Kaotična jesen u Hrvatskoj

Sabirni logor "Remetinec" za sada se puni isključivo članovima HDZ-a i to visokim dužnosnicima i njihovim operativcima. Je li u pitanju isključivo korupcija, pokazat će suđenja. Ostale su stranke čiste kao anđeli, a ako ih tko dotakne, onda figure poput nervoznog SDP Linića histerično podviknu da je Karamarko obična špijunčina i afera se slegne. Ili u obranu priskače Čačić, vođa građevinske stranke HNS koji loše vozi i loše govori, no njegov je primitivni rječnik prilagođen onima koji ništa ne razumiju.

Ali, stvari glede HDZ-a imaju i svoju drugu, iracionalnu stranu. Radi se o pobuni robova. Oni dužnosnici koji su godinama trpjeli da ih veliki vođa ponižava i maltretira, sada upravo trepte od želje za osvetom, to više pomamni što im je jasno da nema te količine i jačine odmazde koja bi im mogla oprati savjest ili im čudotvornom spužvom izbrisati uspomenu na njih same u vremenu kada su služili kao tepih u vođinoj kancelariji. Sreća je njihova da su bili odvojeni od tokova novca, pa su se bavili "čistom " politikom, recimo lovom na generala Gotovinu, tepihom za haaške tužitelje, gospodarskim pojasom itd., zadaćama vrlo plemenitim u kojima nema izravnog novca na stranački ili privatni račun, ali račun plaća Hrvatska, i to visokom cijenom koja se (primjerice u pitanju gospodarskoga pojasa) može više-manje lako izračunati. Jer ne postoji samo sirova, klasična korupcija, nego i ona mnogo gora politička korupcija.

I jedna i druga korupcija itekako su prisutne i u drugim strankama, ali njihov moralni minus čuvan je i čuva se "naprednim" ideološkim predznakom, te njihove brojne financijske svinjarije iz razdoblja 2000.-2003. u očima zapadnoistočnih ljubitelja bivaju ekskulpirane. Hrvatsko državno odvjetništvo i sudstvo dobivaju razvidne migove (ne zrakoplove) da sada ne čačkaju po skandalima one grupacije koju oni (ljubitelji) žele opet dovesti na vlast kako bi ubrzale procese integracije na zapadnom Balkanu. No čak se i ti ljubitelji čudom čude kako je HDZ dopustio da se samo njega privodi i uhićuje, kako se nije barem dovinuo one strategije ravnoteže krivnje koju oni uz pomoć raznih mesića i josipovića provode na prostoru bivše Jugoslavije. Čude se jer vjerojatno nisu svjesni opisane iracionalne komponente u cijeloj priči, no vrlo su radosni što se to događa i što stranka koja ima isto ime kao ona koja im je pomrsila geopolitičke račune početkom devedesetih – sada sama radi na vlastitoj propasti.

Dan nezavisnosti

I dalje ljudima baš nije jasno što se dogodilo 8. listopada, a nije se dogodilo 25. lipnja 1991., premda djeca u školi uče o tim datumima – i ubrzo zaboravljaju. Ono što je sigurno i što je duboko tragično jest da Hrvatska nema jedan i jedini veliki središnji dan koji slavi suvremenu hrvatsku državu, njezinu slobodu i suverenost. Razlozi su i poznati i manje poznati, ali sada to više i nije važno. Što se mene tiče, datum može biti i datum referenduma koji je svojedobno pokazao da želimo vlastitu državu, nezavisnu od bilo kojega dotadašnjeg gospodara. Datum kada smo sami sebe priznali kao slobodne, nezavisne osobe koje se osjećaju odgovornima za svoju ali i za nacionalnu sudbinu.

( P.S. Vozim se Hrvatskim zagorjem na Dan nezavisnosti i ne vidim ni jednu hrvatsku zastavu. Možda ih ima negdje u središtu naselja, na općinskoj zgradi, ali nema zastava na kućama vrlih Zagoraca. A tako je uglavnom svugdje po Hrvatskoj.

I još nešto: pišem Dan nezavisnosti jer je Dan neovisnosti neizravno pristajanje na nepostojeću NDH-hipoteku. Kao što sam već pisao, američki praznik se u hrvatskom prijevodu pojavljuje isključivo kao Dan nezavisnosti, pa je takav i naslov poznatoga filma.)

„Hrvatski list" o povijesti

Neredovito kupujem "Hrvatski list", no zadnji sam broj pročitao i našao intervju s Mirkom Vidovićem, piscem koji je 197l. bio osuđen na četiri godine komunističke tamnice. U svakom slučaju osoba dostojna poštovanja zbog svega što je pretrpio. No zbunila me je oprema razgovora, a djelomično i sam razgovor. Kako ne volim biti zbunjen, postavljam pitanje oko nekih povijesnih činjenica. Primjerice, tko je Frano Borelli o kojemu se u opremi intervjua tako lijepo piše. Koliko ja znam, svojedobno (nakon pada Bacha) su u Carevinsko vijeće pozvani Ambroz Vraniczany (Hrvatska), Strossmayer (Slavonija) i Borelli (Dalmacija). Dok su se prva dvojica izjašnjavala, naravno, za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, Borelli je odbio potporu toj mogućnosti. Bilo je to 1860. Što znači rečenica u "Hrvatskom listu" da je "godine 1863. Frano Borelli utemeljio Autonomašku stranku kako bi Dalmacija izbjegla da se ponovno nađe pod diktaturom Budimpešte? Dalmacija je tada, a i poslije bila izravno pod Austrijom. A da je u trenutku hrvatsko-ugarske nagodbe i stvaranja Austro-Ugarske banska Hrvatska (sa Slavonijom) bila ojačana Dalmacijom, povijest bi možda dobila drugi tijek.

Nego, u razgovoru s Vidovićem pojavljuje se i Bosna. Veli Vidović da ga je Tuđman četiri puta zvao ("da uđem u njegovu službu") a on ga je odbio "zbog njegove politike prema Bosni". "Otvoreno sam mu poručio: Tko digne ruku na Bosnu, doživjet će sramotni poraz i odgovarat će na međunarodnom sudištu." Dalje Vidović kaže da je on osobno stvorio koncept o utemeljenju Međunarodnog suda u Haagu... I tako dalje.

Eto vrli hrvatski emigrant koji je od 1965. do 2001.bio u inozemstvu, govori o nečemu što se nije dogodilo i o događajima koje ne razumije, a ne razumije ih jer nije bio u domovini kada je trebao biti, te se vratio tek dolaskom trećesiječanjske neokomunističke fakinaže. A što je radio u inozemstvu? "Izabran sam da dadem glavni koncept za rješenje jugoslavenske problematike, na čelo tima koji je imao zadaću osmisliti na koji će način Hrvatska proći test samoodređenja...", itd.

Znači, dok je Vidović "osmišljao", mi neosmišljeni u domovini i neosmišljeni iz iseljeništva poput Šuška i ostalih, prošli smo u zbilji "test samoodređenja", zatim poslije priznali i BiH kao samostalnu državu, a poznato je naravno i tko je digao ruku i nož na Bosnu, kao što su poznata i ratna zbivanja. Sad, je li Vidović obični ili akademski provokator, mene zapravo i ne zanima, ali izreći toliko protuhrvatskih nesuvislosti u jednom intervjuu doista je žalosno. Ili je u stvari sve to vrlo suvislo i instruirano iz izvora koji su nadahnuli i slične "smišljatelje", što dokazuje Vidovićeva rečenica "Na temelju onoga što će donijeti maraton u Haagu, bit će pisana naša povijest u zadnjem desetljeću 20. stoljeća." Šteta je što se Vidović nije zaposlio kao pomoćnik Carle del Ponte.

No da završim pisanje o ovom sramotnom razgovoru koji se ne bi mogao pojaviti ni u vioskotiražnom protuhrvatskom tisku. Da završim još jednim biserom g. Vidovića, odnosno njegovim odgovorom na najzanimljivije (barem meni) pitanje zašto se u Hrvatsku vratio tek 2001. Kaže:" Svi su se vodeći udbaši sastali u Sarajevu i sastavili listu emigranata koje treba likvidirati, a ja sam bio na vrhu toga popisa. Moji prijatelji u NATO savezu su mi savjetovali da ne dolazim dok se ne sredi stanje."

Dragi moj časni Vidoviću, točno je da su liste postojale i da je mnogo nas bilo na sličnim listama, a ne samo emigranti, pa što? Da smo se na to osvrtali, skupa s Tuđmanom, sada bi i dalje neka skupina u inozemstvu "osmišljavala samoodređenje".

Ispričavam se na oštrini. Znam da sam ponešto pretjerao, ali što mogu. Utješno je za Vidovića u svakom slučaju da su se do njegova povratka u domovinu udbaši tako dobro rasporedili da on to teško može razumjeti, a dogodile su se još mnoge stvari koje nije pratio. U svakom slučaju, potvrđuje se ono što uvijek govorim: iz Hrvatske se ne smiješ maknuti na više od dva tjedna, jer ju zatim više ne možeš razumjeti, a ako ne razumiješ ne možeš djelovati. Ovo jest zemlja srednje veličine glede četvornih kilometara, ali je puno kompliciranija od svoje kvadrature. O Bosni da i ne govorim.

Reakcije na „Srbobran"

Ima ih i dalje, naime reakcija na "Oba su pala" u srpskim "Novostima" koje izlaze u Zagrebu uz pomoć hrvatskoga novca (kako poznato!). Na stranu provokatora koje je Pupovac pronašao u grobištu "Ferala" stali su tipovi koji vode Novinarsko društvo, te nešto komentatora projugoslavenskih novina koje se tiskaju u Hrvatskoj. I to bi bilo sve. Iz lijevih političkih redova (Pantovčak i Iblerov trg) čulo se da provokacija "nije baš ukusna". Tako je ruganje Hrvatskoj vojsci i Hrvatskom domovinskom ratu dobilo gastronomske ocjene. Ministra financija nisam čuo. Nisam čuo da je rekao nešto o financiranju takvoga lista, odnosno odlučno izjavio da mu ne da novac. Nisam čuo ni ministra kulture koji bi imao nešto reći, ali toga ministarstva nitko više ništa ne očekuje, pa ni ja.

Barokni Čehok

Barokne večeri u Varaždinu i ove jeseni drže razinu, svaka čast. No isto kao i glazba svidio mi se govor Ivana Čehoka na otvorenju. Sjajan govor, toliko dobar da ga je trebalo u cijelosti tiskati. Zar nije lijepo da imamo čovjeka koji se bavi politikom, a može u svakom trenutku održati sadržajan, koncentriran i rječit govor o umjetnosti, uz konstataciju o "srednjoj Europi kojoj smo uvijek pripadali".

Opera na filmu, ništa novog

Prenošenje opere na filmsko platno nije novost, a nekoliko je takvih projekata doista krasno uspjelo. Nedavni povratak "Zrinjskog" na scenu zagrebačkog HNK (dugo ga nije bilo!) otvara pitanja i o toj, filmskoj mogućnosti. Dobro presađena Zajčeva opera mogla bi biti privlačna i filmskim i opernim ljubiteljima. Otkud novac? Pa zamolit ćemo Japance. Ondje je zbor "U boj, u boj, mač iz toka braćo" iznimno popularan., kako je ne tako davno javljeno. A za statiste možemo uzeti navijače hrvatske nogometne reprezentacije.

Milka Planinc i slinavi mediji

Kako bi se mediji trebali vladati kada umre neki komunistički moćnik? Dati kratku vijest, jer se svakako radi o vijesti. S komentarima pričekati neko vrijeme, osam dana, naći tada poveznicu i reći svu brutalnu istinu o njemu (njoj). No hrvatski tiskovni mediji idu odmah s opširnim pričama, a te su priče gotovo nevjerojatno blage, uglavnom potpuno slinave, neprilične i povijesno netočne. Ondje gdje su točne, činjenice se tumače na način koji bi odgovarao listu "Komunist" – da sada izlazi.

Milka Planinc bila je simbol nečovječnoga komunističkog poretka, orijentirana jugoslavenski i protuhrvatski. O njezinoj ulozi u zločinima po svršetku Drugoga svjetskog rata nije se moglo ovih dana pročitati gotovo ništa, osim što je mladi Tvrtko Jakovina ustvrdio da se ona "nervirala kada bi se o tome govorilo". Kao povjesničar (a Jakovina tvrdi da jest) trebao joj je za njezina života, kad su se već tako dirljivo družili, postaviti pitanja, a ako ne bi dobio odgovore, trebao je potražiti dokumente, i to partizanske dokumente koji govore gdje je tko bio u svibnju 1945., tko je bio politički komesar neke postrojbe (jedinice) itd. No sve je to izostalo.

Slično su intonirana i pisanja u tiskovinama o 1971., o slomu Hrvatskog proljeća, o uhićenjima tisuća Hrvata, o novoj velikoj nacionalnoj tragediji koja nije završila poput Bleiburga, ali je bacila Hrvatsku daleko unatrag. Milka Planinc je u Titovo ime bila glavni likvidator probuđene hrvatske nacionalne svijesti i njezinih tadanjih nositelja. Štoviše, ona je pristala da vlast u Hrvatskoj preuzmu (opet) stari partijski kadrovi boljševičke orijentacije, jer im je i sama pripadala, a pristala je i da se zadrži i poveća nesrazmjer između srpskih i hrvatskih kadrova u najdelikatnijim službama, na račun hrvatskih, naravno. Odnosno, jednostavnije rečeno, Milka Planinc je na velika vrata vratila Srbe na vlast u Hrvatskoj. (Utoliko su usporedbe s današnjim stanjem unekoliko točne, ne samo glede gospodarske situacije.) A što se tiče "gospodarskih sposobnosti" M. Planinc, doista je tragikomično danas govoriti o njima bez ironije. S te strane bio je Dnevnik HTV-a (kakav jest da jest) ipak najtočniji.

Izbori u Bosni i Hercegovini

Prosječnom našem čitatelju i gledatelju bilo je vjerojatno vrlo teško pratiti i shvatiti što se to dogodilo na izborima u BiH. Nije ni čudno jer se teško snalaze i oni koji ponešto znaju o načinu izbora na svim razinama. Da se ne bi mučili, treba pojednostavniti: Hrvati su dobili izbore u hrvatskim područjima, Srbi u (genocidom osvojenim) "svojim" područjima, muslimani su dobili u bošnjačkim. Hrvati su marginalizirani na federacijskoj razini, a ismijani na razini predsjedništva BiH, gdje su im muslimani opet izabrali "hrvatskog predstavnika", to jest Komšića. SDP-ovi jurišnici iz Hrvatske, Josipović i Milanović upućuju simpatije onima koji bi htjeli BiH kao Jugoslaviju u malom, što znači da ništa ne razumiju. Ili bi htjeli takvu BiH kao jezgru Jugoslavije u velikom, u čemu imaju potporu izvana. Na kraju krajeva i (u zadnje vrijeme šutljivu) regionalnu koordinaciju za treću Jugoslaviju smjestili su adresom u Sarajevo.

Sve te igre sve više sile Hrvate da traže takav preustroj BiH koji će im dati vlastiti teritorij. I to je sada glasan zahtjev, koji očekuje potporu iz Hrvatske, a dobit će ju ako hrvatski birači u Hrvatskoj izaberu na parlamentarnim izborima prave ljude. Ostaje naravno dilema hoće li taj potez, ako se ostvari, zauvijek zabetonirati "Republiku srpsku" u sadašnjim granicama. Mislim da se radi o lažnoj dvojbi: nova Herceg-Bosna na neupitno hrvatskim prostorima nikako ne može biti razlogom da se u budućnosti tolerira "Republika srpska" jer je ova velikim dijelom nastala na hrvatskim i muslimanskim područjima , bestijalnim osvajanjem i etničkim čišćenjem. Nestanak "Republike srpske" u današnjem obliku ispit je na kojemu padaju ili prolaze općeprihvaćene civilizacijske vrijednosti. Ili Povelja UN koju svi tako rado citiraju, više nema nikakvu vrijednost?

Hrvatske tiskovine donose razgovor s uvijek mutnim Lovrenovićem, koji se često postavlja kao arbitar političke elegancije u Bosni, jedva skrivajući šarene misli koje su sve prije nego li hrvatske. Nakon čitanja toga razgovora oni koji ništa ne razumiju – još manje razumiju i prelaze na športske stranice.

Hrvatski glas u Bosni i Hercegovini mora biti jasan: mi smo najstariji narod, pa ako sada i jesmo ostatci ostataka nakon svih turskih i srpskih osvajanja, pogledajmo samo zemljovid Hrvatske u 16. stoljeću i obnovimo znanje. Ako jesmo, dakle, svedeni na prostor koji sada imamo, branimo ga odlučno da i njega ne izgubimo. A znajući da je svaka sila za vremena, to će sačuvano područje, ta hrvatska krajina, biti dragocjen ulog u događajima koji slijede i čvrsta točka hrvatstva. Ništa još nije posve izgubljeno i ništa nije nemoguće. Pa i zato jer se radi o BiH koja po sebi nemoguća zemlja i zato skriva tolike mogućnosti.

Hrvoje Hitrec