hrvatska.

To je HRT.

Novi profesionalni propust HRT-a

HRT je najmanje stotinu puta gledatelje od Dubrovnika, preko Imotskog, Hercegovine, preko središnje Hrvatske, do HRTIloka, obavijestio o napadu na noćni klub zagrebačkih gayeva. Stotinu puta je pokazana slika nevjerojatno derutne zgrade, po svim propisima građavine za rušenje u svakom selu u kojemu pristojan gazda ne bi držao ni svinje. Zatim slika razbijenih stakala na prozorima, zatim krv na makadamu kao dokaz terorizma o kojemu su govorili Jelena Poštić i novinari prihvaćajući njene riječi kao sveto pismo, iako je ostavljala dojam teško potkapacitirane intelektualne osobe s vrlo primitivnim govorom lica i gestikulacijama uz koje više pristaje bokser na ruci nego mikrofon pred ustima, izgovarajući optužbe na račun društva u kojemu svi živimo i imamo realna iskustva da laže.

Profesionalni propust prvoga reda je davati tome događaju važnost izravnog prijenosa.

Jer, u Hrvatskoj se u tom trenutku više nego sigurno u stotinama sličnih klubova događalo stotine incidenta, tučnjava, sukoba pojedinaca i grupa ljudi. Vjerojatno i s težim fizičkim posljedicama na sudionike nego u zagrebačkoj rupčagi.
Nitko to nije zabilježio, niti je od toga netko napravio bilo kakav nacionalni javni događaj ili skandal.

Zašto?

Zato jer ni jedan takav događaj, izuzev ako Pupovac ne pokaže kakvoga svoga Srbina koji je dobio negdje batine, Štulhoferbez obzira zašto i od koga, nema politički iskoristive konotacije, niti se može primijeniti kao instrument dodatnoga pritiska na državne i društvene institucije, odnosno za usmjeravanje društvenih kriterija i standarda u svom izrazito zloćudnom smjeru.

Zato je „terorizam“ nad gayevima u zagrebačkoj rupčagi međunarodna vijest, a stotine težih incidenata-lokalna svakodnevnica.

Dokaz za to je činjenica da je opskurna Jelena dva dana pokušavala sastaviti suvislu rečenicu o nužnosti građanskoga odgoja, valjda onoga s potpisom Ace Štulhofera i Željka Jovanovića, onoga koji je okurikulio još jedan aktivista pod firmom stručnosti, Boris Jokić i zbog kojih se i čijih nasrtaja HRTHRT je otišao izravno s nacionalnim kamerama na konferenciju te Jelene, koja je trabunjala o teroru, zločinu iz mržnje, o prijetnjama, ugroženosti, pri čemu se koristila krvoločnim izrazima kao klanje, da bi i četnička sirovina stala posramljena. Pa ta Jelena na HRT prekorava predsjednicu Republike jer se nije oglasila i „oštro osudila“ zločine, kao da ima tupih osuda. Međutim, najveći krimen HRT-a je bio što su poslužili takvoj osobi kao razglas za sazivanje prosvjeda nekoliko stotina skupo plaćenih profesionalaca, njenih kompanjona, koji prosvjeduju već godinama kad se netko usudi propitkivati državnu i nacionalnu utemeljenost financiranja pozicija profesionalne civilne antifa industrije.na zdrav razum već više od godinu dana – vodi rat u Hrvatskoj.

Poruke Jelene i njenih kompanjona su banalne do krajnosti.

Ali banalnija od njih je HRT.

Ni jedna slika mjesta „zločina“ i unutrašnjosti „kluba“, ni jedan razgovor ili gost koji bi dao jasnu i razumnu distinkciju o tome smije li se nešto što se dogodilo tako banalno kvalificirati bez istrage, bez ikakvih činjenica, te kako se u takvim situacijama ponašaju uređene države i društva. Ne, to nismo vidjeli.

HRT je otišao izravno s nacionalnim kamerama na konferenciju te Jelene, koja je trabunjala o teroru, zločinu iz Platforma112mržnje, o prijetnjama, ugroženosti, pri čemu se koristila krvoločnim izrazima kao klanje, da bi i četnička sirovina stala posramljena. Pa ta Jelena na HRT prekorava predsjednicu Republike jer se nije oglasila i „oštro osudila“ zločine, kao da ima tupih osuda. Međutim, najveći krimen HRT-a je bio što su poslužili takvoj osobi kao razglas za sazivanje prosvjeda nekoliko stotina skupo plaćenih profesionalaca, njenih kompanjona, koji prosvjeduju već godinama kad se netko usudi propitkivati državnu i nacionalnu utemeljenost financiranja pozicija profesionalne civilne antifa industrije.

A mediji, kao izvještavaju o broju nazočnih na tim skupovima!?

I, uvijek otkriju da ih je oko pet stotina.Pa prebrojite jednom za svagda sve profesionalce u platformi 112, pripadajućim srodnim udrugama, pripišite im kulturnjake, posebno kompaniju Hrvoja Hribara, zatim nekolicinu novinarskih aktivista oko Lekovića, stotinjak antifiziranih početnika uhljeba koji zavrašavaju Filozofski i Fakultet političkih znanosti, i - eto broja prosvjednika.

Nije nije postavio pitanje legalnosti funkcioniranja „kluba“

Baš ni jedan novinar nije se usudio provjeriti ono što je Narod objavio, a to je tragom zastrašujućih slika zgrade i dvorišta s televizijskih ekrana, pitanje elementarne pretpostavke legalnosti funkcioniranja takvoga kluba u takvoj zgradi. I u sred Zagreba.

S koje to nesretne pozicije organizatori i sudionici takvoga tuluma smiju uopće govoriti o civilizacij,i a svjesno se i bez Sorosprisile družiti u svinjcu, koji je uz to po statističkim uzorcima incidentnosti u redovitim i ponavljanim događajima na istome mjestu u kojima sudjeluju stotine ljudi, posve opasan za život i sigurnost tolikoga broja ljudi?

Da je netko poginuo u gužvi, bez obzira na ljude koji su bacili suzavac, u svakoj pristojnoj državi bi vlasnik takvoga kluba i suorganizatori završili na dugogodišnjim robijama. A ovdje su žrtve pokrivene nedodirljivošću gay „ljubavi“.

U posrnuću društva koje izravno proizvodi ovakva država krije se i nedostatak takvih pitanja novinara, krije se i takvo ponašanje policije, jer nitko se ne usudi pokucati na vrata profesionalnim gayevima, zaštitnicima i promotorima ljubavi, tolerancije, humanizma. Inače, bit će vrisak do nebesa uz tešku grmljavinu iz inozemstva, pojačanu s milijunima Soroševih dolara, eura i orkestriranu medijsku kampanju medija na čelu s HRT, s tisućama plaćenika.

MUP gotovo trenutno obavještava narod višestrukim priopćenjima da će žurno provesti istragu te obavjestiti javnost o rezultatima.

Kako to?

Pitam, jer je meni MUP na pitanje o rezultatima istrage o atentatu, pazite, ne bilo čemu, ne o suzavcu, ne o tučnjavi, LekovićNije li tragikomično da novinari, sve redom pripadnici Lekovićevoga udruženja, pritiskaju MUP sa zahtjevima o najhitnijoj mogućoj objavi očekivanih rezultata istrage o bacanju suzavca na gayeve u vrlo vjerojatno nelegalnoj rupčagi u srcu Zagreba, a ne pada im na pamet pritisnuti Orepića i Plenkovića sa zahtjevom za objavom rezultata istrage o navodnom pokušaju ubojstva svoga kolege i predsjednika udruženja?ne o provali, nego objavljenom pravom pravcatom pokušaju ubojstva čovjeka koji je uz to i predsjednik jednoga nvinarskoga udruženja u Hrvatskoj, odgovorio da je rezultate istrage proslijedio DORH-u.

Znači li to da je gay vrijedniji od Lekovića, odnosno od novinara, ili to znači da rezultate istrage napada na gay klub LekovićMUP neće proslijediti DORH-u o čemu se god radilo, pa će ih objaviti?

Ispada da znači sve to.

Nije li tragikomično da novinari, sve redom pripadnici Lekovićevoga udruženja, pritiskaju MUP sa zahtjevima o najhitnijoj mogućoj objavi očekivanih rezultata istrage o bacanju suzavca na gayeve u vrlo vjerojatno nelegalnoj rupčagi u srcu Zagreba, a ne pada im na pamet pritisnuti Orepića i Plenkovića sa zahtjevom za objavom rezultata istrage o navodnom pokušaju ubojstva svoga kolege i predsjednika udruženja?

S jedne strane imamo objavljeni pokušaj ubojstva, s druge strane bačeni suzavac.

Prvo nije za javnost, drugo je ultimativna obaveza.

Bilo bi tragikomično, da nije namjerno ciljana svinjarija.

Antihrvatsko ponašanje

Jer, u slučaju navodnoga atentata na Lekovića, za koji baš svi novinari slute, ako već ne znaju pouzdano, da je planirana podvala hrvatskome narodu i dio informacijskoga rata protiv Hrvatske, pitanje i pristisak za objavom rezulatata istrage, toj grupaciji koju vrijednosno čine i napadnuti posjetitelji mračnoga kluba rupčage s gayevima, jednostavno nije u interesu.

Znaju da lažu. A laž pri tome nije najgore što rade.

Otkrilo bi njihovo djelovanje i matricu krajnje opasnoga antihrvatskoga ponašanja.

A u ovome slučaju, očito je moguće da se obični banditizam, huliganizam, ili neka privatna osveta ostavljenoga Policijahomoseksulaca slomljenoga srca, prikaže kao još jedan dokaz nastranosti hrvatskoga naroda i društva. A pred tim u stavu mirno stoji država.

E to se zove posrnuće.

Dakle, gdje je danas hrvatsko društvo, kome temeljno obilježje daje – javnost ovakva kakvoj svjedočimo?

Na totalnome civilizacijskome dnu.

A država?

Na dnu. Jer, država koja nema snage i odlučnosti javno reći da nitko ne smije umjesto nje vrednovati i kvalificirati nasilne akte, država koja posjećuje mjesto bez ikakvih kriterija proglašenoga zločina na razini potpredsjednika Vlade, država čiji ministar MUP-a telefonski zove navodnu žrtvu atentata koji mu je preuzeo nadležnosti, a ne smije objaviti rezultate istrage o atentatu – karikatura je od države. To je država na totalnome dnu, a ponašanje vlasti pokazuje da tu namjerava i ostati.

Marko Ljubić

Sub, 8-08-2020, 22:37:33

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.