Zašto Beogradu nedostaje Krleža?

Pod naslovom "Bivšem prostoru Jugoslavije nedostaje Miroslav Krleža", "Večernji list " je na cijeloj stranici objavio intervju s ravnateljem beogradskoga kazališta "Atelje 212", Kokanom Mladenovićem. Povod je postavljanje na repertoar Krležine drame "Glembajevi". Mladenovićevi razlozi za taj repertoarni potez su ovi: "Krleža je jedan od najznačajnijih autora koji su stvarali u Jugoslaviji...Glembajevski je ciklus nastao desetljeće nakon formiranja južnoslavenske zajednice... Glembajevi su aktualni jer se na prostoru bivše Jugoslavije oformilo jedno novo, beskrupulozno i trulo građanstvo.

Do toga mjesta intervju je podnošljiv, s napomenom da nigdje nije vidljivo je li Krleža možda hrvatski pisac, a on to jest. Da je stvarao u Jugoslaviji, prvoj i drugoj, i to jest, ali bi "Glembajeve" napisao i da Hrvatska nije zalutala u Jugoslaviju, pa i da je ostala u sastavu Austro-Ugarske. Štoviše. Jer su "Glembajevi" izrazito srednjoeuropska a nikako balkanska ni jugoslavenska drama , sa skandinavskim uzorima odnosno utjecajima, te i zato što se Krleža ni duhovno ni zemljopisno ni nikako ne referira na jugoprostor. To što je bio jugoslavenski orijentiran (južnoslavenski) njegova je osobna politička prtljaga, ali je kao autor, kao književni stvaralac uvijek ostao u srednjoeuropskom krugu. Ako je poslije i govorio, a jest, o jeziku kao zajedničkoj zdjeli, upravo se Krleža u doba najvećega srbijanskoga pritiska na hrvatski jezik u Kraljevini Jugoslaviji potpuno i svjesno distancirao od toga nasilja besmrtnim "Baladama Petrice Kerempuha" htijući reći – što su lucidniji povjesničari književnosti odavno zapazili – da je Hrvatska imala i ima tri književna jezika, da su na sva tri stvarana i stvaraju se hrvatska književna djela, pa ako imperijalistička srpska jezična politika bude i dalje arogantna i barbarska, Hrvati se mogu odreći i književnoj jezika na podlozi štokavskoga narječja, te se osloniti na čakavsku i kajkavsku književnu baštinu.

Nadalje, u komunističkoj je Jugoslaviji Krleža potpisao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, dajući da znanja da je hrvatski pisac svjestan hrvatske (ne samo) jezične posebnosti i da tim činom prisnažuje da hrvatski standardni jezik (iliti književni) nije i ne može biti i nikada ne će biti isti sa srpskim standardnim jezikom.

Toliko o tom dijelu intervjua, da se ne zaboravi. A taj Mladenović i nije važan niti itko u Hrvatskoj znade za njega, no ne mogu ostati u zraku, nedorečene floskule koje s pojavljuju u hrvatskom dnevnom listu, kao ona da se "Krležu može promatrati kroz ideju jugoslavenstva."

Književnika Krležu –posebno kao dramskog autora – može se i mora "promatrati" temeljem teksta.

Nije, naravno, važno ni to što rečeni Mladenović najavljuje sezonu posvećenu ideji Jugoslavije, ali je simptomatično da mu hrvatski novinar postavlja pitanje : " Propitujete li neki budući jedinstveni kulturni prostor Jugoslavije? " , na što bgd. Pozorišni ravnatelj veli doslovce: " Ja sam Jugoslaven. Ne dopuštam da me se smatra jugonostalgičarem jer bi to istoga trena značilo da priznajem da SFR Jugoslavija više ne postoji...Ona živi u stotinama tisuća onih koji su prostor Jugoslavije doživljavali kao jedan."

I do toga je dijela intervju ponešto podnošljiv. Ako netko ne želi biti Srbin i Srbijanac nego Jugoslaven, neka mu bude, ali kao osobna intima. No Mladenović dalje kaže "Mi možemo iz političkih ili drugih nerazumnih razloga nazivati naš zajednički jezik hrvatskim, srpskim, bošnjačkim, pa čak i crnogorskim (čak! op.a.) ili nekim drugim budalastim nazivom,ali je činjenica da se radi o narodima koji su nerazmrsivo povijesno povezani i govore jednim jezikom.

Od toga trenutka intervju postaje nepodnošljivim, to više što je razgovor vođen za hrvatske novine, štoviše za "Večernji list" koji čita normalna hrvatska publika. Dodatna je teškoća što novinar (D. Derk) bez upadica ili potpitanja ili nekoga znaka nervoze, prenosi riječi jednoga velikosrpskog provokatora koji (i) hrvatski jezik naziva budalastim. Odnosno naziv toga jezika, dakle hrvatski .Radi se o vrlo indikativnom i vrlo opasnom podmetanju (novinar je podmetnuo uredniku) koje zahtijeva u najmanju ruku razjašnjenje je li to "Večernji" promijenio uređivačku politiku i kako se moglo dogoditi da se na stranicama toga lista vrijeđa hrvatski jezik ,dakle i hrvatski narod. Inače, spomenuti Denis Derk nedavno se vrlo srdačno založio za "umjetnika" koji je rezao hrvatsku zastavu, te se tako našao u društvu Obersnela i sličnih tipova.

Još nešto o naslovu teksta

Pozorno čitanje naslova (ne i teksta koji je jugoinfantilan) otkriva, međutim, nešto drugo, i na svoj način točno. Miroslav i Krleža kao dramski pisac nedostaje "bivšem prostoru Jugoslavije" zato što je moćan autor. Velik dramski pisac. To što je neupitno hrvatski autor, treba po mladenovićima relativizirati i uzimati ga isključivo kao "jugoslavenskog autora" ili barem eufemistički samo kao "autora koji je stvarao u Jugoslaviji". Radi se tu i istom onom krivotvorenju književne i ine povijesti kojemu smo bili ( i jesmo) svjedoci, a polazište mu je u sjajnoj ideji da svoje nemamo pa tuđe uzimamo i putem ideje zajedništva proglašavmo našim. Radili su to i sa starim Dubrovčanima, ali i mlađim (Vojnović), pa što ne bi i s Krležom koji politički i jest naginjao jugoslavenstvu.

Dakle, "Atelje 212" postavlja "Glembajeve". Čudo Božje, a zašto ne? No odmah dotrči hrvatsko piskaralo i u tome vidi (i tako plasira ) novi zajednički kulturni i ini prostor, odmah usrdno propagira jugoslavenstvo zajedno s intervjuiranim provokatorom i usput vrijeđa Hrvate i hrvatski jezik. No postavljam jedno pitanje: na koji se to jezik onda pozivaju obojica kada su u pitanju "Glembajevi". Hoće li izvesti doista originalan, Krležin tekst "Glembajevih" koji nije srpskohrvatski (niti može biti jer takvoga nema) a nije ni hrvatskonjemački, ali je hrvatski i njemački, te ako se izvodi sukladno autorovu imprimaturu, onda zahtijeva i znanje hrvatskog i znanje njemačkog, što se odnosi na ansambl, ali i na publiku. Sve ostalo je osiromašivanje "Glembajevih", sve ostalo je krivotvorenje "Glembajevih", pa se , znači, radi (radit će se) o krivotvorini , a ona se uklapa u desetak provokativnih krivotvorina u intervjuu. Zato o tome i pišem.

Ne znam tko je sve tu imao prste, ali znam da je "Večernji" nedavnih dana vrlo dobro reagirao u skandalu s knjigom "Nacionalizam i jezik", te isto tako dao prostor hrvatskoj jezikoslovkinji Sandi Ham u svezi s tom aferom u koju je do grla umiješano Ministarstvo kulture RH, o čemu ću s odgovornima porazgovarati na sudu.

Hrvoje Hitrec