U Udbini je u subotu 11. rujna godine Gospodnje 2010. blagoslovljena Crkva hrvatskih mučenika, čija je gradnja godinama intrigirala hrvatsku javnost. U još praznom muzeju u sastavu crkve priređena je improvizirana izložba muka kroz koje je prolazio gospićko-senjski biskup Mile Bogović, koji je u subotu otvorio vrata svoga životnog djela, uz nazočnost brojnih hrvatskih biskupa. Propovijed je održao vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić. Okupilo se više od dvanaest tisuća Hrvata, otprilike onoliko koliko ih je poginulo i masakrirano u Krbavskoj bitki i poslije nje 1493. nakon katastrofalne "strategije" bana Emerika Derenčina. Na to polje puca pogled s kruništa podno zdanja crkve, s toga polja i malene kapele kreće križni put do izvana već potpuno dovršene crkve hrvatskih mučenika, skladne bijele ljepotice na visu koja ima daleki uzor u starohrvatskoj crkvi sv. Križa u Ninu u kojoj se nalazila krstionica kneza Višeslava postavljena 800. godine poslije Kristova rođenja.. Replika te krstionice stavljena je u središte hrama u Udbini, na stamenu staklenu ploču kroz koju se vidi prostrana kripta. Na hrvatskim je kiparima i slikarima zadaća da oni najbolji ukrase crkvu najboljim djelima, kako bi postala i umjetnički trezor, uz trezor sjećanja na sve oni koji su se žrtvovali za slobodu Hrvatske.
Nakon mise pjevana je hrvatska himna, kao uvod u nekoliko političkih govora. Poslije ličkoga župana Milana Jurkovića, govorio je predsjednik Hrvatskoga sabora Luka Bebić. O tome ću govoru poslije opširnije, a sada o odjecima u medijima, barem onima koje sam vidio ili jedva pronašao.
Medijska pozornost
Kamere Hrvatske televizije bile su na brdu negdašnje Crobaviae, potom Udbine, pa je cijeli događaj izravno prenesen gledateljima. No ne gledaju svi prijenos u subotnje prije podne, ali gotovo svi gledaju Dnevnik HTV-a, pa da vidimo kako je Dnevnik prikazao svečanost.
U više nego skromnoj minutaži ponešto je rečeno, no kardinal Puljić nije pušten tonski, a ni predsjednik Hrvatskoga sabora. Zašto nije kardinal, ne zna se, a zašto nije Bebić, objasnit ću poslije. Navodno centristički "Večernji list" objavio je sramotnih nekoliko redaka na neuglednom mjestu u listu, a navodno posve lijevo orijentirani "Jutarnji list" ipak je pisao na dva stupca, spomenuo da će Crkva hrvatskih mučenika ubuduće biti Nacionalno svetište hrvatskih mučenika, nabrojao čak i neke od nazočnih poput dr. Mire Tuđmana, Luke Bebića, Milana Bandića, Josipa Lucića, a izvjestitelj se usredotočio na "kardinalovu kritiku medija", posebno interneta. Korektno je prenesena Puljićeva misao o kompleksima hrvatskoga naroda.
Pod članak potpisanom M.P. treba priznati da je lijepo sročio tekst, i usput ga upozoriti da ne postoji "kardinal vrhbosanski" kako je napisao, nego je kardinal Puljić naravno vrhbosanski nadbiskup.Oprema je vjerojatno urednička, u naslov izvučena točna Puljićeva rečenica da nam mediji ne daju misliti svojom glavom.
Kako komu, rekao bih. Mnogi su od nas odgojeni i školovani u doba komunističkog totalitarizma, a gotovo nitko od nas nije podlegao komunističkoj indoktrinaciji, a ako se činilo da jest, radilo se o licemjernom komformizmu. Tako i sada. Hrvatski je narod među najpismenijima na svijetu, znači znade čitati, te mu nitko ne može isprati mozak. Ali da se manjinska (hrvatska) medijska klatež nasilno nameće većini, apsolutno je točno i ujedno besmisleno arogantno, jer mi smo to što jesmo i čvrsto smo toga svjesni, a oni ne znaju što su i zato ih držimo duhovno i nacionalno raseljenim osobama za koje imamo metlice za muhe kada postanu dosadni.
Glede Puljićeva slova o međumrežju (internetu) riječi nisu u medijima točno prenesene jer je dobroćudni i uporni nadbiskup vrhbosanski i te kako jasno rekao da internet ima i dobrih strana, što je i za Crkvu neupitno, te se njime svi služe, od pape do župnika. No da je internet ne samo površan nego i izvor nove indoktrinacije, spomenuti dnevni list pokazuje u istom broju velikim razgovorom s Andrewom Keenom koji je prvi bio ustvrdio da tzv. Web 2.0 zaluđuje mase poput komunizma, da se radi o kultu amatera i digitalnoj narcisoidnosti. A s njim se slažu sada sve više i oni koji su Keena držali "neprijateljem Weba".
U nas je o skrovitim namjerama nositelja globalne moći i njihovu utjecaju preko međumrežja, znanstveno potkovano, pregledno i točno govorio dr. Miroslav Tuđman u knjizi "Informacijsko ratište i informacijska znanost" (2008.) o čemu sam pisao na ovim (internetskim) stranicama. Nastavak međumrežja u facebookovskom obliku samo je drugorazredna i diletantska manija koja snižava već ionako nisku razinu kulture i vodi prizemnom relativiziranju svega i svačega.
O tomu je govorio kardinal Puljić, na svoj jednostavan način. Ali je govorio još o koječemu, o radosti života, o žalosti što vidi oko sebe depresivna lica ljudi koje susreće, o hrvatskim navadama da pljuju i po svojim velikanima, a ne samo o hrvatskim kompleksima prema žrtvama iz prošlosti. Štoviše, potonje ne bih nazvao kompleksima. Narod sve pamti i poštuje svoje mrtve, ali im ne može odati počast kako bi htio jer nema potporu svoje države, odnosno državne vlasti, te je skrb o kolektivnom sjećanju prepuštena ponekim intelektualcima i prvenstveno Crkvi u Hrvata, kao što je pokazao blagoslov Crkve hrvatsih mučenika.
Zašto je prešućen govor Luke Bebića?
Ama baš svi su izvjestitelji i urednici, posebno novinski, prešutjeli govor predsjednika Hrvatskoga sabora Luke Bebića. Zašto? Zato jer je bio ne samo dobar, nego i vrlo indikativan. Shvatio sam ga kao najavu promjene državne politike prema komunističkim zločinima. Pisac govora prošetao se kroz hrvatsku povijest prepunu žrtava, ali se zadržao ponajviše na rezolucijama Vijeća Europe o osudi komunističkih žrtava i najnovijoj o savjesti – na dokumentima koje bi prevladavajuća političko-medijska korporacija rado zaboravila i sakrila pod crvena sjedala stolica u državnim tijelima i institucijama. Radi li se samo o prigodnom govoru pred crkvom hrvatskih mučenika, ili o svijesti da se ne može u budućnost ignoriranjem prošlosti, da se ne može naprijed s ovim podjelama u hrvatskom društvu koje imaju stožernu točku u Bleiburgu, da je pomirba nemoguća na lažima i prešućivanju zločina jednoga totalitarnog režima i da se ne može ostvariti samo na osudi zločina drugoga.
Novi smjer znači i vađenje iz ladica one kamilice od rezolucije (ili što je već bila ) Hrvatskoga sabora, koji je više-manje prepisao europsku i smatrao da je time ispunio svoju zadaću, te više nitko ne će pitati što je s tim dokumentom u praksi, posebno jer se u jednoj rečenici stidljivo spominje i sudska odgovornost, čega se "antifašisti" užasavaju. Samo jedan proces doveo bi do stotina i tisuća drugih, a to vladajući establishment ne može dopustiti jer onda puca remen sedla na kojemu jaše i sve što je na konju pada u vodu. Jedan jedini proces za stotine tisuća ubijenih Hrvata.
Susret pred kriptom
Pred kriptom Crkve hrvatskih mučenika susrećem poznanika Slovenca koji prati napore (prekidane kad politika zahtijeva) u susjednoj nam zemlji, u susjednom nam velikom grobištu Hrvata. Očito je da se primjerice Huda Jama želi zaustaviti jer su užasi toliki da nadilaze sve što je drugdje po Sloveniji, po svijetu i u svim vremenima zabilježeno. No ipak se se pedesetak metara od ulaza, u kapelici, može vidjeti vizualna bilješka prvih desetak metara Hude Jam, kaže mi poznanik. Pa, poći ću u Laško, nije ni tako daleko od Udbine. Autoceste su prekrasne, i u Hrvatskoj i od novijega doba u Sloveniji. Koliko je ondje pod njima hrvatskih žrtava?
Hrvoje Hitrec
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
