Dva simptomatična ugriza Ive Josipovića

Da bi se oslabilo jednu državu, treba prvenstveno nagrizati njezine institucije. Kako je već dokazao bivši predsjednik RH, može se to činiti i iz Ureda predsjednika: primjerice naporom da se oslabi institucija kojoj je u to vrijeme (uz Crkvu) narod najviše vjerovao, a to je bila Hrvatska vojska. Proglašavanjem jednoga domoljubnog pisma vojnim pučem i umirovljenjem zapovjednika iz Hrvatskoga domovinskog rata, Mesić je obezglavio Oružane snage RH i potom ih nastavio smanjivati i slabiti.

Njegov nasljednik Ivo Josipović, proizvod povijesnog izbornog inženjeringa, nedavnih je dana sitno grizao druge dvije institucije, Ustavni sud Republike Hrvatske i Hrvatsku radioteleviziju.

Izjavljujući u poznatom melodiozno cmizdravom stilu da on ne bi donio odluku kakvu je prezentirao Ustavni sud, a u svezi s referendumom i sindikatima, pridonio je u značajnoj mjeri revolucionarnim napadima na taj sud, odnosno ohrabrio one koji su zahtijevali raspuštanje Ustavnog suda i stavili u pitanje smisao te institucije uopće.

Predsjednik jedne države to jednostavno ne smije učiniti, a ako učini znači da ne poštuje institucije i ne pridržava se zakletve koju je položio prilikom inauguracije (vrlo traljave i tendenciozne u gafovima) i to upravo pred predsjednicom Ustavnoga suda .

Da se razumijemo: i ja sam potpisao zahtjev za referendumom, kao što ću potpisati svaki zahtjev za referendumom koji nije uperen protiv hrvatske države i naroda, a učinit ću to jer mi je odiozno što narod može nešto reći tek svake četiri godine na izborima. U međuvremenu on, narod, kao nositelji suvereniteta, može samo jamrati i pušiti po kavanama (a i to je uglavnom zabranjeno). Dakle, potpisao sam. No kada je Ustavni sud rekao svoje, prihvatio sam tu odluku. Tim prihvaćanjem dokazujem da poštujem instituciju hrvatske države. Svoje (za)ostale sumnje ostavljam isključivo sebi. A nije da nisam i ja kivan na taj sud jer je Hrvatsko kulturno vijeće (odnosno ja osobno jer samo pojedinac može tužiti Vladu) prije nekoliko godina uputilo tužbu Ustavnom sudu u svezi s prekoračenjem jedne ustavne odredbe – a do dana današnjeg Sud nije imao vremena raspraviti o nevažnoj stvari kao što je zabrana poduzimanja bilo kakvih koraka koji bi vodili prema nekom balkanskom državnom savezu.

Drugi Josipovićev prilog nagrizanju institucija je svakako njegov melodiozno cmizdravi govor u korist komercijalnih televizija, koje, jadne, strašno pate jer im sve reklame ne padaju u krilo. Zalažući se naizgled za "ravnotežu" (kao i u pitanju ratnih događaja), Josipović zapravo puše u isti rog s onima koji bi znatno financijski obogaljili jednu hrvatsku kulturnu instituciju kao što je Hrvatska radiotelevizija. U podtekstu njegove opisane izjave jest u stvari (strani) pritisak da se novi zakon o HRT-u donese onako kako su zamislile pristaše jačanja komercijalnih i slabljena javne (državne?) televizije, a oni zahtijevaju da se HRT, odnosno prvenstveno HTV, ograniči na neznatnu minutažu u emitiranju reklama, s tim da bi komercijalne prigrabile lavlji dio plijena.

Tako se ne ponaša predsjednik države, kojemu bi trebali biti prvenstveno na srcu hrvatski interesi jer je HTV i dalje hrvatska televizija (ako apstrahiramo incidentne emisije) a komercijalne u rukama tuđinaca koji od Hrvatske očekuju i vole samo novac .

Hrvatska televizija, naime, i uz pretplatu koja se nekima čini impozantnom, ne može s tim novcem realizirati sve što bi htjela, to jest sve što joj zakon nalaže – a nalaže joj mnogo toga što čini ili bi trebalo činiti nacionalni program.

Druga je pak priča (i ta HTV-u otežava položaj u sadašnjem sivom programskom trenutku koji nikako ne može biti dovoljnim argumentom u bitki s komercijalistima ) što HTV ne ispunjava ili uopće ili u nedovoljnoj mjeri, ono što mu propisuje zakon. U jezgri priče je nesposobnost ili nevoljkost sadašnjih upravljača HTV-om da jasno, nedvosmisleno i točno odgovore na pitanje što je to nacionalna televizija? Kojim područjima treba dati prvenstvo, koje i kakve emisije treba raditi da bi doista bile sastavnice nacionalnog programa i što to treba učiniti da one ostave trag, da postanu dio hrvatske kulturne baštine.

U dobroj vjeri da će jednoga dana netko razumjeti što znači i po čemu neka televizija jest nacionalna, dižem glas protiv podilaženja komercijalnim televizijama i vrlo jasno kažem da sam protiv oduzimanja HTV-u i jedne jedine reklame, s tim da ih plasira uz poštovanje gledatelja i gledateljeva strpljenja. U protivnom će HTV dobiti argument za svoj nemar prema nacionalnom programu. U slučaju povoljnog raspleta ( poduzimajući sve ostalo unutar kuće da eliminira ono što vuče kola u blato) novčano snažni HTV može jednoga dana doista postati značajnom polugom hrvatske kulture . Da bi to mogao, treba do toga trenutka preživjeti uza svu opstrukciju koja, vidjeli smo, dolazi i s Pantovčaka.

Hrvoje Hitrec