Zabavna knjiga o zmijama, jeguljama, paucima i insektima

O knjizi stanovite gospođe koja je uz pomoć Ministarstva kulture RH objavljena u Zagrebu, već sam pisao na temelju površnoga uvida u tekst. No budući da je padala nesnosna kiša i budući da HKV namjerava uskoro tužiti rečeno ministarstvo koje funkcionira na temelju hrvatskosrpskog sporazuma Biškupić-Višnjić, našao sam vremena pozorno pročitati prvih 125 stranica. Kada je kiša prestala i ja sam se prestao smijati, ali i odlučio tu dobru zabavu podijeliti s čitateljima portala.

Toliko dobroga humora odavno nisam našao u nekom tekstu. Prije svega, autorica koja nogama i rukama brani i zastupa srpskohrvatski jezik, napisala je tekst prilično korektnim hrvatskim jezikom, da ne velim standardnim (književnim) hrvatskim. Zašto nije srpskohrvatskim? Zato jer ne poznaje taj jezik, zato jer toga jezika nema, pa nije mogla. Već bi ju to diskvalificiralo kao zastupnicu srpskohrvatskoga, ali zabava tek slijedi.

Prva poglavlja posvećena su jezičnom purizmu, koji se u Hrvatskoj kaže autorica, naziva kroatistikom, a ta je užasna paraznanost zarazila ne samo fakultete nego i srednje škole. Osnovne škole ne spominje, ondje je valjda drukčije. Pod naslovom "Purizam i nacizam" doznajemo da su Hrvati gori od nacista, a Tuđman (Babić. Brozović itd.) gori od Hitlera. Zašto? Zato jer je upravo Hitler prekinuo (dokinuo) nasilno ponjemčivanje riječi. Njemački primjer je i inače autorici drag, pa o ne tako davnim promjenama njemačkoga pravopisa veli da je Njemačka mijenjala pravopis u dogovoru s Austrijom i Švicarskom, te bi dakle Hrvatska trebala mijenjati pravopis u dogovoru sa Srbijom, Crnom Gorom i BiH.

Nakon toga savjeta napada jezičnu cenzuru na HTV i zove ju hrvatskom stražom, spominje Richtera Malabottu i njegovu sintagmu "patriotic makers of newspeak", a najviše ju zabrinjava što "na čelu purističke jezične politike u Hrvatskoj stoje baš tamošnji lingvisti", koji su toliko neškolovani da ne znaju kako postoji samo standardni jezik Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca, te naravno "varijante", a zasebni jezici su "udvaranje nacionalizmu Srba i Hrvata" (tu izostavlja Crnogorce i "Bosance"). Da bi snažno potkrijepila svoje znanstveno stajalište i utjerala strah u kosti neistomišljenicima, priziva nikoga drugoga do Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, koji je posredstvom predstavnice Hildegard Uertz Retzlaff, presudio da "postojanje srpskoga jezika kao posebnog nema realnu podlogu" ( a ni hrvatskog itd.).

Na više stranica napada hrvatski Ustav što je hrvatski proglasio službenim jezikom i to nigdje drugdje nego u samoj Hrvatskoj. A zašto je to učinio? Razlog je panika, veli autorica humoreske – "panika da će propasti država ili nacija ako se Ustavom ne proglasi službeni jezik." Paničari su "nepotrebno u Ustav stavljali odredbu o hrvatskom jeziku."

Zabava postaje urnebesnom kada autorica pokušava objasniti zašto, dovraga, narod naziva svoj jezik hrvatskim. Zato što je glup i neškolovan. Narod ne shvaća da govori "idiomom" a ne jezikom. Govornici hrvatskoga "procjenjuju" da govore hrvatski, a procjena je nešto drugo od znanosti. Tu autorica prelazi u biologiju pa citira da "ni jedan biolog ne bi jegulju proglasio zmijom."

Govornici hrvatskog su subjektivi, veli ona, i opet argumentira biologijskom usporedbom: "Narod može pauka zvati insektom, ali biolog zna da pauk nije insekt." U prijevodu: možeš ti narode svoj jezik zvati hrvatskim, ali jezikoslovac zna da nije."

Iz teze da je hrvatski jezik "idiom", autorica izvlači isto tako idiomski (idiotski) zaključak da međunarodno priznavanje idioma pod određenim imenom "ne postoji u pravu naroda". Nema tu demokracije, veli. "Lagati nije znak demokracije, a upravo to čine oni koji tvrde da Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci govore četiri jezika."

Za sada toliko, jer ne mogu pisati i smijati se (i inače radim previše tipfelera). Kada se prestanem smijati, bit će ružno za Ministarstvo kulture.

Tu i takvu autoricu branio je naravno jugoslavenski pisac u projugoslavenskom dnevnom listu, a usput napao urednicu "Jezika". Ni taj pisac ne piše srpskohrvatskim jezikom jer takvoga nema, pa stvar postaje posve zabavnom. ( Ne postoje u cjelokupnoj povijesti tekstovi koji bi bili i hrvatski i srpski). Dotični ne vlada najbolje hrvatskim, pa mu pomaže cijela postrojba lektora, a budući da piše i za srbijanske novine i ondje mu valjda pomažu parapostrojbe srpskih lektora. Pa što ne napiše napokon nešto na srpskohrvatskom, da ja vidim kako se to radi. Možda mi se svidi, ha.

Hrvoje Hitrec