Novo doba, stara podmetanja

U europskoj emisiji HTV-a, odnosno emisiji posvećenoj Europskoj uniji i koliko smo blizu tomu rajskom vrtu gdje teku med i mlijeko (osobito kada nezadovoljni proizvođači mlijeka demonstrativno prolijevaju svoj i kravlji trud), uz priče o privlačnoj budućnosti i zašto ju tako dugo čekamo – isplivale su stare neistine i poneka istina o Hrvatskoj u devedesetim godinama. Mlađahni sugovornik spominje "režim" koji je tada vladao i odgovoran je za "izolaciju" i bojkot što su ga dogovorili među sobom eurounionisti te odbili pomagati nam u pripremama za početak pregovora. Taj se dečko doduše u polurečenici ponešto ogradio od vlastite izjave, ali ne i od termina "režim". Ne bih reagirao da se ne radi o mlađem čovjeku koji je očito indoktriniran krivotvorinama. Pribrani Neven Mimica neizravno mu je replicirao da je Phare program bio zamrznut zato što se Hrvatska upustila u osloboditeljski pothvat (oslobađanja vlastitog teritorija), te time i opet neizravno dao do znanja da "Europljani" ne bi prekidali predsuradnju da je Hrvatska poštovala njihove želje, a te su želje bile da trećina Hrvatske ostane pod okupacijom. I to je cijela istina o "izolaciji". Plus još jedna istina iz druge polovice devedesetih – da je nikada proglašena izolacija bila i posljedica čvrstoga Tuđmanova odbijanja bilo kakve umjetne i nasilne (od velikih nasilnih sila) zahtijevane balkanske, regionalne povezanosti, pa i same zločinačke ideje da se Hrvatska opet jednom u povijesti lansira na Istok, kamo ne pripada ni povijesno ni kulturno ni naravno zemljopisno.

Sve je to prihvaćeno u doba Račana i Mesića, pa su se Europljani umilostivili. "Okupirane teritorije" nisu mogli vratiti, ali su zato prionuli uz Haag i davali mu političke upute kako da hrvatski osloboditeljski pothvat drskom optužnicom pretvori u kriminalni.

O svemu tomu nije bilo previše riječi u rečenoj emisiji, a trebalo je biti, ili je barem inače inteligentna Elizabeta Gojan morala tu i tamo intervenirati. Nije intervenirala ni kada joj se nitko nije odazvao na temu financijske participacije Hrvatske u EU, niti na tek ovlaš spomenutu zastrašujuću svotu koju će Hrvatska plaćati u obliku penala ako ne sredi okolišnu (ekološku) priču. Vesna Pusić skrenula je u tom trenutku u opće ekološko razmatranje, te se o svoti za okoliš nije ni okolišalo, nego preskočilo.

Priče o pučistima

Nedavna proslava dvadesete obljetnice Antiterorističke postrojbe Lučko dala je povoda zapjenjenim orjunaškim listovima ne samo da prebrojavaju uzvanike (posebno ih je zasmetao Thompson), nego i da iz svoga tupog kuta komentiraju održane govore, spominjanje generala Markača i izjave specijalaca da sve generale smatraju nevinima. Štoviše, zapjenjeni su te izjave protumačili kao "nepoštovanje hrvatskih zakona".

Prije svega, komentiraju se stalno i svugdje i pravomoćne i nepravomoćne presude, ali se i u novinama zapjenjenih orjunaša presude pišu i prije nego je netko osumnjičen. Pa kako su onda dečki iz Lučkog prekršili zakon? Komentirali su presudu, drže da nije pravedna, ni za jednoga do sada osuđenih generala, da se radilo o političkim procesima i u Hrvatskoj i u Haagu, a da su "hrvatski" sudovi (poput riječkoga) povjerovali nepouzdanim svjedocima s druge strane, što je točno. No lako je žabu natjerati u vodu.

I gdje je tu "nepoštivanje zakona"? Nema ga. Da nisu mladići iz Lučkog prije dvadeset godina bili što jesu i učinili što jesu, ništa ne bi bilo kao što jest, bez obzira što ono što jest nije u potpunosti ono što je trebalo biti, a da nije dokaz su orjunaški mediji i bijedna hrvatska politika koji u korporacijskom zajedničkom nastupu bacaju pod noge sve one pothvate i one ljude koji su u teškim vremenima srpske okupacije visoko podigli hrvatski barjak.

Uzrujan što je sedam generala poteklo iz Lučkog 1990., arbitar novovjeke političke elegancije D. Butković u svom cijenjenom listu ne može odoljeti a da ne spomene "pučiste" iz početka 21. stoljeća

Generali su se u doba razularenoga nasilja neokomunista podigli na noge, ali nisu uzeli oružje nego pero. Nisu bili pučisti i zato su takve kvalifikacije utužive, moj Butkoviću. Generali su napisali u javnom pismu ono što je mislila i njihova vojska, a ta je vojska bila narodna vojska, ta je vojska bio hrvatski narod. Pismo je, da podsjetim još jednom, korespondiralo s pismom hrvatskih biskupa i pismom tada oporbenog HDZ-a (ja sam ga pisao). U sva ta tri pisma rečeno je u stvari isto, samo drugom stilizacijom. No Mesić je pučistima proglasio samo generale, sav sretan što ima u rukama polugu da ih može maknuti. Biskupe i HDZ nije proglasio pučistima jer ih nije mogao maknuti, ali je preko Račana poručio da je HDZ pod istragom. Podsjetio sam tada Mesića (ne jedini) na njegov stvarni pokušaj puča, doduše i taj neoružani, parlamentarni, ali koji je mogao imati krvave posljedice jer je izvršen usred rata.

Toliko o pučistima. Stvarni razlog uklanjanja generala bila je ispravna procjena da je lakše Haagu izručivati zapovjednike iz Domovinskoga rata koji nisu više aktivni.

Udri po simbolima

U biti, udaralo se i onda i sada po simbolima suvremene hrvatske nezavisnosti i slobode. Simboli su hrvatska zastava, hrvatski grb, prvi hrvatski predsjednik, ministar obrane u ratu, vojni i politički dužnosnici koji su obranili Hrvatsku i u velikom finalu oslobodili okupirana područja. Ljudi koji će u povijesti stajati uz bok Petru Berislaviću, Krsti Frankopanu, Nikoli Šubiću Zrinskom i banu Jelačiću. Gotovina kao simbol sjajnoga ratnog pothvata u kojemu je pao i simbol države u državi, Knin. Markač kao simbol neustrašivog i inteligentnog ratnog zapovjednika, koji je na vrijeme spoznao da Velebit nije samo sveta hrvatska planina nego i stožerna strateška točka. Norac kao simbol mladoga lava koji je spriječio da srpska invazija dostigne turske granice u Lici.

O tomu se radi, i zato bi stoka sitnoga zuba protuhrvatskoga nagnuća htjela pisati neku drugu povijest, ali je to posao ne samo besraman nego i uzaludan. Ono što su na proslavi rekli specijalci iz Lučkog – to jest povijest i tako će ostati.

Nekako usporedo s tom proslavom koja je pokazala što Hrvati doista misle, u nazočnosti Ive Josipovića koji je bio pomalo osamljen jer dečki nisu pozvali i srbijanskog predsjednika ili barem njegovu ženu, zbivala se nekakva umjetnost u Rijeci ili ne sjećam se već gdje, u svakom slučaju konceptualna likovna valjda predstava kojoj je bio cilj rastrgati hrvatsku zastavu.

Spomenuti zapjenjeni mediji mudro su šutjeli. Nisu govorili o kršenju zakona, premda od Božićnoga Ustava postoji i Ustavni zakon o zastavi i grbu, a taj je zakon prekršen i tu nema ni izgovora ni opravdanja. Pa ipak se riječki gradonačelnik, cirkusant Obersnel, pojavljuje vječno nasmiješena lica (vjerojatno neki facijalni grč) i opravdava čin "slovenskog umjetnika", a pridružuju se i slični "umjetnici" za koje osobno nisam čuo (moj grijeh) te lupaju o slobodi umjetničkoga izražavanja i slično. "Pa što nisu rastrgali recimo izraelsku zastavu", veli mi je jedan poznanik."Eh", velim ja, " pa nisu toliko blesavi. Da su to učinili, više se nikada u Hrvatskoj ne bi mogli pojaviti, ali rastrgati hrvatsku zastavu u Hrvatskoj, posve je nešto drugo. Za onih 25 posto protuhrvatskih hrvatskih građana postali su junaci.

Dodatak na svršteku

Simbol je naravno i hrvatski jezik, simbol nad svima. Simbol (i sama srž) nacionalnog i kulturnog identiteta. U "Večernjem listu" vrlo je dobar intervju dala Sanda Ham, ne samo u povodu mizerne knjige Snježane Kordić koja zastupa srpskohrvatski i stara podmetanja koja opet oživljuju, financirana od hrvatskoga Ministarstva kulture. Rekla je ponešto i potrebi zakona o hrvatskom jeziku, koji ne postoji. Dakle, zakon, i to ustavni zakon o zastavi i grbu postoji od 1990. a zakon o hrvatskome jeziku i danas je na dugom štapu, zbog otpora koji dolazi i iz hrvatskih državnih institucija. Ako vam nisam dosadan, poštovani čitatelji, podsjetit ću da je Hrvatsko kulturno vijeće u nekoliko navrata tražilo takav zakon, da je okupljalo jezikoslovce na svojim tribinama, itd.

Ne zaštititi hrvatski jezik zakonom, znak je ili nerazumijevanja svega što se ne samo u tom području događa ili sračunate taktike da se hrvatski u službenoj i javnoj uporabi prilagodi nadolazećem vremenu nove hrvatske nesamostalnosti – vremenu koje je već počelo.

No o tome sam opširno pisao na ovim internetskim stranicama. Te stranice očito ne čita stanoviti Boban, šef Hrvatskih autocesta, kojemu sam bio uputio uljudno pismo da se sa semafora makne upozorenje "klizav"kolnik, jer čak ni prije opisani mediji ne rabe tu riječ koja ne pripada hrvatskom standardu, nego pišu i govore o skliskim kolnicima.

Gospodin Boban (ne sjećam se imena) nije mi odgovorio, niti je što poduzeo. Tko je taj Boban da meni ne odgovori na pismo koje nije bilo privatno, nego pisano u ime Hrvatskoga kulturnog vijeća. E vidite, da postoji zakon o hrvatskome jeziku, bilo bi to nešto posve drugo. Ovako ja mogu pisati, taj cestovnjak može ignorirati, djeca se voze u automobilima svojih roditelja i "uče" hrvatski jezik. Oznake na našim lijepim autocestama moraju biti u skladu s hrvatskim književnim jezikom i zato što su izložene tolikim pogledima, i našim i stranim, pa je označavanje posebno delikatno, da ne kažem sklisko. Nije to ipak prostor neke robne kuće u kojoj sam prije tri dana pročitao da nude "bešteke i tacne", a i to se ne bi nudilo da postoji zakon o jeziku, kao što postoji u velik broju zemalja Europske unije. Kao i jedan pravopis, obvezan za upravu, škole, medije itd.

Toliko za danas.

Hrvoje Hitrec