Tadić između Vukovara i Zagreba

Ne stišavaju se reakcije na posjet srbijanskoga predsjednika Borisa Tadića Vukovaru.

U Zagrebu je postojao, ne znam postoji li još, dućan ili omanja galerija pod nazivom "Čudo hrvatske naive". Pod isti naslov mogu se svrstati mnoge reakcije na Tadića i njegovu ispriku, čak iz pera kolumnista za koje bi bilo teško reći da su inače naivni, no valjda su podlegli trenutku općega licemjerja što je pratilo rečeni posjet, ili su ih vlasnici listova (listom stranci) uputili kako treba komentirati, u skladu s njihovim ciljevima na jugoistoku Europe. Bilo je i komentatora koji nisu pristali na tu igru, poput Tihomira Dujmovića u "Večernjem listu".

Da nakon Vukovara nije najavljen i posjet Borisa Tadića Zagrebu, ne bih se sada upuštao u tu priču koja ostavlja gorak okus u ustima, ali je službeni posjet najavljen i mora se reći ono što je ostalo u zraku – a ostalo je sve.

Mutno, a ne samo licemjerno, od karaktera posjeta koji je najavljen kao neslužben, gotovo osoban, no zatim su stigla pojašnjenja iz Beograda da je Tadić govorio u ime Srbije.

Mutno sve do kraja jer riječi koje su formalno izrečene nemaju ama baš nikakav sadržaj i ne imenuju osobe, ljude, narode i događaje. Da sam recimo novinar neke azijske agencije bez znanja o situaciji na jugoistoku Europe, teško bih mogao objasniti svojoj publici komu se to došao pokloniti i komu se došao ispričati srbijanski predsjednik. Žrtvama, očito. Ali kojim žrtvama? Kojemu narodu pripadaju te žrtve i kako su stradale? Je li slučajno pao srbijanski putnički zrakoplov, slabo servisiran, i poubijao ljude u naseljenom mjestu u Hrvatskoj, pa se srbijanski predsjednik došao ispričati? Ne, čini se da je stvar ozbiljnija, tu je bio neki rat, a budući da se radi o teritoriju Republike Hrvatske, onda je srbijanska vojska izgleda ušla odnekud na područje druge države, što bi značilo da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku i poubijala njezine stanovnike.

Eto, sve ovo jednostavno nije bilo jasno rečeno niti je htjelo biti rečeno, te se mora zaključiti da Tadić u Vukovaru nije kupio ulaznicu za posjet Zagrebu i da nema što tražiti u Zagrebu dok se nedvosmisleno ne ispriča za agresiju i učini još desetak koraka o kojima sam pisao uoči njegova vukovarskog iskrcavanja.

Na takvom mutnom temelju ne može se ništa graditi, koliko god svaki normalan čovjek u Hrvatskoj želi normalne odnose sa Srbijom – dobrosusjedske odnose, štono riječ, i ništa više od toga.

O normalizaciji odnosa

Neupućeni su se raspisali o normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije, kojoj je Tadićev posjet, eto, pridonio. Postoji li uopće dokument o normalizaciji odnosa između dviju država? Je li to onaj iz 1996. kada je sklopljen takav sporazum između SR Jugoslavije i Hrvatske? Nije, bez obzira što je Srbija bila bitna sastavnica te kratkotrajne države. No, po mnogočemu je rečeni sporazum intrigantan. Hrvatsko kulturno vijeće je u šestom zborniku o Haagu donijelo cjelovit tekst sastavljen u kolovozu 1996. u Beogradu u izvorniku na hrvatskom jeziku i na srpskom jeziku (na znanje Ministarstvu kulture RH). Bio je to u stvari - promatrajući ne samo iz tadanje perspektive – trijumf hrvatske državotvorne volje, koji je uslijedio nakon vojne pobjede 1955.

Članak 5. Sporazuma o normalizaciji odnosa sadrži ključnu rečenicu kojom SR Jugoslavija priznaje da hrvatska država ne samo postoji nego i da je oduvijek postojala, odnosno da se njezina državnost nikada od srednjega vijeka nije ugasila: "Polazeći od povijesne činjenice postojanja različitih državnih oblika organiziranja Hrvatske u prošlosti, Savezna Republika Jugoslavija konstatira postojanje kontinuiteta hrvatske državnosti". U istom članku i Hrvatska potvrđuje činjenicu da su Srbija i Crna Gora postojale kao neovisne države prije stvaranja Jugoslavije (SFRJ).

Nadalje, u sporazumu SR Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) prisnažuju da će poštovati suverenitet, teritorijalnu cjelovitost i neovisnost Hrvatske, kao što Hrvatska obećaje da će činiti isto glede "SR Jugoslavije". Spominje se i uređenje granica mirnim putem. Spominje se (u članku 6.) i rješavanje pitanja nestalih osoba, te da će s tim u svezi ugovorne stranke "o d m a h razmijeniti sve raspoložive podatke.

Ni Hrvatsku ni Srbiju taj dokument ne obvezuje jer je sklopljen između dvije države od kojih se jedna i nadalje (i za vječnost) zove Hrvatska, a druga ne postoji, niti Srbija može biti pravnom slijednicom SR Jugoslavije, kao što nije mogla biti slijednicom SFRJ.

No ostaje pitanje što je Srbija učinila otkako je "samostalna" (bez Crne Gore) da bi mogla potpisati s Hrvatskom dokument o zbiljskoj , trajnoj i Hrvatima doista prihvatljivoj normalizaciji odnosa? Nije učinila ništa. Nije pronašla zemne ostatke ubijenih hrvatskih vojnika i civila u Srbiji, nije priznala postojanje logora u Srbiji, nastojala je i nastoji smanjiti broj živih Hrvata u Srbiji (popisi stanovništva u kojima se Hrvati Bunjevci vode kao Bunjevci koji valjda nisu Hrvati), u Beogradu se svakom prilikom palila hrvatska zastava, čak i kada Hrvatska nije bila dio spora (Kosovo), Srbija je javno šurovala i šuruje s radikalima u "Republici srpskoj" , te je i Tadić bio nazočan "proslavama" na kojima se krivotvorila povijesna istina počam od razdoblja Drugoga svjetskog rata a nikada ni jednom riječi nije spomenuo da je ta RS u BiH nastala genocidom i to (i) na hrvatskim područjima, kao što ne priznaje genocidnu narav agresije Srbije na Hrvatsku, jer ni samu agresiju (treba stalno ponavljati) ne priznaje. Ali zato dragovoljni organiziran odlazak Srba iz "krajine"1995. naziva genocidom i kontrira tako na tužbu Hrvatske protiv Srbije. Štoviše, izjavljuje da "Gotovina mora biti osuđen". Podupire i financira "Veritas" Save Štrbca na čijim se lažima i falsifikatima zasniva haaška optužnica protiv hrvatskih generala.

Tom i takvom Tadiću pregršt novinara u Hrvatskoj aplaudira i njegov mutni čin u Vukovaru naziva – hrabrošću. Hrabar čovjek govori i radi jasno i odlučno. Muljator govori besmislene fraze da bi prikrio srž stvari.

Što je učinila Hrvatska?

A što je u tih četrnaest godina učinila Hrvatska? Obnovila je kuće onima koji su razarali hrvatska sela i gradove, umjesto srpskih zločinaca lovila je Hrvate koji su prekoračili obranu ili čak ni to, sudila im je na temelju dokaza s neprijateljske strane. Nije Hrvatska upitala kako to da se ne sudi srbijanskom vojnom vrhu, nego je šutke predala svoje, hrvatske generale kojima se ni jedan zločin ne može, naravno, dokazati. Je li Tadić otvorio to pitanje. Nije. Ne može uhvatiti ni Mladića. Što je Hrvatska još učinila? Dovela na vlast u Hrvatskoj (koalicija) Srbe, dala im visoke položaje u ministarstvima i zajamčila mjesta u Hrvatskom saboru, na račun Hrvata izvan domovine. Dopustila je hrvatska "politička elita"i besprimjernu drskost srpskoga tiska u Hrvatskoj, itd.

U odgovoru na pitanje iz međunaslova: Hrvatska je učinila na svoju štetu sve što je mogla učiniti. Povijest će se čudom čuditi i pitati je li moguće da je jedan naraštaj hrvatskih političara bio toliko stupidan, je li ih doista narod izabrao na izborima ili su odabrani na natječaju na kojemu je prvi uvjet bio da ispunjavaju sve što je potrebno da budu proglašeni imbecilima.

Zajednički udžbenik povijesti

Između svega izrečenog (na opisani način) u Vukovaru, strši ono o zajedničkom udžbeniku povijesti. Već sam pojam nekakvoga "zajedničkog udžbenika" podsjeća na jugoslavenske "zajedničke jezgre", pa diže kosu na glavi onima koji su u tomu živjeli. No hajde da to za sada zaboravimo i upitamo se što bi u tom zajedničkom udžbeniku pisalo. Veli Tadić da takav imaju Francuzi i Nijemci. Nije mi poznato. Ako ga imaju, piše li ondje da je Francuska u Drugom svjetskom ratu izvršila agresiju na Njemačku? Vjerojatno ne. Piše li da je nacistička Njemačka napala Francusku? Vjerojatno da. Ili možda piše da je krivnja obostrana? Vjerojatno ne. Pa o kakvom to onda udžbeniku povijesti govori muljator Tadić, ako ondje ne bude jasno pisalo da je Srbija ( plus srbizirana jugoslavenska armija, plus Crna Gora, plus dio Srba u Hrvatskoj) izvršila agresiju na Hrvatsku?

"Pravnicima i historičarima ostavljam da definiraju što se dogodilo devedesetih", daljnja je Tadićeva duboka misao. Tu se vidi uzvišeni bizantski stil, koji otprilike ide ovako: ako se nama nešto izjalovi, ako nam napad ne uspije, ako izgubimo bitku ili čak rat, još uvijek nam preostaje da se pravimo blesavima i tvrdimo da se nije dogodilo što se dogodilo. Jest da je sada to malo teže, razmišlja Tadić, postoje ti vražji filmovi, videozapisi, postoje dokumenti i svjedočanstva, ali pravimo se kao da ne postoje. Ako pravnici nešto kažu, mi ćemo reći da su korumpirani, a s historičarima nema frke, oni trebaju povijesnu distancu i polako rade. Dok oni utvrde da je Srbija bila agresor, mi ćemo već imati treću Jugoslaviju, pa ako u njoj netko bude postavljao pitanja, lako ćemo ga...A ne će se nitko usuditi.

Eto, to je na stvari. Mladi, dobroizgledajući srbijanski predsjednik, duboko i točno uvjeren da su sadašnji hrvatski političari idioti, odlučio je narugati se Hrvatskoj i Hrvatima, što će učiniti i prilikom službenog posjeta Zagrebu.

Hrvoje Hitrec