„Žao mi je naroda"

U nakladi "Alfe" (urednik Božidar Petrač) objavljena je knjiga dr. Mile Bogovića "Žao mi je naroda". U uvodnom razgovoru što ga vodi priređivač knjige s biskupom gospićko-senjskim, Bogović objašnjava naslov podsjećajući na one dijelove Evanđelja koji govore da je Isus vidio kako narodu često ne ide dobro – ne samo što je gladan nego i zato što izgleda kao ovce bez pastira. Zato mu je žao naroda.

Opsežna knjiga (oko 600 stranica) obuhvaća Bogovićeve tekstove u hrvatskim medijima u zadnjih deset godina, tekstove o osnivanju i rastu Gospićko-senjske biskupije i posebno one koji govore o izgradnji Crkve hrvatskih mučenika u Udbini.

Da je tko prespavao zadnjih deset godina te se probudio 2010. i uzeo u ruke knjigu "Žao mi je naroda" mogao bi bez teškoća razumjeti što se događalo u tom desetljeću na nacionalnoj sceni, jer gotovo da i nema važnijega događaja koji nije bio popraćena komentarima podosta neobičnog biskupa rodom iz slunjskoga kraja a Ličanina po čvrstini i srčanosti, čovjeka svjesnog da bez Like nema Hrvatske, svjesnog položaja, vrlina i mana hrvatskoga naroda, svjesnog povijesti ( profesor je crkvene povijesti) i ciljeva onih koji rade na destrukciji hrvatske države.

Mediji, pa i oni visokotiražni, već su početkom novoga stoljeća shvatili da je Bogović najbolja adresa ako se iz crkvenih krugova žele dobiti odgovori na delikatna pitanja , to jest da biskup na politička pitanja daje političke odgovore ( Bogović: "Ne ću valjda na političko pitanje odgovoriti sa "Zdravo Marija"). Činio je to iz čvrstoga uvjerenja da se Crkvu ne može i ne smije udaljiti iz društvenih događanja o kojima treba i mora imati svoje stajalište. Mediji su koristili tu biskupovu spremnost na razgovor, no mnogi su ga usporedo i žustro napadali, tendenciozno mu kratili tekstove ili im mijenjali smisao, ali ga nisu obeshrabrili.

Silovit Bogovićev ulazak u medije imao je i posve realan razlog jer se, dočim je postao ličko-senjsko-primorsko-slunjskim biskupom, trećesiječanjska nova vlast okomila prvenstveno na Liku i na Gospić, u okviru sveobuhvatne kriminalizacije Domovinskoga rata i hrvatskih branitelja. Već su te 2ooo. godine i haaški istražitelji lutali Gospićem i okolicom, već su se našli pod optužbom u stvari svi koji su branili Gospić, Liku i Hrvatsku, već je zaboravljena junačka obrana Gospića, a govorilo se samo o navodnim zločinima "gospićke skupine". Ti su događaji zato u podlozi prvih Bogovićevih intervjua sačuvanih u ovoj knjizi – njegova upozorenja koja poslije postaju njegovom stalnom opomenom političkim i sudskim moćnicima da se, naime, ne mogu ratni događaji izvaditi iz konteksta te o njima izolirano govoriti ili o njima prosuđivati i suditi.

Našao se Bogović te i sljedećih godina usred problema koji su nastajali u povratku i obnovi, zastupajući povratak sviju, ali obnovu onim redom kako su napuštali ognjišta, na tragu razmišljanja šibenskog biskupa Srećka Badurine.Stalno je s narodom, u skladu s poslanjem Crkve, uvijek na obrani temeljnih kršćanskih vrjednota, nacionalnoga i kulturnog identiteta, branitelj uspomene na dr. Franju Tuđmana koji je volio domovinu po onoj sv. Augustina " Voli svoju domovinu i naći ćeš u svakoj prilici pogodan način kako joj pomoći". Druga (ili prva) osoba koju Bogović duboko poštuje ne papa Ivan Pavao II, koji je jednomu prelatu (bilježi biskup) rekao "Što mogu još učiniti za Hrvatsku ?" Prema nesretnicima koji su početkom stoljeća držali vlast, Bogović je međutim krajnje kritičan i s pravom veli da Hrvatski sabor donosi neke sudbonosne odluke bez dijaloga s narodom. Ignorira tadanjega predsjednika Mesića koji dostavlja Haagu državne tajne, govori o kaotičnosti medija i idejnom neredu, te sumnjivoj pomoći onih koji inzistiraju na pomirenju Hrvata sa svima samo ne njih međusobno.

Narod na grebenima

"Naš je narod i danas na grebenima", zaključuje 2001. i još: "Mi bacamo drvlje i kamenje po svojoj prošlosti." Na licemjerne napise u medijima o "krikovima iz Gospića", odgovara tvrdnjom da toliki krikovi nisu imali šanse punih 45 godina da se o njima prozbori.

Traži obranu osumnjičenih sa slobode, srdi se što hrvatska Vlada opravdava zahtjeve Haaškoga suda, sudjeluje u sastanku biskupa i Vlade , te prisnažuje: "Oni koji su gurali Crkvu s društvene scene u prošlim vremenima, čine to i danas." Istodobno se suprotstavlja nametnutoj floskuli iz tih godina o "Bosancima" kao uljezima u Hrvatsku, podsjećajući da je sedamdeset posto današnjih stanovnika Hrvatske došlo upravo iz te Bosne (i Hercegovine).

Bogović se ne libi ni izražavati mišljenje u danas gotovo zabroavljenim slučajevima (tada medijski eksponiranim) o djevojčici zaraženoj HIV-om, o romskoj djeci u Međimurju (i danas aktualno), o spomeniku Mili Budaku (nikad postavljenom) i Francetiću (poslije maknutom), a govori naravno i na Bleiburgu, što mediji prešućuju ( " Po njima se činilo da je Šeks na Bleiburgu služio svetu misu", duhovito primjećuje.)

Zauzima jasno stajalište o Europskoj uniji, koju ne odbacuje ali je skeptičan kada vidi s koliko ucjena i dekreta obasipa Hrvatsku , traži da se definiraju polazišta u pregovorima , u skladu s hrvatskim interesima i podsjeća da nismo prosjaci koji bi htjeli ući s praznim torbama, a i mi imamo što ponuditi "Europi".

Izjava o stanju hrvatske kulture i nacije

Taj i takav biskup Bogović daje naravno punu potporu Izjavi o stanju hrvatske kulture i nacije koju je dala inicijativna skupina intelektualaca, težeći prekinuti novu hrvatsku šutnju, na dan 28. veljače 2005. ( Iz toga kruga rodit će se Hrvatskoi kulturno vijeće, a Bogović postati dugogodišnjim članom upravnoga odbora, do dana današnjeg). "Treba govoriti u zgodno ali i u nezgodno vrijeme", kaže i dodaje "Ljudi iz kulture osjete bolje od političara kada se neke vitalne vrjednote guraju pod stečaj."

Svom se energijom uključuje u obranu dostojanstva generala Gotovine , kada vidi da ga vlasti ne samo ostavljaju na cjedilu nego priređuju i lov na pobjednika,a nemoralan lov koji želi "od cijele Hrvatske napraviti brigadu za lov na generala". "Ne želim se pridružiti tom lovu", odrješit je Bogović. Naprotiv, niječe sramotnu optužnicu, niječe mogućnost suđenja za zapovjednu odgovornost ( jer će onda suditi i Bogu, budući da je on sve stvorio). Nastupa na stručno-znanstvenim skupovima Hrvatskoga kulturnog vijeća o karakteru i radu suda u Haagu, pa ga del Ponte tužaka Vatikanu (kao što HKV i prof. dr. Horvatića tužaka Sanaderu), a biskup joj oštro odgovara da kako to ona misli da on ne bi trebao misliti (da je haaški sud politički sud). Ako mi Vatikan veli da šutim, ja ću šutjeti, dodaje, ali iz Vatikana ne dolazi takva uputa. Upozorava usporedo da Sanaderov i britanski "akcijski plan" pokušava obuhvatiti i nadbiskupa Barišića te Crkvu u cjelini, te na kraju odlučno kaže : "Na božićnim misama molit ćemo za Gotovinu."

To je, eto, Bogović. Da su vremena bana i biskupa Berislavića, slično bi se ponio, časno i energično. Pokazuje prstom na povorke vikača u medijima koji i nisu drugo do oživljene povorke onih vikača koji su prethodili agresiji na Hrvatsku, a za Sanadera naoko eufemistički veli da je "mekan prema onima koji rade na destrukciji države".

Goli otok i Jasenovac

Godine 2006.organizira Svećenički dan na Golom otoku, te mu prigovaraju da služi misu za staljiniste, a on odgovara da je misa za ljude koji su ondje trpjeli i stradali. Odmah kaže i da bi služio misu i u Jasenovcu. Glede Srba, smatra da je Teslina formula suživota jedina ispravna. Zalaže se da bivši udbaši ne mogu obavljati visoke državne funkcije.

"Spasimo svoju povijest", vapi, i predlaže osnivanje instituta s jasnim smjernicama za pisanje komunističke povijesti. Reagira 2010. na sramotnu obnovu spomenika u Srbu kao na pušku koja se usmjeruje prema Hrvatima, Katoličkoj crkvi i državi Hrvatskoj.

Nakon tolikih stoljeća

Nakon pet i pol stoljeća, Lika je opet dobila biskupiju i biskupa (ustoličen u srpnju 2000.) koji znade njezinu povijest, i crkvenu i svjetovnu, znade da je Lika prije Turaka bila lijepo mjesto za život, da je imala tridesetak cvatućih gradova i četiri biskupska sjedišta, ali znade da bi se pametnim načinima Lika mogla opet vratiti u puni život, te na tome radi. Zaljubljen u Liku, ne zaboravlja ni ostale dijelove svoje biskupije, a onaj slunjski duboko mu je u srcu i zbog djetinjstva koje je ondje proveo, pod stalnom sjenom ratnih događaja u kojima je nestao i njegov otac kojega su jedne noći odveli partizani i ubili na nepoznatom mjestu. Samo jedna od tolikih žrtava komunističkih zločinaca, samo jedna od hrvatskih žrtava u dugoj i burnoj povijesti – mučenika kojima je Bogović već na početku svojega djelovanja želio sagraditi Crkvu na Udbini. Isprva utopija, ta se crkva posvećena hrvatskim mučenicima sada podiže, skladna i snažna, iznad Krbavskoga polja. Hrvatima u počast, biskupu na čast.

Hrvoje Hitrec