Matica hrvatska i hrvatsko gospodarstvo

Kada sam ne tako davno pribilježio, s uskličnikom kao znakom ugodnoga iznenađenja, da je Matica hrvatska održala znanstveni skup "More – hrvatsko blago" uz sudjelovanje 120 stručnjaka, zabilježio sam i ime osobe koja je pripremila skup u ime Matice, naime ime prof. dr. Zvonimira Radića, pročelnika Odjela za nacionalnu tehnologiju.

Nedavno saznajem da je g. Zvonimir Radić suspendiran i da je u sporu s Maticom. Pripisao sam to isprva zanimljivom novom stilu Matice, čija se uprava olako rješava ljudi zaslužnih za njezin rad i opstojnost, u čemu je slučaj akademika Dubravka Jelčića simptomatičan i zabrinjavajući. Premda nikada nisam bio matičar u djelatnom smislu - a jedino djelatno što sam učinio bilo je sudjelovanje u pritisku (u redovima Društva hrv. književnika) svršetkom osamdesetih da se reanimira Matica nakon skoro dva desetljeća zabrane – zbivanja u Matici hrvatskoj nisu me ostavljala ravnodušnim.

Na sve njezine mane i vrline nisam reagirao suviše burno, osim u vrijeme Gotovčeve (političke) privatizacije tek oživljene naše najstarije kulturne ustanove (uvjetno rečeno) devedesetih, te na istočni grijeh Matice u 21. stoljeću kada je nečuvenom diverzijom, u dubokom neskladu s vlastitom tradicijom, objavila pravopis koji je hrvatsko pravopisanje pokušao vratiti prema novosadskim, odnosno velikosrpskim podmetanjima. Ni tom prilikom nisam trebao uložiti trud jer me je preduhitrio jedan od bardova žive hrvatske nacionalne svijesti, Julije Derossi, koji je rekao i napisao sve što se o tome trebalo reći.

Je li Matica hrvatska samo kulturna ustanova?

Slučaj dr. Zvonimira Radića, međutim, nagnao me je da razmišljam (i) o mojoj neupućenosti u drugu dimenziju Matice hrvatske, dotično gospodarsku. Poklopilo se to s općim vapajem u ovom trenutku hrvatske nervoze i krize – da se u rješavanje recesijske tragedije uključe i ustanove poput HAZU i sličnih, budući da su se Vladina i nevladina gospodarska tijela zaplela kao pile u kučine te narod s pravom traži da se oglase oni koji barem formalno predstavljaju perjanicu hrvatske znanosti. Maticu hrvatsku nitko nije spomenuo, koliko sam pratio, i to zato što su ljudi (kao i ja) jednostavno zaboravili da je ona stvarana na težnjama prvenstveno gospodarskoga hrvatskog razvitka, koji jest ili bi trebao biti dio hrvatske kulture, hrvatskoga identiteta i hrvatskoga jezika. Da je i jezik u pitanju i da je ista osoba potaknula svojedobno i jezično i gospodarsko pitanje, poznato je iz povijesti.

Autor znamenite "Disertacije" grof Janko Drašković osnovao je 1838. Čitaonicu i na utemeljiteljskom sastanku zahtijevao ne samo da "naš jezik savršeno naučimo i knjige izobraženih naroda prevedemo", nego i da "trgovačku i poljodjelsku vrst izbistrimo...i pridobivanje većega imutka narodu pripravimo". Čitaonica je raspisala nagradu za najbolju knjigu kojom bi se povećao izvoz vina (da sve ne moramo trošiti sami, dodaje se), zatim o podizanju suknarstva i kožarstva, pa o potrebi za papiranom (materijala ima, veli se, ali se "množina prnjaka u inostrane zemlje izvaža") itd.

A glede jezika kao neodvojivog dijela i gospodarskoga razvitka, kaže se da ga treba razvijati e da bi se "svakolika znanostih znamenja vu jeziku svome pokazati mogla".

Nastojanja su bila da se Čitaonica ubuduće stavi pod skute Matice ilirske (koja pod tim imenom nije dobila kraljevo odobrenje) i da Matica ima dva odbora – literarni i gospodarski. Godine 1841. Čitaonica osniva Gospodarsko društvo.

Treba razumjeti, dakle, da je upravo Čitaonica na stanovit način pramatica hrvatska koja se 1851. pretvorila u Maticu ilirsku ( i opet s odborom za gospodarstvo), a 1874. uzima ime Matica hrvatska s programom što ga je obrazložio znameniti Žumberčanin, Tadija Smičiklas. On govori o Matici kao o "živoj akademiji" sa širom djelokrugom i znatnijim brojem radnika. Tom prilikom Smičiklas o promjeni naziva veli:" Sav je narod to ime (ilirsko, op.) pokopao, pak mu ni mi ne mogosmo sada istom novi hram graditi. Ime je hrvatsko jače, ono zove Hrvata pod narodnu zastavu, ono promiče svu svijest narodu, ono se glasno javlja svakim dahom narodnim."

Zaključci dr. Zvonimira Radića

Rečeno suvremenim rječnikom, zaključuje dr. Zvonimir Radić, temeljna misao grofa Janka Draškovića bila je pretvorba hrvatskoga nacionalnog blaga u nacionalno bogatstvo, što je ujedno, veli Radić, definicija hrvatske tehnologije. Drašković je shvatio da bez dubokoga prožimanja nacionalne kulture i gospodarstva zasnovanog na nacionalnoj tehnologiji, Hrvatske ne može odoljeti utjecajima čiji je cilj bio (i ostao, op ) pljačka hrvatskoga blaga.

Danas je Matica potrebnija nego ikada, piše dr. Zvonimir Radić u eseju iz 2006., da svojom integracijskom ulogom bude brana snažnim dezintegracijskim činiteljima koji stoluju u desetcima i stotinama specijaliziranih institucija, vladinih, nevladinih, gospodarskih itd.

Vrlo zdravo razmišljanje, koje otvara i pitanje može li Matica doista, takva kakva jest, odgovoriti zahtjevu vremena i okupiti sve pčele na svima razumljivoj i provedivoj strategiji gospodarskoga razvita, držeći stalno na umu da se i na tom području prvenstveno radi o hrvatskoj kulturi? Ili će se i dalje baviti samo "literarnom" svojom polovicom i poslovima i koracima koji izazivaju čuđenje i zabrinutost, a koji u krajnjoj liniji otvaraju pitanje o svrsi i smislu Matice hrvatske.

Hrvoje Hitrec