Sredina studenoga u Hrvatskoj

Vukovar, dvadeset tisuća ljudi u povorci. Radijska novinarka pita mladića koji je došao iz Požege: " Treba li se zaboraviti?" Mladić, koji je u doba vukovarske tragedije bio dijete, odgovara: "A zašto bi onda bio Dan sjećanja?". Vrlo logično. No to pitanje, kao i pitanje "treba li oprostiti", očito su rutina, tek da bi se možda našao netko tko će reći potvrdno, a takvih nema i nema. Oprostiti se može onome tko se kaje, a kajanja nema. Zaboraviti mogu samo dementni. Sljedeće novinarsko pitanje na Dan sjećanja jest kako ide sa suživotom. Ne ide nikako, kažu intervjuirani. Možda, dodaju, u nekoj dalekoj budućnosti. Kako ide s obnovom Vukovara, četvrto je pitanje. "Sporo, još će godinama potrajati ako se nastavi ovim tempom." I dodaju: "Kuće će se obnoviti, ali se duša ne može."

U ljudskim je dušama, u hrvatskim dušama, gorčina i potmula tjeskoba, ponegdje čak i strah. Posve opravdan. Jedan od intervjuiranih iz Borova nabraja imenom i prezimenom krvnike koji se šeću tim prostorom, slobodni i podrugljivi. Jesu li istu tu radijsku emisiju koju sam ja slušao, slušali Karamarko i Bajić ili tko drugi iz "institucija koje trebaju raditi"? U istoj se emisiji čulo i što rade Vukovarci kada im prekipi – podižu privatne tužbe protiv Srba koji su ih mučili, koji su ubijali njihovu djecu, te ponekad sud takve tužbe i prihvati, pa i osudi. Majke pak obilaze vidovnjake i vidovnjakinje da im ovi kažu gdje su njegovi sinovi, a vidovnjaci masno lažu i primaju masne novce. A zašto sve to moraju raditi Vukovarci? Zato jer iza njih ne stoji država, njihova hrvatska država, koja bi taj posao trebala raditi. Nešto se pokrenulo oko logora u Srbiji gdje su mučeni i ubijani hrvatski branitelji i civili, istaknuto je i jedno ime (Vasiljević) s napomenom da će "počiniteljima" suditi u Srbiji. I sve to nakon trinaest godina, ako računamo od trenutka kada je hrvatska vlast počela funkcionirati u hrvatskom Podunavlju, a 19 godina nakon tragedije.

Glede "Europe" (kada je u pitanju obnova) obznanjen je podatak: od oko 40 milijardi koliko je uloženo za obnovu, "Europa" je dala točno j e d a n posto. I to je logično. Ta ista Europa (EU, tada EZ), nutkala je 1991. Miloševića, jugoslavensku vojsku i četničke postrojbe da bace na koljena Hrvatsku u oružanoj agresiji koja bi trajala tri dana. Pa zašto bi, kada stvar nije uspjela, trošili novac na obnovu Hrvatske. Da se Hrvatska nije branila, ne bi bilo tolikih šteta, misle oni.

Masakrirani u Borovu Naselju

Nešto prije u studenom bijaše sjećanje na dvanaest mladića, hrvatskih redarstvenika, masakriranih u Borovu Naselju. Na HTV-u se moglo vidjeti onu već godinama ponavljanu snimku redarstvenika koji se provlače kroz visoko žuto žito, kako bi rekao Tadijanović. Gdje se još može vidjeti ta slika? U filmu "Bogorodica" Nevena Hitreca, u kojemu su ti kadrovi namjerno gotovo dokumentarni, a cijeli je film priča upravo o početku srpske agresije na hrvatsko Podunavlje. Nedavno sam tražio nešto posve drugo u svojoj dokumentaciji i otkrio godinama neotvarani fascikl s napisima o tom filmu koji je, nota bene, dobio Veliku zlatnu arenu u Puli itd. Isprva nailazim na oduševljene pohvale (godina je 1999.) Zatim, nakon tjedan dana, na znak protuhrvatske fukare koja se predstavlja kao zlatna mladež hrvatske filmske kritike – počinju napadi. Agresivno, militantno. Godinu poslije (ili manje) na vlast dolazi Račan, slijedi što je poznato, a vrli filmaši preplašeno gledaju što se događa i nastoje ugoditi partijskoj liniji. Tako dolazi do krivotvorenja povijesti u hrvatskom ratnom filmu i bezočnog licemjerja koji rađa regionalni film, a hrvatski zaboravlja.

Što se sve može prešutjeti

Gledam neki dan, rastreseno, Dnevnik HTV-a. Odjednom živnem, ali prekasno. Naime, uhvatio sam tek dio priloga u kojemu se spominje stanovito priopćenje hrvatskih kulturnih ustanova, HAZU, Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika...Mislim: a ništa, bit će sutra u novinama, pa ću pročitati o čemu se radi. Kadli sutra u novinama (najtiražnijim) ni jednoga slova. Tek kada sam dobio "Vijenac", Matičin dvotjednik, vidim da je riječ o prijedlogu novoga zakona o HRT-u, skrojenom u Ministarstvu kulture RH na štetu HRT-a. Bune se hrvatske kulturne institucije što njihovih predstavnika ne će, čini se, biti u Programskom vijeću, kao što ih nije bilo već dugo ( od 2003.). Podsjećaju da je HTV prije svega kulturna institucija, odnosno da bi trebala biti. Vrlo dobro, Hrvatsko kulturno vijeće se pridružuje ovom prosvjedu, s napomenom da smo u mnogo navrata upravo na to upozoravali, odnosno podsjećali, kao i davali točne odgovore na pitanje što bi trebala biti nacionalna televizija.

Nego, otvara se i drugo pitanje: zašto su novine prešutjele apel uglednih hrvatskih kulturnih institucija? Odgovor je jednostavan: uglavnom strani vlasnici novina imaju dijelove vlasništva i u komercijalnim televizijama ili svakako ne žele promicati mišljenje hrvatskih ustanova koje bi slabilo profit stranaca i njihovih "hrvatskih" suvlasnika, ali misle i na to da će – budu li složni – dio oglasa koji se otme HTV-u stići i do njihovih tiskovnih proizvoda. A što je njima HAZU? Novi predsjednik Hrvatske akademija znanosti i umjetnosti, akademik Kusić, morat će promijeniti i ovo "stanje duha" u kojemu se na mišljenje HAZU odmahuje rukom.

Opet u hrvatskom Podunavlju

Vraćam se u hrvatsko Podunavlje, takvo je vrijeme u godini. Budući da je ova rubrika posve osobna, dopustite mi da budem takav, osoban. Naime, na dan vukovarske tragedije objavljen je razgovor s čovjekom koji se zove Mile Dedaković, po nadimku Jastreb. Odavno ga, iz ratnih dana, poznajem osobno i oduvijek sam ga cijenio. Kaže on u spomenutom intervjuu da je trebalo srušiti mostove na Dunavu, pa Vukovar ne bi pao. Slažem se ne samo ove 2010. godine, nego sam se s tom zamisli slagao i 1991., a da sam na tome (rušenju mostova) inzistirao – zabilježeno je u knjizi "Lijepa moja" tiskanoj 1992. Nisu nas poslušali. Netko je bio pametniji. Zatim, kada je već vrag uzeo šalu i kada se do mosta kod Batine s hrvatske strane nije moglo doprijeti, jedna se hrabra skupina Hrvata prebacila preko Dunava i pokušala doći s druge strane mosta preodjevena u srpske odore, hodajući danima usred neprijateljskih snaga. Nisu uspjeli, u zadnji su čas otkriveni.

Ako ta epizoda nije gradivo za hrvatski ratni film, ne znam koja bi bila pogodnija. Ali pogodno ne znači u ovim današnjim licemjernim "suživotnim" vremenima i podobno.

Strip na sceni

Strip, koji je neko vrijeme u Hrvatskoj bio zanemarena umjetnost, opet dobiva pravo građanstva. Pravi festival stripa, izložba s djelima klasika, te razgovor u "Vijencu" s jednim od divova hrvatskoga stripa, Igorom Kordejem. I on je bio hrvatski branitelj, kao i drugi velikan modernoga hrvatskog stripa, Radovan Domagoj Devlić, na žalosti pokojni.

Kordej nema dlake na jeziku u spomenutom intervjuu i otprilike točno ocjenjuje položaj Hrvatske, u koji su ju uvalili politički "elitaši". Zdravo razmišlja o Uniji, a nasilje globalizacije doživio je na svojoj koži u dalekom svijetu gdje su ga pokušali utjerati u tor unificiranog stripa, to jest stila, ali se Kordej nije dao. Obranio se, kao pravi hrvatski branitelj.

I još nešto: nacrtao je (naslikao) najbolju naslovnu stranicu "Vijenca" u zadnjih desetak godina, a možda i više. Premda se godinama ne viđamo, ipak korespondiramo: sadržaj slike (mogućeg kadra) neodoljivo podsjeća na ono što sam, kao metaforu, upotrijebio u jednom političkom govoru.

Proračun bez novaca za male Hrvate

Prije dvadesetak dana i više objavljen je u časopisu Matice iseljenika podosta alarmantan članak da Njemačka više nama namjeru financirati dopunsku hrvatsku nastavu za djecu naših ("privremenih") iseljenika. Zabrinjavajuće. Kadli, nakon prijedloga hrvatskoga proračuna, postaje razvidno da ni Hrvatska nema namjeru financirati rečenu nastavu za male Hrvate u inozemstvu, poglavito u Njemačkoj. Iz proračuna je također očito kamo će otići taj novac. Naime, lažovu Pupovcu koji nikada nije uspio ni najmanjim argumentom poduprijeti svoju svojedobnu izjavu o prekrštavanju srpske djece.

Talijani dobro napreduju

Protalijanska, iredentistička stranka IDS koja u programu ima autonomiju, silno se zauzela da jedna Hrvatica slučajno ne postane ravnateljicom talijanske škole – detalje saznajem iz priopćenja ogranka Matice hrvatske u Pazinu. Vele da ne može na to mjesto baš zato jer je Hrvatica , a da bi možda mogla ako ima "poseban naboj". Tako to ide danas u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda, to jest Hrvatskoj, čiji je Istra nedjeljivi dio. Iz Ministarstva znanosti i obrazovanja još nisam čuo ni riječi o tom slučaju, a treba razjasniti javnosti. Naime, je li IDS donio rasne zakone i važe li oni na cijelom području Istre, i što o tome misli Ministarstvo.

Provokatori, prste k sebi!

Najbolji dokaz da neka organizacija, udruga recimo ili slično, kao i njezin portal – uspijeva izazvati zanimanje jest pojava provokatora. To se sada događa Hrvatskom kulturnom vijeću, odnosno njegovim internetskim stranicama, na kojima se shodno brzini virtualnoga svijeta ponekad uspije provući provokacija, a nju koriste oni koji nas prate s drugim namjerama nego dobrohotni čitatelji i sudjelovatelji.

Koristim priliku, uvažavajući svu demokratsku širinu medija, da velim sljedeće: HKV nije Facebook. Naše su međumrežne stranice ipak namijenjene ozbiljnijem promišljanju, premda ni ležernost, pa i humor nisu na odmet, ali bi nam trebale biti strane bilo kakve internetske brutalnosti ili čak prijetnje – a po potonjima se otkrivaju provokatori. Inače, Internet kao ljudsko iznašašće doista ima i mračnih strana, a pisanje za taj medij gotovo sili čovjeka na površnost, što primjećujem i u svojim tekstovima.

Hrvoje Hitrec