Što su nama Vinkovci?

(crtica iz Slavonije)

Prošloga je petka bilo živahno u Vinkovcima: slavila se 135. obljetnica Gradske knjižnice, "Privlačica" koja postoji 30 godina u produkciji Martina Grgurovca podijelila je nagrade za životno djelo i godišnje književne nagrade, simpozij je podsjetio na dane Hrvatskoga domovinskog rata i otpora srpskom agresoru koji je (vođen točnim koordinatama) u to strašno doba razorio i rečenu knjižnicu te je ona do temelja izgorjela zajedno ne samo s knjigama nego i dragocjenim rukopisima književnih velikana koji su rođeni ili djelovali u Vinkovcima. Jednome od njih navršilo se stotinu godina od smrti i stotinu i dvadeset i pet od rođenja jer toliko je kratko živio Ivan Kozarac koji je umro od sušice, kao i njegov prezimenjak Josip, pisac "Tene" i "Mrtvih kapitala". Ivanu Kozarcu u čast izveo je glumac vinkovačkoga kazališta monolog Đuke Begovića, tako snažno i izražajno da je gotovo (ako nije bogohulno) nadmašio Fabijana Šovagovića, a što mu nisam zapamtio ime – moj je grijeh. Uz to, brojni su posjetitelji Vinkovaca toga dana mogli razgledati upravo briljantan postav Muzeja s etnografskom baštinom vinkovačkom i šokačkom. A među tim posjetiteljima bile su brojne knjižničarke odasvud iz Hrvatske, te i dosta snažna postrojba hrvatskih književnika koji su pred Gimnazijom u prohladnom jutru animirali đake.

Jeste li što od toga mogli pročitati u novinama s "nacionalnom koncesijom"? Mislim da niste, ako sam dobro obaviješten. Koga zanima da su ondje bili Miroslav Slavko Mađer (naravno), Dubravko Jelčić, Stjepan Babić, Andrija Vučemil, Pajo Kanižaj, Kazimir Klarić, Mladen Kušec, Tito Bilopavlović, Ivana Šojat-Kuči, Sanda Ham, Branko Bošnjak, Zoran Malkoč, starine Ivanković i Hunjadi, te nižepotpisani? Koga zanima da su "ondje negdje u nekim Vinkovcima" Babiću dodjeljivali nagradu za životno djelo, Boži Mimici za znanstvenu knjigu godine (odnosno dvije o povijesti Slavonije koju on, Dalmatinac rodom, tako dobro poznaje), Ivani Šojat-Kuči za roman "Unterstadt", te povelje Ivani Simić Bodrožić za "Hotel Zagorje" i Zoranu Malkoču za "Groblje manjih careva"? Zanimalo bi to i te kako ne samo književnu publiku, ali ne zanima hrvatske medije jer se valjda (sigurno) ne uklapa u njihov ideologizirani prašnjavocrveni koncept koji ignorira unterregionalnu kulturu, ili su pak digli ruke od svega što nije pusta zabava, senzacionalizam i opsjena.

Nije li to bila jedna od rijetkih prilika (osim Vinkovačkih jeseni i kazalištaraca) da se u medijima opširnije govori o tom gradu koji je bio na prvoj crti obrane, ali i njegovoj kulturi i njegovim velikanima, o Gimnaziji kao stožernom mjestu hrvatske misli i odgoja (Dionizije Švagelj), o Zlatku Tomičiću, ali i o Runjaninu kojemu je podignuta spomen-ploča na kojoj se bilježi da je ishitrilac melodije koja je postala hrvatskom himnom – o čemu postoje suprotstavljena mišljenja, no ne ćemo sada zalaziti u spor.

U svakom slučaju, središte Vinkovaca je postalo ugodno mjesto, a ratne rane su prošlost. Ja se te prošlosti i te kako dobro sjećam jer sam u ratu podosta puta bio u Vinkovcima, štoviše, bio sam ondje i kada su Vinkovci prvi put granatirani, svršetkom srpnja 1991. Premda su ljudi bili svjesni što se oko njih događa, ipak su krajnje iznenađeno reagirali, čak istrčavali iz kuća umjesto da traže zaklon i promatrali gdje padaju granate. Poslije su naučili kako čuvati glavu, pa ipak je bilo mnogo žrtava. A bio sam ondje i u studenom kada se Jastreb izmjestio iz Vukovara pa iz vinkovačkoga podruma pokušavao organizirati pomoć, podozriv prema svima koji dolaze iz Zagreba i zato sam njegovom ađutantu morao predati pištolj. Takva su, eto, bila vremena.

Dolje na rijeci je hotel koji je bio prvo utočište onima što su se uspjeli probiti iz obruča kada je padao junački Vukovar. U istom tom hotelu "Slavonija" imao je sedam godina poslije moj sin Neven filmski stožer, kada je snimao "Bogorodicu" s temom početka srpske agresije na Hrvatsku, a i on nije bio bez ratnih iskustava upravo u istočnoj Slavoniji. Bio je to prvi igrani film i na žalost vjerojatno posljednji koji je svu tu hrvatsku dramu prikazao potpuno vjerodostojno, gotovo dokumentarno, bez krijumčarenja "ravnoteže krivnje" i sličnih protupovijesnih laži, a bilo bi poučno pratiti kako je od prvih oduševljenih recenzija toga filma na kraju došlo do negativne partijske presude zahvaljujući inženjeringu prosrpskih i jugoslavenskih kritičara koji su preplavili hrvatske medije još u Tuđmanovo doba.

Film je sniman u godini koja je označila prve povratke hrvatskih prognanika u reintegrirano hrvatsko Podunavlje. Vinkovčanin dr. Švagelj, zastupnik u Hrvatskom saboru (sin Dionizijev) vozio je moga drugog sina, tada vrlo mladog Branimira, i mene, od Vinkovaca do Vukovara. Premda sam već bio u Vukovaru još u vrijeme srpske okupacije (s onim vlakom što ga je poveo Tuđman zajedno s cijelim državnim vrhom), toga sam dana vidio mnogo više nego se onomad moglo sagledati s kolodvora – sav užas velike pustoši žrtvovanoga grada. U atriju samostana uz crkvu još je ležala neeksplodirana divovska bomba, a župnik se tužio da nitko ne dolazi kako bi ga oslobodio toga zla. Nije se previše bojao, ta prošao je srpske logore zajedno s preživjelim narodom. Poslije sam čuo da je jednoga dana eksplodirao i sam onesposobio i izbacio bombu iz atrija.

Molim da me ispričate za ova ekstemporiranja. Htio sam samo napisati crticu o današnjim Vinkovcima, ali očito sam opterećen onim što stranci zovu "viškom povijesti". I još nešto, vrlo tužno: mladi čovjek, i on gost Vinkovaca toga petka o kojemu pišem, veli u jednom trenutku da još nikada u životu nije bio "toliko istočno" u Hrvatskoj. Eto. A taj istok treba pohoditi, tom istoku se treba pokloniti sve do masne, plodne zemlje jer je taj slavonski istok predziđe hrvatstva i živi bunar bistre narodne svijesti.

Hrvoje Hitrec

KOMENTARI ČITATELJA 

#1 Jezik! — Jusuf 2010-10-19 18:28

podozriv prema svima koji dolaze iz Zagreba.....
++++++++++++++++++++++++++++++++++

Šjor Hitreče, vama se, kao književniku, ne bi smjelo ovo "omaknuti", zar ne?

Prijavi Administratoru

#2 što su nama Vinkovci?? — marginalac 2010-10-20 09:46

Zanimljiv članak g. Hitreca - govori o našem odnosu prema tzv. provincijskim sredinama, a gdje se odvijaju važniji kulturni dogadjaji - nego napr. u Zagrebu.

Govori, osim toga, i o našem odnosu prema Domovinskom ratu.
Imadem lijepo sjećanje na Vinkovce od 1.12.1991. god kada je tadašnji graonačelnik g. Tihomir Zovak napisao grupi zagrepčana:

" Postoji vrijeme kad je čovjeku više od svega potreban čovjek. Kad nitko od nas ne može sam, malo je reći: HVALA, jer tada su pružena ruka za pomoć, dar, otvoreno srce ili riječ utjehe važni kao sam život!"

Prijavi Administratoru

#3 Bravo Hrvati... — MIJO F 2010-10-20 11:53

..s ovakovom posjetom...938 čitatelja, na HaKaVe-u,mogli bi biti "ključni faktor" za definitivnu promjenu ove "veleizdajničke vlasti",pa čak i Josipovića primorati na "abdikaciju"MFP!

Prijavi Administratoru

#4 Jedna nula više !!! — Pravednik 2010-10-20 12:03

Citat MIJO F:

..s ovakovom posjetom...938 čitatelja, na HaKaVe-u,mogli bi biti "ključni faktor" za definitivnu promjenu ove "veleizdajničke vlasti",pa čak i Josipovića primorati na "abdikaciju"MFP!

Ha ha ha,ovo mi je uljepšalo dan,zakaj ne stavite 2 oo više

Prijavi Administratoru

Osvježi listu komentara

Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.

JComments