Hrvatska prvih dana jeseni

Kuzma Kovačić u „Vijencu"

Naš glasoviti kipar Kuzma Kovačić dao je zapažen intervju "Vijencu" u kojemu govori o Oltaru domovine, njegovoj zapuštenosti i mogućnosti da opet postane što je bio, dakle simbol obnovljene i u Hrvatskom domovinskom ratu obranjene hrvatske države. Govori i o ne tako davnoj obnovi i okrivanju spomenika u Srbu kao sramotnoj predstavi kojom je hrvatska vlast rehabilitirala četništvo. Također se osvrće na subverzivnu umjetnost koja, kako točno zapaža, najbolje opslužuje vlast i kapital.

O obnovi podjela u hrvatskom društvu kao najvećem krimenu državne vlasti nakon 2000. kaže: " Takva neshvatljiva destrukcija može se objasniti samo krvavim tragom zločina , komunističkoga jugoslavenskog velezločina za vrijem, koncem i nakon Drugoga svjetskog rata. Teško je priznati zločin i još dijeliti vlast s potomcima žrtava toga zločina. Odatle i organizirani napadi na pobjedničkoga ratnog ministra obrane Gojka Šuška, koji je čistim srcem prihvatio i promicao svenarodnu pomirbu koju je proglasio Franjo Tuđman. Odatle stalni ustaše i partizani na HTV-u i u drugim medijima. Uz takvu buku lakše je obaviti sve one brojne čine protivne nacionalnom interesu, napravljene nalogom stranih moćnika i u krost tih moćnika, a sve u svrhu ostanka na vlasti. Tako je lakše sakriti neupitnu istinu da su sav hrvatski novac i bogatstvo uzeli pretvorbom i sličnim "radom" pripadnici komunističkih struktura vlasti iz vremena Jugoslavije – nekoć direktori poduzeća, djelatnici Udbe,svi ondašnji političari redom, mahom okupljeni u SDP-u, HNS-u , IDS-u i još nekim takvim strankama , kao maskirani pripadnici iste družbe. Zato se i "ne može" nikako utvrditi tko je uzeo blago, zato su žurno izmišljena brojna suđenja onim drugima, zato je "nemoguća" lustracija...Komunisti su tako dočekali ostvarenje svojih snova – postali su kapitalisti.

Usprkos nepravdi, bolje je da se i to dogodilo nego da je došlo do bratoubilaštva i, posljedično, poraza Hrvatske u Domovinskom ratu."

O hrvatskoj politici Kuzma Kovačić kaže: " U suvremenoj hrvatskoj politici ništa i ne postoji osim vizije, programa i ostvarenja tvorca naše države Franje Tuđmana. Hrvatska politika zadnjega desetljeća iskliznula je u nepostojanje i mi, pripadnici hrvatskoga naroda, zaprepašteni, imamo pravo i dužnost osuditi takvu politiku – njezine inspiratore, utemeljitelje, provoditelje i sljedbenike. Srpska manjina u Hrvatskoj, razumije se, mora imati svoja manjinska prava ( koja su često veća od prava većinskog hrvatskog naroda i koja su veća od prava manjina u drugim državama) ali da i nakon agresije na Hrvatsku može krojiti hrvatsku politiku (po koaliciji HDZ –SDSS) izvan je svakog razuma.

Matica hrvatska o nakaznom pljuvaču

Možda je mnogima promaknulo, kao i piscu ovih redaka, da je u tekstu o Bjelorusiji početkom rujna jugoslavenski novinar Miljenko Jergović nazvao prvoga hrvatskog predsjednika "krivoustom mirogojskom lješinom". Protuhrvatska moralna nakaza tako je dokazala svoju pripadnost jednoj Hrvatskoj i Hrvatima potpuno stranoj "civilizaciji" i civiliziranosti i prešla granicu ljudskoga komuniciranja (kako kaže i Zorislav Lukić u ime Matice). Radi se dakle, doista, o srozavanju na razinu životinjskoga primitivizma , atavističkom bjesnilu koje je dublje od mržnje.

U istom Matičinom tekstu koji se zgraža nad riječima spomenutoga novinara, pokušano je i djelomično uspjelo u pet točaka iznijeti teze o djelovanju Franje Tuđmana, uključujući i njegov odnos prema BiH.

Nobilo o građanskom ratu

Ako niste znali tko je spriječio građanski rat u Hrvatskoj 1989. onda trebate pročitati dnevne nedjeljne novine u kojima je Ante Nobilo ustvrdio da je upravo on bio taj (i nitko drugi). Priznaje, doduše, da je on bio i taj koji je kao tužitelj podignuo optužnicu protiv dr. Franje Tuđmana nakon inicijative HDZ-a u Društvu hrvatskih književnika, ali je poslije djelovao u korist Tuđmana i HDZ-a – kada su, naime, tadašnji vlastodršci, komunisti, htjeli sve nas "pohapsiti". U dugom razgovoru Nobilo je uvjerio jugoslavensku tajnu službu i komunističku garnituru u Hrvatskoj da se mane hapšenja, čime je "spriječio građanski rat".

Da je bilo usrdnih pokušaja nasilnoga micanja iz javnosti tada još stranke i pokreta u povoju – točno je. Razlozi zašto do toga nije došlo, dublji su i širi od jednoga Nobilova razgovora,a nalaze se u – strahu. Velikosrpska agresija, tada još u obliku mitinga , posve je razvidno pokazivala kamo smjera, pa su se uplašili i tadanji hrvatski komunisti koji su izračunali da im je u takvim okolnostima bolje predati vlast jednom razboritom i kontroliranom hrvatskom pokretu , od kojega će jednoga dana, a možda i prije, opet preuzeti vlast i nastaviti gdje su stali, nakon što pokret preuzme na sebe otpor Srbima i možda uspije svladati istočnu opasnost. Tako se i dogodilo, a samo zahvaljujući doista krajnje nesposobnoj neokomunističkoj trećesiječanjskoj Vladi , HDZ se vratio na vlast (da bi nastavio ne ondje gdje je on stao, nego gdje su trećejanuarci zastali).

Hrvoje Hitrec